Život Nikole Zrinjskoga Sigetskoga junaka - part 2

 ... continues from part 1

Contents

VIII.  Ban Zrinjski u boju s Turci od g. 1553-56.

IX.  Zrinjski dobiva njeka Erdödska dobra; - odriče se banske časti.

X. Misli Zrinjskoga ob ustavu. On postaje Sigetskim kapitanom; konačno se naredjuje s Frankapanom.

XI.  Zrinjski postaje glavnim kapitanom ; radi na saboru g. 1563 ; ženi se po drugi put; govori za boj na Turke ; gubi Krupu i Novi; odriče se javnoga zvanja. 

XII. Boj za Siget

VIII.  Ban Zrinjski u boju s Turci od g. 1553-56.

Na početku god. 1551 nadjosmo bana Zrinjskoga u gradu Ozlju.

Odatle pisa on pouzdano pismo Tomi Nadaždu, kraljevskomu dvorskomu sudcu i glavnomu kapitanu u Ugarskoj, u kojem mu opetovano javlja, da bosanski i hlievanski paša vojske kupe, s kojimi će, kao što se boji, na Hrvatsku udariti. I ostali sadržaj njegova pisma pokazuje, da je on dobro vidio, da se pripravljaju vele ozbiljne zgode.

To novo i opasno gibanje medju Turci na naših medjah bijaše u uzkom savezu s onim, što se je to vrieme u obće pripravljalo od turske strane proti kralju Ferdinandu i njegovim zemljam.

Ferdinand bješe s Turci mir učinio g. 1547 na pet godinah; nu Turci nadjoše povod, da ponove neprijateljstvo još prije nego li je minulo vrieme mira oliti primirja. Taj si povod uzeše s toga, što je djelovanjem Jurja Utješinića takov ugovor učinjen (g. 1551) medju Ivanom Sigismundom Zapoljskim i kraljem Ferdinandom, da bi bila imala sva zemlja vojvode Zapoljskoga pripasti kralju Ferdinandu.

Čim se je u Carigradu čulo za taj ugovor i za Ferdinandovo nastojanje, koje je na to išlo, da se i izvede što je ugovoreno, odmah pošalje Sulejman svoju vojsku na početku druge polovice g. 1551, kojoj je vojsci na čelu bio Mehmed Sokolović. Tarci uzmu još pod jesen rečene godine njekoliko miestah u Ugarskoj. Tečajem zime, koja je zatim sliedila, pripravljaše se i jedna i druga strana još na veću vojnu. Nu dočim je kralj Ferdinand sa svoje strane priprave činio za boj, te u tu svrhu i sabor držao u Požunu, nastojaše on podjedno io tom, nebi li kako Sulejmana mirnim putem na to priveo, da mu priznade pravo na svu Ugarsku i na Erdelj. Medjutim prije nego li je on mogao u tom isto opraviti, započmu g. 1552 u Ugarskoj ljuti bojevi. Tu pade Turkom u šake važni Tamišgrad. Nu junački odpor Stjepana Lošonci-a, koji je taj grad divnom hrabrošću branio proti mnogo pretežnijoj sili neprijateljskoj, kao takodjer i izvanredna hrabrost vitezovah, koji su branili grad Jegar, — ti uzoriti primjeri junačtva i domoljublja ohrabrivahu duhove, koji su morali klonuti zbog prijašnjega siluoga turskoga napredovanja.

Kada je u Ugarskcj došlo do neprijateljstva, za stalno se je moglo znati, da neće Turci poštediti niti naše zemlje. Dobro je to znao ban Zrinjski, te je zato, kao što smo vidjeli, za vremena stupio u dogovaranje toli s kraljem Ferdinandom i njegovim sinom Maximilijanom, koli s glavnim kapitanom ugarske kraljevine. Ugovaranje s kraljem urodilo je ovaj put dobrim plodom: kralj bo je Zrinjskomu zajamčio mjesečne plaće za 600 konjanikah i 400 pješakah za vrieme od 1. ožujka do zadnjega kolovoza g. 1553, a za vrieme od 1. rujna te godine do zadnjega ožujka g. 1554 za 300 konjanikah i 200 pješakah 1)! 

1) Račun Ladislava Mosoczi-a, perceptor-a pecuniarum camerae hungaricae (Cod. Szécheny, Nro. 1554. in fol. lat.) pokazuje: da je Zrinjski dobivao svaki mjesec za 600 konjanikah 2160 for.; za 400 pješakah 800 fr.; za se stolnoga 300 for. Deset pješačkih vojvodah dobivalo je povrh redovite plaće još 44 for.; četrdeset desetnikah 3 rajnska forinta; od deset zastavnikah svaki po 1 for. 20 kr. K tomu su davana exploratorom na mjesec 32 for. Po tom je računu išlo Zrinjskoga za 600 konjanikah i 400 pješakah za rečeno vrieme u svem 20.664 for. Kada je držao polovicu tih vojnikah, tada je mogao tražiti polovicu plaće, naime 13.776. Sva je svota činila za ugovoreno vrieme 34.440 for. Od toga mu je plaćeno do g. 1554 toliko, da mu je komora ostala dužna 9073 for.

Ob ostalih odred bah, što jih je Zrinjski činio u samoj zemlji, koja je bila povjerena njegovoj upravi i obrani, nismo izvješćeni. Samo još toliko znademo, da je vlada kralja Ferdinanda javljala kaptolu zagrebačkomu preko biskupa Gregorianca (g. 1552), da će još bolje utvrditi grad Sisak, pak i biskupski grad u Zagrebu; i da je kašnje (g. 1553) naložio kralj Ferdinand banu Zrinjskomu i Ivanu Ungnadu, glavnomu zapovjedniku svojih plaćenih četah u naših kraljevinah, da stave u Sisak svoga kapitana i nješto vojske, jerbo je kralj poznavao veliku važnost toga mjesta ne samo za Hrvatsku nego i za svoje nasljedne pokrajine 1).

1) Oba lista: prvi od 9. rujna 1552, drugi od 15. srpnja 1553, bijahu poznata Marceloviću. I Kercselich jim sadržaj spominje u Histor. str. 232-3.

Već iz tih njekoliko podatakah možemo zaključiti, da Je ban Zrinjski svojski o tom radio na svih stranah, da mu Turci nezateku zemlju nepripravnu. I doskora mu se pruži prilika, da upotriebi sredstva, koja bješe sabrao za obranu domovine.

Nesreća, koja je Ugarsku snašla g. 1552, nalagaše dužnost kralju Ferdinandu i stališem, da se svojski postaraju za dalju obranu. U to ime bješe držan sabor u Šoprunu (mjeseca travnja 1553). Nu ujedno zametnu Ferdidinand, s voljom takodjer ugarskih stališah, ugovaranje s Turci, koje je k tomu vodilo, te je učinjeno s pašom budimskim primirje na 6 mjesecih. Bivši to primirje sklopljeno, odpremi Ferdinand (mjeseca lipnja rečene godine) u Carigrad pečujskoga biskupa Antuna Vrančića i Franju Zaya, da tu izposluju kod Sulejmana, da se učini pravi mir.

Doklam je još Ferdinand svojski o tom radio, da putem ugovaranja mir pribavi svojim zemljam i svoje vladanje osjegura, medjutim provali u našu zemlju ljeti g. 1553 turska vojska, koju su vodili Ulaman bosanski i Malkoč Osmanović hercegovački paša, kojim se je jošte pridružio Murat kliski zapovjednik.

Prodrievši Turci valjda sa slavonske strane, upute se prama Križevcem, paleći po svojem običaju sela i odvodeći neoružano ljudstvo u roblje; prošavši zatim izpod Križevacah i Kalničkih gorah, popodju doniekle Bednjanskom dolinom, i zatim se popnu na bregove, štono se dižu iznad Toplicah, da se odatle spuste u liepu ravnicu varaždinsku, u kojoj su se nadali bogatu plienu. Nu taj put jih nada ljuto prevari.

Zrinjski, za vremena bez dvojbe izviešćen o dolazku turskom i o pravcu kojim su naumili udariti, dogovori se s Ungnadom, kako će Turke dočekati. On se sa svojom četom povuče u predgrad varaždinski, a Ungnad se skrije sa svojimi u Marčanskoj dolini kod Vinice.

Turci, niti nesluteći, na kakove će zasjede pasti, spuste se u ravnicu varaždinsku; nu na jednom se nadju obkoljeni sa dvie strane: od Zrinjskoga naime i Ungnada, koji su velikom hitrinom iz svojih zasiedah prodrli i na nje se oborili. Medju Turci zavlada s te nenadane navale toliki strah, da nisu mogli ni misliti na ozbiljan odpor. Oni nagnu bježati; nu naši jih ipak mnogo potuku, tako da su na bojnom polju ostavili više svojih častnikah, a medju njimi po imenu Ulamanova sina Djafera, koga je posjekao Ivan Margitić, konjanički častnik u četi bana Zrinjskoga. Veselje naših nada tim porazom moraše biti tim veće, što su sretno oslobodili od turskoga robstva svu onu onu čeljad, koju su Turci bili sa sobom povukli 1).

1) Za taj poraz turski jedinim nam je izvorom Istvánfi str. 216. — Malkoču daje u textu navedeni pridjevak kratka kronika u Arkiv u IV. 58. Ta ista kronika spominje na kratko i poraz Turakah u Hrvatskoj, samo što ga stavlja u g. 1552.

Ulaman nemogaše pregorjeti svoga sina. Još iste godine dovede on nove čete u našu zemlju, te udari najprije na Čazmu, koja mu se je skoro i predala, buduć da nije niti imala više od dvadeset braniteljah. Zatim podje pod Viroviticu, koja je bila povjerena Jurju Brodjaninu, sa još pedeset po prilici drugovah. Jure vidivši, da mu je četa preslaba i da neima dovoljne bojne sprave, zaišće pomoći od Luke Sekelja, zapovjednika kraljevske čete u Koprivnici; nu prije nego li mu je pomoć stigla, prisili ga Turčin žestokim jurišanjem, te je morao grad predati.  —Iste godine spališe Turci jošte Dubravu, grad zagrebačkoga biskupa (Istvánfi str. 117.).

Kada je Ulaman ta osvajanja činio u našoj zemlji, neima nigdje o tom ni rieči, da bi mu bio ban Zrinjski na put stao ili da bi bio ban barem pomoć poslao onim, kojim je pogibelj grozila. Moguće je, da je ban već tada bolovao, kao što ga nalazimo bolestna o Martinju iste godine 1).

1) V. Pril. br. 31. Prije spomenuta kratka Kronika u Arkivu IV. veli, da Zrinjski nije bio doma, kada su Turci harali; nu opet mi je spomenuti, da ta kronika sve to meće u g. 1552.

Nu dočim je Zrinjski zapriečen bio, te nije mogao ništa učiniti, drugi se Turkom krvavo osvetiše. Petar Erdödi dogovori se s kanonici zagrebačkimi, s Jurjem Slunjskim i drugimi prijatelji svojimi; skupi četu i spusti se s njom na šajkah u Slavoniju, te udari na Turke u Gradiški i Kralj. Velikoj. Kako je iznenada udario, potuče mnogo Turakah, velik plien zaplieni i upali oba rečena mjesta. U srčanoj četi, koja je sve to u kratki čas izvela, proslavi se osobito Marko Tomašević. Drug Erdödov Jure Slunjski nepreživi za dugo te zgode, koja je Turke na čas barem zabunila; vrativši se naime u svoj grad Steničnjak, ubije ga strielja 1).

1) Istvánfi str. 217. — Spominje to i navedena Kronika i Vitezović; ali kod g. 1552.

Naše nam viesti pripoviedaju jošte ka godini 1553, da su Turci porobili i užgali mjesto bana Zrinjskoga Mutnicu i Križčić (u današ. tur. Hrv.), neupućujući nas u ostalom takovim načinom, da bi smo mogli reći, kada je to učinjeno i kojom prigodom (Vitezović i Petheő ka god. 1553.).

Dočim su tako naši junaci tečajem g. 1553 s Turci na raznih stranah i različitom srećom boj vodili, medjutim bijaše nastavljano u Carigradu ugovaranje o miru. Sultan privoli na to (mjeseca kolovoza), da se mir opet ponovi na pet godinah; nu pod takov uvjet, da se kralj Ferdinand okani Erdelja i da ga pusti Ivanu Sigismundu Zapoljskomu. S tim glasom bude k Ferdinandu odpravljen jedan od njegovih poslanikah, Malvezzi po imenu. Nu Ferdinand nebijaše voljan, da mir sklopi na tom temelju; pak buduć da se je morao bojati, da će Turci opet neprijateljstvo nastaviti, zato moraše i on činiti priprave za boj, i u tu svrhu sazva napose ugarski sabor u Požun na 1. ožujka 1554, gdje su u njegovoj pritomnosti učinjene razne odredbe za obranu domovine i gdje je nadvornikom učinjen poznati nam pouzdani prijatelj bana Zrinjskoga, Toma Nadaždi naime. Nu ujedno mišljaše kralj Ferdinand i na to, kako bi Sulejmana dobio na svoju stranu, kako bi ga odvratio od Zapoljskoga, koji je u njega tražio zaštitu, i komu je on bio voljan pomoći i bez obzira na preporuke francuzkoga poslanika.

I opet dakle nalazimo ono isto stanje, koje nam se ovo vrieme toliko putah pokazuje. Na jednu se stranu vodi ugovaranje, a na drugoj se čine bojne priprave, pače dolazi i do boja.

Takovu vremenu, na pola mirnu a na pola bojnomu, dolikuje sljedeća zgoda, koju nam pripoviedaju naši izvori. U bojevih, koji su ovo vrieme bivali medju Turci i medju našimi, bjehu i Turci i naši više roblja zarobili. Kada je na čas prestalo neprijateljstvo, izmjenjivahu Turci i naši uhićene ljude. Nu u tom čovječnom poslu pokaza paša bosanski toliko nepoštenja, da ga je Zrinjski morao nazvati nevjerom. Turčin, tim uvriedjen, pozove Zrinjskoga na mejdan. Zrinjski se nedade dva puta zvati; nego odmah doglasi svu stvar prijatelju svojemu Ungnadu, zapovjedniku plaćenih kraljevskih četah, da preko njega dobije kraljevo privoljenje za dvoboj. Ungnad mu na skoro odgovori po kraljevoj zapoviedi, da se može s Turčinom ogledati na polju kod Gjurgjevca, nu tako, da nebude na svakoj strani više nego po tri, četiri ili najviše pet stotinah konjanikah. Dobivši takov odgovor, spremaše se već Zrinjski, da podje sa svojom pouzdanom četom na odredjeno bojište, kamo je pozivao i svoga protivnika; nu do skora mu stigne u kraljevo ime zapovied, da se okani dvoboja. Ungnad bješe naime kašnje predložio kralju Ferdinandu, da bi se lahko moglo narušiti postojeće primirje, ako se dopusti, da na boj podje sa svake strane po 500 ljudih. Taj razlog kao takodjer i želja, da se negube sile, kojih i onako nije preveć bilo, sklonu kralja Ferdinanda, te je opozvao svoju dozvolu. Zrinjski se pokori rieči kraljevoj, te tako nedodje do boja, i narodnomu se pjesniku ukrade liep predmet, koji bi bio uz gusle opjevao kao što je činio sa sličnimi djeli drugih narodnih junakah 1).

