1569: Kaiser Maximillian re-ennobles the Vrančić family

 

Letter from Kaiser Maximilian to Antun Vrančić, dated October 17, 1569

In the mid-14th century, King Louis I (the Great) of Croatia and Hungary (reign: 1342-82) ennobled the family and approved a family crest but over the years and movements, possibly during their flight from Ottoman conquest, the royal decree was lost.  After a lifetime of valuable service, Kaiser Maximilian re-ennobles the Vrančić family and re-approves the family crest. 

Source: Monumenta Hungariae Historica 2. Scriptores 6.

Letter XLV.

[Greetings and introduction]

Maximilianus etc. Tibi fideli nostro reverendo Antonio Verancio, ecclesiae Agriensis episcopo et consiliario nostro salutem, gratiam nostram caesaream et omne bonum. - Palam est confirmatum, apud priscos sapientes fuisse opinionem: regna, imperia et respublicas justitiae potissimum observatione et bellicae fortitudinis studio conservari, quod haec impetus hostiles longius a patria depelleret, illa disciplinae severitatem complexa, otium, pacem et tranquillitatem domi retineret. Nec dubium est, virtutes has, si externa imperiorum adminicula considerentur, merito principem sibi locum vendicare. At si penitius rem quis introspiciat, et externarum actionum moderatricem rationem consulat, prudentiam inter eas vel maxime dominari, iisque, quae extrinsecus fiunt, imperatricem facile reperiet. Quantumvis enim regna justitiae administratione, studioque armorum polleant, haec tamen nisi prudenter et summo cum judicio tractentur, nullam sane fortunae firmam sibi diuturnitatem polliceri possunt. Unde clarissimos reges atque imperatores ab initio rerum videmus omni diligentia ac sollicitudine eo animum intendisse, omnemque operam ac studium sapientissime in id impendisse, ut viros prudentia et rerum experientia praeditos, diversisque functionum generibus idoneos undique conquirerent, eosque non benigne tantum haberent, sed etiam maximis praemiis, primariisque honoribus et dignitatibus amplificatos apud se retinerent, experti nimirum et virtutem privatam suis fructibus, languescere, et imperia praestantium hominum penuria orbata facile collabi. Quem sane amplissimorum regum ac principum morem nos quoque pro ingenito nobis ornandae et amplificandae virtutis studio libenter imitamur, et quoad ejus fieri potest, omni liberalitate et favore nostro imperiali cunctis nobis fideliter famulantibus exprimere conamur, maxime vero iis, qui virtutum ornamentis atque insigniis claros natales suos clariores et illustriores contendunt reddere. 

[Family history]

Quorum in numero tu quidem, Antoni, consiliarie noster dilecte, opportune nobis occurris, quem ob eximiam tuam virtutem, insignemque erga nos et rempublicam fidem, tuaque adeo et majorum tuorum non obscura merita gratum acceptumque habeamus, teque ac caeteros de domo et familia tua haud ignobili propter merita tuae devotionis congruis extollamus honoribus, et specialibus praemiis pro munificientia nostra decoremus. Siquidem, ut imprimis de natalibus tuis non obscuris pauca proferamus, accepimus a testimoniis non obscuris, te ab ipsis vetustissimae gentis Dalmatarum nobilibus originem ducere, patre natus Francisco Veranchyth, viro praestanti et nobili Sibenicensi, cujus majores ex Bosnensi provincia, veteri oriundi familia, quorum prae vetustate nomina quoque recenti memoria repeti vix possunt, dum adhuc eadem provincia christianam religionem amplecteretur, et divis pareret Hungariae regibus, antecessoribus nostris, egregiam semper militiae operam dederunt, suisque principibus non minus fideliter, quam strenue grata impenderunt servitia, qui tandem ob insignes actiones et pleraque egregia facinora a divo quondam rege Ludovico, Magno nuncupato, feliciter ea tempestate regnante, amplissima praemia promeruerant. Nam et nobilitate cum insignibus trium liliorum, aureo colore fulgentium, de regalibus armis suis depromptorum, et bonis possessionariis non solum in provincia Bosnensi, sed etiam in regno Hungariae munifice donati exstiterint. Verum, postquam Turca in eamdem Bosnae provinciam irrupisset, eamque late sibi subjugasset, universa ejus nationis nobilitate crudeliter exstineta, eotum et haec vestra familia, una cum privilegiis majorum vestrorum intercidisset, excepto quodam ex atavis vestris, nomine Ivanacz, hoc est Joannes, a priscis gentis suae auctoribus, cognomento Wranychyth nuncupato, qui quidem Joannes, Mahometicae professionis foeditatem detestatus, barbaraeque turpitudini ac tyrannidi tempestive cedendum sibi esse ratus, una cum uxore et liberis suis in Croatiam e patria profugit. Sed illuc quoque haud ita multo post Turcarum armis penetrantibus et ferocius vicinas nationes infestantibus, ne in Croatia quoque subsistere ausus est, sed inde in Dalmatiam profectus in civitatem Sibenicum migravit, in qua demum et aedibus et possessionibus comparatis, sedem sibi et familiae suae stabilivit, brevique postea jus gentis et civitatis illius assequutus, in antiqua nobilitate sua confirmatus est, ubi etiam a vulgari et pristino cognomento Vranychyth, primo Wranchyth, postea mutatis nonnihil syllabis, Veranchyth et sibi et familiae suae universae cognomentum mansit. 

Verum ne avunculorum quoque tuorum encomia silentio praetereamus, (pulchrum est enim laude eos extollere, qui praeclara facinora ediderunt) duos potissimum ex illis in medium producemus: Petrum Berislaum et Joannem Statilium, praestantissimos sane viros, quorum alter, Petrus nimirum Berislaus, tanta fidei constantia, fortitudine animi et operum magnitudine apud serenissimum quondam dominum Vladislaum regem, affinem et praedecessorem nostrum charissimum felicis memoriae claruit, ut ob egregia studia et virtuosa obsequia, ab eodem serenissimo rege, domino suo, sub unis auspiciis atque uno tempore, pro virtutum et meritorum qualitate, pluribus simul dignitatibus et summis magistratibus, ecclesiasticis pariter et saecularibus ornatus et honoratus exstitit. Ipse enim episcopatui Vesprimiensi, prioratui Auranae, supremaeque totius regni nostri Hungariae quaesturae, nec nec non regnorum nostrorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae banatui simul et semel cum summa nominis sui laude praefuit. Quanto autem ille moderamine utrumque munus, spirituale scilicet et temporale gessit: abunde ejus magnifica opera et strenui actus testantur, quos ille ob zelum et defensionem religionis ac reipublicae Christianae contra inimicos crucis Christi, Turcas, multiplici experimento edidit, quoties aperto marte eosdem Turcas forti et imperterrito animo congregiendo, fugit et decollavit, quibus ad postremum semet etiam ad necem impendit: victoribusque suis fortior, gloriosa morte hostes inglorios superavit.  Cui demum alter, Joannes nempe Statilius, pari fidei ingeniique praestantia succedens, ad episcopatum Transsylvanicum est evectus, qui et ipse non minus rara se in eo prudentia, quam pietate exercuit. 

Praeclara sane sunt, quae narrantur originis et gentis tuae decora; sed ut ad te, Antoni Veranci, consiliarie nobis dilecte, sermonem convertamus, non modo tu haec, majorum tuorum aemulus, tibi a puero imitanda duxisti; sed etiam augenda et retinenda in familia tua proposuisti. Quis vero est, qui in hoc elusus spe opinioneque de te sua sit? ipso naturae raptu majorumque tuorum virtute nonnisi ad res maguas te comitante. Probe siquidem et nos ipsi meminimus, superiori aevo te, in aula regis quondam Joannis constitutum, munere secretarii aliisque non contemnendis officiis summa diligentia aliquamdiu functum esse, teque plurimas et honorificas legationes apud omnes fere primarios Christianitatis principes, nomine ejusdem regis, prudenter gessisse, et prout illius temporis conditio tulit, plurimum tuo domino exinde commodi fideliter reportasse, non obscura jam tum, in ipso aetatis tuae flore, maturescentis et quotidianis in dies auctibus insurgentis virtutis argumenta exhibens.  Ob quae tua bene merita, licet non mediocria praemia, ultro tibi oblata, a praefato domino tuo illorum temporum recipere potueris, spreta tamen omni fortuna et dignitate, quamtumvis ampla, qua illic potiri potuisses, maluisti illinc ab aemulis nostris palam, honesta facultate abeundi accepta, recedere, teque recta occasione habita, ad augustissimam domum nostram Austriacam, nullo munere seu curruptela illectus, sed mero zelo et sincera devotione ductus erga serenissimos dominos Austriae, tamquam veros et legitimos regni Hungariae reges, publico omnium scitu, quo magis honori et fidei tuae consuleres, manifeste conferre. Quo sane prudenti et maturo tuo consilio ingens eotum integritatis et sincerae fidei tuae specimen edidisti, dignamque ab omnibus bonis laudem promeruisti; maxime vero a divo parente nostro felicissimae recordationis, sacratissimo quondam imperatore et rege Ferdinando, a quo etiam, postquam in ejus gratiosam notitiam pervenisset, tua virtute, ingenio, integritate, et ob praeclaras animi tui dotes, tuas virtutes, grataque obsequia, amplissimis insuper honoribus et dignitatibus brevi spatio temporis, ut merebaris, illustratus es. 

Primo namque, quum idem parens noster charissimus, ad insignem tuam eruditionem et caeteras virtutes tuas, sacrarum quoque litterarum non vulgarem cognitionem ac doctrinam tibi accessisse animadvertis set, ecclesiasticis te functionibus ornavit: simulque te et episcopum Quinqueecclesiensem, et consiliarium suum, summo totius ordinis consiliarii consensu et approbatione creavit, quo in eo quoque vitae genere, per has praesertim perniciosarum opinionum procellas, ceu fidus gubernator, dignam Deo ovibusque suis operam navares. 

Verum, invalescente interim hostilitate Turcica, quum post aliquot expeditiones bellicas ac ultro citroque factas dimicationes ad inducias cum principe Turcarum, regnante tunc sultano Solimano, ineundas, res nobis devenisset, eaque de causa oratores a praefata paterna majestate ad illum viri primarii delegandi fuissent: tu potissimum ob excellentem omnium bonarum artium cognitionem ac linguarum peritiam, dicendique oratoriam facultatem, totius Hungaricae nationis voto delectus es, qui cum fidele nostro magnifico Francisco Zay, collega tuo, id provinciae, tametsi magno periculo vitae, non solum intrepide suscepisti, sed etiam alacriter, totos circiter annos quinque continuo inter barbaros vivendo, obivisti; adeoque, Deo et virtute comite summa, cum tua laude ac totius Christianae reipublicae commodo atque salute confecisti. Quae tua honestissima merita ut idem optimus parens noster ampliore munificenţia tibi recompensaret, mox in tuo salvo et felici ex legatione Turcica reditu, te ex sede episcopatus Quinqueecclesiensis, cui cum gloria praefuisti, in Agriensem, cujus, secundum archiepiscopatus, in eodem regno nostro prima semper dignitas et amplitudo fuit, transtulit, quo post annorum servitia, vigilias, sudores exhaustos, periculorumque procellas obitas, inclinanti in dies aetati tuae non deesset locus, in quo cum sancto te otio dedere, tum ecclesiae, sponsae filii Dei, erudiendae confirmandaeque invigilare pcsses. Quanta vero prudentia et dexteritate eam quoque ecclesiam primariam, pluribus hac tempestate periculis et seditionibus, Deo ita permittente, undique circumseptam, per multos jam annos usque ad hoc tempus moderatus sis, nemo est, qui citra injuriam non te merito laudare possit. Verum enimvero ne reliqua quoque eximiarum virtutum et honestissimarum actionum tuarum praeconia sub nube relinquamus, quibus te non solum tuis principibus, sed omnibrs fere nationibus Christianis, immo etiam barbaris ipsis clarum et maxime commendatum reddidisti, libet ea etiam officia et obsequia tua dignissima in lucem proferre et posterorum memoriae tradere, quae tu post fatum divi genitoris nostri in plerisque arduis nostris et reipublicae negotiis, adeoque novis et gravibus legationibus confectis, promptissimo ac obsequentissimo animo, erga nos declarasti ac velut jure haereditario a parente in filium transfudisti. 