1) Gori uvršćena pripoviest neima za strožiju znanost tolike važnosti, da bi bilo vriedno njom se dulje baviti; ja ipak nemogu propustiti, da o njoj koju nereknem. - Obično stavljaju pripoviedanu zgodu ug. 1555, to čini isti Hammer (III. 354), premda su ga izprave, na kojih je osnovao svoje pripoviedanje (i koje spominje III. 738), same upućivale na g. 1554. Drugi opet meću s Hammerom ovaj jedan namišljeni dvoboj u g. 1555; a k godini 1557 pripoviedaju opet o drugom takovu dvoboju, sliedeći u tom Istvánfija (str. 234). Nu ja mislim, da ono, što Istvánfi meće u g. 1557, nije različito od ovoga, što mi uvrstismo u g. 1554. Čitatelj će u ostalom i sám opaziti, da sam ja uzeo povod dvoboja iz Istvánfija, dočim sam u ostalom sliedio Hammera, ili bolje rekuć izprave, na koje se on poziva.

Kao što se može razabrati iz toga, što smo upravo pripoviedali, Ferdinand je još uviek imao nješto nade, da će Sulejman privoljeti na njegove zahtjeve; i premda je sve jasnije bivalo, da sultan neće pustiti, da se sva Ugarska i Erdelj sdruži pod vladom Ferdinandovom, to je ipak kralj još pod konac g. 1554 odpremio novoga poslanika, Busbeka k Vrančiću i Zayu, da svi skupa nastoje oko sultana, da pusti kralju na što je pravo imao. Oni podju na početku g. 1555 za Sulejmanom u Amasiju, gdje je on tada boravio, završivši sretno rat perzijski. Nu Sulejman jim dozvoli samo primirje na pol godine. Na to se uputi Busbek ka kralju Ferdinandu, da ga izviesti o tom, što je učinjeno, nu ujedno da mu javi, da se nesmije niti misliti na mir, ako se kralj neodrekne Erdelja. Busbekovi drugovi ostanu medjutim u Carigradu 1).

1) Za toga svoga boravljenja u Carigradu napisa Vrančić pismo Zrinjskomu banu (15. srpnja 1555), u kojem ga moli: da sklone Franju Taha, da dade slobodu svojemu sužnju, Turčinu Elesu Matasoviću po imenu, jer da će tada Turci u zamjenu pustiti na slobodu Andriju Gusića, koji već više godinah cvili u njihovu robstvu (Monum. Hung. Histor. Script. T. V. p. 72).

Pri svem tom dogovaranju težko da je itko vjerovao, da će se mir za dugo držati. Zato se je radilo i kod nas i u Ugarskoj na saborih o nuždnih pripravah za vojnu. Kod nas je držan sabor u Vinici odmah na početku godine 1555, itu se je bez dvojbe poglavito radilo ob obrani zemlje 1). Tako nam je misliti o tom saboru tim više, što nikomu nije moglo biti očitije, od kolike su nužde bojne priprave, nego li našim djedovom, na kojih je zemljište Turčin i za primirja i ugovaranja navaljivao. To su vrieme po prilici Turci opet dva mjesta uzeli i utvrdili, da jim budu sjegurnim braništem, iz koga će dalje provaljivati i harati. To su bila dva njegdašnja krbavska grada: Bunić i Perušić, koja su stala pusta od vremenah Karlovićevih, a sada su učinjena ležajem turskim 2). I ugarski su stališi držali sabor u Požunu (mjeseca lipnja) u prisutnosti kraljeva sina, nadvojvode Maximilijana, jerbo je kralj Ferdinand tada boravio. u Augsburgu, gdje se je radilo o tako zvanom zakonskom miru.

1) Taj sabor spominje samo Marcelović i zatim Kercselich Histor. 234.

2) Vitezović k g. 1553 i 55; Istvánfi pako spominje to kod g. 1556 (na str. 221).

U Požunu je i opet stvoreno mnogo liepih i koristnih odredbah, koje su sve na to išle, kako da se zemlja pripravi za nastajaću tursku vojnu. Od svega ćemo toga samo toliko spomenuti, da je zahtievano od strane stališah, da se ustanku narodnomu na čelo stavi sám kralj ili pako koji od sinovah njegovih; zatim da je odredjeno, da nadvorniku bude i u bojnih poslovih najviša vlast.

Nu prije nego li se je moglo išto izvesti od svega onoga što je na saboru odredjeno, već se bješe uputio budimski paša Tojgun po imenu na nova osvajanja.

Pod izlikom, da će držati vojnička vježbanja, bješe on sakupio oko sebe četu od svojih begovah. Š njimi podje pod konac mjeseca kolovoza prama šomodjskoj županiji, i tu osvoji ponajprije Kaposvár, zatim Korothru, koja je ležala prijašnjemu gradu na zapadu, napokon udari odatle prama jugu i osvoji Bobovac (Baboču), prije nego li je mogla prispjeti pomoć, koju je tomu gradu kralj Ferdinand bio poslao.

Pogledaj na zemljovid, i odmah ćeš naći, na što su Turci smierali u ovoj zadnjoj vojni, te koju je važnost imalo njihovo osvajanje ne samo glede Ugarske, nego takodjer i glede naše domovine i napose glede Zrinjskoga kao vlastelina Medjumurskoga.

U Ugarskoj s ovu stranu Dunava bjehu Turci već prije posvojili baranjsku županiju. U daljem širenju njihova gospodstva prama zapadu bijaše jim najvećom zaprekom grad Siget, koji je stajao na medji medju baranjskom županijom i njezinom susjedom na zapadu, županijom šomodjskom, koja južnim svojim krajem kao što i baranjska dopire do Drave. Ako dakle sada vidimo, kako Turci osvajaju ponajprije tvrdje Kapošvár i Koruthnu, zatim dalje na jugu Bobovac, to će svatko lahko pojmiti, da jim pri tom nije mogla biti druga namjera, nego da osvoje ona utvrdjena mjesta, koja su bila Sigetu za ledji, da tako taj grad bude otrgnut od ostale kraljevske zemlje i da ga poslje Turci tim lašnje osvoje. Nisu doduše Turci ovaj put osvojili svih utvrdjenih miestah, koja su ležala medju Sigetom i drugim poglavitim gradom dalje na zapadu, Kanižom naime; nu i ono, što su izveli, dovoljno je bilo, da se učini s jedne strane obćenje sa Sigetom tegotnijim, a s druge strane da Turkom bude lašnje izlaziti na haranje iz šomodjske županije u susjedne predjele.

To napredovanje tursko, kojim su se oni sve više primicali sjevernomu posjedovanju bana Zrinjskoga, njegovu Čorgovskomu imanju u Šomodju i Medjumurju, moraše banovu pozornost svraćati poglavito na one strane. Nu i drugim bijaše posve jasno, da će Turci doskora nastaviti započeti posao. Kralj Ferdinand, premda je još i na koncu god. 1555 Busbeka opet u Carigrad odpravio, mogaše imati sve manje nade u kakov uspjeh dogovaranja: zato stade ozbiljno raditi o pripravah za vojnu odmah na početku g. 1556. U Ugarskoj sazva sabor u Požun na 1. siečnja te godine, gdje su se stališi ponajprije za to postarali, kako da se utvrde oni gradovi, kojim je prietila najveća pogibelj. Njegovi mu hrvatski, ugarski i slovenski savjetnici učiniše zatim predlog, u koja bi se mjesta morala staviti vojska, toli u Hrvatskoj, koli u Ugarskoj; koliko bi se za to momčadi zahtievalo i koliko bi novca trebalo. Oni izjaviše medju ostalim u svojem predlogu, da bi se imao dokinuti onaj običaj, po kojem je dosada svaki vojevoda oliti zapovjednik samo onu strann pazio, koja je upravo bila povjerena njegovoj obrani, te bi pustio bez pomoći svoga susjeda, koga su neprijatelji napali. To dakle neka se dokine i zapovjednici neka si medjusobno pomoć pružaju, koliko jim budu okolnosti dopušćale 1).

1) Ulomak toga zanimivoga predloga priobćuje Buchholz IX. C16. U naše bi različite gradove i gradiće valjalo staviti nješto preko 5000 ljudih, a ti bi stali svaki mjesec do 25.000 for.

Dočim su na našoj strani takove priprave činjene, udare već Turci, i to ponajprije na našu krajinu. Bosanski paša naime povede svoje Turke na Krupu i Kostajnicu; nu ban Zrinjski sretno obrani te svoje gradove, buduć da jih je za vremena bio oskrbio dovoljnom svojom i kraljevskom posadom (Istvánfi str. 221).

Medjutim taj mali boj pod spomenutimi gradovi bijaše samo kanoti slaba predigra onoj junačkoj borbi, koja je zatim sliedila jošte iste godine 1556, iu kojoj je ban Zrinjski novom slavom ovjenčan.

Sulejman posla vojevodu svoga Alija po imenu, da osvoji Siget. Imajući Ali 25.000 vojske i dovoljan broj topovah, započme jurišanje na Siget 10. lipnja. Turci udarahu na grad s velikom žestinom; nu i gradu se nadje branitelj, kakova je trebao: a to bijaše Hrvat Marko Stančić. Medjutim i najboljemu zapovjedniku i najsrčanijoj posadi nebijaše moguće da odbije neprijatelja; dapače junačka četa braniteljah morade pustiti napokon neprijatelju vanjsku varoš, te se povuče u tvrdju, da odatle nastavi dalji boj.

U tom se nadje Sigetu još druga pomoć.

Kralj se Ferdinand bješe za vremena postarao, da ga Turčin nezateče nepripravna. Sada, gdje su Turci već bili započeli jurišanje na Siget, skupi se liepa vojska u kraljevskom taboru kod Kaniže. Onamo pošalje Ferdinad od svojih njemačkih plaćenikah 4500 pješakah, kojimi je zapoviedao Nikola Polweiler, i 600 težkih konjanikah s Ivanom Ruberom i Puchaimom; ondje se nadje junak na glasu Ivan Lenković sa 600 konjanikah iz Štajerske, imajući pod sobom i ostale čete iz Štajerske i Koruške. I Ugarska stavi taj put na noge liepu četu. Osim onoga, što je dalo manje plemstvo, dovede nadvornik Nadažd 1000 konjanikah, kojimi je upravljao Valentin Magjar, i 1000 pješakah. Napokon prispje u kraljevski tabor i ban Zrinjski sa hiljadu po prilici izabranih konjanikah. Sve kršćanske vojske bijaše 10.000, kako jedni vele, a drugi su ju cienili na 15.000. K tomu bješe kralj Ferdinand odpravio iz Gradca nješto većih topovah i druge bojne sprave.

Svom tom vojskom upravljaše kao glavni joj zapovjeddnik nadvornik Toma Nadažd; nu imajući on uza se vitezovah, koji su već djelom pokazali, da razumiju bojnu vještinu, odredjivaše sve š njimi u dogovoru.

U bojnom vieću bude dakle odlučeno, da se udari na Bobovac, koji su Turci, kao što smo vidjeli, prošle godine osvojili. Kada bude vidio Ali, tako računahu naši vojevode, da kršćani udaraju na Bobovac, okanit će se daljega jurišanja na Siget i poteći će Bobovcu na pomoć: tako će pako dobiti Stančić vremena, da mu se četa odmori i da se izpravi u gradu, što su Turci porušili. Ako bude dobra zgoda, moći će se kršćanska vojska s Turci ogledati; ako li je nebude, lahko će joj biti da se povuče u bližnje tvrdje Breznicu i Čorgo. Ako bi se pako Ali tada opet povratio pod Siget, kršćani će iznova napasti Bobovac, te će mu tako i opet posao pokvariti.

Bivši takova osnova učinjena, odputi se krščanska vojska iz svoga tabora i prispije pod Bobovačku tvrdju, koja je ležala blizu Drave a na desnom briegu vode Rinje, četiri milje po prilici Sigetu na zapadu. Na 19. srpnja započmu kršćani pucati na grad sa dvie strane. Tomu bijaše vrlo dobar uspjeh, jerbo su topovi učinili mnogo štete gradskim zidovom. Od Turakah, koji su bili u gradu, izadje odmah. na početku juriša jedan dio, tako da je u gradu ostao još samo zapovjednik mu Ahmed beg sa jedno 200 ljudih.

Čuvši Ali pod Sigetom, da su kršćani na Bobovac udarili, okani se daljega jurišanja na Siget, te poteče u pomoć svojim, kojim je velika pogibelj prietila. Veće svoje topove odpremi u Pečuh, a manje uzme sa sobom, te dopre sa svojom vojskom dne 22. srpnja do potoka Rinje. O kolikoći te njegove vojske neglase jednako naša izviešća; nu svakako nam je uzeti, da je bila znatno veća od kršćanske.

Kada je Nadaždu doglašeno, da Turci dolaze, odmah on odpravi Valentina Magjara s izabranom konjaničkom četom, da vidi, što neprijatelj namjerava. Magjar se skoro povrati, i donese glas, da je Ali već do Rinje došao, te da traži prilično mjesto, gdje bi s vojskom tu vodu pregazio. Valjalo je dakle da se s naše strane Turkom zaprieči prelaz preko Rinje. Držeći se Nadažd staroga običaja, po kojem su banovi svagda prvu četu vodili na neprijatelja, odredi Zrinjskoga, da on podje k Rinji sa svojimi konjanici. Zrinjski se uputi dakle, na onu stranu, gdje su Turci namjeravali vodu pregaziti. Kada su Turci njega opazili i odabranu mu četu, stanu bezobzirce u vodu skakati sa svojimi konji; mnogi jih propade u blatu ili bude ustrieljen od naših, nu toliko jih napokon predje zdravo preko vode, da su se usudili udariti na banovu četu. Tu nastane žestok boj; nu banovi vitezovi suzbiju neprijatelja : mnogi od uzmičućih Turakah budu posječeni ili postrieljani, a drugi propadu u močvari, preko koje su se hotjeli nazad povući. Turci se medjutim nedadoše prestrašiti tim gubitkom, nego navaljivahu i dalje na naše junake, tako da je boj potrajao od pódneva pa sve do sunčanoga zapada. Napokon budu Turci stjerani na drugu stranu Rinje. U toj borbi ustrieliše Turci konja, pod banom Zrinjskim; pak kada je ban hotio da na drugoga zaskoči, prostrieli mu tane dolamu, suvim zlatom izšivenu.

Turci, koji su tu bili u borbi s našimi, nisu poznavali junačkoga vodje odabrane čete, koja jim je toliko posla zadala. Želeći čuti ime vojevode, koga je s udivljenjem u boju motrio, priskoči virovitički beg Budak po imenu nješto bliže k Zrinjskomu, te ga upita na hrvatskom jeziku: Tko si i kako ti je ime? Nikola sam Zrinjski, odgorori mu ban, i dodade: Pozdravi mi vojevodu svoga, Ali pašu. Kad je već u noć bilo, sjedne ban s drugovi svojimi, da se okriepi večerom. U tom mu donesu iz turskoga tabora list papira, gdje mu Ali hvali na pozdravu, i javlja mu, da će mu biti na uslugu.