[About Antun Vrančić]

Postquam enim idem divus parens noster, vitae suae cursu felicissime peracto, migravit ad superos, hujusque sacri imperii habenas prospere, Dei gratia, ad nostras manus accepimus: ita tum res nostrae tulerunt, ut exstincto in Hungaria apud arcem nostram Zigeth infensissimo nostro hoste, principe Solimano, qui dira rabie universam ditionem nostram Hungaricam perditum in magnis viribus contra nos irruerat, pro ineunda et confirmanda nova pace cum sultano Zelymo, ejus filio, qui recens paterno successerat imperio, novam et insignem legationem Byzantium mature expediremus. Quumque inter alios fideles nostros virum imprimis dignum, et tanto muneri obeundo idoneum diligenter inquireremus, qui et placare hostem cum dexteritate pusset, et conciliare ac confirmare firmam cum barbaris pacem novisset, tu magno omnium de te bene sentientium judicio et laudabili commendatione oblatus es nobis, qui secundario hanc gravissimam provinciam, ad nostram benignam requisitionem, una cum fideli nostro, magnifico Christophoro Teuffenpach, lubens assumeres, nihil aetati tuae, senio, viribusque prope modum confectis parcendo, nihil etiam mille pericula vel ipsam mortem formidando, universos labores, curas et sollicitudines, quae procul dubio magnae et difficiles tibi fuerunt, hujus gravissimae legationis sufferres, et intra ferme breve tempus, octo annorum pacem, uti antea feceras, cum Turca, tua eximia virtute doctaque in rebus gerendis industria conficeres, gratumque nobis et universae reipublicae nuncium et responsum reportares. Nihil enim gratius aut majus praestari nobis a te tum potuit, quam quanto obsequio in subeunda hac difficili legatione clementi voluntati nostrae morem gessisti, qua sollicitudine et vigilantia mandata nostra tractasti, qua dexteritate confecisti, qua denique prudentia et perspicuitate, ad nos reversus, exposuisti. Unde plane judicamus, te non solum majorum tuorum claritudinem tuis virtutibus exaequasse, sed longe etiam superasse, opinionemque de te nostram, dudum conceptam, studio et industria tua mirifice comprobasse. et confirmasse. Dignum itaque te,' Antoni Veranci, omni laude censemus, digna longa memoria acta tua judicamus, qui tam insignibus legationibus bis inter totius orbis monarchas, duo potentissimorum imperatorum paria, gravissimus orator adhibitus, cuncta ad turbas et ad ruinam tendentia, studio, facundia et opera tua non minus prudenter quam viriliter compressisti, et ad tranquillitatis pacisque statum perduxisti. Dignus plane etiam, qui pro tantis meritis tuis ab inclita domo nostra Austriaca, cui te totum ab annis jam 20 perpetua fidelitatis constantia addixisti, perpetua gratia et munificentia fovearis; a patria vero, cujus pacis toties auctor exstitisti, omnia grata promerearis. Ut igitur imprimis a nobis amplissimorum meritorum tuorum aliquam gratitudinis vicem percipias, donec te uberiori gratia nostra, quae tibi nunquam est defutura, ornare et cumulare possimus, quo non apud te solum, sed etiam apud universam familiam et gentem tuam nostri erga te favoris exstet testimonium, ac tui quoque nominis et virtutum memoria apud omnem posteritatem tuam longe innotescat et celebretur: nos ex singulari nostra gratia et spontanea quadam animi nostri inductione arma seu insignia vestra gentilitia, superius declarata, meraeque nobilitatis vestrae jura et privilegia, quae longo jam aevo, quandocunque tuis majoribus deperdita esse dinoscuntur, tibi Antonio Verancio ac per te egregiis Michaeli et Petro, fratribus germanis, ac nepotibus tuis, omnibus et singulis, eorundem liberis et posteris universis, legitime natis et nascituris, reparanda, renovanda et ex abundantia nostrae in te gratiae amplificanda et confirmanda decrevimus.

[Re-ennobles Vrančić and reissues family crest]

Immo quatenus opus est, authoritate nostra imperatoria et regia, qua ut imperator et rex Romanorum, Hungariae, Bohemiae etc. divina clementia praediti sumus, nova nobilitate donamus, et per novam donationem conferimus omnia illa avitae et germanae nobilitatis tuae ornamenta, privilegia, libertates, immunitates et jura, quae a dictis majoribus et progenitoribus tuis accepisti, quibusque alii nostri et sacri imperii Romani, Hungariae, Bohemiae, aliorumque regnorum nostrorum, a quatuor avis paternis et maternis procreati veri nobiles utuntur, fruuntur et gaudent.  Talesque nobiles vos ab universis et singulis hominibus atque subditis, cujuscunque conditionis, eminentis status, gradus et dignitatis existant, perpetuo dici, nominari et haberi volumus.  Quo vero haec tua, domusque tuae decora illustriora et nonmodo in animis sed etiam in oculis hominum conspectiora sint, concedimus et largimur vobis insignia haec nobilitaria, videlicet: scutum erectum, quinque habens areolas seu columnas, aureo et caesio colore distinctas, per obliquum a superiori latere dextro ad inferius sinistrum recto diametro perductas et figura quadrangulari inclusas. In duabus intermediis caesiis areolis superne et inferne terna lilia aurea recto ordine ascendunt, naturalibus suis floribus illuminata. Quibus partim prisca vestra insignia, partim noviter a nobis aucta et concessa pulchre denotantur. Media et ultimae utrinque areolae nudae sunt, solis laciniis aureis tortuosis variegatae. Supra scutum autem posita est galea, aurea corona regia redimita, et ea, quae faciei objicitur, parte, cancellata ac clatrata, quam torneamentalem vocant, teniis aureo et caesio colore distinctis, ab ipso con..  utrinque laciniatim defluentibus. Ex corona prominet crista, similiter duae areolae transversae per... ternis liliis, a prioribus nulla in parte discrepantibus, depictae conspiciuntur. 

Quemadmodum eadem omnia in capite hujus nostrae paginae docta pictoris manu clarius sunt figurata. Hoc vero monumentum, quia propemodum summarium est originis, vitae et virtutum tuarum, quibus tu antiquum tuae familiae stemma mirifice decorasti et auxisti, nonmodo gloriosum sed etiam utile fore posteris tuis judicavimus, ut in hoc, ceu in domesticum exemplar crebrius intueantur, et virtutis tuae recordatione ad ejus imitationem excitentur. Verum, Antoni, consiliarie noster dilecte, quia hoc imperiale ac regale munus nostrum te prae caeteris petens, in se continere videtur mysterium, ideo hoc tibi non in vanum cognoscas esse collatum. Lilium quippe flos regius appellatur, a regia, qua praestat caeteris floribus, eminenti sua celsitudine, odorisque fragrantia singulari denominatus, rarum quoddam castae et sincerae fidei, augustaeque spei et fructuosae charitatis symbolum in se repraesentans. Color siquidem aureus... tuberantia... doris sui caeteris coloribus praestans, candidae et sincerae fidei tuae formam nobilissime designat. Florum autem sane omnium praerogativa, ut nos bene sperare jubeant, unus tamen praecipuus, nempe lilium hieroglyphici hujus primas tenet. Hinc in antiquorum monumentis et signis clarorum hominum cum inscriptione spei lilii figura exprimebatur. Porro, quia floribus inspectis, usum inde fructuum sperare solemus, nulli dubium, quin flos sit futuri boni praenuncius, et frugem paulo post succrescentem polliceatur, quemad modum post fidem et spem charitas abunde suos producit fructus.  Non inepte itaque hoc hieroglyphicon liliorum aureorum tuae nobilitatis insignia refert, virtutumque tuarum specimen clare repraesentat, quas jam olim vigere et florere in se uberrimis fructibus agnovimus; quo sane nomine et tibi laudem immortalem, et familiae tuae amplissimum et perquam illustre decus ornamentumque peperisti. 

[Closing]

Quamobrem pro authoritate nostra tanquam Romanorum, Hungariae, Bohemiae etc. imperator et rex, statuimus et decernimus, ut haec verae nobilitatis tuae insignia, instar praemissorum regnorum nostrorum verorum nobilium, perpetuo ubivis gentium in omnibus actionibus, expeditionibus, seriisque vel ludicris certaminibus, in praeliis, monomachiis et quibuscunque aliis pugnis, in vexillis, tentoriis, cortinis, scutis, sigillis, annulis, vasis, instrumentis, monumentis, statuis, tabulis, picturis, aedificiis et quibusvis militaribus exercitiis ac aliis rebus ferre et gestare tu, Antoni Veranci, possis et valeas, praefatique tu, fratres et nepotes, tuaque et ipsorum universa posteritas possint et valeant, nemine unquam prohibente, nec obstantibus quibuscunque consuetudinibus, statutis ac privilegiis praedictorum et aliorum regnorum nostrorum, praesentibus et futuris, quae quoquomodo contra hanc nostram concessionem facere possent, quibus omnibus ex certa nostra scientia et animo deliberato per has nostras litteras derogamus et derogatum esse volumus. Nulli ergo hominum liceat hanc nostrae gratiae et concessionis paginam infringere, aut ei ausu quovis temerario contraire. Si quis autem hoc attemptare praesumpserit, nostram et Imperii Sacri gravissimam indignationem se noverit ipso facto incursurum. Immo confirmamus, donamus, statuimus et decrevimus harum nostrarum, chirographo nostro et duplici ac authentico sigillo nostro munitarum vigore et testimonio litterarum. 

Datum etc.

Witnesses during the trial of Doroteja Blagajska and Anton Bakšić in 1549

Is one of your ancestors included in this report about a trial of Doroteja Blagajska and Anton Bakšić.  Two of my ancestors, Ztefan Zidarich, Iwray Sydarych and possibly Thomas Sytharich might have known Nikola IV Zrinski!

 

1549. June 18, in Zagreb

The envoy of the Ban and the Zagreb Kaptol report on the hearing of witnesses during the trial of Doroteja Blagajska and Anton Bakšić.

Spectabili et magnifico domino Nicolao comiti perpetuo de Zrynio, a regnorum Dalmacie, Croacie et Selauonie bano, domino et amico ipsorum plurimum honorando capitulum ecclesie Zagrabiensis amiciciam paratam cum honore. 

To the magnificent and magnificent lord Nicholas, Count of Zrynia, perpetually ban of the kingdoms of Dalmatia, Croatia and Selauonia, greatly honoring his lord and friend, the chapter of the Zagreb church prepared friendship with honor.

Vestra nouerit spectabilis et magnifica dominacio, literas eiusdem adiudicatorias modum et formam cuiusdam communis inquisicionis in se denotantes. pro parte nobilis Anthonii Baxych, in causam attracti contra generosam dominam Dorotheam Zlwny, relictam, ac magnificum dominum Franciseum, filium magnifici condam domini Stephani Ursini comitis de Blagay, actoris. Zagrabie, decimo quinto die termini celebracionis iudiciorum diei domini Oculi provime preteriti,' emanatas, nobisque amicabiliter sonantes et directas, honore quo decuit et licunt recepisse, iuxta quarum literarum, tenorem et continenciam nos amicabilibus peticionibus vestre spectabilis et magnifice dominacionis in omnibus, ut tenemur, obedire cupientes, vnacum nobili Ioanne Herendych, homine vestre spectabilis et magnifice dominacionis banalis, in prenotatis literis eiusdem pro parte dieti Anthonii Baxych specialiter expresso, nostrum hominem, discretum videlicet Nicolaum presbiterum, de Kothenya, chori prefate ecclesie nostre Zagrabiensis prebendarium, ad premissam communem inquisicionem suo modo diligenter peragendam, nostro pro testimoniotransmiseramus fidedignum, qui tandem exinde ad nos reuersi, nobis vniformiter retulerunt tali modo: qualiter ipsi feria tercia et quarta proxima ante festum ascensionis domini proxime preteritis, ac aliis certis diebus infrascriptis ad queuis loca, ubi scilicet partes ipse prefatam communem inquisicionem fieri voluerunt, in comitatu Zagrabiensi, in partibus Croacie existencia, accessissent, ibique ab infranotatis probis, egregiis et nobilibus ac ignobilibus viris, vigore prefatarum literarum vestre spectabilis et magnifice dominacionis in eorum nostri et vestri hominum presenciam convocatis, ac ad fidem eorum deo debitam, fidelitatemque prefato domino nostro regi et sacro eius regio diademati observandam, tacto dominice crucis signo prestitam, odio, amore, fauore, timore, prece proximo et complacencia parcium postergatis, absque scrupulo cuiuslibet falsitatis, solum deum et eius iusticiam pre oculis ferentes, de et utrum prefatus Anthonius Baxych, in causam attractus, servitor apropriatus et administrator bonorum dictorum actorum fuerit et ad reddendum eisdem actoribus racionem, in aliquo obnoxius et astrictus extiterit, nec ne, more communis inquisicionis procedentes, talem resciuissent, requisiuissent et experti fuissent meram, plenam atque omnimodam constitudinis veritatem. 

Item, feria tercia proxima ante festum ascensionis domini proxime preteritum [28. may] in possessione Menych vocata. in dicto comitatu Zagrabiensi existenti, nobiles generacionis de prefata Menych prope Kuppa commorantes, adiurati et examinati fassi, primus honorabilis et nobilis Quirinus presbiter, plebanus de dicta Menych, et Petrus Menyenzky, Nicolaus Herczegych, Quirinus Drwganowych. Broz Tokochych. Mathias Gerdonowych, Lwxa Tokochých, Bartol Ztoykoych, Nicolaus Fogosych, Gregorius Marsych, Marcus Herczegoych, Iwryeza Jagonych, Nicolaus Tokosycb, Lucas idem, Paulus idem, Stephanus Skarych, Paulus Tokosych, Stephanus Berlobasych, Andreas Babych, Michael Zelachych. Gregor Loganowych. Iwan Malythko, Steff Ilijanowych, Petrus Nazalych, Lucas Marsych, Martinus Gerdetych, Gaspar Sythkanych. Georgius Iwsych, Benko Jaworych, Gabriel Bonthych, Andreas Brybychewych. Nicolaus Dwsych, Iwan Palchak. Marko Herczegowych, Petrus Lwchynych. Lucas Ztepsych. Jacobus Ilych. Jwrysa Endreassych, Petrus idem, Simon Goysych, Wale, Thomas Koych. Pawel Radosych, Simon Frankoych, Wyd Lwxynowych, Lucas Gerdenoych, Quirinus Markasych. Lucas Radych, Iwan Jaworych, alter Iwan Hwhylych, Georgius Jezerkowych. Petrus Myksych, Michael Ztrychkowych, Quirinus Ormanzky, Lucas Ztepsych, Iwan Ilych. Thomas Babych. Lucas Zkwarych. Georgius Jegodych, Iwan Banych, Steff Fogossych. Nicolaus Blaskowych, Mathias Rodych, Paulus Walerych. Georgius Fogossych, Simon Gwlysewych, Petrus Ztepchych, Paulus Hernych et Stephanus Boynych, isti omnes nobiles prescripti generacionis Menych fassi sunt scitu propter vicinitatem, quod Anthonius Baxych nunquam fuit servitor ipsius, apropriatus et administrator bonorum olim spectabilis et magnifici domini Stephani Ursini comitis de Blagay, et magnifice domine Dorothee relicte, ac Francisci filii eiusdem et neque ipse Anthonius Baxych fuit astrictus et obnoxius dicto olim domino Stephano Blagay ad reddendam aliquam rationem. 

Item feria quarta in vigilia ascensionis domini proxima preterita [29. may], vestre spectabilis et magnifice  dominacionis ac noster homines ad oppidum Krwppa, sub eodem castro Kruppa vocato habitum, in comitatu Zagrabiensi antedicto existens recessissent, ibique ciues eiusdem oppidi Kruppa. videlicet Mathe index de eadem Krwppa, Georgius Lwchakowych.