Bivši sretno završena borba prvoga dana, u kojoj se je slavno pokazalo junačtvo bana Zrinjskoga, pozove Nadažd u noći u bojno vieće bana Zrinjskoga, Lenkovića, Taha i ostale vojevode, da u dogovoru š njimi odluči, što bi se imalo dalje činiti. Nakon dulje prepirke u tom se slože vojevode, dobro poznavajući i svoju silu i silu neprijateljsku: da se po noći šatori skupe i ujedno s ostalom bojnom spravom i hranom na kola natovare. Pred zoru neka se kola po malo nazad povlače, ako bude Turčin kušao vodu pregaziti. Medjutim uredna vojska neka ostane u redu, da se ogleda s neprijateljem, i pješaci neka podjedno juriš učine na grad Bobovac, nebi l' ga kako uzeli, da njegovi topovi nečine štete našoj vojsci. Ako u svem tom sreća posluži, trebat će ju upotriebiti do pune pobjede; ako pako nebude sreće, tada će se vojska povući medju kola, i pomalo će nazad stupati prama Breznici, braneći ju neprestano pješaci s puškami, koji bi se podielili na sva četiri boka.

Kako je bilo odlučeno u bojnom vieću, tako naši sve i izvedu. Ona četa, koja je bila postavljena na Rinji, povuče se u tabor, i samo njekoliko konjanikah ostane na vodi, da motre gibanje tursko.

Vidivši Ali pred zoru, što se je zbilo u kršćanskom taboru, nehtjede ni časa počasiti da se neobori na našu vojsku, za koju je zbilja mislio, da pred njim uzmiče. U tu svrhu pusti veću stranu svoje vojske na desni brieg Rinje, sám pako ostane na lievom briegu, pridržavši si nješto vojske i do 30 topovah, koje je tako smjestio, kako bi i iz njih mogao biti našu vojsku. Njemu bijaše takova namjera, da se pusti u veću bitku samo onda, ako mu se ponudi osobito dobra zgoda; inače pako da će dosadjivati našim, spopadajući jih sad s jedne sad s druge strane, da jih tako oslabi i razprši.

Nepazeći mnogo na to, što su naši pješaci bili počeli na Bobovac udarati, ostane on kod svoje osnove, te pusti vojsku, da ide preko Rinje, koja je i taj put činila Turkom mnogo težkoće kao i kod prvoga prelazenja.

Medjutim, dok su jošte Turci vodu gazili, bješe i u kršćanskom taboru sve uredjeno, kako će se udariti na neprijatelja.

I opet bijaše u prvom redu ban Zrinjski sa svojom hrvatskom četom, imajući još na pomoć kapitana Lenkovića; dalje stajaše u drugom redu Polweiler s njemačkim pjesačtvom, komu je s desna stavljen bio Ruber s njemačkimi konjanici, a s lieva ugarsko i njemačko lahko konjaničtvo.

Zrinjski započme boj, te navali na Turke, koji su bili prešli preko Rinje, takovom jarošću i silom, da su se oni jedva koji časak držali, zatim pako poskakaše jedni u potok, a drugi prebjegoše preko mosta, koji je bio izpod grada.

Nu nakon te pobjede očekivaše naše još žešća borba. Turci bjehu naime udarili na jedno skrajnje krilo kršćanskoga tabora, gdje su bili šatori Lenkovićevi. Valjalo jih je dakle ponajprije odatle odagnati: što je takodjer za rukom pošlo jednoj četi njemačkih konjanikah i husarah, koja se je na blizu našla. Nu pošto je i to učinjeno, još je čekao naše drugi mučniji posao.

Ali bješe namjestio, kao što smo rekli, na lievoj strani Rinje do 30 topovah, iz kojih je dao na naše junake silnu vatru sipati; i dočim je on s te jedne strane pucao, medjutim su gruvali s druge strane takodjer s grada turski topovi.

Naši se po dogovoru na čas natrag povuku. Nu Turci ponove boj, te udare velikom žestinom ponajprije na Zrinjskoga, koji je još uviek sa svojimi napried išao. Vitezovi bana Zrinjskoga borahu se kao lavovi; nu buduć da je neprijateljah bilo mogo više nego njih, zato se je već činilo, da će Turci naše oda svih stranah spopasti. Vidivši palatin Nadažd takov položaj banove čete, pošalje mu odmah u pomoć svoje i njemačke konjanike. Ovi poteku na odredjeno mjesto; nu Turci jih odmah obsipaju zrnjem iz topovah gradskih i s priek Rinje, da se je činilo, da će u čas nestati sve kršćanske vojske.

Dobivši ban Zrinjski u dobar čas potrebitu pomoć, navale i njegovi ponovljenom silom na Turke, i drugi stanu hrabro biti neprijatelja. Nu niti Turci nehtjedoše popustiti. Tako bude bitka jošte prilično dugo nastavljena. Napokon održaše kršćani pobjedu. Turci, od kojih je mnogo ostalo na bojištu, nagnu bježati, jedni preko močvarne vode, drugi preko mosta izpod grada. Tu jih opet mnogo propade. Ahmed beg, zapovjednik grada Bobovca, vidivši, kako se raztiplje turska vojska, izadje iz grada s većom stranom posade, i pregazivši Rinju, dodje k Ali paši. Jedna strana naših vojnikah, opojena dobivenom sjajnom pobjedom, dade se i predaleko za Turci u potjeru. Prešavši preko Rinje, njeki budu od Turakah uhićeni, njeki poginu od turskoga oružja ili propadu u močvari. Na svu sreću bješe stavio Nadažd nješto njemačkih konjanikah na desni brieg Rinje, pod kojih su se okriljem njeki od naših mogli spasiti. Medju onimi vitezovi, koji su svoju bezrazložnu smionost ili glavom platili ili sužanjstvom, spominju spomenici i Iliju Radića, pouzdana viteza banove čete.

Premda su Turci ovaj jedan dan već dva puta bili uzbijeni s velikim svojim gubitkom, to se ipak još jednom odvažiše, da pokušaju junačku sreću. Sliedeć svoj obljubljeni običaj udare oni pod Derviš begom na naše s traga, gdje su bile bojne sprave i hrana. Nu i taj put jim posluži loša sreća. Njemački pješaci uzdrže njihovu navalu dok nisu stigli i konjanici, medju kojimi je i opet prvi bio ban Zrinjski. Turci budu nakon žestoke borbe podpuno suzbijeni.

Tako se svršiše junačke borbe od 22. i 23. srpnja, u kojih se je, kao što veli Istvánfi, završujuć o njih svoje pripoviedanje, kriepost kneza Zrinjskoga tako pokazala, da je njega zapala slava, što su Turci suzbijeni i protjerani. Tom prilikom proslavi se Zrinjski medju vitezovi od najboljega glasa kao junak i vješt vojevoda. Isti Forgáč, za koga znamo, da nije banu preveć prijao, morade posvjedočiti, da je on u tih borbah pokazao toliko smionosti i krieposti, da je samim neprijateljem bilo za čudo, kako se je usudjivao s malom svojom četom udarati na mnogo silnijega protivnika. Nu diveći se mi hrabrosti bana Zrinjskoga i njegovih hrvatskih sokolovah, isto tako sa slavom spominjemo i sve ostale junake, koji su u opisanoj borbi osvjetlali ime kršćansko 1).

1) Glavnim je izvorom za ove borbe pod Bobovcem suvremenik Forgáč na str. 145 i sl. i Istvánfi str. 221 i sl. Glede njekih pojedinostih važno je još pripoviedanje Laziusa kod Reusnera o. c. str. 121 i Miller, Epist. Ferdinandi str. 153.

Kršćanska vojska, premda nije uništila svoga neprijatelja, postiže ipak u podpunoj mjeri ono za čim je bila pošla odvede naime Ali pašu od Sigeta, te tako pribavi priliku i vremena Marku Stančiću, te se je mogao i odmoriti i sve izpraviti, što su mu bili Turci porušili; nu povrh toga oslabi kršćanska vojska Alija na toliko, da se je istom nakon njekoliko danah odvažio poći na Siget, da ga iznova juriša. Jurišao ga je, ali samo na sramotu svoju.

Za Turčina vele, da je izgubio, što pod Sigetom, što pod Bobovcem, do 10.000 ljudih; glede gubitka na našoj strani nisu suglasni naši izvori, nu svakako nam je uzeti, da je morao biti dosta znamenit. Medjutim ako je i bio gubitak znatan, ipak je bila mnogo veća dobit, koja je sledila za kršćanstvo iz održane pobjede: jer ne samo što se je Turčinu na put stalo, nego je sviet tim uspjehom ohrabren za dalje borbe, koje su ga jošte čekale.

Svršivši kršćanska vojska sretno svoju prvu i poglavitu zadaću, vrati se po malo preko Breznice i Čorgova u Kanižu. Željelo se je, da se još i dalje nastavi vojevanje. Ali buduć da je vojska kod Bobovca mnogo pretrpila i buduć da joj je bilo ponestalo bojnih spravah i hrane, zato je trebalo počekati, da prispiju od kralja potrebite pomoći.

Na koncu mjeseca ožujka uputi se i zbilja iz Beča nadvojvoda Ferdinand, sin kralja Ferdinanda, sa tri hiljade českih i moravskih konjanikah i isto toliko pješakah, prateći sa sobom toliko raznih bojnih spravah, koliko bi bilo dovoljno za veliku vojsku. U nadvojvode Ferdinanda bijaše mnogo volje, da se valjano ogleda s Turci; nu buduć da nije bilo dovoljno novca za plaćanje vojske i za nabavljanje hrane, zato morade on pristati uz one izmedju vojevodah, koji su svjetovali, da se sada kršćanska vojska neupušća u nikakove druge poslove, nego da samo gleda, kako bi natrag dobila one tvrdjave, ležeće Sigetu za ledji, što jih je Turčin nedavno osvojio, zatim da stavi u sám Siget svega čega mu je trebalo.

Prema tomu bude odlučeno, da se najprije ima uzeti Korotna. Tu zadaću povjeri nadvojvoda Pallavicini-u i njegovoj četi; nu i ban Zrinjski dobije dopušćenje od nadvojvode, da se pridruži toj četi sa svojimi junaci i s Lenkovićevimi. Vojnici se dadu na jurišanje Korotne, niti nečekajući pravo zapovied od vojevodah svojih. I tu bijahu prvi banovi ljudi. Poskakavši s konjah verahu se oni po ljestvah na bedeme gradske, sliedeći primjer Stjepana Tompe, zastavnika konjaničkoga, i srčanoga viteza Petra Patačića.

Tom prilikom pokaza još Zrinjski, da je umio svoje ljude nadahnuti ne samo junačtvom nego i čovječjom ćudi. Turci, kako su vidjeli, da jim neima spasa, pobacaju oružje i pripravni bijahu predati se na milost pobjediteljem svojim. Nu njeki od kršćanskih vojnikah podlegoše na toliko svojoj strasti, da nisu hotjeli opraštati niti svladanim neprijateljem, koji su pred njimi stali bez oružja. Turci, tim u zdvojenje tjerani, iskahu zaštitu u banovih vojnikah, koji su zbilja obranili, koga su samo obraniti mogli 1).

1) Sve je to obilnije opisano kod Forgáča str. 161 i sl. Istvánfija str. 225. Laziusa (kod Reusnera p. 121 ili Schwandtnera T. I. p. 623 i sl.). Ima još i Buchholz (VII. 337 i sl.) za to zanimih izpravah.

Medju Turci se bješe glas raznio, da nadvojvoda Ferdinand vodi golemu vojsku: zato se oni neusudiše, da našim dalje na put stanu, te tako dobi kršćanska vojska i bez bitke ikakove ne samo Bobovac, nego i više drugih manjih tvrdjah oko Sigeta, koje su bili Turci prije posvojili. Pošto je tako povraćeno slobodno obćenje sa Sigetom sa zapadne strane, unesu naši u taj grad potrebite zalihe.

Uspjeh vojevanja, o kojem smo sada govorili, bijaše za bana Zrinjskoga pogledom na njegova posjedovanja u šomodjskoj županiji i u Medjumurju od velike važnosti, jerbo se je sada mogao uzdati, da ga neće Turci na tih stranah uznemirivati 1).

1) Turci bjehu navalili na banov grad u Čorgovu kasno u jesen, pošto se je već bila razišla kršćanska vojska; nu posada jih hrabro odbi. O tom vidi Forgáča i Istvánfija u nastavljenju prije navedenih miestah.

Nu dočim je ban Zrinjski sa svojom najboljom četom boj bio s Turci pod Bobovcem, medjutim predadoše drugi neprijatelju njegova dva vele važna grada na jugu, i tim baciše i ostalu njegovu djedovinu n najveću opasnost.

Zrinjski bješe predao poput drugih mnogih velmožah njekoliko svojih gradovah kraljevskim posadam; naročito učini on tako s Kostajnicom, koja je bila zbog svoga položaja od velike znamenitosti ne samo za njegova otčinska imanja, nego takodjer i za ostalu zemlju, tako učini i s Novim.  — Naša zemlja bijaše već s toga u velikoj pogibelji, dok je trajala vojna u južnoj Ugarskoj, što je stala bez obrane svojih prvih braniteljah, bana Zrinjskoga naime i kraljevskoga kapitana Lenkovića; još veća opasnost morade joj pako nastati, ako zapovjednici gradovah na krajini nisu činili svoje dužnosti. Žali bože! njeki od njih zanemariše svoje zvanje i tim navukoše na našu domovinu najveću biedu.

U gradu Kostajnici bijaše zapovjednikom kraljevske čete njeki Lustholtar. Premda je on znao, da je kralj u boju s Turci, te je tako lahko mogao misliti, da će Turci i u našem susjedstvu ponoviti neprijateljstvo, to je ipak tako slabo shvaćao važnost svoga položaja, da je u tako ozbiljno vrieme mogao ostaviti svoje mjesto, -a da bi za što, nego da podje na pir u grad Steničnjak k ondašnjemu zapovjedniku.

Oddaljivši se on iz grada sa još njekoliko častnikah, udare Turci na mjesto, koje je ostalo bez svoga zapovjednika. Na čelu neprijateljskih četah bijahu paša bosanski i hercegovački i zapovjednik kliski. Na 16. srpnja udare ti Turci na Kostajnicu. Jedni stanu po ljestvah na zidove plaziti; drugi se dokopaju do gradsaih vratah i počmu jih rušiti. Grad bijaše u čas pun Turakah. Posada bude sva sasječena i Turčin se učini u čas gospodarom toli važnoga mjesta. Odmah za tim pade Turkom u šake još jedan grad banov, naime Novi.

Buduć da nikoga nije bilo, tko bi bio Turkom većom silom na put stao, zato upotriebe oni ovu zgodu, te se razidju kao pomamni po svoj zemlji medju Unom i Kupom, pak morda i dalje, te ju strašno poharaju i mnogo roblja iz nje odvedu.

Da su pri tom naročito i banova imanja vele mnogo pretrpila, to nam kaže već sám njihov položaj 1).

1) O tom pripoviedaju naše domaće kronike: Vitezović k. god. 1556, Tomašić k 1554; zatim Istvánfi str. 234. Da se je sve to zbilo ono vrieme, kada je Zrinjski bio pod Bobovcem, za to nam je bezdvojbenim dokazom list kralja Ferdinanda od 15. kolov. 1556 (kod Millera, Ep. Ferdin. str. 149); a dan 16. srpnja uzima ljubljanska kronika (kod Katone XXII. 942) i Vitezović. U ostalom nije mi volja iztraživati, da li je na Lustholtarovoj strani bila samo ta krivnja, što se je oddaljio, ili je morda izdajnički predao grad Turkom; niti ću tražiti, da li su ga naši na repove konjske raztrgali, ili je sám k neprijatelju pribjegao. Jednu ću samo još primjetbu učiniti, da naime Vitezović i Tomašić svakako stvar pretjeravaju, kad veli jedan od njih, da su Turci tada osvojili 50 gradovah i varoših, 12.750 dvorovah i kulah, a da su u roblje odveli po jednom 46, a po drugom do 80 tisućah dušah.

Nu premda je Zrinjski na toj strani pretrpio mnogo štete i lišen bio dohodakah, koji su mu bili na pomoć za držanje vojske, i premda je u onih krvavih borbah oko Bobovca bez dvojbe izgubio više od svojih junačkih vitezovah: to ipak svi ti gubitci nisu mogli slomiti silne volje muža, koji je išao stalno prema svojemu cilju, neplašeć se težkoćah, koje su mu mogle na put stati, niti se nesmućujući poradi jedne nepogode, koja ga je postigla.

Jedva što je bilo završeno vojevanje u južnoj Ugarskoj, ponudi se Zrinjski kralju Ferdinandu, da će za-nj vojevati na skrajnjem sjevero-iztoku Ugarske proti ondašnjemu njegovu neprijatelju a štićeniku turskomu, Ivanu Sigismundu Zapoljskomu.

Ferdinandovi poslanici nisu mogli ništa opraviti u Carigradu; Sulejman dapače izrično naloži zapovjednikom svojih četah u Ugarskoj, da čim prije opet uvedu u Erdelj Ivana Sigismunda i mater mu Izabelu. Buduć da su i stališi erdeljski pristali uza Zapoljskoga, zato izgubi Ferdinand sav Erdelj. Podjedno udare Zapoljevci i na sjevero-iztočnu Ugarsku, te i tu otmu Ferdinandu mnogo gradovah.

Medju gradovi, na koje se je navaljivalo na tih stranah, bijaše i grad Huszt u Marmarošu, vele važan ne samo zbog ondašnjih slanikah, nego i zbog toga, što je onuda vodio glavni put u Poljsku. Pošto su već bila pala mnoga druga mjesta, slabo bijaše nade, da bi se mogao uzdržati taj toli važni grad. Kada je do toga došlo, ponudi ban Zrinjski kralju Ferdinandu, da će preuzeti obranu grada Huszta na svoj trošak; nu pod taj uvjet, da mu bude taj grad založen sa svim svojim imanjem, dok ga nebi namirili za sav trošak obrane. Kralj Ferdinand nehtjede primiti te ponude; — a neprijatelj udari iznova na Huszt, te ga i osvoji 1).

1) Forgáč str. 194. Istvánfi str 232.

Znajući mi, da je Zrinjski i drugačije pomagao Ferdinandove vojevode, koji su to vrieme boj bili sa Zapoljevci 1), možemo s razlogom uzeti, da je on spadao medju one ljude, koji su željeli, da bude pod Ferdinandovom vladom sjedinjena sva Ugarska i Erdelj. To ga je dakle i sada poglavito vodilo, kada je nudio Ferdinandu svoju pomoć. Što je pako unapried tražio, da mu bude Huszt založen, to si lahko možemo protumačiti iz poznatoga nam stanja državnih financijah. Medjutim znajući mi, da je Zrinjski bio pohotan za imanjem, dopustit ćemo, da je on mogao i kod te prilike misliti, da bi Huszt morao napokon ostati u rukuh njegove obitelji, jer da ga vlada nebi mogla izkupiti.

1) V. Istvánfija str. 228 i 29.

IX.  Zrinjski dobiva njeka Erdödska dobra; - odriče se banske časti.

Vrativši se Zrinjski s vojne u južnoj Ugarskoj, u kojoj je stekao imenu svojemu veliku slavu, pribavi svojoj obitelji, koja je već i onako imala veoma prostrana posjedovanja, još jedno veliko vlasteostvo u Ugarskoj, u željeznoj županiji.

Medju suvremenici Nikolinimi jedini je, koliko ja znadem, Forgáč, koji govori o tom, kako se je Zrinjski zadobavio rečenoga imanja. On veli, da je Nikola zaručio svojemu sinu kćer Petra Erdöda; Petar da je dao kćeri svojoj za miraz grad Monyorókerék; i premda je Nikola poslje razbio zaruke, to je ipak rečeni grad zadržao i nije ga hotio vratiti (Na str. 431).

To kad čuješ, morao bi pomisliti, da ono vrieme, koje je poznavalo mnogo svakovrstna bezzakonja, nije ipak bilo silnika i otimača nad Nikolu Zrinjskoga. S toga nam nastaje dužnost, da i ovu stvar po mogućnosti razjasnimo, — premda bi nam mnogo ugodnije bilo razlušćivati koje pitanje, kojim bi se razjasnila ma koja znatnija strančica u životu narodnom.

Još prije ove dobe, u koju pada stvar, o kojoj nam je ovdje govoriti, nalazimo raznih odredbah, što jih je činio Petar Erdöd sa svojimi imanji u Hrvatskoj i Ugarskoj. Najprije bješe on njeka od njih zapisao svojoj maćuhi, Dori Pukhaymovoj, što je medjutim skoro sám opozvao '); zatim zapisa svojoj ženi Margiti, Tahovoj kćeri, gradove Cesar-grad, Okić i Veresvár, i to tako, da u onom slučaju, ako on prije nje umre, ona rečene gradove zadrži do svoje smrti, po njezinoj smrti pako neka to dobiju njihova djeca, ako jih bude 2). Toj potonjoj njegovoj odredbi prigovori pred zagrebačkim kaptolom (7. lip. 1553) Nikola Zrinjski u svoje ime i u ime svoje žene Katarine 3). Neveli nam se izrično, na čem je Nikola osnivao taj svoj prigovor; nu mislim, da se nećemo niti najmanje prevariti, ako uzmemo, da mu je koji od spomenutih gradovah bio naznačen kao zalog za novce, što jih je Erdödu posudio. Nalazimo naime nješto kašnje (na početku g. 1554), kako Erdöd zalaže banu Zrinjskomu jedan dio svoga Jastrebarskoga imanja za neplaćeni ostatak od duga, koji je činio 3100 for. 4). Od svoje prve žene nije imao Erdöd druge djece, nego jedinu kćer po imenu Anu: zato odluči on (19. svib. 1553), da, ako nebude imao mužkoga potomstva, sva njegova imanja nasljedi Ana i ako se još druga koja kći rodi 5).

1) U arkivu zagreb. kaptola: Prothocoll. Nro. 28. p. 121.

2) Ib. Prot. 28. p. 421.

3) Ib. Prot. 28. p. 451.

4) Ib. Prot. 28. p. 471. Sám Petar Erdöd dodje pred zagreb. kaptol 17. velj. i reče, da mu nije bilo moguće izplatiti svega duga od 3100 for. Ostatak od 1178 for. platit će do 11. ožujka; ako pako neplati do toga roka, tada neka Zrinjski uzme i u zalogu drži „totales et integros judicatus Dezyncz, Domagowychy et Golyak ac Brebrowcz vocatos simul cum villis et possessionibus Dezyn cz, Zenth Iwan, Domagowychy, Nowaky, Goly a k... item possessiones Tho polowcz, Jabochno, lwrow chane et Laskowe cz in pertinentiis castri . . Jaztrebarzka."

5) Ib. Prot. 28. p. 434. Tu imenuje Erdöd svoja imanja: Chazarwar, Okych, Jaztrebarzka, Lyppowcz, Selyn, Hrazthylny cza, u zagreb. župan.; Mono zlo, Zarwaskew, Plow dyn, Dyanwar u križev. župan.; Monyorokerek, Wereswar, u željez. župan.; Somlyo, u vesprim., Čatari Paka, u zalad. županiji.

Nu pošto je to bio učinio i pošto mu je umrla prva žena, uzme on Barbaru kćer Ivana Alapića Veliko-kalničkoga, te njoj zapiše (3. srp. 1556) Cesar-grad, i to tako, da, ako on umre prije nego što bi mogao š njom ženitbu svoju svršiti i djecu ploditi, tada njoj ostaje onaj grad tako dugo, dok joj njegovi nasljednici neizplate za-nj svote od 20.000 for. To ponovi njekoliko danah kašnje, izjavivši pred kaptolom, da je ženitbu već svršio (Ib. Prot. 28. p. 534 i 537.). 

Njekoliko nedjeljah poslje te odredbe Erdödove postade medju njim i medju banom Zrinjskim sljedeći zanimivi ugovor, koji se ima smatrati kao pravi temelj u našoj stvari.

Došavši oba kneza pred zagrebački kaptol dne 28. kolovoza 1556, izjaviše tu, da su učinili zaruke medju svojom djecom, zaručivši Petrovu kćer Anu s Nikolinim sinom Jurjem. Da jim bude prijateljstvo što čvršće i stalnije, predade Erdöd odmah kćer svoju Zrinjskomu i njegovoj ženi Katarini, da ju odhranjuju; ujedno dade on s tom svojom kćerju Zrinjskomu i njegovu sinu gradove svoje Monyorókerék i Veresvár u željeznoj županiji sa svim njihovim pristojanjem. Nu Erdöd pridrža pravo sebi i svojim nasljednikom, da mogu te gradove natrag dobiti, ako umre ili njegova kći ili banov sin prije nego bi dobili odvjetka. Ali u takovu slučaju trebat će, da se Zrinjskim vrati najprije svota od 8116 for. i 66 dinar., koju je ban Zrinjski sada Erdödu posudio, zatim da jim se naknadi sve, što će sada potrošiti, da izkupe one dielove rečenih imanjah, što jih je Erdöd prijateljem svojim i službenikom pozalagao, napokon da jim se vrati sav novac, koji budu potrošili na gradjenje i popravljanje (Pril. br. 33.).

Tako bješe sve to ugovoreno medju Zrinjskim i Erdödom 28. kolovoza, a već 8. rujna posla Erdöd svoga čovjeka pred zagrebački kaptol, da opozove sav ugovor, premda su dotični gradovi već bili predani Zrinjskomu i premda je Erdöd primio novce, za koje je te svoje gradove založio. Po svojem punomoćniku izjavi Erdöd, da se je dao zavesti ne dobro promišljenim svjetom njekih ljudih, te je učinio onaj ugovor sa Zrinjskim, za koji sada vidi, da je štetan po njega i po njegove nasljednike: zato sada proglasuje taj ugovor ništetnim, jerbo je zrelim promatranjem stvari uvidio, da je veoma škodljivo i po cielu državu i po pojedine obitelji, ako koji velmoža ili plemić glede svojih dobarah čini takove odredbe, koje mogu biti povodom razprah i pravdah za njega sama ili za njegove nasljednike i baštinike. Izjavljujući zbog toga sa Zrinjskimi sklopljeni ugovor ništetuim, ujedno zabranjuje njim, da nečine na preuzetih imanjih nikakovih popravakah ili poboljšicah 1).

1) To je u bitnosti sadržaj izjave, upisane u Prothoc. zagreb. kaptola Nro. 28. p. 541.

Zrinjski bješe već uzeo u svoje ruke Monyorókerék i Veresvár, kćerka Erdödova bješe već predana banici, da ju odhranjuje kao vjerenicu svoga sina Jurja: zato se Zrinjski nedade smesti Erdödovom nestalnošću, i to tim manje, što je imao za se zakon, po kojem je mogao svakako toliko tvrditi, da su mu dana spomenuta imanja u zalog 2).

2) Salamon je čitao u magj. muzeju popis imanja Monyorókeréčkoga, koji je učinjen oko g. 1560. Na temelju toga popisa uzima on (str. 436), da je rečeno imanje bilo tako prostrano, da je imalo barem 200 portah.

Doskora uvidi i sám Erdöd, da se neda uništiti, što je već učinjeno, te zato udari drugim putem. Od Monyorókeréka i Veresvára nebijaše mu po prijašnjem ugovoru druge koristi, nego što je dobio u zajam 8116 for. i njekoliko dinarah, i što je pridržao pravo sebi i svojim nasljednikom, da mogu u stanovitom slučaju rečena imanja izkupiti pod točno ustanovljenimi uvjeti. Nu buduć da je imao malo nade, da bi do toga moglo igda doći, zato odluči, da će se radje tih imanjah sasvim okaniti za priličnu zamjenu.

U tu svrhu sklopi on s Nikolom Zrinjskim oko Valentinova g. 1557 drugi ugovor, u kojem se ovako ustanovljuje. Petar Erdöd predaje Zrinjskomu svoje gradove Monyorókerék i Veresvár, koji su mu odprije bili založeni, i k tomu Čatar u zalajskoj županiji, a predaje mu jih u zamjenu za njegove gradove i imanja Medvedgrad i Rakovac. Za izravnanje nejednake zamjene daje Zrinjski Erdödu još jednu bombardu, koja je cienjena na tisuću forintih, i k tomu mu još daje povrh onih 8116 for. još 4000 for. Sve to učini Erdöd, kao što veli, za ljubav svoje kćerke Ane i od želje, da se njezine zaruke jednom izvedu (Pril. br. 35).

Tim putem, putem naime pravnoga posla, pri kojem se je zadovoljilo zahtjevom, što jih je zakon stavljao, učini se Zrinjski upravo vlastnikom onih Erdödovih imanjah, koja su mu prije bila samo založena.

Erdöd imaše dobiti na temelju učinjene zamjene Medvedgrad i Rakovac; nu on dade Medvedgrad već na Valentinovo rečene g. 1557 u zamjenu Ambrozu Gregoriancu, za ona posjedovanja, što jih je Gregorianec imao u samom Rakovcu i u njegovu predjelu (Pril. br. 34).

Od prijašnjih poslovah bijaše valjda neodvisno, što je Zrinjski nješto kašnje (g. 1559) hotio da zamieni s Erdödom Vranograči Križčić, čemu se je protuslovilo od strane njekih ljudih, koji su držali, da se tim čini uštrb njihovu pravu 3).

3) U arkivu zagreb. kaptola: Prothoc. Nr. 1. p. 5. Prigovor su učinili: Lucas Simichevich i Mathias Bilich.

Nebih pogodio, na kojem je temelju Erdöd prigovorio u svoje ime i u ime sina si Tome, koga je dobio od druge svoje žene, i u ime kćeri Ane, da Zrinjski nedobije njeka mjesta u željeznoj županiji 4). Lašnje se može razumljeti, kako je mogao Zrinjski prigovoriti (5. ožujka 1560) onomu zapisu, kojim je Erdöd zapisao svojoj ženi Barbari Cesargrad za 20.000 for., a tako isto novoj kraljevskoj darovnici, koju je Erdöd bio dobio za sva svoja dobra.

4) Ib. Proth. 1. p. 182. Radilo se je ob impetraciji mjesta Rumpolthi Zenth Marthon.

Pri tom nepostupaše Zrinjski u svoje ime, nego, kao što i dotične izprave naročito vele, u ime svoga sina Jurja i njegove zaručnice Ane, kćeri Erdödove. Tu se on dakle pokazuje samo kao njihov zastupnik i branitelj njihova prava 1).