Michael Zodchych. Stephanus Tkanycharych, Antholyssa. Markus Wlapanowych. Andreas Bartholowych. Martinus Berlosowych. alter Martinus Makalowych, Martinus Lwchenowych. Andreas Keze. Stephanus Krepchych. Nicolaus Hwzkowych et Martinus Krepych, isti omnes ciues de Krwppa prefata eodem modo fassi sunt per omnia scitu prout prescripti nobiles generationis de Menych. 

Item eodem die circa ecclesiam beatorum Cosme et Damiani martirum de Jezeryany, similiter in preallegato comitatu Zagrabiensi. nobiles infrascripti, adiurati et examinati fassi sunt: Petrus Thwrak de Graderz. Mathe Gregwryewych de eadem. Czwethko de Kruppa. Thomas Malychewych de Banyan. Georgius Kowachych de eadem. Ilya Prybegh de eadem. Stephanus Wgryn de Banyan, Marcus Belawych de Jezeryanyn, Georgius Zlathar de Gwozdanzky, item egregius Gaspar Dobrosewych. isti quoque omnes fassi sunt scitu per omnia ut suprascripti Menychenses. 

Item feria quinta in vigilia ascensionis domini.  circa eandem ecclesiam santi Cosme et Damiani, nobiles de Jezeryany, adiurati et examinati Georgius Bwdnych. Blasius Kohmanoych. Marko Bwdnych. Bartol Kwsynych. Iwan Grwbesych. Anthonius Dobrych. Nicolaus Bwdakowych, Jwray Perlchych. Petrus Bensych, Iwan Sethan. Paulus Ohmanowych, alter Paulus Zawersky. Petrus Persych. Quirinus Karysych. Michael Grwbysych. Thomas Kohmanowych. Marko idem. Thomas Taychych, Andreas Bwdnych. Simon Belchych, Lucas Jexeryanych. Laurentius Kothkowych. Blasius Bolthysarych, Simon Franchych. Markus Zobnych. Blasius Radosewych. Vitus Bwdnych, Mathias Zylayewych. Jwryssa Kwehmanowych. Markus Zworchyn, Nicolaus Fran et Thomas Kolmanoych. Isti similiter fassi sunt scitu: Anthonius Baxych nunquam servitor apropriatus fuit et administrator bonorum olim domini comitis Stephani Blagay et neque ipse Anthonius Baxych fuisset astrictus et obnoxius ipsi olim domino Stephano Blagay ad reddendam aliquam racionem.

Item feria sexta proxima post festum ascensionis domini,(31. may) circa prefatam eclesiam beatorum Cosme et Damiani martirum in dicta Jexeryany constructam, nobiles generacionis de Dobrochan adiurati et examinati: Damianus Glawych, Jacobus Math wsewych. Mathko Werbanowych. Andreas Myxych, Martinus Jagysych. Bartol Myxych, Myxa Badlych, Paulus Swrdych, Georgius Iwanchych. Georgius Ko-, bylych. Bernardus Iwryssych, Gregorius Obrowasky. "Andreas Bathalich Marco Kobylych, Jwragh Badlych, Fabianus idem. Gregorius Wochakowych, Thomas Fabyanowych. Fran Borkowych, Iwan Bolsych. Thomas Wochakowych. Martinus Myrkowych, Barthol Bwkoych. Iwan Kobylych. Mathias Biksycb, Iwan Ztrachych, Petrus Swrdych. Nicolaus Worzathowyth, Lucas Bysych, Petrus Bwdyn. Nicolaus Bergelych, Mathias Kobylych. Martin Kobylych, alter Martinus Swrdych. Broz Benakowych. Isti similiter eodem modo fassi sunt scitu per omnia, quemadmodum prescripti omnes precedentes testes.  

Item sabbato post festum ascensionis domini [1. june], in ciuitate regia Byhygh vocata, in comitatu Zagrabiensi. nobiles et circumspecti eiusdem ciuitatis Byhygyensis. Marcus presbyter, plebanus Byhygyensis, Johannes Glawych, iudex eiusdem ciuitatis Byhygh, Nicolaus Radychewych, Thomas idem, Ioannes Chyalych. Bartholomeus Hratthynych, Georgius Kosynych, Mathias Kokosych. Paulus Czwethkowych, Nicolaus Iwrmowych. Petrus Popowacz, Iwragh Persych, Michael Czwerchych, Nicolaus Gergich. Iwan Marchin, eodem modo prout omnes suprascripti testes fassi sunt scitu. Anthonum Baxych nunquam fuisse servitorem apropriatum et administratorem bonorum sepefati olim domini Stephani Blagay ac astrictum et obnoxium eidem olim domino Blagay ad reddendam aliquam racionem. Item eodem die ibidem nobiles militares persone Ioannes Ezachych(!), alter Ioannes Rebrowynh, Stephanus Iwryewych. Thomas Kathalenych. Iwan Hlapchych, Gregor Kohmanowych, Marko Herinchych. Mathe idem. Iwan idem, Baryssa Brathychych, Lucas Rogynych. Vitus Tehowych. Iwan Kolwrych, Mathias Krwselych, Paulus Medosych. Stephanus Rethkowych. Petrus Bwchkowych, isti quoque omnes fassi sunt eodem modo prout suprascripti testes: Anthonius Baxych nunquam fuit servitor apropriatus et administrator bonorum olim domini comitis Stephani Blagay, et neque ipse Anthonius Baxych fuit astrictus et obnoxius dicto olim domino Stephano Blagay ad reddendam aliquam racionem. 

Item die dominico infra octauas ascensionis domini proxime elapso [2. june], prefati vestre spectabilis magnifici dominacionis ac noster homines ad oppidum sub castro Nouigrad vocato, in dicto comitatu Zagrabiensi situm, ascessissent, ibique nobilibus ac inhabitatoribus dicti oppidi Nouigrad in eorundem vestre et nostri hominis presenciam conuocatis, inprimis egregius Thwdor Dely dictus, castellanus eiusdem castri Nowygrad. fassus est scitu. quod Anthonius Baxych nunquam fuit servitor apropriatus et conducticius, neque administrator bonorum predicti domini Stephani Blagay. aut astrictus et obnoxius ad reddendam aliquam rationem domino Stephano Blagay; item Benedictos Berowych. Valentinus Pochynych, Simon Sanchych, Stephanus Dobrochanyn. Petrus Kathwsych, Lucas Pawlasych, Iwragh Isthanych, alter Iwragh Molych, Andreas Dunyanowych. Mathias Byhychanyn, Georgius Thernowzky, Thomas Krywoglawych, Iwray Lukanych, Broz Damyanowych, Andreas Praynowych, Mathias Iwrakowych, Iwan Bwbanowych. Stephanus Fwmylych, Iwan Dudych, Petrus Zwyracz. Stephanus Drobynowych. Iwan Thomalowych. Mathaz Wydowych. Thomas Mwrathowych. alter Thomas Lewachky, Marco Czwythowyth, Michael Gywratowych. Blasius Mathkoich. Lucas Banychewych. Gregor Bandychewych, Lucas Thomasych. Iwan Gywrysych. Nicolaus Welypchych, Iwan Herdenych, Georgius Wylakowych. Gregor Pwksar. Georgius Wokothych, Thomas Wogolych, Georgius Bensych, Gregor Kozmachych, Lucas Matkhowych, isti quoque itidem fassi sunt scitu per omnia prout dictus Dely. Thwdor, quod videlicet Anthonius Baxych nunquam fuit servitor apropriatus et conducticius, neque administrator bonorum olim domini comitis Blagay, aut astrictus et obnoxius ad reddendam aliquam rationem.

Item sequenti feria secunda [3. june] infra octauas ascensionis domini, annotati vestre spectabilis et magnificie dominacionis ac noster homines ad oppidum sub castro Gwozdanzky vocato, in sepedicto comitatu Zagrabiensi existenti habitum accessisent. ibique nobiles ac ciues eiusdem oppidi ac pertinenciarum eiusdem castri Gwozdanzky in eorundem vestre et nostre hominum presenciam conuocati, videlicet Stephanus Gwozdyanyn, Mawar Pwkawych, Gregorius Zkenderowych, Nicolaus Papkowych, Benko Jakwsych. Myko Pakoych. Janko Gmazych, Valentinus Czwythkowych, Iwan Petrychych, Martinus Iwssych, Nicolaus idem, Thomas Petrychewych, Stephanus Lwchych, Simon Polethynych, Georgius Prylchych, Martinus Polethynych, Lwcas Bwdych, Nicolaus Zwynarych, Petrus Belozlawych, Georgius Czwethkowych. Stephanus Maryn. Lucas Pawkowych, Georgius Zwynarych, Lwea Rahotych, Petrus Pawkowych, Paulus Zwynarych, Simon Deak, Paulus Wythkowych, Philippus idem, Quirinus Poletynych, Barthol Dyanesewych. Lucas idem, Iwan Bwkowacz, Thomas idem, Iwryssa Myhynych, Stephanus Kathynych. Iwray Kowach, Jacobus Myhynych, Stephanus Perkomaychych, Jacobus Blaseych, Valent Jelenych, Georgius Doly. Valent Gleyanowych. Quirinus Blaseych, Stephanus Dywkowych, Petrus Barkowych, alter Petrus Wokanych, Iwan Ozrokowych, Ilya Jelynynch, Iwan Drasetha. Petrus Jakowych, Matheus Kerbawacz. Stephanus Ozrokowych. Martinus. Myhynych, Jacobus Mathesewych, Thomas Werbanowych. Marko Jelenych, Nicolaus Goczylynych. Iwryssa Kathychych, Georgius Pwnychych, Thomas Kerbawchych, Stephanus Margin, Paulus Lywlko, alter Paulus. Korbawacz, Simon Krayach, Andreas Seserkowych, Blasius Kramar, Georgius Radosew, Andreas Woychenowych, Stephanus Wokanych, Thomas Golowych. Matheus Soztar, Gregor Gwpych, Andreas Zkodan, Petrus Iwranowych, alter Petrus Swpanowych, Jacob Nwdalowych, Lucas Petrychyn, Blasius Jelynych, Awgustin. Georgius Radwsewych, Bartol Krayach. item egregii Georgius Mokrowych de Pedel, Franciscus Mernyawchých de eadem Pedel, ac nobilis Johannes Blasewych, castellanus de Zwynycza, eodem modo fassi sunt scitu per omnia prout prescriptus D*ly Thodor et nobiles de Nowygrad. 

Item feria quinta, in octaua videlicet ascensionis domini proxime preterita [6. june], in possessione Zthabancha vocata, in predicto comitatu Zagrabiensi, egregii et nobiles eiusdem generacionis de prescripta Zthabancha, et imprimis egregius Ioannes Hoyzych, castellanus de Kruppa, fassus est scitu, quod Anthonius Baxych nunquam fuit servitor apropriatus et conducticius neque administrator bonorum olim domini comitis Blagay, aut astrictus et obnoxius ad reddendam aliquam racionem; item nobiles Lucas Nylypowych, Martinus Gerdakowych, Bartholomeus Wokowych. Georgius Walethych. Stephanus Sypkowych, Martynus Ztoychych, Ilia Pwschack, Martinus Chernychych, Iwan Waletych, Andreas Borych, Martinus Myholych, Andreas Oczyanzky, Marko Gerdakowych, Gregorius Bogasych, alter Gregorius Mychalych. Thomas Isych, Myhael Bogosych. Gregor Bwschak, Iwray Jagaychych, alter Iwray Marchych. Petrus Lahych. Georgius Myloztyn, Petrus Kowachych, Mykwla Fylypowych. Blasius Ztoyanowych. Michael Methenechky, Georgius Sepkowych, Michal Mychalych. Mykwla Zidych. Nicolaus Zgwrych, Iwan Saffarych, Petrus Hadar. Georgius Mwthnynzky, Nicolaus Wysnych. Georgius Pwchych. Iwan Blamanzky. Georgius Krayach, Iwan Martynow, Martinus Mwthnynzky, Georgius Kranchych, Luxa Kerbawchych, Thomas Zthoychych, Matias Chernchych, Lwka Chernchych, Mathias Waletych, Stephanus Zyachych. Iwan Zwdchych, alter Iwan Mylkowych. Thomas Zlywacz, Pawel Pawchych, Martinus Zlywach. Georgius Mathewych. Georgius Zladenych. Mathias Ztegarych. Lwksa Myhalych. Wyd Belanych, Jacobus Zladnych, Iwan Woykowych. Thomas Myhalych, Andreas Jelych, Martinus Myholych, eodem modo fassi sunt scitu, per omnia sicut prescriptus Johannes Hoyzych. 

Item feria sexta proxima ante festum Pentecosthes proxime preteritum [17. june], in possessione Czaglychy vocata, nobiles de eadem Czaglych. imprimis honorabilis et nobilis Petrus presbyter, plebanus de eadem Czaglych, alter Petrus Salkowych, Ambrosius Lwchych. Matheus Myhanowych. Mykwla Lwchych.. alter Mykwla Petrychych, Jacobus Fabchych, Valent Lwchych. Petrus Kochak. Georgius Zwdchych. Thomas Salkowych, Mathias Poznanowych, Lucas Bekethych. Nicolaus Petrechych. Mathko Fabyanchych. Michael Drasych, Mathias Petrechych. Martinus Marthynchych, Marcus Swgowych, Andreas Drobych, Iwray Salkowych. Mathko idem, Iwan Marthynchych, Petrus Dragoych, Marko Swgowych, Michael Benkowych, Gregorius Mylychewych, alter Gregor Petrowych. Wyd Marenych, Simon Drokych. Georgius Belosych, Iwan Kaychak, alter Iwan Marenych, Martin Bwdych. Marko Tokosych, Paulus idem, Iwrytch Thosych. Matthias Wisanyn. Iwray Kwprychych. Quirinus Swgowych. Iwan Skalych, Michael Swgowych, Martinus Juratych. Wyd Marynych, Luxa Swgowych, Mykwla Lythyanyn, Iwan Jaztreblych, Martin Zwyraz. Simon Ladowych, Lucas Herkowych. Stephanus idem, Gregor Chwkoych, Thomas Zwdchych, Georgius Domy-. anowych, Georgius Koschych, Myhowil Lychanoych, Bernardus Salkowych,. Myhowyl idem. Stefanus idem. Georgius Zerblyn. Thomas Zgwrych. Petrus Zkrysanych et Iwan Zowynych, similiter eodem modo fassi sunt scitų quemadmodum prescriptus Johannes Hoyzych. 