1) Oba prigovora učini Nikola glavom pred zagrebačkim kaptolom. U izpravi glede Cesar-grada veli se da je Zrinjski prigovorio nominibus et in personis ... Georgy de prefata Zrynio, fily sui, ac Magnifice domine puelle Anne Erdewdy, sponse vtputa prefati domini Georgy... (Ark. zagreb. kap. Proth. 1. p. 96.). Isti dan i u ime istih osobah prigovori on i tomu, što je čuo, da je Petar Erdöd „totalia Castra Chazarwar, Okych, Lyppowcz, Jazthrebarzka et Selyn ... ac nowy grad et hrazthylnycza (ova dva u križ. župan.) ... item alia eciam vniuersa.et quelibet bona et jura possessionaria ... simul cum omni jure regio... nove donacionis titulo impetrasset ... in eademque ... introduci et statui facere procurasset (Ib. Proth. 1. p. 95).

Već iz tih njekoliko podatakah može se toliko razabrati, da nije više bilo pravoga sporazumljenja i prijateljstva medju Zrinjskim i Erdödom; nu skoro poslje toga nailazimo još na druge pojave, koji pokazuju, da se je već razpalo prijateljstvo medju Zrinjskim i Erdödom. Zrinjski bješe uzeo Erdödovu kćerku Anu, da si ju odhrani za snahu; nu kašnje pusti tu djevojku, te si sina zaruči s Anom, kćerju Pirha ab Archo, indigene ugarskoga, i žene mu Margite Széchy. Što je moglo biti povodom, te je Zrinjski to učinio, jeli on sám u tom odlučivao, ili se je obazirao i na nagnuće sina svoga, koga se je stvar najviše ticala: to su pitanja, na koja se danas nemože odgovoriti, van ako ćeš pristati uz Forgáča, koji će ti i tu reći, da Nikolom nije ino ravnalo, nego sama pohlepa za blagom 2).

2) Vrieme tih drugih zarukah Nikolina sina Jurja nemožemo točno opredie. liti. Samo toliko znademo, da su učinjene o Miholju prije onoga dana, kada je pisao Erdöd svoju tužbu, o kojoj ćemo odmah govoriti.

Na to se diže Erdöd, da uništi onu zamjenu, koju je bio učinio sa Zrinjskim glede svoga Monyorókeréka, Veresvára i Čatara, a s Gregoriancem glede Medvedgrada. U tužbi, koju je u to ime upravio na kralja, spočitava on najprije Zrinjskomu, što je razkinuo zaruke svoga sina s njegovom kćerju. Nu to neuzima niti on sám kao razlog, zbog koga bi imao tražiti, da se ona zamjena uništi. On traži njezino uništenje poglavito s toga, što je ona, kao što veli, po njega štetna; on trvdi, da ga je Zrinjski prevario i zaveo, da dade svoja mnogo veća dobra za posjed mnogo manje vriednosti. Zato izjavljuje, da je pripravan Zrinjskomu i Gregoriancu vratiti njihova imanja i sav novac, koji je od njih dobio, te moli kralja, da se učini pravi sud medju njim i medju Zrinjskim 1).

1) Ovu tužbu Erdödovu, pridanu u Pril. pod br. 35, poznajem samo iz Transumpta Document. mixtor p. 332 (u zem. ark.). Nu tu neima u njoj godine. Medjutim, ako se na to obazremo, da je Erdöd svoju tužbu opozvao, pošto mu je bio Zrinjski posudio novca za nabavljenje Pazina, što je učinjeno 13. siečnja 1561 (Pril. br. 36): to možemo barem toliko znati, da je Erdöd svoju tužbu podnio prije početka g. 1561. Nu jedna nam pri tom težkoća ostaje, koju neumijem odstraniti. Tużba Erdödova zove ženu Nikolinu Katarinu pokojnom, a poznato je, da je ona življela još 13. siečnja 1561, t. j. onaj dan, kada je Erdöd od Zrinjskoga novacah posudio za nabavljenje Pazina, i po tom bi dakle Erdöd bio podigao svoju tužbu pošto je posudio novce za Pazin, a ipak na drugom mjestu veli, kao što ćemo odmah vidjeti, da je upravo zbog te posude tužbu svoju opozvao. Toga neumijem razljuštiti; nu toliko vidim, da u tužbi imade i drugih netočnostih.

Pošto je Erdöd tu svoju tužbu podnio, prisili ga njegova potreba, te se je opet morao Zrinjskomu približiti. Erdöd htjede naime kupiti Pazin (u Istri), pak buduć da nije imao dovoljno novca, posudi u to ime od Zrinjskoga 12.000 talirah, tako mu se obvezavši (dne 13. siečnja 1561): da će mu tu svotu povratiti za dvie godine danah; ako mu je pako do toga roka nepovrati, tada da Nikola oli njegovi nasljednici uzmu njegovo Jastrebarsko imanje i da to imanje tako dugo zadrže, dok nebude rečena svota povraćena (Pril. br. 36.).

Erdöd učini sada za volju dobivenih 12.000 talirah još i više. Najprije opozva on svoju tužbu, koju je bio podigao proti Zrinjskomu poradi Monyorókeréka i Veresvára: i to, kako sám veli, stranom zato, što mu je Zrinjski posudio rečene novce, stranom pako zato, što i onda, kada bi dobio povedenu pravdu, nebi mogao Zrinjskomu platiti starijih dugovah bez velike štete za svoje nasljednike; zatim se obveza, da će gradove Kermend i Šomljo, koji su bili jedno vrieme u vlasti njegova roda, na svoj trošak izkupiti i Zrinjskomu u ime rečenih 12.000 talirah predati, ako jih pako nebi mogao izkupiti, tada da će Zrinjskomu dati jedan drugi svoj grad 1).

1) Pril. br. 37. Osim te jedne izprave, još i drugu poznajem, isto tako bez data (u Kukuljevićevoj zbirci: fasc. 92. Nro. 2), u kojoj Erdöd izjavljuje, pred zagreb. kaptolom: da „consideratis et in animo suo diligenter reuolutis illis multimodis fauoribus et complacencijs, quibus ipsum... dominus Comes Nicolaus de Zrinyo pluribus iam ab annis prosequutus fuisset et modo quoque inter omnes reliquos patronos et fautores suos singularj quodam fauore prosequeretur, totum et omne jus suum, tam scilicet illud, quod jdem dominus Petrus Erdewdy Banus jure et titulo note jufidelitatis ... quondam Petri Erdwdy senioris, ... genitoris sui in quam jdem .. propter violentam intercepcionem castrj Kermend ... incurrisset, .. in Castro Monyorokerek et castellis Wereswar et Chatar ... a ... Rege.. adeptus fuisset," kao i svako drugo svoje pravo prenaša na Nikolu i njegove sinove.

Zrinjski, koji je svagda pokazivao najveću pomnju, kada se je o tom radilo, da si zajamči svoj posjed, nezanemari ni sada učiniti, što je moglo služiti u tu svrhu. On zaprosi naime od kralja Ferdinanda potvrdjenje svoje zamjene s Erdödom, te ga i dobi na 22. ožujka 1561 2).

2) U zem. arkivu: Transumpt. donat. saec. T. I. p. 117.

Zrinjski dakle zadrža ona imanja, što jih je bio dobio u zamjenu od Petra Erdöda. Po njegovoj smrti predjuše ona na njegove sinove, i članovi njegove obitelji tako jih smatrahu pravom svojom otčevinom, da su njegove kćeri po njegovoj smrti od tih imanjah dio tražile kao i od ostalih 3).

3) U zem. arkivu: Transumpt. docum. mixt. p. 3.

Nu isto tako ostadoše i sinovi Petra Erdöda na putu, kojim je on bio jednom udario, te o tom nastojahu, da svojoj obitelji opet pribave izgubljene gradove 1).

1) Već statuciji Jurja Zrinjskoga, učinjenoj g. 1590, prigovoriše Toma i Petar Erdöd. (Arkiv zagreb. kaptola: Proth. 5. p. 68).

Tako privedoh do kraja stvar, o kojoj sam uzeo govoriti na početku ovoga članka. Izvori, što jih za to imamo, nisu tako obilni, da bi nam se svaka mogla razjasniti; nu toliko ipak vidimo, da je Forgáč veoma krivo obiedio Zrinjskoga, kada je rekao, da je Zrinjski naprosto posvojio Erdödove gradove, odbivši zaručnicu svoga sina a kćer Erdödovu. Nebih se usudio reći, da je Zrinjski u svojem poslu s Erdödom točno zadovoljio zahtievom strožije pravednosti; ali toliko ipak vidim, da se je on tako držao valjajućih zakonah, da je mogao s uspjehom stvar svoju pred sudom braniti.

Razmirice medju Zrinjskim i Erdödom, koje su se ponajprije i neposredno ticale njihovih obiteljih, bijahu na toliko ubitačne u pogledu ciele domovine, što je njimi svakako priečena skladna radnja dvijuh obiteljih, koje su imale u zemlji i velik posjed i osobitu uglednost.

One padaju medjutim već u onu dobu, kada nije stajao na čelu kraljevinah naših kao ban njihov Nikola Zrinjski, nego jim je banom bio Nikolin protivnik Petar Erdöd. Nikola bješe još kao ban u zalog uzeo Erdödove gradove Monyorókerék i Veresvár; banom bijaše on valjda još i onda, kada je te gradove dobio kao svojinu putem zamjene: nu sve ostalo, što je nakon toga bivalo medju njim i Erdödom, ide već u dobu Erdödova banovanja.

Želeći sada nastaviti nit pripoviedanja svoga, gdje sam ju prekinuo spominjanjem zgodah nješto kašnjih, prikazuje mi se kao prva na redu zgoda: kako se Nikola Zrinjski odriče banske časti.

Svatko razumije, da taj čin spada medju ponajpoglavitije momente u životu Nikole Zrinjskoga: pak uprav zato moramo tim više žaliti, što nas je poviest u tom pustila u podpunoj neizvjestnosti.

Naši izvori uzimaju, da se je Zrinjski odrekao banske časti g. 1557, pak i mi uza to pristajemo, dodajući samo, da je on to morao učiniti njekako na početku rečene godine 1). Nu dočim možemo vrieme odreknuća priličnom točnošću opredeliti, ostaje nam neizvjestno i neopredeljeno upravo ono, što je u ovoj stvari najpoglavitije, naime što je bilo razlogom, te se je Zrinjski odrekao svoje časti, koja je bila i toli odlična i toli važna.

1) Za to svoje mnienje evo ovo dovodim. Petra Erdöda nalazim kao bana po prvi put u jednoj izpravi od 7. lipnja 1557, u kojoj se on naredjuje sa zagreb. kaptolom za desetine (Marcelović k g. 1557). Nu mislim, da Erdöd ipak nije postao banom prije drugoga oli trećega mjeseca rečene godine, jer kraljevski poslanici u Carigradu jošte na koncu mjeseca svibnja nisu znali, da se je Zrinjski odrekao banske časti (Monumen. Hung. hist. Script. V. 269).

Da nam je do nagadjanja, mogli bi smo i sami više toga naći i od drugih uzeti; nu težko da bi smo što takova našli, čemu se nebi moglo prigovoriti. Da tko rekne: odrekao se je Zrinjski svoje časti, jer mu je nalagala težkih dužnostih, osobito glede obrane, odmah bi mu se odgovorilo, da se Zrinjski nije poslu ugibao, nego je dapače i ondje nudio svoju službu, gdje se to od njega nije moglo niti zahtievati. Ili mu je morda to bilo protivno, što su kraljevske vojske stavljane u gradove, kojimi su upralvjali zapovjednici od njega neodvisni i samu kralju podložni? Nu mi vidjesmo, da je on i sám bio predao kralju njekoliko od svojih gradovah i da je u skladu i slozi radio sa zapovjednici kraljevskih četah. Niti se to nebi moglo reći, da mu je težko bilo držati bansku četu jerbo je on svagda bio namiren za sve svoje troškove, premda je više putah i po dulje morao na to čekati. Ali sve bi se to još prije moglo reći, nego da se rekne, da je zato položio svoju čast, što mu je ona pružala malo polje djelovanja, što je zemlja, kojom je upravljao, bila malena i narod joj neznatan. Da Zrinjski nikada nije poćutio u svom srdcu ono sveto čuvsto, koje osjećamo prama zemlji, u kojoj počivaju kosti djedovah naših i u kojoj smo sami ugledali svjetlo božje, da nije imao sám u Hrvatskoj velikih posjedovanjah: to bi mu se bila Hrvatska već zbog toga morala pokazati važnom, što je ona to doba smatrana bedemom za one zemlje, koje su joj bile za ledji, i narod ujezin bio bi mu se već zato pokazao vriednim, da stoji na njegovu čelu, što se je ponajviše svojom silom uzdržao slobodan i snažan u stoljetnoj borbi s Turci. Tako i smatraše Zrinjski djedovinu svoju nakon položene banske časti, tako štovaše on narod svoj. Poviest daljih godinah njegova života potvrdit će rieči naše.

Meni se sve tako čini, da je Zrinjski, polažući svoju čast, tako mislio, da se tim neće ogriešiti proti domovini i kršćanskoj stvari, jerbo je mogao držati, da će mu i u drugom položaju jošte ostati prostrano polje djelovanja. Povodom pako za njegovu odluku imalo je biti svakako nješto takova, što ga je činilo barem na čas nezadovoljnim budi glede takovih stvarih, koje su se ticale javnoga dobra, budi glede takovih, koje su imale više važnosti upravo za njega. Nu nikako se nebih usudio tvrditi, da je u tom pogledu na-nj djelovala odlučnim načinom upravo ona već prije spomenuta okolnost, što mu je uzkraćeno, da obrani i zatim u zalog uzme Huszt grad: jer da je bio usljed toga nastao medju njim i medju kraljem Ferdinandom takov odnošaj, da bi mu bio kralj uztegnuo svoju blagonaklonost i prijazan, to nebi on valjda bio dobio na mjesto banstva drugo odlično dostojanstvo, dostojanstvo naime kraljevskoga tovarnika, s kojim su bili spojeni znameniti dohodci.

Medjutim ako i uzmemo, da je Zrinjskoga vodilo k položenju banske časti časovito nezadovoljstvo budi koje vrsti, to ipak nećemo naći u svoj poviesti onoga vremena, kada je on ostavio bansku čast, ništa takova, što bi bilo moglo na-nj makar iz daleka tako djelovati, da bi se bio iznevjerio i sebi samu i svetoj onoj stvari, za koju se je dotle borio toli revno i hrabreno. Da je zadnja vojna u južnoj Ugarskoj svršena ne sa slavom, nego s porazom kršćanah, i da bi se bilo tako pokazalo, da kršćani nisu kadri Turkom se oprieti niti onda, kada se valjano priprave na složan rád: tada bi se moglo razumljeti, kako čovjek bez više misli i bez veće odvažnosti usljed toga u zdvojnost pada, te traži način, kako da se spasi od konačne propasti. Nu niti je ona vojna svršena s porazom kršćanah, niti je Zrinjski bio čovjek, koji bi se bio dao odvratiti od cilja svoga težkoćami i preponami. Ako je što u njegovu životu podpuno i savršeno izraženo, to je doista ona njegova težnja: da se kršćanstvo obrani od turske sile. Na to smiera sve njegovo djelovanje; s toga gledišta treba ocjenjivati njegove pojedine čine, od kojih ćeš pogdjekoji strožije odsuditi, ako nebudeš umio sve, što on čini, u njeki sklad privesti.

Buduć da nam poviest Zrinjskoga pokazuje u takovoj slici, to se doista nećemo naći u nikakovoj smetnji, kada nam dodju s objedom: da se je Zrinjski hotio iznevjeriti kralju i domovini i obćoj kršćanskoj stvari! A tako su ga zbilja biedili.