Item. feria secunda sacri festi Penthecostes proxime transacta [10. june], sub castro Koztanycza, aliter Nowygrad vocato, nobiles generacionis de dicta Koztanycza. Bensa. iudex eiusdem generacionis de Koztanycza. Thomas Sytharych, Mikwla Mwlych, Thomas Kawchych. Martinus Zwbchych, Mychowyl Pawchych, Iwray Sydarych, Mathias Drobchych, Lowre Wkasynowych, Jacobus Zersych. Andreas Salawych, Lowre Mwlych, Andreas Iwysych. Iwray Halyanowych,: Petrus Jaztrebych. Anthonius Radowaz. Andreas Byztrychky. Franciscus Fwmych. Petrus Mazych, Martinus Zwynowych, Symath Koztanyewechky. Barthol Ilyanych, Lucas Woywodych, Paulus Marych. Andreas Krysanych.

342

Iwray Tantarych. Marco idem, Nicolaus Damyanowych, Iwray Kesychych. Gregor Podkray, Quirinus Wokanych. Iwray Swrylch, Marko Maloych. Ioannes Rodych de Klyz, Gregor Radoyewych de Klokoch, Iwray Dragosewych, Ioannes Posesacz de Pech, alter Ioannes Gwzych de Dobowacz, Michael Woynowych. Matthayko de Nowygrad. Mychael Bwthkoych, Lucas, plebanus sancti Martini de prefata Koztanycza, Rade Mahmutowych, Simon Zayechych. Johannes presbyter, capellanus de dicta Koztainycza, Martinus Mylosych. Petrus Bartholowych, Lucas Radynowych. Gaspar Posegany, Gregorius Zayechych. Iwan Syswlych. Paulus Selesnykoych de Kryschych, Johannes Koztanychky et Petrus Sarchych, eodem modo fassi sunt scitu prout prefatus Iohannes Hoyzych et nobiles de Zthabancha. 

Item feria tercia proxima post prenotatum festum Pentecosthes similiter proxime preteritum [11. june], dum videlicet prefatus Anthonius Baxych omnes. nobiles generacionis Kryschych in vnum locum, videlicet cimiterium ecclesie beati Martini episcopi et confessoris de pretacta Kryschych in presenciam vestri et nostri hominum conuocasset et adduxisset, ac iuxta vim et continenciam literarum vestre spectabilis et magnifice dominacionis. in quantum eis constaret certitudo veritatis inter ipsum Anthonium Baxych, ut in causam attractum, et prefatos actores faterent et attestarent. interim venit homo dictorum actorum cum literis eorundem ad memoratos nobiles generacionis prescripte Kryschych petens eos tamquam vicinos. ne pro ipso in causam attracto, sed pro ipsis actoribus quondam domini Stephani Blagay fuisset, tantas res et bona ubi accepisset, et sic hys intellectis prenotati nobiles de Kryschych in voces prorumpendo vnanimiter dixerunt, preter nobilem Paulum Seleskowych: Nec pro predicto Anthonio Baxych. in causam attracto, et neque pro sepefatis actoribus fatebimur et testificabimur. Inquentes: nolumus esse notabiles et exosi neutri parcium litigancium. 

Item feria quinta proxima post festum Penthecostes proxime preteritum [13. june] in possessione Gorycza vocata. nobiles de eadem Gorycza, imprimis egregii Cristophorus Jechkowych. Mathias Banzky, Thomas Daroych fassi sunt scitu, quod Anthonius Baxych nunquam fuit servitor apropriatus et conducticius, neque administrator bonorum olim domini comitis Blagay, aut astrictus et obnoxius ad reddendam aliquam rationem. Item Iwray Sydakowych, Verban Lepsak, Iwray Markwsych, alter Iwray Lwchych. Emericus Rwdynowych. Mathias Terdynych. Martinus Lepsak, Marcus Jantholych. Cristophorus Rwdynowych. Thomsa Lepsaak. Jacobus Wrasych, Paulus Thwrkowych. Mykwla Therdynych, Martynus Mylkowych. Andreas Thwsylowych, Ioannes Brwdych, Lucas Wokowych. Michael Dragisych, Luxa Radynych, Martinus Goythanowych, Iwray Kwsynych, Petrus Hlwdynych, Iwray Kolenchych, Petrus Rodynych, Mathko Swlynowych. Paulus Barych, Marco Zwdynych, Petrus Rprynowych, Jwray Maryn, Andreas Zwdacz. Paulus Merelasyrh, Simon Ztezow, Petrus Kralych, Barthol Kwrylowych. Ztansa Jezych, Martinus Pedethynych, Mathias Zamolkowych, Bartol idem, Iwan Poletych, alter Iwan Gerych,

343

Michael idem, Philip Gwdacz, Benko Lwxych, Stephanus Jendryschych, Michael Lwksych, Wale de Dobrawa, Philippus Marsetych, Wyd Kerbawchych, Iwan Thodol, Barissa Zezych, Mathias Resetarych, Marko Kralych, Kyryn Kerkowych, Walent Krayachych, Simon Chwrylowych, alter Paulus Marychych, Luxa Kwrylowych, Andreas Koserowych, Luxa Dragyssych, Bernardus Anthonowych, Nicolaus Kyrynowych, Thomas Banych, Martynus Bwchych, Baryssa idem, Antonius de Dobrawa, Georgius Chwrynowych, Franciscus Matsetych. Simon Gywrynowych, alter Simon Jakonchych, Petrus Vnysych, Nicolaus Jakopchych, Bartholomeus Klokothych. Gregorius Kazych, alter Gregorius Lwbych. Petrus Sormanych, Andreas Zwdynych, Iwan Ztepanych, Quirinus Kasawarych, Martinus Threny, Pau lus Berdar, Lucas Mesthar, Iwan Blasych, Michael Iwanchych, Nicolaus Jezych, Laurentius Iwanchych. Michael Tkalacz, Georgius Kosawarych, Simon Pwchych, Martinus Berlethych, Stephanus Dragyssych, Petrus Krayachych, Martynus Mwlasych, Myhe Geraychych, Gregorius Lwxych, Mathko Aptonych, Mathias presbyter, plebanus ecclesie sancti Elie de Goricza. Georgius presbyter, prebendarius de eadem Goricza, Petrus Marychych, Quirinus Bartholych, et Iwan Pawelych, eodem modo fassi sunt scitu sicut prescripti Christophorus Jechkowych, Mattias Banzky et Thomas Darowych. 

Item feria sexta proxima post festum Penthecostes. proxime preterita, in possessione Woynowch, in eodem comitatu Zagrabiensi existenti, nobiles de eadem Woynowych, Bernardus Zepchych, Bartholomeus Sydomynych, Iwan Zepchych. Gregor Jarcich. Gregorius Nosychych, Nicolaus Apetych, Martinus Grapchych, Pawlus Mawrowych; Bernardus idem, eodem modo fassi sunt scitu sicut prescripti nobiles de Goricha. 

Item eodem die sub castro Zkrad vocato, nobiles de pertinenciis eiusdem castri Zkrad, Johannes presbyter, plebanus de eadem Zkrad, Petrus Zthoykowych. Mattkho Thwrchynowych. Iwan Skarych. Andreas Dobrynych, Luca Makowych. Barthol Thwrchynowych, Marko Ztawlenoych, Iwan Mawrowych, Iwan Skarych. Andreas Dobrynych, alter Iwan Salkowych, Michael Saffarych, Gergwr Royarych. Barthol Sorowacz, Georgius Grabws, Iwycza Karynchych; castellanus de Kruppa. Johannes Nowak de Wdwyna, Vitus Wlah, Baryssa Rachych, Michal Jaychay, Blas idem, Georgius Zlathar de Guozdanzki, Gaspar Dobrosewych de Dobrownyk, Gregorius Wlachowych. Martinus Goytanowych, Johannes, Rachych de Thrawnyk, Petrus Bylyak de Jamnycza, Johannes Bwdachky de Bwcha, Paulus. Chwnych de Mwskowcz, Gregorius Swthylowych de Prylyzyn, Rade Sestrych de eadem, Thomas idem de eadem, Mathias Bazadowych de eadem, Nicolaus Berowych, Dely Wok, castellanus de Nowygrad. Michael Bely, eodem modo fassi sunt scitu per omnia prout prescripti nobiles de Gorycza, quod videlicet Anthonius Baxych nunquam fuit servitor apropriatus et conuenticius, neque administrator bonorum olim domini comitis Stephani Blagay, aut astrictus et obnoxius ad reddendam aliquam onem. 

Quam quidem attestacionis, inquisicionis, resciteque veritatis premissorum seriem cum attestancium nominibus ac prescriptis literis vestre spectabili et magnifice dominacioni adiudicata capite sigilli nostri consignatis. ut fuerat expediendum, ad quintam decimam diem vltimi diei, ipsius communis inquisicionis legitime perdurande. eidem vestre speciabili et magnifice dominacioni amicabiliter duximus rescribendum. Datum sexto die diei communis inquisicionis prenotate. anno domini millesimo quingentesimo quadragesimo nono.

The above series of attestations, inquiries, and the return of the truth, with the names of the attestants and the prescribed letters awarded by your respectable and magnificent dominion, are sealed with the head of our seal. as it had been expedient, until the fifteenth day of the last day, the common inquiry itself should continue lawfully. We have decided to rewrite the same in a friendly manner to your distinguished and magnificent lordship. Dated on the sixth day of the common inquiry. in the year of the Lord one thousand five hundred and forty-ninth.

Kratka Uputa u Prolost Bosne i Hercegovine. Od g. 1463-1850

 

Excerpt of the 16th century from the book "Kratka Uputa u Prolost Bosne i Hercegovine. Od g. 1463-1850" by Safvet beg Bašagić-Redžepašić, 1900 

-25-

Godine 1506. umre Skender paša Mihajlović, a na Bosnu dogje sultanov sestrić Gazi Husrev beg.  Ovaj put nije bio osobite sreće ko bosanski namjesnik.  Po primjeru svoga predšastnika okupi Bošnjake oko sebe, pa se diže u pljačku put Hrvatske.  Na ušću Une u Savu dočeka ga ban Berislavić.  Husrev beg bude potučen i prisiljen na uzmak.  Tom prigodom Tešanj i Sokol ne imajući džebhane (municije) bez otpora kapituliraju pred ugarskim četama.  a Kotarište iza junačke obrane napokon podleže pretežnoj sili.  Kad o tome stigoše vijesti sultanu svrgne ga s Bosne, pa opremi Sinan bega, koji je samo vladao godinu.

Čim Selim I.  zasjede na prijestolje imenova Sinan bega beglerbegom od Anatolije, a na Bosnu opremi Junus bega 1512. godine.  Odmah Junus beg sakupi nešto vojske, pa osvoji Sokol i Tijesnu.

Kad sultan 1514. diže vojsku na Perziju, pozove i bosanske spahije, koji pod vodstvom Junus bega zapute se u daleki svijet, gdje su se naročito odlikovali kao vrijedni i neustrašivi junaci.

Iste godine Mehmed beg Gazi Isabegović bude skinut s Hercegovine, a imenovan Skender beg Ornosović.  U to od Mehmed bega stigne ulak u Carigrad s vijestima, da je gotov osvojiti Klis.  Na to Junus beg od sultana dobije naredbu, da se pridruži sa svojom vojskom Hercegovcima i po što po to osvoji Klis.  Čini se, da do osvojenja nije došlo, jer malo za tijem Junus beg bude pozvan u Carigrad, a na Bosnu imenovan vezir Mustaj paša Skenderpašić.

Hercegovački sandžak Skender beg Ornosović dobio je naredbu iz Carigrada 1515. (18. ševala 921)., da po Bosni i Hercegovini pokupi 1000 adžami oglana (neuke djece) i dovede u saraje.

U isto vrijeme bio je zvornički sandžak Sinan beg.

Mustaj paša bude premješten za valiju u Diari Bekir, a na Bosni zamijeni ga Hasan beg Davudpašić.  Za njegova begovanja Skender beg odveo je adžami oglane u Carigrad, a na Hercegovini zamijenio ga Mustaj beg Davudpašić.

Godine 1517. (u zilkidetu 923.) obsjednu ugarske čete Zvornik, ali bez uspjeha.  Kod obrane pogino je sandžak zvornički hadži Mustaj beg.

Naredne godine na Bosni nalazimo namjesnikom Mehmed bega Mihajlovića, a na Hercegovini Kasim bega 1518.

-26-

Iste godine zaklopi za uvijek oči glasoviti vojskovogja i veliki vezir Ahmed paša Hercegović.

Mehmed beg digne se, pa obsjedne Jajce, ali ga ne može osvojiti.  Na to popali okolišnja (mjesta, koja se nalažahu u ugarskim rukama i vrati se u Sarajevo.

Ištvanfi veli, da je u isto vrijeme godine 1519. bosanski vezir Mustafa paša sa smederevskim pašom Bali begom navalio na srebrenički banat, te ga zauzeo.  Za tijem neprestane napadaje činio na ugarski posjed u Bosni, dok je reda došla i na grad Jajce, koje su obsjedali dulje vremena.

Mehmed bega je zamijenio Gazi Bali beg Jahjapašić, koji na čelu akindžija provali u Hrvatsku, pa joj mnogo jada nanese.

Kad sultan Sulejman I.  godine 1521. pade s vojskom pod Stolni Biograd, Bali beg s bosanskom vojskom osvoji Skelu i Slankamen, gdje se razbaši, da dočekuje bjegunce i pljačka na okolo.  Čini se, da su u tome zanatu naši stari imali mnogo iskustva i vještine, za to ih, kako smo čuli prije više puta, i kako ćemo kasnije još više puta čuti, uvijek nalazimo u onom odjelu, vojske, kojoj je dužnost, da robi i pali prije ili poslije bitke.

Iza pada Stolnog Biograda Gazi Husrer beg, koji je uvijek težio za Bosnom, sklone napokon Bali bega, da mu dade Smederevski vilajet za Bosnu.  Tu promjenu sultan potvrdi drage volje.  Tako Gazi Huszer beg po drugi put dogje na Bosnu za namjesnika (1521.—1543.).

Za prvoga namjesnikovanja izgubljene gradove Husrev beg ne mogaše preboljeti.  Odmah na proljeće naredne godine sakupi vojsku, pa osvoji Tešanj i Kotarište.  U isto vrijeme Begtaš, vojvoda hercegovačkog namjesnika Mahmut bega, obsjedao je Skradin, Doznavši od uhoda, da Skradinu idu pomoćne čete pogje im u susret i razbije ih iza kratke bitke.  Za tijem se opet vrati pod Skradin i zauzme ga na juriš.

O Husrev begovu obsjedanju Jajca 1522., u kome su ga pomagali Sinan paša namjesnik manastirski i Bali beg, namjesnik smederevski, turske povijesti ništa ne znaju, dok neki to navode i tvrde, da ga je obsjedo ništa manje nego godinu i šest mjeseci.

Koliko je poznato Hurrev beg je tek u proljeće 1525. obsjedo Jajce i to samo s Bošnjacima bez vanjske pomoći.  Knez Krsto Frankopan priteko mu je u pomoć i prisilio Bošnjake na uzmak. Naredne godine 1526. kad Sulejman bješe odlučio, da digne veliku vojsku na Budim naredi Husrev begu, da pokupi bosansko hercegovačke spahije, pa provali u Hrvatsku i Slavoniju, te ih oplijeni i popali uzduž i poprijeko.  Za tijem da sagje pod Biograd, gdje mora čekati carsku vojsku.  Husrev beg je tu naredbu izvršio 25 ramazana 932. krenu s 20.000 konjanika preko Save i mnogo kvara nanese rečenim zemljama.

Pod Zemunom dočeka Sulejmana i s njime zaputi se na Muhač.

Pošto je bitka na Muhaču dosta znamenita za daljni razvoj bosansko-hercegovačke povijesti, mislim, da neće biti na odmet, ako o njoj nešto obširnije progovorimo.

Idući na Muhač Turci usput osvoje Ilok i Varadin.  Da ohrabri vojsku pod Varadinom podijeli sultan mnogo dirluka od 20 i više hiljada jaspri.  Mnogo je i naših zemljaka tude postalo spahijama.  Bezi i sandžak-hezi dobiše na dar počasna odijela od 30.000 jaspri.  Megju ostalima i Zvornički sandžak Sinan beg dobio je jedno takovo odijelo.

28

29. augusta stigla je turska sila na Muhač.  Dok su bezi pobijali čadore i namještali svoju vojsku, sultan sa svojom svitom pope se na jedan brežuljak, koji je kasnije prozvan Carevo brdo.  Tu mu bude postavljeno prijestolje.  Iza maloga odmora naredi velikome veziru Ibrahim paši, da mu pozove begove od Serhata,  da se s njima posavjetuje o kooperaciji.

Najprvi došo je Husrev beg.  Ibrahim paša odmah mu razloži za što je pozvan i završi ovako: »eto to je Muhač, neprijatelja još.  nema; šta misliš, kako bi trebalo vojsku razmetnuti?

Na to je odgovorio Husrev beg ovako: »Care, kad ratujem u Serhatu uvijek se savjetujem sa starcima i junacima, koji poznaju Serhat.  Ako zapovijedate, odmah ću otići posavjetovati se i saopćiti vam njihovo mišljenje.« Car naredi, da pozove preda nj te savjetnike, što Husrev beg odmah učini.  doviknuvši jednom svom agi, da brzo pozove starog Alajbega, Kara Osman bega, subašu Mehmeda, Adula.  Tuca i čeribašu Balabana dodavši još: „kaži im, da ih car zove na zdogovor."

Još ne bješe aga ni zamako u vojsku, kad se pomóli stari junačina Adul Tuco.  Husrev beg misleći, da ide na poziv povikne: „Hajde amo patišah te traži, da o ratu s tobom razgovara“.  Na to odgovori Tuco ispod brda: „Nije sada vakta razgovoru.  Alajbeg me tebi opremio, da.  ti kažem ovo, što ne znadeš: čarka-džije haber donesoše, da se dušman blizu primaknuo.  Hajde beže, da redaš bajrake!" Za tijem, ko da ga se ništa ne tiče, obode konja, pa odleti svojim putem

Ponašanje Tucavo uznemirilo je Sulejmana, a kad još stigne vijest od Bali bega sagje s brda, pa se zaputi od bajraka do bajraka, da hrabri vojnike.

29

Brzo se bitka zametnula.  Veliki vezir s 1000 svojih delija prvi navali na ugarske oklopnike, koje su vodili palatin Pereni i biskup Tomori, ali izgubiv na prvom udarcu veći dio družine uzmakne na trag.  U to orkan od 40.000 bosanskih i smederevskih spahija udari u srce ugarske vojske i probije je skroz i skroz.

Kako je brzo bitka dovršena veli zgodno Zinkeisen: videći Bathiani, da Turci uzmiču, dok je doviknuo kralju, „Bježe Turci pobjeda je naša“, kralj se već nalazio u bujici naših konjanika.  Neki povjesničari tvrde, da je više ugarske vojske pogaženo munjevitom provalom već posječeno.  I sam Kralj Ljudevit II.  na koji je način skončao, ne zna se sigurno.  Jedni misle, da je bježeći u jednoj močvari pao s konja i udušio se, dok drugi drže, da je poginuo u kreševu.

Iza poraza na Muhaču Budim se predo na milost.  Na to je Sulejman izdo naredbu, da niko ne smije dirnuti ni u čije dobro.  Čini se, da je to prva naredba turskoga sultana, koja dobro i imanje pobijegjenoga uzima u zaštitu u osvojenoj pokrajini, koja nije u napredak najavila, da se bez otpora pokorava.  Dakako to nije bilo pravo akindžijama, jer je Budim kao prijestolnica bio najbogatiji grad u Ugarskoj.

Na povratku iz Budima Husrev beg je dočeko harambašu Deliradića, koji bješe prije oplijenio turske komore, te ubije njega i svu mu družinu.  Za to ponovno bude odlikovan zlatnom odorom.

Eto tako propade ugarsko kraljevstvo.  Gradovi u Bosni, koje su Ugri posjedovali, ostadoše izloženi sudbini i gazi Husrev begu.  Vojvoda Murat beg prolazeći ispod Jajca sazna od jednoga vojnika jajačke posade, da s pomoću skalina može vrlo lako preko porušene kapije unići u grad.  To odmah javi Husrev begu u Sarajevo, ali bojeći se, da tajna ne izbije na površinu uvuče se kradom jedne noći godine 1527., te osvoji Jajce.  Provodić bude opremljen Husrev begu s veselom vijesti i za tu uslugu dobio je na poklon begova ata s cijelom opremom, ćuṛak od samura i dobar bakšiš (napojnicu u novcu).  

30

Čim su se glasovi raznijeli o padu Jajca, svi ostali gradovi predali su se bez otpora; da pače banjalučki kapetan Andrija Radović pobjego je prije, već je Husrev beg došo pod Banjaluku.  Eto tako nakon 64 godine opet Turci zavladaju cijelom Bosnom, koju bješe, kako smo već prije spomenuli, osvojio sultan Fatih Mehmed 1463.

Godine 1530. sretamo gazi Husrev bega, gdje s Bošnjacima ide Budimu u pomoć, koga je obsjedao Ferdinad Austrijski, ali se vrati s Muhačkoga polja doznavši, da su Austrijanci napustili obsadu i uzmakli prama Beču.

Naredne godine bosanska vojska, koja po Muvelkitu broji 50.000 vojnika pred velikom Sulejmanovom vojskom uhodi neprijateljske zemlje robeći i paleći na sve strane.  Kad se sultan vratio iz Ugarske rumelijski bezi provale u južne pokrajine Austrije, da robe i pale.  Nu vijesti o navali hrvatske vojske na Osijek pomrse im račune, te se brzo okupe i u zajednici sjave pod Osijek, gdje uz velik gubitak poraze neprijatelja.  Arslan beg, sin Mehmed bega smederevskoga, stigne sultan Sulejmana u Edreni s vijestima o toj pobjedi.  U ime nagrade ocijepi sultan od Osijeka nekoliko gradova i palanaka, pa ustroji novi požeški sandžak koji povjeri Arslan begovoj upravi.

Pošto je Sulejman imao pune šake posla na istoku, prepusti na neko vrijeme Evropu rumelijskim bezima, da uregjuju osvojene pokrajine i, ako im mogne poći za rukom, štogod privrijede za državu.  Regbi da je u to vrijeme Husrev beg obraćao svu pažnju na grad Sarajevo, da ga podigne gradnjama i trgovinom.  Koliko je on učinio za grad Sarajevo, ne da se u kratko reći; za to ćemo se poslije malo obširnije s tijem pozabaviti.

Na granici Hercegovine grad u Gabeli popravljen je i dobro utvrgjen za slučaj napadaja s vani godine 936. po Hidžr.

Iste godine miri-alem Džafer beg, kad je donio sultanu ključe od Bagdata, dobio je na dar zlatnu odoru i zvornički sandžak s prihodom od 300.000 jaspri.  Istom 1536. nalazimo bosansku vojsku pod Klisom, koju predvodi Husrev begov vojvoda Murat beg.

31 -

Hrvatska vojska od 10.000 pješaka i konjanika pogje Klisu u pomoć pod zapovjedništvom Petra Krušića, ali ga vojvoda Murat presrete kod Solina 4 ramazana 943. i potuče do nogu.  Na to se stanovnici Klisa razbjegnu, a Bošnjaci ga posjednu.  Klišani su prije svake godine zadavali mnogo jada bosanskoj krajini.  Tim povodom Husrev beg dobio je čast »terekki« (unapregjenje), a vojvoda Murat »ziamet« i plemstvo.

Naredne godine Nadin i Cetin budu pripojeni nastojanjem Murat begovim bosanskoj krajini.  Tako na predlog Gazi Husrev begov Klis i okolišnji gradovi postanu za se sandžak, a Murat beg bude imenovan prvim kliškim sandžak begom 944. (1537.).

Murat beg, da se u Carigradu pokaže dorasto svome zvanju, sakupi nešto vojske, pa zauze Kadin i Obruču, koje pripoji svome sandžaku.

Ta osvajanja Bošnjaka u Dalmaciji i širenje požeškog i osječkog sandžaka u Slavoniji već odavno zabrinuto su gledali u Beču i Mletcima.  Po nagovoru Mlećana napokon Karlo V.  odluči dignuti veliku vojsku, da protjera Turke iz Slavonije.  Za tu se vojnu u Beču i Gracu činilo mnogo priprava, dok napokon pod zapovjedništvom generala Ivana Kacianera krene česareva sila prama Osijeku.  Bosanski, kliški, zvornički i smederevski bezi lijepo se spremiše, da ih dočekaju.  Pod jesen rečene godine došlo je do bitke kod Osijeka, gdje je kršćanska vojska hametom potučena.  Nezgodna vremena radi bezi se zadovolje samo tom pobjedom i povrate svome zavičaju.

Dok se to u Slavoniji odigravalo, Hajruddin paša Barbarosa uznemirivo je mletački posjed po Jandranskom moru, da ne bi Mlečani mogli u isto vrijeme provaliti u kliški i hercegovački sandžak.  Da ni signoriji ne bude krivo nemirni Gazi Husrev beg na proljeće 1538. digne vojsku, pa sagje pod Trogir kome mnogo jada nanese vatrom i mačem.

Na to se ujedine dalmatinski gradovi, pa pod zapovjedničtvom zadarskog generala odluče udariti na Klis, da vrate zajam za Trogir.  Kliški Murat beg na vrijeme obavijesti Husrev bega, koji brzo priteče u pomoć i pod Klisom razbije Dalmatince.  Odavle se zaputi prama Gradiškom.  Zadrani misleći, da se pružila dobra zgoda, udare na Nadin; nu Murat beg opremi ulaka Husrev begu s tom vijesti, koji se smjesta vrati na trag.  Čuvši Zadrani, da se Husrev beg primiče napuste obsadu i pobjegnu u svoje prebivalište.

32

Da im vrati šilo za ognjilo, Husrev beg obsjedne Zadar, a Murat bega opremi, da robi, pali i o zlu radi po cijeloj okolini.  Koliko je ovom prigodom Dalmaciji jada nanešeno i kako ju je Husrev beg u crno zavio, ne da se vjerovati turskim vrelima.

Iza strašnoga poraza sjedinjene španjolske, papinske i mletačke mornarice u zaljevu Narda pod jesen god.  1539. mletački admiral Andria Doria s ostatkom savezničkih lagja pane pod Novi, pa ga obsjedne s mora i s kopna.  Hercegovački sandžak Bali beg s nešto vojske priteče Novome u pomoć, ali prekasno dogje, da unigje u grad.  Sve nastojanje Hercegovaca, da po što suzbiju obsadnike i prodru u tvrgjavu, ostalo je bez uspjeha.  Napo to kon trodnevne obsade pane Novi u šake križara, a Bali beg se vrati mahajući šakama.  Svi odrasli muškarci budu u Novome sasječeni, a žene i djeca opremljeni ko robovi na mletački pazar.  Za Novim pali su bez obrane Kotor i Risan u vlast saveznika, koje je signorija dakako prisvojila za se.

Taj gubitak u Carigradu nije se mogo preboljeti; za to odmah na proljeće sultan Sulejman opremi Hajrudin pašu s brodovljem, a Husrev begu i Bali begu naredi, da obsjednu Novi s kopna.  Saveznici su se nadali tome, pa se dobro utvrdili i obskrbili svačijem; ali turskoj sili ne mogoše odoljeti, već podlegoše 9. reb.  ahara 946. (1540.).  Tako Novi opet pripane Hercegovini.  Ista sudbina stignula je takogje i grad Sinj.