Dne 22. svibnja g. 1557 ovako pišu kralju Ferdinandu iz Carigrada njegovi poslanici (Vrančić, Zay i Busbek). Naš pouzdani čovjek, koga smo držali zbog naših stvarih u Drinopolju, vrativši se ovamo javi nam, da ban Zrinjski potajno o tom radi, da se odmetne od Vašega Veličanstva. Preko bosanskoga paše Alija, koji je onamo nedavno premješten iz Budima, ponudi se on Sulejmanu, da će se dati pod njegovu zaštitu, ako mu on zajamči njegove gradove i ako mu dopusti, da si osvoji svu Hrvatsku. To sve reče našemu pouzdaniku čovjek Ali paše, koji je te glasove amo donio caru Sulejmanu i njegovu veziru Hrustanu; taj čovjek pokaza našemu pouzdaniku i Alijino pismo na cara, u kojem se sve to sadržaje i gdje je još rečeno, da Ali imade od bana četiri pisma, koja će pokazati, kadgod se bude od njega zahtievalo. Suljeman primi ponudu banovu; na sve pristade, što je on zahtievao, i povrh toga još obeća, da će mu dati jedan sandjakat gdje bude hotio 1).

1) Monum. Hung. histor. Scriptor. T. V. p. 269.

Tako dakle pišu Ferdinandu poslanici njegovi. Nu već i oni sami tako su oprezni, da svojemu izviešću dodaju rieči: ako je istinito ono naime, što jim je njihov pouzdanik doglasio. Niti se neosvrćući na to, da u samom poviedanju poslaničkoga pouzdanika imade stvarih, koje se težko dadu vjerovati, gdje n. p. Ali piše, da će listove Nikoline onda istom vladi poslati, ako se to bude zahtievalo, na to se neosvrćući, možemo sve ovo pripoviedanje naprosto zabaciti, i to s onoga razloga, od kojega nemože biti jačega, - s razloga, koji se dovodi iz jasno i bezdvojbeno poznatoga značaja Nikolina. U našem sudu, koji na tom čvrstom temelju osnivamo, podkrepljuje nas zatim znatno i to, što u svih ostalih izvorih, koji nam govore o Zrinjskom, nikakova traga nenalazimo onoj grdobi, kojom ga je biedila bajka carigradska, a znano nam je, da je bilo i takovih ljudih, koji su rado bilježili nepovoljne po Zrinjskoga viesti.

Da Turci nisu to vrieme na to mislili, kako bi liepim načinom Hrvate doveli pod svoje vrhovničtvo, - a bili bi doista koje vrieme počekali, da je Zrinjski zbilja š njimi bio u dogovaranju, za to nam daju dokaz oni sami.

Ljeti god. 1557 provali naime u Hrvatsku bosanski paša — Ferhatom ga zovu izvori — te poplieni sa svojom vojskom od pet tisućah po prilici one predjele, što se protežu medju Zagrebom i Ivanićem. Nu taj put se naši Turkom krvavo osvete. Ivan Lenković, zapovjednik kraljevskih četah, skupi svoju vojsku i udruživši se s Ivanom Alapićem podje na neprijatelja. Na putu još sukobi četiri brata Kerečenja, te mu tako vojska naraste do hiljadu po prilici konjanikah, osim kojih je imao još nemnogo pješakah. S tom svojom četom dostigne on neprijatelja kod sv. Jelene i udilj zametne bitku. Njegovi junaci, u sav glas kličući: „U ime božje!" s tolikom se žestinom obore na mnogo pretežnijega neprijatelja, da su ga za kratak čas u bieg natjerali. Naši uzeše sve što je Turčin bio zaplienio i od ljudih i od blaga; zatim se dadoše u potjeru za bjegajućim neprijateljem, koga su sve do Save progonili, mnogo mu štete učinivši. Ferhat izgubi tom prilikom dobru polovicu od svoje vojske. Naši zaplieniše toliko turskih konjah, da su svakomu junaku po dva do tri zapala 1).

1) Istvánfi 234. Valvasor IV. 466. I Tomašić znade za Lenkovićevu pobjedu; nu stavlja ju u g. 1553 i Lenkovićevu vojsku snizuje na 200 po prilici konjanikah.

Pošto je odbijena od imena Nikole Zrinjskoga svaka sumuja nevjere kakove oliti izdajstva, jošte ostaje dakako pitanje: kako je mogla samo i rieč o tom postati, da on misli na nevjeru. Na to pitanje neočekujmo izvjestna odgovora. Nagadjajući samo, moglo bi se reći, da se je morda i medju Turci štogodj o tom pročulo, kako Zrinjski pokazuje njeko nezadovoljstvo; buduć pako da se nije pravo znalo, što je tomu uzrokom, nagadjali su ljudi odaljeniji na svaku ruku: jedan je nješto rekao, drugi je tomu malo pridao, te je tako stvar napokon tako izpredena, da se je reklo: zavadio se Zrinjski s kršćani, te išće prijateljstvo tursko! Takovim se je riečim vjerovalo, jer su Turci imali medju sobom više ljudih, koji su se odmetnuli od krvi i vjere svoje, da služe svojoj pohlepi i turskoj sili.

Nu ako je i zbilja bila rieč o tom, da se kani Zrinjski s Turci sprijateljiti, i ako se je nalazilo ljudih, koji su ma i na čas tomu vjerovali, doskora jim se dade prilika, da se upute o svojoj velikoj bludnji.

X. Misli Zrinjskoga ob ustavu. On postaje Sigetskim kapitanom; konačno se naredjuje s Frankapanom.

Tim, što se je Zrinjski odrekao banske časti, nije on izčeznuo iz naše poviesti. I poslje toga nalazimo mi njega u našoj zemlji, gdje bud privatne svoje poslove uredjaje, bud za obću korist radi; pak i ono njegovo djelovanje, koje pada izvan medjah domovine naše, zaslužuje s mnogo razlogah svoje mjesto u poviesti naroda našega.

Prvo vrieme, pošto je on bio položio bansku čast, malo nam umiju o njem pripoviedati naši izvori. Mi ćemo medjutim i to sakupiti, buduć da nam pruža priliku, da Zrinjskoga upoznademo i s takove strane, s koje ga dosad jošte nismo mogli poznati.

G. 1559 nalazim Zrinjskoga prvi put, gdje kao továrnik sudjeluje kod viećanjah, tičućih se javnih poslovah ugarske kraljevine. Buduć pako da se tomu nebi moglo razumljeti, ako nam nebude poznato obće stanje zemaljah kralja Ferdinanda: zato ćemo najprije o tom koju reći.

Kralj je Ferdinand i nakon završene vojne kod Sigeta i Bobovca ugovarao sa Sulejmanom zbog mira; nu sada mu se je jošte manje nade pokazivalo nego prije, da bi mogao tim putem svoju državu od novih gubitakah občuvati, a kamo li da bi mogao ono dobiti, što je držao mladi Zapoljski.

U polovici god. 1557 zahtievali su već od njega Turci: da poruši grad Siget i da jim plati godišnje darove, na koliko su bili zaostali.

Ni Ferdinand nije mnogo očekivao od mirnih dogovaranjah, nego je u isto vrieme o tom radio, da u pojedinih svojih zemljah dobije od stališah potrebita sredstva za utvrdjenje gradovah i držanje vojske. Tako je medju ostalim sam držao sabor u Požunu (1. lipn. 1557). Tu upotrebiše stališi priliku, da se kralju potuže za veliko zlo, koje narod mora trpiti od kapitanah kraljevskih četah i od njihove momčadi. 

Kralju bijaše bez dvojbe mnogo od toga i onako poznato. On izjavi svoje veliko nezadovoljstvo nad svakim. bezzakonjem i obeća svoju pomoć; nu ujedno odkri stališem njekoliko stvarih, koje su po njegovu mnienju mnogo tomu krive bile, što vojska narodu dosadjuje. On sjeti stališe na to, kako se vojska nemože redovito plaćati, jerbo se na saboru dozvoljeni porezi kasno i nepodpuno sabiru; spomenu jim nadalje, da neima pravoga reda, kako bi se za vojsku hrana nabavljala; napokon jim i to reče, da se vojnikom često u grieh piše, što su sasvim drugi ljudi učinili, i da podložnici nisu niti od istih svojih gospodarah sjegurni. 1) Stališi dozvoliše napokon kralju zahtievane poreze i robote seljačke za utvrdjenje gradovah. Poslje ode kralj Ferdinand u Njemačku, gdje su mu knezovi i stališi sada već kao caru svojemu (g. 1558) njeke pomoći obećali.

1) O tom ima vele zanimivo gradivo Buchholz VII. 343.

Jošte u Njemačkoj boraveći dobi Ferdinand glasove, da je Stojno-biogradski sandjak Hamza-beg Tatu osvojio, prekršivši tim primirje, koje je bio Sulejman dopustio početkom g. 1558 na sedam mjesecih. Nu niti tim se jošte nepretrgne ugovaranje s Turci. Medjutim sada bijaše Sulejman nješto skloniji na mir, buduć da je bio nastao razdor medju njegovimi sinovi Selimom i Bajazidom, koji mu se je činio pogibeljan. Na početku g. 1559 bude sastavljena u Carigradu izprava za mir, koji je Ferdinandu nudjen pod taj uvjet da plaća sultanu po 30.000 dukatah na godinu i da se zajamči, da će biti nepovriedjen toli sultanov posjed koli Ivana Sigismunda Zapoljskoga.

Ferdinandu bješe predana ta izprava u Augsburgu, gdje je njemački sabor držao. Sam ju proučivši naloži on zatim svojemu sinu Maximilijanu, komu je već od više godinah. povjeravao poslove svoje ugarske države, da sazove ugarske viećnike i još druge njeke važne osobe, da mu kažu svoje mnienje ob uvjetih mira, što ih je Turčin predlagao. Medju timi muževi, kojih je mnienje iskano u toj vele važnoj stvari, bijaše bez dvojbe i Nikola Zrinjski, kao kraljevski tovarnik i vojevoda na glasu. Maximilijan odgovori kralju Ferdinandu (dne 25. travnja 1559): da je mnienje savjetnikah, pak i njegovo, da bi se više moglo čekati od čestita boja, nego od takova mira, kojim se mora velik dio zemlje neprijatelju prepustiti, i koji se i onako neće moći na dugo držati. Medjutim, buduć da naše zemlje i kraljevine same o sebi nisu dorasle toli silnemu neprijatelju, i buduć da je blagajna državna izcrpljena tolikimi bojevi, a od njemačke države samo slabe pomoći dolaze: zato neka se mir sklopi, ali pod povoljnijimi uvjeti (Id. VII. 351.).

Stališi su dakle i sami vidjeli, da je mir, koji se nudi, i nepovoljan i nesjeguran; ali nisu smjeli s druge strane svjetovati, da se u svaku cienu boj povede na Turke, jerbo jim se je činilo, da nisu neprijatelju dorasli. Naravska je dakako stvar bila, da se nije smjelo misliti na veću vojnu u takovih okolnostih, gdje je n. pr. Lenković javljao, da je vlada ostala dužna vojnikom na slovenskoj i hrvatskoj medji do konca veljače 1558 šestdeset i četiri hiljade for. K tomu je dalje trebalo za rečenu godinu od 1. ožujka drugih 49.000 for. za gradove na krajini od morja do Save, a za samu krajinu od Siska do Bihća, koja je bila u najvećoj pogibelji, trebale su 32.000 for. Buduć pako da se nije moglo očekivati od kraljevske komore, da će ona sve to namiriti, zato je svjetovao Lenković, da se traže nove pomoći od slovenskih zemaljah (Id. VII. 347).

U takovih okolnostih, gdje su bez dovoljne oskrbe ostavljani oni, koji su imali državu braniti od neprijateljskih navalah, učini car Ferdinand prvi znatniji pokus, da obidje ustanove ustava ugarskoga. Znao je on, kolike su potrebe četah, koje su stajale u ugarskih gradovih, naročito u Sigetu i u Bobovcu; a tako je isto s druge strane znao, da su mu stališi prijašnjih godinah na saborih dozvoljavali poreze za uzdržavanje tih četah: zato je scienio, da bi se moglo zadovoljiti potrebi za g. 1558 i bez sabora, t. j. tim načinom, da se na županije pisma razašalju, u kojih bi jim se razložilo, da je porez potrebit, a da bi već kasno bilo sabor sazvati; zato neka županije saberu onoliko poreza, koliko je bilo za prošlu godinu dozvoljeno. Medjutim nehtjede Ferdinand takove naredbe izdati nesaslušavši svojih ugarskih savjetnikah; oni pako, kada jih je upitao za mnienje, izjaviše se očito proti njegovoj namjeri. Zahman je Ferdinand razlagao tim svojim savjetnikom, da sada već nisu dovoljni oni izvori, iz kojih su njegdašnji kraljevi namirivali javne potrebe, kao što su rude, tridesetnice itd.; zahman je dokazivao, da se niti Ugri nemogu ukloniti porezom, koje su zahtievali od drugih zemaljah sebi u pomoć; zahman je dokazivao, da se savjetnici nemoraju bojati, da će povriediti svoju viernost prama ustavu, ako privole na sabiranje poreza jer da se radi o nuždi i o spasu domovine, komu sc. moraju pokloniti svi dekreti i povlastice, kojim nikada nemože biti ta svrha, da zaprieče obće dobro države. Druga su sada vremena, a druga bijahu za Andrije i Vladislava, kada je bilo zabranjeno pod težku kazan, da se nedaju bez sabora nikakovi porezi. Sloboda, koja se protivi obćemu dobru, niti se nemože zvati slobodom, nego je pravo robstvo. Savjetnici se nedaduše smesti tim razlaganjem, nego odgovoriše da ono, što Ugarska trpi od sto lietah, niti iz daleka nemože biti sravnano sa stanjem drugih zemaljah; što se pako tiče slobode, to da i oni neznaju ništa častnijega nego braniti javno dobro, ali s tim da ima biti i sloboda spojena. Stvar se napokon tako završi, da je kralj Ferdinand privolio na to, da se sabor drži pod predsjedničtvom sina njegova Maximilijana, sada već českoga kralja (Id. VII. 346.).

Na tom saboru, koji je bio sazvan u Požun na 6. siečnja 1559, bijaše i Nikola Zrinjski.

U kraljevskih predlozih bijaše zahtievano od stališah, da s obzirom na velike državne potrebe dozvole po 3 for. od svakoga podložničkoga sela; nu oni dozvoliše samo po 2 for., navodeć kao razlog, da podložnici nemogu više dati. Kraljevski predlozi zahtievahu nadalje, da gospoda duhovnoga i svjetovnoga stališa stave po dva konjanika od svakih sto forintih, koje dobivaju u ime desetoga oli devetoga; nu taj zahtjev ostade sasvim neizpunjen. Napokon zahtievaše kraljevska vlada, da se toli porezi, koli vojnici dozvole na šest godinah ili barem na tri godine; nu stališi odlučiše, da jedno i drugo dozvoljuju samo za jednu godinu: jer tako zahtieva običaj, koga se je dosad i njegovo veličanstvo držalo; jer se imetak stališah i njihovih podložnikah mienjati može; i jer se napokon boje, da bi izostali sabori, ako se unapried dozvoli porez i vojska za 6 ili za 3 6 ili za 3 godine, a saborom je zadaća, da i druge državne stvari i potrebe uredjuju (U Corp. Jur. sab. 1559. čl. 10, 11, 14 i 15.).

Na tom saboru bijaše, kao što rekosmo, i Nikola Zrinjski; kako je pako on mislio o svem onom, što se je tu pretresivalo i odlučivalo, o tom nas može poučiti njegov list, koji je jošte za trajanja sabora pisao zetu svojemu Krištofu Országhu.

U tom listu piše on ovako svojemu zetu: „Na koliko motrim ovaj sabor, neima po mojem mnienju važnosti sve ono, o čem su dosele viećali. Njegovo Veličanstvo predlaže mnogo članakah, kojih nemožemo primiti. Ako se budu i dalje predlagali novi i novi članci, razići ćemo se bez ikakova zaključka; kada Njegovo Veličanstvo toliko toga od nas zahtieva, moralo bi se misliti, da su već sasvim prestale sve naše slobode i povlastice 1).”

1) Te rieči priobći Salamon u svojem djelu na str. 429. Od njega doznajemo ujedno, da se Nikolino pismo od 16. veljače 1559, iz koga je to uzeto, u latinskom izvorniku nalazi medju rukopisi magj. muzeja.

Ja mislim, da se navaram, kada si te rieči tako tumačim da Zrinjski nipošto nije bio tomu protivan, da se dadu po mogućnosti što veće pomoći za javne potrebe, nu da je i on bio protivnik svemu onomu, što je ma kojim načinom vriedjalo ustanove postojećega ustavnoga prava. Ja si ga mislim kao čovjeka, koji se nije krio za svoje povlastice, da se tako izmakne javnim dužnostim i teretom; ali je ujedno tražio, da se u svem i u svačem drže zakonom propisane forme, premda je mogla s toga u kojem pojedinom slučaju šteta kakova nastati. Pri tom uzimam, da je on za svoju stranu mogao biti tim mirniji, kada je tako radio, što je ćutio u sebi toliko domoljublja, da nije čekao, da mu se istom naloži što ima raditi, već je sam po svom nagonu ono činio, što je zahtievala javna korist, s kojom je bila i njegova posebna korist najuže spojena. Poglavito dakle, što nam kažu njegove gori navedene rieči, jest to: da je on želio, da bude ustav držan sa svake strane.

U mojem sudu o Zrinjskom potvrdjuje me, kao što scienim, sva poviest njegova djelovanja. Tako upravo i u ovoj dobi, gdje je on napisao navedene znamenite rieči, nalazim takovu stvar, koja podkrepljuje moje nazore.

Ja neznam, da li je igdje ubilježeno, da je u kasnu jesen g. 1558 kakova vojska na Dravu bila stavljena; nu za Zrinjskoga nalazim, da je on to doba bio „u svojem taboru na rieci Dravi." 1) To će reći: da je on, mogući gospodar tolikih gradovah, svoje čete na noge digao, da obrani od Turakah one strane, u kojih je bio velik dio njegovih imanjah.

1) U arkivu zagreb. kaptola: fasc 94. Nro. 6. ima njegovo pismo, koje je pisao zagrebačkomu kanoniku Emeriku Kelykinu 1. listopada 1558 „ex castris nostris penes fluuium Drawe".

Meni se čini, da je ta njegova bojna spremnost bila u savezu s onim, što su Turci to doba činili amo na južnih stranah. Mi smo već prije vidjeli, da se Turci nisu dali mnogo smetati ugovaranjem o miru, pak niti istim primirjem. Kao što su oni to vrieme u Ugarskoj nova osvajanja činili, tako su isto opetovano zalazili u našu zemlju i u susjednu Kranjsku, još tečajem g. 1558 i zatim g. 1559. Ljetopisi broje te godine medju crne, jer je Turčin mnogo toga poharao i oplienio, buduć da mu se nije s naše strane svagda na put stalo 1). Da od toga haranja poštedjene budu podravske strane: na to smieraše po mojem mnienju priprava Zrinjskoga.

1) Nije moja stvar, da pobliže razabirem, što je ubilježeno k g. 1558 i 1559 u Tomašića, Vitezovića, Valvasora (IV. 466).

Zrinjskomu se je činilo u zimu g. 1558, da neprieti više od Turčina tolika pogibelj, da bi morao držati na okupu svoju vojsku, te je zato, kao što smo vidjeli, otišao na početku sljedeće godine na sabor u Požun. Nu dok je jošte tu boravio, doglasi mu njegova žena Katarina, da su Turci opet prodrli tija do slovenskih stranah. 3) Medjutim je imao braniti našu zemlju ban Petar Erdöd i glavni zapovjednik kraljevskih četah Ivan Lenković. Nu koliko razabirem iz ono malo izvorah, što jih poznajem za tu dobu, naša je zemlja na južnijih stranah mnogo pretrpila od g. 1559-1561: jer i ako su naši koji put Turke razbili i plien jim oteli, kao što se je dogodilo kod Hrastovice, to su Turci ipak bili toli silni, da su se i opet usudili u zemlju provaliti, da ju pobaraju načinom svojim i da se roblja dobave.

3) Gori spomen. pismo od 17. velj. 1559.

S naše se strane nije moglo odolievati tolikim navalam, niti su vojevode imale toliko vojske, koliko se je zahtievalo za branjenje svih utvrdjenih miestah: i zato je sada porušeno više takovih gradićah u pounskih i u pokupskih predjelih, samo da neprijatelju u šake nepadu 1).

1) Za rečeno ima nješto datah Vitezović u svojoj kronici; nu mnogo više toga pripovieda Tomašić. Ja sam uviek u velikoj neprilici, ako imadem što osnovati na pripoviedanju samo toga inače suvremenoga pisca: našao bo sam, da je u mnogom netočan. Ovdje medjutim nisam imao razloga, zašto da mu nepovjerujem u glavnoj stvari.

Samo se sobom kaže, da su pri tom trpila takodjer imanja Nikole Zrinjskoga, a tako isto i njegova šure Stjepana Ozaljskoga. Jedan od naših izvorah, koje ovdje sliedimo, veli nam dapače, da je bilo medju onimi gradovi, koji su porušeni, i takovih, koji su spadali na staru Zrinjsku djedovinu, kanoti Komogovina, Pedalj i Preko vrški. Neznamo, što je sve činio Zrinjski, odkako se je odrekao banstva, za obranu svojih gradoval na Uni, koje je pridržao u svojoj ruci, njeke bo je bio, kao što znademo, kraljevskim posadam povjerio. Toliko medjutim možemo uzeti kao izvjestno, da onoga, što je sam zadržao, doista nije zanemarivao, premda je morao sve manje i manje nade imati, da će mu se djedovina na Uni obraniti od Turakah. Od toga posjeda na Uni bijaše mnogo sjegurnije ono, što je Zrinjskoga zapalo od Frankapauskih dobarah. Medjutim Turci provaljivahu kadikad i na te strane na Dobri, Mrežnici i Korani, te zato valjaše da bude i tu branjen posjed toli Zrinjskih knezovah, koli svojaka njihova Stjepana Frankapana.

Osim drugih važnih poslovah bijaše upravo ta briga za obranu nasliedjenoga i nabavljenoga imanja dovoljnim razlogom, te je Nikola češće morao boraviti na ovih naših stranah, da učini shodne odredbe, po kojih su se zatim ravnali njegovi ljudi i službenici.

Nu buduć da je on imao prostranih imanjah i na drugih stranah: u Medjumurju, u šomodjskoj i u željeznoj županiji, zato je valjalo, da se stara i za taj svoj znameniti posjed. Tako su se dakle morale sile njegove podieliti, i zbog toga razloga nije on mogao sada već samo svoju otačbinu paziti: premda je opet, ako stvar pravo uzmemo, i hrvatskoj njegovoj domovini u prilog bilo, što je on činio dalje na sjeveru na korist svoga imanja i sve države.

Veće nam se je jednom prilika dala, te smo primietili, od kolike je važnosti bio grad Siget za ugarsku i hrvatsku zemlju bliže Drave, i kako je napose Zrinjski imao vele mnogo razloga, da sve moguće učini, da se taj grad sačuva kralju i domovini. Jednom je on već hrabrošću svojom mnogo k tomu doprineo, te je osujećena turska navala na Siget. Od poslie bijaše taj grad više godinah pod obranom. svoga zapovjednika Marka Stančića, koji ga je uz junačku podkrepu Zrinjskoga, Nadažda i ostalih njihovih hrabrenih drugovah slavno oslobodio.

Marko Stančić umre ljeti g. 1561, pošto je bio uz liepu podporu od strane države povjereni si grad utvrdio i čestitom posadom oskrbio. Po njegovoj smrti ponudi sam Nikola Zrinjski, da će preuzeti njegovo mjesto, mjesto kapitana Sigetskoga. Ferdinand pristane na to drage volje, dobro znajući, da nebi mogao naći vrlijega branitelja mjestu tolike važnosti, i tako preuzme Nikola pod jesen rečene godine grad, u kojem si je pribavio vječitu slavu.

Doskora se prilika pruži, da se pokaže, od kolike je važnosti grad Siget, ako mu je zapovjednikom takov vojevoda, koji umije upotriebiti svoj položaj.

Nješto smo više rekli, da je Ferdinandovo ugovaranje s Turci do toga bilo uspjelo, da mu je njekakov mir nudjen pod nepovoljnimi uvjeti. Njegov je poslanik kašnje radio u Carigradu, da sklone sultana na bolje uvjete; doma su pako njeki svjetovali, da se na Turke udari, jer da oni češće mir ruše, pak da se k tomu liepa nada pokazuje, buduć da je tursko carstvo oslabljeno domaćimi borbami medju sinovi sultanovimi. Ferdinand se nije smio odvažiti na veću vojnu, jerbo mu za to nisu pružana dovoljna sredstva. Medjutim učini Sulejman (g. 1561) velikim vezirom Alija, koji je bio prijatelj mira, te se je tako mogao uzdati carski poslanik Busbek, da će skoro biti sklopljen nješto povoljniji mir. Nu dočim se je o tom radilo u prvoj polovici g. 1562, medjutim je to vrieme kao i prije često nastavljan manji boj medju kraljevskimi i turskimi četami. U takov boj dodje sada i naš Nikola, kapitan Sigetski.

Kraljevske posade, što su stale u gradovih s onu stranu Drave, naročito pako u Sigetu, izlazile bi kadikad iz svojih tvrdih miestah na tursko zemljište, da se Turkom osvete za njihovo haranje i robljenje. Da se turska zemlja na Dravi osjegura proti takovim nenadanim navalam, odluči požežki beg Arslan po imenu, da će u našoj Moslavini sagraditi tvrd grad, koji bi imao sa svojom posadom čuvati tursko zemljište.

Skupivši dakle vojsku svoju i dobavivši si veliko mnoštvo raje iz Bosne i Turkom podložne Hrvatske i Slavonije, uputi se Arslan njegdje u prvoj polovici g. 1562, da izvede svoju namjeru. Raju odpren.i na naznačeno mjesto u Moslavini, da ondje grad gradi pod upravom ljudih vještakah, a sam podje sa svojom vojskom na Dravu, da na put stane kršćanom, ako bi jim se morda prohtjelo njegove ljude smetati u započetom poslu.

Zrinjskomu doglase za vremena, da je Arslan na Dravi; pa kako je on dobro razumio, od kolike bi štete bilo, da Turčin izvede svoju namjeru: pohiti odmah, da mu posao pokvari. Dogovorivši se sa svákom svojim Franjom Tahom i prizvavši k sebi Bobovačkoga zapovjednika Vuka Pernesa, stavi u brzo na noge hiljadu konjanikah i dvie hiljade pješakah s puškami, te prevede tu vojsku u potaji preko Drave, nješto izpod Bobovca. Arslan se mogaše u čudu naći, kada je iznenada opazio, da se primiče k njegovu taboru njekakova vojska; nu buduć da je imao pod svojom zapovjedju mnogo veću četu nego što je bila četa približavajućega se neprijatelja, neklonu on duhom, već smiono izvede svoju vojsku iz svoga tabora i postavi ju u bojni red. Zrinjski povjeri svoju prednju četu, u kojoj je bilo do četiri sto konjanikah, Tahu, ostali pako svoj glavni voj podieli na dvoje: desno krilo sebi pridržavši, na lievo stavi svoga susjeda, Bobovačkoga zapovjednika. Dvie vojske stajahu u bojnom redu jedna proti drugoj, i već si mislio, da će za tren oka junačka krvca poteći; nu čim su naši nješto bliže pristupili, da se ogledaju s dušmaninom, nagne on bježati bez obzira, nemareći za bogate svoje šatore i liepe bojne sprave, što jih je ostavio u taboru. Naš izvor, koji jedini imamo za ovu zgodu, ništa nam neveli, zbog česa je mogao Turke toliki strah spopasti, da nisu niti pokušali na mejdanu se ogledati. Zato nam ina neostaje, nego da reknemo: ili da je Zrinjski tako vješto razredio svoju vojsku, da je neprijatelj, koji je i onako, kao što se čini, iznenada zatečen bio, sjegurnu propast pred sobom vidio, ili pako da je turska vojska svu smjelost izgubila, jer je vidjela, da pred sobom imade vojevodu, kojega se je ime od vremena Bobovačkoga poraza sa strahom medju Turci spominjalo. Bilo jedno oli drugo, — Turci nesmjedoše ni pokušati bojne sreće. Naši jih na potjeri nješto posieku, nješto ulove. Sam Arslan težkom mukom pobjegne; nu svjetlo njegovo oružje i bogato sedlo našim pade u šake, jer je to valjda onda ostavio, kada mu je u biegu konj pao, te je morao na drugoga, tudjega, zasjesti. Sav turski tabor sa svimi stvarmi i spravami, što su u njem bile, dodje našim u ruke. Medju ostalim bijaše tu i njekoliko topovah, koji su imali doći u onaj grad, što ga je Arslan namjeravao sagraditi. Sve to bješe sada u Siget odvezeno, i stranom podieljeno medju junake, stranom pako stavljeno u gradsku oružnicu 1).

1) Istvánfi str. 257. Vitezović spominje tu zgodu samo u malo riečih.

Nakon ove zgode, koja Zrinjskomu svakako toliko na slavu služi, što nam je jasnim dokazom, da je on svjestno vršio svoje zvanje i da je umio potrebitom hitrinom svoje bojne priprave izvesti, nakon te zgode nalazimo jednu kratku viest, koja nam toliko kaže, da je Arslanov nasljednik Hasan-beg Zrinjskoga hotio njekakovom varkom u svoju mrežu uloviti. Nu to podlo sredstvo, koje je on s uspjehom upotriebio proti njekim Ugrom, dok je u Ugarskoj četovao, nemogaše mu sada poslužiti, jer se je namjerio na čovjeka, koji je znao ugnuti se turskim varkam (Tako to u kratko pripovieda Istvánfi str. 259).

Nesmijemo se razstati s ovom dobom, koju smo vodili do g. 1562, a da se neobazremo na njeko novo uredjenje imovinskih odnošajah Nikole Zrinjskoga, koji nam se u obće pokazuju tečajem svega njegova života u osobitoj važnosti.

Opet je Stjepan Franka pan, koji nam taj posao zadaje.