Videći Mlečani, da nikako ne mogu izaći na kraj s pretežnijom turskom silom, rečene godine u oktobru sklope veoma nepovoljan mir s Carigradom, u kome prepuste Turskoj sve posjede u Archipelu i Moreji većinu posjeda u Dalmaciji.

Tako se na zapadu Bosne i Hercegovine za neko vrijeme uspostavio mir, ali s tijem bojno oružje naših pregja nije otpočinulo.

Smrt ugarskoga kralja Zapolje uzvitla buru na sjeveru.  Car Ferdinand I.  digne vojsku, da osvoji Ugarsku za austrijsku krunu.  Obsada Budima pozove Sulejmana opet u Ugarsku, gdje su morali takogje Bošnjaci i Hercegovci sudjelovati.  Ovom prigodom sudbina Ugarske bude odlučena.  Srednji dio s glavnim gradom Budimom Sulejman zadrži za se, a Erdelj dade Zapoljinu sinu ko vazalnu pokrajinu Turske.

33

Megju tijem se pobune Brgjani i uskrate harač Turskoj, po svoj prilici po nagovoru Mlečana.  Husrev beg digne se s nešto vojske i sagje u Brda, da uspostavi red i mir i pokori neposlušnu raju.  Nu tu ga zateče smrt.  Jedan Brgjanin iz Kuta gurne ga nožem u trbuh, gdje na mjestu ostane mrtav.

Eto tako svrši nakon 27 godina begovanja u Bosni slavni Gazi Husrev beg ibni Ferhad beg.

Svojim brojnim osvajanjima, gragjevinama i zauzimanjem za obrtni i kulturni procvat Bosne megju svima namjesnicima zauzima prvo mjesto, a Sarajevo mora mu uvijek biti zahvalno, što ga je ogradio prvim trgovačkim i obrtnim gradom u Bosni.  Za njegova begovanja pripojene su Bosni dvije banovine, i to: jajačka i srebrenička i mnogi gradovi u Dalmaciji kao Skradin, Klis, Nadin, Cetin, Knin, Kadin, Sinj i drugi manji gradovi i palanke.  Gazi Husrev bega naslijedi na Bosni Ulama beg 1542. (949.).  Toga glasovitog junačinu iste godine s bos.-herc.  vojskom nalazimo pod Budimom, gdje suzbija nekoliko puta pretežniju silu ćesarevu i pobjedonosno se vraća preko Save.

34

Naredne godine opet pregje Savu, pa osvoji Orahovac, BijeluStijenu i još neke palanke, a kliški sandžak Murat beg u isto vrijeme zauzo je Pečuh.

Godine 1544. (951.) Ulama beg i hercegovački Malkoč beg u zajednici osvoje Liku, koja bude pripojena Bosni.

Iste godine nalazimo na stolici velikih vezira Hrvata Rustem pašu Opukovića iz Skradina, koji je, kako ćemo poslije čuti petnaest godine obnašo tu najveću čast u državi.

Mnogo spominjani kliški sandžak Gazi Murat beg ko beg od Požege umre 1545.

Godine 1546. (954.) Ulama beg ode u Erzirum za namjesnika, a na njegovo mjesto dogje naš zemljak Sofi Ali beg.  Odakle je upravo rodom nijesam mogo doznati, ali se drži, da je iz Podrinja.  Sam prigjevak »sofi« (pobožni) svjedoči nam, da se puno nije zanimo, ratovanjem.  O dvogodišnjoj njegovoj upravi ništa nam ne bilježe pristupna vrela.

Ali bega je zamijenio Zulkaderlu Mehmed han, koji je umro u Sarajevu, a ovoga Hadim Ali beg, koji je brzo premješten za namjesnika u Budim.  Za njim je došo Sofi Mehmed beg, koji takogje kroz kratko vrijeme Bosnu ostavi i ode u Arad za namjesnika.

Godine 1551. (959.) na Bosni nalazimo po drugi put Hadim Ali bega.  Prve dvije godine njegova begovanja protekle su u miru sa susjednim pokrajinama.

Istom 1553. Ivan Hoisić, kapetan bana Nikole Zrinskoga, provali u Krajinu s dosta jakom vojskom, te pohara neke palanke po granici Bosne.  Čuvši za to kliški sandžak Malkoč beg naturi se za njim u potjeru.  Da mu ne izmakne preko granice i ne od nese plijen opremi Malkoč na menzile Hasan agu, bivšeg blagajskog bešlagu i Mehmed agu, ćehaju ključkoga s malom konjicom, da presretnu Hoisića i napadajima zaustave, dok on stigne s glavnim četama.

35

U po noći dostignu turci Hoisića čete.  Boj se zametne, u kome Hrvati budu poraženi, da je sam kapetan jedva umako preko granice s nešto družine.  Malkoč beg spremi sve odsječene glave sa sužnjima u Carigrad i izvješće o pobjedi; za to bude imenovan namjesnikom bosanskim, a Ali bega pozove sultan u rat na Perziju.  Kad izuzmeno Sinan bega (892.) za koga se ne zną sigurno je li s naše gore list Malkoč beg je drugi namjesnik Bosne, koji je niko na našoj grudi, i to u Duzi koa Prozora, po kojoj ga neki zovu Dugalić.  Od sada naši zemljaci preotimlju mah na namjesničkoj stolici u Bosni.

O Malkoč begovu namjesnikovanju turski zgodopisci ništa ne bilježe, dok hrvatski navode, da je mnogo jada nanio hrvatskoj Liki i Krajini neprestano provaljujući preko granice.

Do sada je bila stolica bosanskih namjesnika u Sarajevu, a Malkoč beg ju je prenio u Travnik, da mu je lakše pružati se prama hrvatskoj granici.

Malkoč beg je utvrdio Sinj i naselio ga bosanskim muslomanima.

Malkoč bega zamijeni opet naš zemljak Kara Osman han, sin vezira Kara Mustafa paše i sultan Sulejmanove sestre ŠahiHuban.  Nu brzo ga smrt zatekla u Skoplju, u selu Kopčićima, gdje je u posebnom turbetu pokopan, koje se i danas nalazi u dobru stanju.

-36 -

Za njim došo je na Bosnu je 1555. Kara Mustafa beg Sokolović, član glasovite porodice, kako ćemo kasnije vidjeti, koja je dulje vremena tresla sudbinom ne samo Bosne i Hercegovine, već i ogromne turske carevine.  Za svoga begovanja sagradio je lijepu džamiju na rogjenoj grudi u Rudome i privezo uz nju lijep vakuf.  Sultan ga pozove u Carigrad za ugojitelja sinu Sehinšahu, a na Bosnu opremi 1557. Hamza bega, serhatskog plemića i junaka¸ Megju tijem umre veliki vezir Rustem paša Opuković, a na njegovo mjesto zasjede Ali paša Praćić, Debeli.  Prve tri godine živio je u miru za susjednim zemljama.  Istom 1560. okupi vojsku oko sebe, pa se zaputi preko Save i prodrije čak u Kranjsku.  Tu ga dočeka Zmaj Vuk Branković s brojnim četama i potuče hametom.  Nu Branković, nehtijući se zadovoljiti samo pukom pobjedom, udari u potjeru za Bošnjacima i sjavi do Sarajeva, koje popali i orobi.  U bojazni, da ga ne presretne turska vojska brže bolje vrati se preko Save s bogatim plijenom.

Tom prigodom strašno je nastradao Gazi Husrev begov vakuf.  Mnogo dragocjeno oružje i posugje iz vakufske riznice odnio je Branković sa sobom.

Za njim došo je na Bosnu Hasan beg Sokolović, sin glasovitoga Tavil Mehmed paše Sokolovića, ali ga brzo zamijeni 1562.

37

(970.) Sinan beg Bajramagić, zet Sokolovića..  U njegovo vrijeme uregjene su granice izmegju Bosne i Venecije (Mletaka) i to ravno od Une do Jadranskoga mora.

Megju tijem umre veliki vezir Semiz Ali paša Praćić Hercegovac, a na njegovo mjesto zasjede Mehmed paša Sokolović, Visoki.  Nakon dvije godine Sinan beg bude premješten na Hercegovinu, kojom je upravljo preko dva decenija, a zamijeni ga Mustafa beg Sokolović.

On odmah sakupi oko sebe Bošnjake, pa udari na Krupu 1565, koju branjaše Matija Bakić.  Premda je dva put pretežnija sila pod vodstvom Herbarta Auersperga na vrijeme pošla Krupi u pomoć, nije se usudila udariti na Bošnjake, već se povukla pod Ostrožac.  Videći kapetan Bakić, da se ne može održati provali iz grada i pokuša se spasiti bijegom, ali u valovima Une nagje smrt 23. maja reč. god.  Eto tako Krupa, a za njom (Novin?) pripoji se Bosni.  Na to je Mustaj beg prešo Savu i robio po Hrvatskoj.

Naredne godine diže se stari Sulejman, pa VI.  put sagje u Ugarsku.  Ovaj put bila je meta Egra (Erlau).  Dakako i bos.hercegovačka vojska sudjelovala je na toj vojni pod zapovjedništvom Mustaj bega Sokolovića i Sinan bega Bajramagića.  Pošto je tvrgja Siget odavno turcima trn u oku, odlučiše najprije nju osvojiti, pa tada bez poteškoća saći pod Egru.  Nu to nije bio tako lahak poso.  Junački ban Nikola Zrinski s tri hiljade Hrvata neustrašivo je branio Siget nadajući se uvijek pomoći iz Beča.

38 -

 İza obsade 31. dan umre Sulejman pod Sigetom, a mudri i odvažni Sokolović, da se ne bi uskomešala vojska, što bi moglo dovesti do velikih neprilika, zataji sultanovu smrt i s mjesta opremi po svoga punca Selima II., da odmah dogje u vojsku.

Megju tijem u ime cara naregjivaše i izdavaše zapovijedi na sve strane.  Niko za to nije znao, osim njega i njegova sekretara Feridun bega.  Sokolović odluči po što po to osvojiti Siget, pa u ime carsko dijelio je stroge ukore vojsci i bezima, koji su srtali bez obzira na tvrde sigetske zidine.  Videći Zrinski, da ne može spasiti grada provali iz tvrgje i nagje smrt sa cijelom, družinom.  Zadovoljan sa osvojenjem Sigeta vrati se Sokolović s mrtvim carem put Carigrada.

Mustaj beg za zasluge pod Sigetom posto je beglerbeg budimski, a na Bosnu imenovan brat mu Mehmed beg Sokolović, s kojim se Bošnjaci vrate u domovinu.

Istom u Biogradu, kad su stigle vijesti, da se sultan Selim primiče razglasi Sokolović nakon 40 dana Sulejmanovu smrt i dolazak novog sultana.

Tome lukavo i odvažno izvedenome djelu nema primjera u svijetskoj povjesnici.  Slava Sokoloviću!

Godine 1568. (976.) kliški sandžak Ferhat beg Sokolović diže vojsku, pa udari preko Dalmacije put Zadra.  Nemogavši Zadru ništa načiniti osvoji usput Zemunik, Ozren, Brodin i Bijelu Stijenu.

Dvije godine kasnije zagrebački kanonik Franjo Filipović sakupi oko sebe brojnu vojsku, pa provali u tursku Krajinu.  Hercegovački sandžak Sinan beg i kliški sandžak Ferhad beg dočekaju ga kod Ivanića i hametom potuku.  Sam kanonik i više od 1000 Hrvata pade u sužanjstvo.  Franjo Filipović svojevoljno pregje na islam, dobi ime Mehmed i ziamet na Krajini.  Poslije je mnogo jada ko musloman nanio hrvatskoj Krajini.  Od njega vuku lozu današnji begovi Filipovići.

Godine 1574. (982.) Mehmed beg bude pozvan za lalu (uzgojitelja carevića) u Carigrad, a na Bosnu dogje kliški sandžak Ferhat beg Sokolović.

39

Nijedan bosanski namjesnik nije bio silniji i moćniji od njega.  Dvorska mu je svita bila mnogobrojna.  Kad je ulazio u Travnik pred njim se nosilo 700 bajraka.  Pratilo ga je do tri stotine deli leventa u odijelu od vučine pod željeznim, kalpacima.  Sva ta družina bila je, kakono se veli od zla oca, a od gore majke.  Delijama i sejmenima nije bilo broja ni karara.

Ferhat beg odmah naredne godine okupi oko sebe bosanske akindžije i krenu put hrvatske Krajine.  Kod potoka Radonja sukobi se s generalom Herbartom Auerspergom i potuče ga do nogu.  Sam general poginu na bojnome polju, a sin mu Vuk Engelbert pade u Sokolovića sužanjstvo, koga dade na otkupe za toliko novaca, da sagradi krasnu džamiju i nabavi joj vakuf.  Po Pečujliji otkupnina dosegla je svotu od 30.000 dukata.  Ta je džamija Ferhadija u Banjojluci.  Tom je prigodom osvojio Cazin i Bužim.  Godine 1577. diže se opet put Krajine, pa osvoji redom palanke Mutnik, Ostrožac.  Veliku Kladušu, Štublić, Peći i Podzvizd.

Razorivši Gvozd zaputi se put Dubovca, ali general Ivan Farenberg preteče ga kod Korane i nakon ljuta okršaja Ferhat beg bude prisiljen na uzmak.

Za vojne Kevenhüllerove 1578. pane Cazin, Zrin i Bužim opet u ruke kršćanske, ali Ferhat beg pod jesen iste godine sagje u Krajinu, pa ponovno osvoji izgubljene palanke i postavi u njih jake posade.  Pri tome su ga pomagali vlasi, koje je dovo iz Stare Srbije, da mu vuku topove i grade utvrde.  Ñapokon se prevari, pa im povjeri takogje neke palanke, da se nasele i čuvaju ih od napadaja.  Čim se Ferhat beg vratio u Travnik, odmah se oni obrate na Farenberga, da mu izruče Ostrožac i ostale palanke.

40

Ugovor je bio potpisan u Beču i Gracu.  Nu čini se, da mu je Ferhat beg pomrsio osnove.  Od osvojenih gradova bude sastavljen novi sandžak, a Ostrožac je posto sijelo sandžak bega.

Godine 1579. oktobra 11. dan iza ićindije na divanu u visokoj porti jedan bosanski spahija (iz Vučitrna?) prosu drob najslavnijemu veziru turskoga carstva Mehmed paši Sokoloviću, Visokome, Mehmed paša spada u svijetskoj povjesnici u red prvih državnika i diplomata, dok mu u povijesti turskoj nema premca, a u prošlosti naše grude svojom slavom i veličinom može se postaviti o bok.  jedino Tvrtku Ponosnome.

Ako se može Tvrtkovo kraljevanje nazvati zlatnom dobom u povijesti Bosne i Hercegovine, mislim, da Sokolovića vezirovanje slobodno smijem obilježiti srebrenom dobom.  U ovo vrijeme naša je grudica igrala prvu ulogu u širokome turskome carstvu.  Njezini sinovi rasijani na tri kopna stajali su na čelu državi i vojskama.  Sve stranice turske povjesnice u drugoj polovici XVI.  vijeka pune su imena Sokolovića, Opukovića i ostalih-ića.  Jedni su brali lovore po srednjoj Aziji, drugi u zemlji Faraona, a treći.  po Europi ko gospodari mora i kopna.  Od godine 1544. sve do Mehmed pašine smrti sjedili su na stolici velikih vezira naši zemljaci.  Kroz to razdoblje većinom veziri pod kubetom rekrutirani od naših pregja.  Kroz to razdoblje većinom admirali vojskovogje i drugi viši državnici i časnici-bilo je lišće s naše gore.  Naročito pod zadnje dane Sulejmana I.  i Selima II.  kad je Sokolović u istinu carevo..  To je onaj Sokolović, koji je reko evropskim poslanicima:

»Nek me ne srdi Europa, jer mogu na štetu njojzi 
Dignut neprelazan zid po megji carstva sveg«

To je onaj Sokolović, koji je reko hametom potučenu admiralu Krluč Ali paši: »Ne kloni duhom, ako bude od potrebe, ja ću udariti u lagje srebro mjesto gvoždja, atlas mjesto platna, a svilu mjesto lana.  Usprkos svima poteškoćama preko zime sagradio je 200 ratnih brodova i s potpunom vojničkom plaćom u Carigradu izdržo preko zime 40.000 vojnika, koji su se vježbali za osvetnu bitku.

To je onaj Sokolović, koji je ozbiljno snovo o panislamističkoj.  državi, a do to postigne odlučio bješe na jugu prokopati Sueski kanal, a na sjeveru spojiti Don sa Volgom, da pospiješi komunikaciju megju Carigradom, Indijom i Turanom.  To je onaj Sokolović, koji je moć turske carevine iza Sulejmana uzdržo na visini sve do zadnjeg časa, da se od njegove smrti računa nazadak iste, a ne od smrti Sulejmanove.

41

A sada da vidimo okle potječe taj veliki čovjek.  Tavil (Visoki) Mehmed paša Sokolović rodio se u Sokolovićima u više gradskom kotaru.  Porodica Sokolovića bila je dosta ugledna na taj kraj i dijelila se na dvije loze.  Jedna loza imala je odžak u Rudome, iz koje potječu Deli Husrev paša i Lala Kara Mustafa paša a druga u Sokolovićima, iz koje potječu on, Lala Mehmed paša, Mustafa paša, Ferhat paša i Derviš paša.  Murat paša beglerbeg jemeņski i Mustafa paša beglerbeg budimski ne zna se kojoj lozi pripadaju.  Nu obje loze sastajale su se na trećem koljenu.  Hasan paša i Ibrahim han sinovi su Tavil Mehmed pašini, a veliki vezir i pjesnik Husrev paša bi će, da je unuk Deli Husrev pašin.

Po Muvekitu Tavil Mehmed paša je sin Ahmed bega Sokolovića, a ta tvrdnja osniva se na vakufnami (zadužbenoj povelji).  koju je Mehmed paša potpiso.  Dakle on je bolje znao: ko mu je otac, već mletački kroničari, za kojima su se poveli neki novi povjesničari kao Zinkeisen i dr.  koji hoće, da je Mehmed rogjen u Trebinju, da je bio kršćanin, pa čak i diaconus u nekakovu manastiru.

Mi smo na svome mjestu donijeli odlomak iz zakonika, ko se smije u Bosni i Hercegovini uzimati u adžami oglane, a taj zakon i vakufnama dovoljna su svjedočanstva, da su neosnovana naklapanja talijanskih zgodopisaca, koji se u opće megju se veoma razilaze o Sokolovića porijeklu.  

Mehmed paša je ko adžami oglan opremljen u Carigrad s Kara Mustafa pašom, i to po svoj prilici na zahtjev Deli Husrev paše, koji je na 30 godina prije njihove pojave na političkom poprištu bio II.  vezir u cara Sulejmana.

Budući je bio duševno darovit, a na oko pristo junak, nije nikakovo čudo, što je brzo napredovo u častima.  Godine 1546. bio je admiral, za tijem malo beglerbeg od Rumelije.  Kod osvojenja Temišvara za zasluge posto vezirom, a godine 1561 pokloni mu Sulejman svoju unuku, kćerku Selima II.  imenom Esmi-han i imenova ga našljednikom velikog vezira.

Iza smrti Semiz Ali paše Praćića napokon postane veliki vezir, koju je čast obnašo neprekidno za tri cara Sulejmana I.  Selima II.  i Murata III.  punih 16 godina na ponos i radost prijateljima, a na čudo i žalost neprijateljima, dok ne umrije od uboda osvetničkog mača fanatičnoga dervišine.

42

O njegovoj smrti puno se toga nagagjalo, a još se i danas nagagja.  Jedni misle, da je sultan Murat začetnik njegova umorstva, pošto nije znao, kako će se riješiti na drugi način Sokolovića, koji je bio moćniji nego sam sultan.  Zinkeisen tvrdi, da su ga makli s površine Lala Kara Mustafa paša Sokolović i zemljak mu slavni admiral Pijale paša, da se dokopaju više časti ne pazeći, da je 1573. umro Pijale paša, dakle šest godina prije Mehmeda, dok opet neki hoće, da se sve bilo urotilo proti njemu.

Bi li se moglo umorstvo Mehmed pašino dovesti u savez s pogibijom šejhi Hamze Orlanovića i progonstvom njegovih učenika? To mi se nekako čini najvjerojatnije, kad uzmemo u obzir porijeklo i zavičaj Sokolovićeva ubojice.  Bosanski spahija, lišen timara, pripadnik derviške kaste, a to sve nas i nehote navodi, da u njemu tražimo Hamzeviju i fanatičkoga osvetnika.  Za takav čin imade dosta primjera u povijesti islama: haridžije i prve kalife.

Što se tiče Mehmed pašina života i karaktera, predaleko bi zašli, da se upustismo u raspravu, samo ćemo toliko natuknuti, da se evropski povjesničari dijele u dva tabora.  Dok ga Gerlah i Garzoni strašno osugjuju, Floriani, Ranke i svi turski povjesničari jednoglasno slave ga ko značaj-čovjeka, rodoljuba i diplomata.

Šta je Sokolović učinio za našu grudu? Osim monumentalne višegradske ćuprije načinio je u svom zavičaju džamiju i musafirhanu, kojima je za uzdržavanje privezo velika imanja u Ugarskoj.  Sokolović nam je učinio, da smo zaigrali prvu ulogu u smjesi naroda turske carevine, da iza njega sinovi iz naših krajeva još polu vijeka tresu sudbinom ogromne države.

U Sokoloviću je izvor veličine našega ponosa, koji je tri vijeka prkosio istoku i zapadu.  A sada da završimo ovako: 

Dok povijest po istini veličinu rada sudi, 
Nosioče velké misli! doć ćeš u red prvih ljudi.  
A sudba je našeg roda, da narodim drugim daje
Velikane, po kojima zapad, istok nas poznaje.  
Mi smo mali, al u nama veliki se ponos budi: 
Što smo bare drugom komu velikijeh dali ljudi!

Tri godine iza Sokolovića smrti 1582. Bosna je službeno podignuta na beglerbegluk.  Bosanske namjesnike do sada mi smo po uzoru drugih zvali i pisali begovima, premda je megju njima i prije bilo više paša, pa čak i vezira.

43

Ferhat beg Sokolović zadnji je beg, a prvi paša bosanski.  I do sada Bosna se računala uvijek vilajetom, a bosanski namjesnik „primus inter pares" prama hercegovačkim, kliškim zvorničkim i novopazarskim bezima.  S tijem je činom Bosna samo podignuta službeno megju beglerbegluke i prihodi bosanskih namjesnika povećani, dok su i nadalje rečeni sandžaci ostali neovisni o bosanskom beglerbegu.  Kad su pripojeni direktno Bosni čuti ćemo kasnije (u XIX.  vijeku.)

Rečene godine sklopljen je mir izmegju Austrije i Turske, tako je bojno oružje otpočinulo izmegju obje države, a Bošnjaci smirili se na neko vrijeme.

Megju tijem je Ferhat paša premješten za namjesnika u Budim, a na Bosnu opremljen Kara Ali paša.  O njegovu pašovanju ništa se ne zna ko ni o njegova našljednika Šehsuvar paše.

Godine 1588. (997.) opet dogje na Bosnu Ferhat paša, kojom prigodom prenese stolicu bosanskih namjesnika iz Travnika u Banjaluku, da mu je lakše pružati se prama Krajini i Hrvatskoj.  Nu opet se brzo vrati u Budim, gdje ga iz potaje probode jedan njegov rob.

Njega naslijedi na Bosni naš zemljak Halil paša, koji umrije u Banjojluci.  Za njim je došo Sofi Mehmed paša, za koga neki misle, da je bivši bosanski (958.) namjesnik Sofi Mehmed beg.  Ni o njegovoj upravi ne zna se ništa, a to nam je najbolji znak, da je samo klepet oružja budio turske povjesničare na rad.

Ovom prigodom mislim, da je vrijeme upoznati se s bosansko-hercegovačkom vojskom, koje ustroj duboko zasijeca u razvoj i.  materijalno stanje naših zemalja.

Ko što sve osvojene pokrajine, tako su Bosna i Hercegovina podijeljene na lenska imanja.  Lenska imanja: timar ili ziamet jesu po shvaćanju turskih državnika tako zvano „mali mukatle“ ratno dobro (Schlachtgut) što se vojsci dijeli ko nagrada za zasluge u boju od osvojene pokrajine.

44

Kad su Bosna 1463. i Hercegovina 1483. panule pod okrilje turskih careva poznato je, da je ogromna većina pučanstva prešla na islam.  Bosansko-hercegovački plemići, ne samo, da su zadržali svoje posjede, nego su takogje odmah uvršteni u red lenskih vitezova.  Uz naslov beg data su im i lenska imanja, da služe u turskoj vojsci.  Dakako tom je prigodom i više Turaka obdareno lenskim imanjima ko na pr.: Skender beg Mihael-oglu dobio je ziamet Veselu Stražu u Skoplju ili carski silahdar Kara Davud bosanski alajbegluk sa ziametom od 50.000 jaspri (akčeta).

U glavnome su dvije vrste lenskih dobara i to krluč-timar i krluč-ziamet.  Timar se zvao od 3000 jaspi do 19.999, a ziamet.  od 20.000 naprijed.

Svaki posjednik lenskoga imanja, spahija ili zajim; uživo je doživotno i našljedno (u muškoj lozi) prihod od dobivenog zemljišta.  Spahija od 3000 jaspri išo je sam s konjem i obskrbom na vojsku, a za svakih 5000 jaspri više moro je sa sobom povesti po jednog oboružana i obskrbljena vojnika.  Tako je spahija vodio najviše trojicu, a zajim najmanje četiri, a kadkada prama veličini lena po 10 ili 15 vojnika.  Vojnici, koje su zajimi i spahije sa sobom vodili, zvali su se „džebeli“ (zamjenici).

Svaki lenski vitez morao je uvijek biti pripravan, da potpuno opremljen na mig pogje pod sandžak (zastavu)? Oružje im je bilo luk (Bogen), strelica (Pfeil), lako koplje kratak mač ili sablja, buzdohan (Streitkolben) i laki okrugli štit.  Odijelo pako bilo je dolama, čakšire i turban (u najstarija vremena), dok su poslije kacige (Piekelhaube) ili kalpak od razna krzna sasvim preoteli mah.  Zajimi su nosili i panciere i odijevali se raskošno u srebro i zlato.  Konj ili at od plemenite rase bio je ponos svakoga spahije a čistoća i oprema prava radost.

Lenska su dobra dijeljena po selima, koja su sastavljala jednu nahiju, kojom je upravljo pod raznim nazivima (subaša, kapetan, muselim) najstariji član iz najuglednije porodice u nahiji (župi).

Distrikt, koji je obuhvato više takovih župa zvao se sandžak (standart).  S njim je upravljo beg, pred kojim se nosio jedan tug (konjski rep) kao znak dostojanstvą.  Sandžak begu su bili podregjeni alajbezi (pukovnici), a ovima čeribaše (satnici).

45 -

Više sandžaka sačinjavalo je u vojsci jedan beglerbegluk, kojim je upravljo u početku paša sa dva tuga, a poslije (u Bosni redovito) vezir sa tri tuga.  Bosanski beglerbeg u vojničkim stvarima bio je podčinjen beglerbegu od Rumelije (Europske Turske), a ovaj opet serdari ekremu, koji je redovito bio i veliki vezir.

Na zapovijed subaše kupile su se spahije, pa se pridružile alajbegu.  Alajbezi predvodili su ih sandžak begu, a ovaj beglerbegu od Rumelije, a ovaj opet serdari ekremu.  Tako su za kratko vrijeme sve spahije mogle doći na odregjeno mjesto.

Koliko su Bosna i Hercegovina mogle dignuti konjanika, to se ne može tačno odrediti, ali sigurno smijem ustvrditi u ovo vrijeme i poslije sve do Hećimoglije, da su mogle izvan svojih granica uvijek opremiti od 15-20.000 pa katkad i više, kako ćemo kasnije čuti.

Što se tiče oružja, odijela, opreme konjske i vrsnoće naše su spahije uživale dobar glas u turskoj vojsci.  Krluč-ziameti (ratna imanja), koja su kao leno prelazila s oca na najstarijeg sina, glavna su podloga bosanskome plemstvu, koje je od pada bosanske kraljevine do Omer pašinih vremena vodilo glavnu riječ u zemlji.  Starješine moćnih begovskih porodica bili su „ajani vilajet" (velikaši pokrajine), koji su se sastajali po jedan put u godini na sabor kod valije (namjesnika).

Druga vrsta bosansko-hercegovačke vojske zvala se akindži.  To su takogje konjanici.  Akindžije nijesu imale ni lena ni plaće nego kao dobrovoljci išli șu u rat i životarili od ratnog plijena i grabeža iz susjednih neprijateljskih pokrajina.  Za osobite zasluge u boju dobivali su lenske posjede u osvojenim zemljama, gdje su mnogi našli i novu postojbinu.  Na taj način Bosna i Hercegovina koncem XVI.  i početkom XVII.  vijeka naselile su dosta gradova po Ugarskoj i Hrvatskoj.  Dakako da je megju naseljenicima bilo i dosta plemića, jer ziameta u domovini nijesu mogli svi imati.

Glavna sijela Bošnjaka i Hercegovaca preko Save bila su Budim, Temišvar, Arad, Kaniža, Egra, Osijek, Požega, Janok (Gjur) i t. d.

Treća vrsta konjaništva zvala se bešlije.  Čini se, da su oni bili državni plaćenici u pograničnim palankana, da suzbijaju navalę iz susjednih pokrajina. 

46 -

Od pješadije možemo istaknuti azebe (pandure) i domaće jenjičare (baše) kojih su age i drugi zabiti sjedili su Sarajevu.  Prvi su čuvali utvrde i klance na granici i bili su državni plaćenici.  Oni nijesu išli u rat sve do početka našeg vijeka, dok su drugi isto tako bili plaćenici pod uvjetom, da uvijek na zapovijed jenjičarskog age u Carigradu moraju poći na vojsku.

Osim tih beglerbezi, sandžak-bezi, alajbezi i drugi bezi s velikim ziametom izdržavali su i vodili na vojsku odregjen broj konjanika ili pješaka pod raznim imenima delija, sejmena, pašalija džebelija i t. d.  U kratko rekuć: bilo pod ovim, bilo pod onim imenom, osim hodža, imama mujezina, čini se, da su svi muslomani Bosne i Hercegovine bili vojnici s koljena na koljeno sve do polovice ovoga vijeka.

Godine 1000. (1591.) dogje na Bosnu za namjesnika Gazi Deli Hasan paša.  Kako se razabire iz naslova bio je zaslužan i neustrašiv junak.  Čim je austrijski poslanik u Carigradu saznao za Hasan pašino naimenovanje, odmah zatraži od porte, da ga svrgne s Bosne, jer inače o miru ne će biti zbora, pošto je Hasan paša bio-poznat kao ratoboran duh, kome se ne da mirovati.  Nu sve to ništa nije pomoglo, jer je Hasan na dvoru imao zalegje u dvojici zemljaka; na ime za njega se zauzimo veliki vezir Hrvat Sijavuš paša i carski prvi savjetnik Derviš aga Bejezidagić, Mostarac.  Na to primjećuje Čatib-Čelebi: dok je njih dvojice, nije mu se ni najmanje trebalo bojati, da ga ko makne s Bosne.

Zbilja časom se obistini slutnja poslanikova.  Čim Hasan okupi oko sebe Bošnjake i Hercegovce, zape mu oko za tvrdi grad Bihać.  Bez duga promišljanja krene na čelu vojske put Krajine.  Najprije osvoji grad Ripač, a onda porenu dalje prema Šturliću i Blagaju na Korani robeći i paleći oko kupe i Korane.  O toj vojni turska vrela ništa nam ne bilježe.

Naredne godine u proljeće opet Hasan paša digne vojsku, pa sagje u Krajinu.  Najprije zapremi Goru i Hrastovicu.  Za tijem jedan dio vojske s topovima opremi pod Bihać 10. juna 1592, Poslije tri dana dogje sam s ostalom vojskom te ga obsjede sa svih strana.  Kapetan Josip Lamberg branio je Bihać.  S početka sve poruke Hasan pašine kapetanu i posadi, da predadu grad, nijesu ništa koristile.  14. juna u nedjelu obori se Hasan sa svom silom na grad i poče ga biti sa svih strana žestokom vatrom.  Napokon uvidi Lamberg i posada, da se ne mogu oprijeti pašinoj sili, pa predadu grad (pod uslovom, da im, dade slobodan prolaz) 19. juna rečene godine.

47

Lopašić veli, da je paša darovao Lamberga obilatim darovima.  i zlatnom odorom, a sudce odijelima od atlasa i predbacuje im izdajstvo, dok turski savremeni povjesničari o tome ništa ne znaju..  Od Bihća i okolišnjih gradova postroji se novi sandžak sa sijelom s početka u Bihću, a poslije na Udbini i drugim gradovima.  Prvim sandžak begom bude imenovan Ferhad pašin delibaša Rustam beg.

Domaći pisac Knežević navodi, da je iste godine senjski knez Bartušić zauzeo Klis, ali da ga je malo za tijem Hasan paša ponovno osvojio.  Klisu je na vrijeme stigo u pomoć general Lenković, ali ga Hasan paša razbije 27. maja i svu mu potuče družinu.  U tome kreševu pogino je senjski biskup i dva kanonika, a sam Lenković jedva iznio živu glavu.  Ni o tome dogogjaju turska vrela ništa ne pišu.

Odmah nekako iza pada Bihća diže se Hasan paša s vojskom, pa pregje Kupu kod Petrinje, da robi po Hrvatskoj.  Hrvatski ban Tomo Erdödi-Bakač dočeka ga s dosta brojnom vojskom.  Bitka se zametnu kod Bresta, u kojoj Hasan paša izvojšti pobjedu.  2000 Hrvata pokri bojno polje, a 200 ih pade u sužanjstvo sa šest topova.  Sužnje, topove i 22 zastave opremi paša u Carigrad s porukom, da mu se odmah gleda pomoć, jer da će mu Hrvati vratiti šilo za ognjilo, ali pašine poruke ostale su neuslišane.

U nadi, da će mu rumelijska vojska doći u pomoć naredne godine u proljeće opet s 10.000 Bošnjaka i Hercegovaca pregje Kupu kod Petrinje, pa obsjedne Sisak.  Veliki vezir Hrvat Sijavuš paša imenova Girli Hasan pašu beglerbegom od Rumelije i opremi ga Bošnjacima u pomoć.  U Srijemu stigne glas u rumelijsku vojsku, da je velikim vezirom postao Sinan paša, a beglerbegom od Rumelije sin mu kukavni Mehmed paša, a Girli Hasan paša, da odmah ide u Temešvar za namjesnika.  Vojska mora čekati novog beglerbega.  Eto tako udes Gazi Hasan pašu s Bošnjacima postavi na kocku.

48

U to prispije brojna kršćanska vojska pod zapovjedništvom Tome Erdödija pod Sisak.  Videći Gazi Hasan paša, da mu pomoći nema i znajući, da je neprijateljska vojska četiri puta pretežnija, ipak ne htjede uzmaknuti preko Kupe nego pod svojim geslom „Soko leti perjem, a junak s veledušjem“, zametnu krvavu bitku.  Nu ovaj put bojna sreća okrene mu legja, a Bosna i Hecegovina skupo platiše sa 7000 junaka i vitezova drzoviti ponos Hasan pašin 22. juna 1593. Od prvaka tude plati glavom sam Hasan paša, hercegovački namjesnik Mehmed beg, kliški sandžak Sultan-zade Mustafa paša, krčki sandžak stari Memi beg, zvornički sandžak Sinan beg i cvijet bosansko hercegovačkih begova i spahija.  Ovom prigodom su osvetili Hrvati krbavski poraz upravo poslije sto godina (1493.)

Hasan pašu zamijeni na Bosni Sarhoš Mustafa paša Ajaspašič.

Osokoljeni sisačkom pobjedom Hrvati poprime ofenzivu.  General Lenković sakupi do 10.000 vojnika, što konjanika, što pješadije, pa udari 5. novembra 1593. na Bihać.  Hrvatski pisci tvrde, da je Lenković po noći unišao u Bihać, porobio ga i sve turke isjeko bez milosrgja, dok turska vrela pišu, da su obje hrvatske vojske od Bihaća i Nove Petrinje suzbijene.  Mi ćemo samo toliko reći, da je Lenković zbilja provalio u Bihać u onim danima, ne bi ga ostavio bez velika jada, jer je Bihać uvijek bio, a naročito tada važna tvrgjava na Krajini.

Mustafa paša na čelu bosanske voiske ponovno udari na Sisak i osvoji ga iza petdnevne obsade.  Iza toga je oplijenio zagrebačku županiju.

49 -

Poraz pod Siskom, smrt Hasan paše dvaju carskih sestrica sandžak bega hercegovačkog i kliškog duboko se kosnu sultana, pa odmah opremi glavom velikog vezira da osveti taj gubitak.  Više o miru nije bilo govora.

Od ovo doba ratuje bosansko-hercegovačka vojska na ugarskom tlu, a mi ćemo se samo u toliko zabaviti s tijem ratovanjem, koliko zasjeca u naše prilike ističući djela vojskovogja i junaka iz naših krajeva.  Godine 1594. pridružila se naša vojska Sinan paši pod Osijekom.  Sarhoš paša bude odregjen za čarkadžiju.

Posljedice te vojne bile su, da su Turci osvojili Besprem i Polatu, a izgubili Janok (Gjur) i Stolni Biograd.

Kod obrane Stolnog Biograda budimski beglerbeg Hasan paša Sokolović, sin slavnog Mehmed paše, počinio je veliko junaštvo.  U najljućem kreševu izgubivši dva konja ispod sebe i zadobivši tri teške rane s nekoliko delija očajno se boreći prokrčio je put kroz neprijateljsku vojsku i umaknuo u Budim.  Turski povjesničari pišući o ovom dogagjaju isporegjuju ga s bajoslovnim herojima Istoka s Rustemom Zalovim i Madi Kerbom.

Jajački arkiv pod tom godinom bilježi, da je ban Lenković zauzeo Petrinju, Sisak i Kostajnicu, koju su opet Turci osvojili.

Naredne godine opet nalazimo naše spahije u Ugarskoj.  Kršćani su obsjedali Ostrogon i Hatvan.  Mehmed paša, sin velikog vezira i Hasan paša Sokolović priteku Hatvanu u pomoć.  U prvom okršaju Hasan paša zadobije dvije rane, ali ne htjede uzmaknuti, već sa svojim delijama udari na topove, koje brzo zauze.  Arnautski „gazija“ Mehmed paša misleći, da Sokolović bježi u strahu okrenu legja, a za njim sva rumelijska vojska i pobježe prama Budimu.  Videći neprijatelj šta bi pokupi zadnje sile, pa navali na Sokolovića, ali junak ne uzmaknu.  Megju tijem provali posada iz grada, te u zajednici s Hasan pašom izvojšti sjajnu pobjedu.  Dok se to zbivalo pod Hatvanom, Mustafa paša s našom vojskom stigo je pod Ostrogon.  Prije sebe iz Bosne bješe opremio jedan bajrak bosanske i jedan smederevske raje u svemu 2000 momaka tako zvanih salahora Ostrogonu u pomoć, ali raja, čim je došla na lice mjesta, prešla je na neprijateljsku stranu i u zajednici počela obsjedati grad.  Na vijesti, da se Mustafa paša primiče Ostrogonu kršćanska vojska osokoljena rajom krene mu u susret.  Na Mohaču pridruži se Mustafa paši i Girli Hasan paša temešvarski, koji idući prama Ostrogonu u zajednici udare na neprijatelja i prisile ga, da uzmakne.prama Komoranu.

50

Dok je bosanska vojska boravila u Ugarskoj, general Lenković dogje s velikom vojskom pod Sisak, gdje nagje samo prazne zidine, jer bosanska posada umače prije preko granice pretvorivši cijeli grad u prah i pepeo.

Videći posada u Novoj Petrinji, da će na nju doći reda ostavi grad i skloni se u Kostajnicu, koju obsjedne Lenković bez uspjeha.

Mustafa pašu na Bosni zamjeni Mihalidži Ahmed paša 1595.

Iste godine ponovno zavojšti serdar Sinan paša na Ugarsku.  Kod osvojenja Teta Bošnjaci su bili karakoldžije, a kod obsjedanja Gjura (Janoka) priječili su pomoćne čete od Komorna i ujedno navaljivali na grad.  ovom zgodom Gazi Sokolović počinio je velika junaštva, za što je napokon jedva promaknut na čast beglerbega od Rumelije.  Poslije dvomjesečne obrane Gjur pane opet pod tursku vlast.

Tom prigodom Ahmed paša bude imenovan muhafizom u Osijeku, a bosanskim namjesnikom Husejin paša Bajramagić.  I njega nalazimo u Budimu, gdje se pridružuje spomenutom strašivcu Mehmed paši, koga otac bješe postavio za serdara, da priteče u pomoć Ostrogonu, u kome bješe beg i muhafiz junački Kara Ali beg Malkoč, sin bivšeg bosanskog namjesnika Malkoč bega.

Ispod Ostrogona opet pobjegne kukavni serdar ostavivši na cjedilu Lala Mehmed pašu Sokolovića i Hasan pašu Tira.  U prvom okršaju hotimice nagje smrt junak Osman paša Čarkadži govoreći: Bolje je poginuti, već lopovsku (serdarevu) zapovijed slušati."

Megju tijem opet Hrvati pod vodstvom Zrinskog, Lenkovića i Erdödija navale na Petrinju, koju branjaše bihaćki sandžak Rustem beg s malom posadom.  Kad Rustem beg podlegnu teškim ranama, ostali provale iz grada i svi junački izginu.