Frankapan bješe ponajprije sklopio zajednicu sa svojim svakom Zrinjskim; nu ona se je razvrgla po Frankapanovoj želji. Kašnje učini Frankapan pravu diobu sa svojom sestrom Katarinom i zajamči nasljedstvo njezinu odvjetku za slučaj, ako sam nebi imao odvjetka (g. 1550). I to htjede on pokvariti na korist Jurja Slunjskoga; nu Zrinjski nedade, da ga liše prava, koje se je dalo braniti.

Ako je prije radila oko Frankapana Ozaljskoga druga jedna Frankapanska loza, Slunjska naime, da on uništi ugovor, što ga je bio sklopio s knezovi Zrinjskimi i po kojem je imalo pleme Frankapansko izgubiti dobar dio svojih njegda nerazdieljenih dobarah: to je sada Zrinjskim neprilika činjena od sasvim druge strane.

Stjepan Frankapan naime bješe uzeo za ženu Katarinu kćer Ivana Josipa barona od Egka i Hungerspacha (u Kranjskoj), i buduć da mu je ona priniela miraza 3000 for. rajnskih, zato i on njoj zapisa (12. velj. 1553) grad svoj Ribnik, pod takov uvjet, da ako on prije nje umre bez odvjetka, tada ostaje taj grad njoj u zalogu, dok joj njegovi nasljednici neizplate onoliko, koliko je ona njemu priniela 1). Već u tom nazirahu Zrinjski njeku povredu svoga prava, te tako valjda tumačeći ugovor od g. 1550, da je Frankapan njim lišen prava imanja svoga diela ma kako odsvajati ili obterećivati: prigovori onoj njegovoj odredbi (12. velj. 1553) sestra mu Katarina za se i za svoju mužku i žensku djecu 2). Stjepan izposlova doduše kašnje kod bana Erdöda, te je njegova žena Katarina uvedena (g. 1558) u svoje založno pravo 3); nu Zrinjski učiniše i opet svoj prigovor (15. ož. 1559) (Ib. Proth. 1. p. 10.). Isti dan, kada je to učinjeno, prigovori Katarina Zrinjska i drugoj odredbi svoga brata Stjepana, koja nam opet daje priliku, da po njezinu povodu pobliže upoznademo zadnjega potomka Ozaljskih Frankapanah. 

Stjepan nam se je već i prije pokazao kao čovjek nerazborit i silovit; a sada nam opet izvor naš pokazuje takovo djelo njegovo, porad koga je morao biti odsudjen na gubitak glave i imanja. To djelo, koje nam se pobliže neoznačuje, počini on proti Ladislavu Kerečenju i njegovu sinu Krsti, i proti Ivanu i Krsti Vragoviću Marijaševačkomu.

1) U arkivu zagreb. kaptola: Proth. 28. p. 440. Stjepan reče, da je zapisao Ribnik Katarini: „tempore desponsacionis et consumacionis matrimonij, cum ob zelum coniugalis amoris, tum eciam pro illa summa trium millium flor. renensium monete currentis, quam videlicet summam prefata domina Catherina e domo paterna pro dote et contradote habuisset et... attulisset"

2) Ib. Proth. 28. p. 441. Prigovor je učinio „Ambrosius literatus de Gregoryancz, prefectus Bonorum... dominj Nicolai Comitis perpetui de Zryny“ — učinio ga je pako u ime banove žene Katarine „ac Georgij et Christophori filiorum ac Elene filie aliarumque filiarum.“

3) Ib. Lit. F. Nro. 93. Fasc. 5. 

Bivši za to odsudjen na sudu bana Petra Erdöda, htjede se izkupiti novcem, pak buduć da ga nije imao, zato posudi od svoga tasta Egka 2000 zlatih ugarskih forintih, pod taj uvjet: da ta svota  bude vraćena Egku ili njegovim nasljednikom od Ozaljskih dobarah 1).  Medjutim ta svota nebijaše dovoljna Stjepanu u spomenutu svrhu: zato morade on dalju pomoć potražiti od svojih nećakah. Oni pako, vidivši da se tu radi i o njihovoj koristi, „izkupiše svojim novcem glavu i imanja Stjepana Frankapana iz rukuh njegovih protivnikah 2).“

1) To je tako odredjeno pred zagreb. kaptolom 9. ožujka 1559 (Arkiv istoga kaptola Proth. 1. p. 9). Stjepan je, veli, uzeo novce od svoga tasta „in redempcionem capitis sui ac vniuersorum Bonorum suorum possessionariorum, quibus scilicet ipse conuictus fuerat Egregys Ladislao Kerecheny, Christophoro filio eiusdem ex generosa condam domina Catherina, filia egregij olim... Orlowchych ex quondam domina Martha consorte eiusdem progenita, progenito, ac Joannj et Christophoro Wragowych de Maryassowcz et alys fratribus et sororibus eorundem." Prigovor Katarine Zrinjske jest u ark. zagreb. kaptola: Proth. 1. p. 8.

2) Kašnje će biti spomen o listini, koja o tom govori.

To, što smo pripoviedali o Stjepanu Frankapanu, morade nas još većma utvrditi u mnienju, koje o njem imamo, kanoti o čovjeku, koji nije imao toliko snage, da upravlja sam sobom i svojimi stvarmi. Tu svoju nesposobnost morade i on sam uvidjeti barem enda, kada je od drugih tražiti morao, da ga izkupe. O tom ga mogoše isto tako uputiti i turske navale, od kojih se doista on sam nikada nebi bio obranio.

To ga privede na to, te je napokon predao dobra svoga diela svojim nećakom, na koje su ona i onako imala kašnje pasti u smislu prijašnjih ugovorah, buduć da on nije imao nikakova odvjetka.

U tu svrhu bješe sastavljena dne 2. travnja 1562 pred palatinom Nadaždom izprava sljedećega sadržaja.

Frankapan se u njoj poziva najprije na diobu, što ju je bio učinio sa svojom sestrom g. 1550, te potvrdjuje i nju kao takodjer i ono pravo, koje je tada Zrinjskim ustupio za onaj slučaj, ako nebi imao odvjetka. Zatim pako veli: da je promišljao, kako pricti silan neprijatelj cieloj kraljevini i osobito njegovim imanjem; sam ćuti, da neima snage, da se opre takovu neprijatelju, a ujedno priznaje sa zahvalnošću, da je svak njegov Nikola Zrinjski i njegove gradove branio kao što se je i za druge njegove potrebe starao. To dakle uvaživši, i buduć da ga Bog nije djecom obdario, potvrdjuje on prijašnji nasljedni ugovor, i hoće da njegova dobra dodju po njegovoj smrti u ruke i u vlast nećakah njegovih Jurja, Krste i Nikole. Nu da se ta njegova volja tim sjegurnije izpuni, predaje on već sada sve svoje gradove Nikoli Zrinjskomu i rečenim njegovim sinovom, da njimi vladaju i da postavljaju po svojoj volji častnike i službenike. Sebi samo toliko prava pridržaje, da svoja imanja dok bude živio sa svojimi svojaci zajedno upravlja i uživa (Pril. br. 38).

Kako je ta stvar sada uredjena, tako ostade nepromienjena do smrti Nikole Zrinjskoga 2). Ovdje bi smo dakle mogli i prestati; nu ja ću dodati glede nje još samo njekoliko podatakah, koji će nam dobro doći, da se o tom uputimo, kako su na raznih stranah smatrani svi oni pravni poslovi, kojimi su Zrinjski gledali da pribave svomu plemenu gradove i imanja zadnjega mužkoga potomka Ozaljskih Frankapanah.

2) Imademo više izpravah, koje nam za to svjedoče, da su nakon ugovora od g. 1562 razni pravni poslovi glede imanjah Stjepanova diela obavljani u njegovo ime i u ime budi Nikole Zrinjskoga, budi njegovih sinovah: tako n. p. kada oni prigovaraju Ivanu Požgaiću, da nemože založiti svoga posjeda u Svarči (Ark. kap. zagreb. Proth. 2. p. 65); ili kada prigovaraju darovnici, učinjenoj Stjepanu Ladomeru i Mihailu Lojeviću u Banšćini, Kapelišću, Mrzlom polju i Otoku (Zem. ark. N. R. A. fasc. 33. Nro. 12); ili kad kupuju Banšćinu od Ivana Požgaića (Ib. fasc. 254. Nro. 29); ili kada jih na sud zovu zbog Kupćine, za koju je tvrdio ban Erdöd, da ju je Erdödom uzeo Ferdinand Frankapan, otac Stjepanov (Ark. zagreb. kapt. Lit. E. Nro. 20. fasc. 1).

Odprije nam je već poznato, da je prigodom velike diobe u rodu Frankapanskom u XV. vieku odlučeno bilo: da dobra loze, koja izumre, prelaze na ostale loze. To je dakle jedno, na što se moramo obazreti; drugo je pako to: što su držali naši kraljevi, da darovana dobra, ako jim izumru mužki posjednici, natrag dolaze na kraljevskoga fiska.

Nigdje nenalazim tomu traga, da bi bio sam Nikola Zrinjski molio kralja, da potvrdi one ugovore, što su bili sklopljeni medju njegovim rodom i Stjepanom Frankapanom. Istom po njegovoj smrti upravi takovu molbu na kralja Maximilijana njegov sin Jure. Pošto je prispjela ta Jurjeva molba na dvor kraljevski, savjetnici ugarske komore svjetovahu kralju, da nepotvrdi nasijednoga ugovora, jer da bi odatle nastala šteta po fiska kraljevskoga. Na to naloži kralj Maximilijan tim svojim savjetnikom, da mu razlože, da li je u Hrvatskoj ono isto nasljedno pravo, koje je u Ugarskoj, po kojem naime kruna dobiva dobra onih obiteljih, koje izumru u mužkom koljenu 1). I buduć da je kralju odgovoreno, da je tomu tako, zato on uzkrati Zrinjskim potvrdjenje, za koje su ga bili zamolili. Nu tim se prvim riešenjem nedade smesti Jure Zrinjski, nego upravi na kralja i drugu molbu. Tu veli on, da kralj može učiniti ono, za što ga moli, već zato, što na dobra Stjepana Frankapana nitko neima toliko. prava, koliko on i njegova braća, buduć da su oni jedini nasljednici Stjepanovi po tankoj krvi. Medjutim drugi je još razlog, kojim hoće Jure da sklone kralja na potvrdjenje ugovora, a to su velike zasluge otca njegova, koji se je za kralja i kršćanstvo u Sigetu žrtvovao. Zato navodi kralju rieči iz oporuke svoga otca, koju je on učinio, kada je polazio u Siget, gdje naime neumrli junak moli kralja, da potvrdi pismo Stjepana Frankapana i da mu udieli svoje privoljenje (Pril. br. 43.). Ali niti na tu opetovanu molbu nehtjede Maximilijan potvrditi nasljednoga ugovora. U svojem odgovoru priznaje on velike zasluge Nikole Zrinjskoga; veli, da će zato biti milostiv i njegovim sinovom: nu nasljednoga ugovora nemože potvrditi, jer da bi tim učinio veliku štetu fisku 2).

1) Mnienje savjetnikah (od 11. sieč. 1567) i kraljevski nalog (od 20. sicč. i. g.) ima Cod. Szécheny. XI. n. 2. U nalogu se pozivaju savjetnici, da razlože „num sit diversitas hungaricorum honorum a Slavonicis et Croaticis, cum priora, si eorum possessores decedant absque haerede masculo, devolvantur ad regiam majestatem."

2) Taj odgovor od 21. listop. 1567 ima Cod. Szécheny. XI. n. 2.

Pri tom ostade stvar još mnogo godinah. Napokon udieli ipak kralj Maximilijan svoje privoljenje, te naredi g. 1576, da Zrinjski budu uvedeni u Frankapanska dobra (Tako veli Salamon na str. 647.).  Ovo razloženje imade za nas na toliko zanimivosti, što nam pokazuje, kako se je mienjalo nasljedno pravo u narodu našem. Sada je već, kao što vidjesmo, vlada naših ugarskohrvatskih kraljevah o tom radila, da uporavi načela prava feudalnoga na dobra u zemlji našoj, neizpitujući, da li su to stara baštinska dobra, ili takova, koja su stečena putem kraljevskoga darovanja.

Knezovi Zrinjski usuprot stvar svoju tako smatrahu, da njim pripadaju Frankapanova dobra već po nasljednom pravu, po pravu naime matere njihove, koja je imala biti po smrti svoga brata jedinom baštinicom svega blaga Ozaljskih Frankapanab. Pri tom se dakako neobazirahu oni na onu staru uredbu u Frankapanskoj obitelji, koju smo već opetovano spominjali, -nu na nju se neobaziraše niti kraljevska vlada, a niti Stjepan Frankapan, kao što ćemo ovo potonje malo niže naći.

Dok je Jurju Zrinjskomu jošte uzkraćivano kraljevsko potvrdjenje nasljednoga ugovora, brižno je on o tom nastojao, da drugim načinom što većma utvrdi pravo svomu rodu na Frankapanska dobra. U tu je svrhu Stjepan Frankapan (21. srpnja 1569), bez dvojbe po njegovu nastojanju, pred zagrebačkim kaptolom izjavio, da za slučaj svoje smrti sva svoja dobra predaje nećakom svojim, te je ujedno opozvao sve odredbe, koje je prije učinio glede svojih dobarah i njihovih čestih 1). 

1) U arkivu zagreb. kaptola: Proth. 2. p. 237.

Nješto je kašnje opet isti Stjepan izjavio (god. 1570), da je nećakom svojim predao sva imanja zato, što su ga izkupili, kada je bio odsudjen, da izgubi glavu i imanje ). Napokon učini on još povrh svega toga zadnju svoju oporuku (3. travnja 1572), u kojoj ovako reče za svoja imanja: „Zatim vse gospodstvo naše, grade, sela i kmete i vsa k njim pristojanja, mala i velika, toliko pri moru, koliko i ovde na Hrvatih, ništar neizlažući ni onamo ni ovde, to smo vse mi jošće za dobra našega života dobrovoljnim zakonom dali, darovali i valovali uzmožnoj i zveličenoj gospodi, Jurju, Krištofu i Mikloušu, knezem Zrinskim, naše rojene sestre, bivše gospe Katarine od Frankapanov, sinom, a našim nećakom, od uzmožnoga i zveličenoga gospodina, dobroga spomenutja gospodina Miklouša kneza Zrinskoga rojenim da je oni i nih ostanak po smrti našoj drže, imaju i vladaju i raduju na veki, ko rečeno valovanje naše najti će se v kaptolomu crikve zagrebske: tako i današni dan, ovim poslidnim, jur k smrti se potežući jazika našega valovanjem, ono isto, ko smo prvo v dobru životu budući včinili, potvrdjujemo imenovanoj gospodi knezem Zrinskim." Njim dakle ostavlja sve svoje gospodstvo, a glede njega dodaje jošte ove važne rieči: „ko vse rečeno gospodstvo, toliko v zagrebskoj, koliko i v drugeh knežiah ali gradskih medjah, jošće v stara prva vrimena zavsima je bilo od gospodstva druge gospode Frankapanov odcipljeno i čisto odtrgnuto i oddiljeno, nepačajući se i nevlažući se nijedan v drugoga gospodstvo ni iminje, malo ni veliko. Zato mi, nimajući nigdir nikogare bližnjega koga ni krvi naše, koga bi se rečeno gospodstvo naše bolje pristojalo, nego rečenu gospodu Zrinsku, netjake naše, kako je jur rečeno, vse nim i nih ostanku valujemo vikovičnim zakonom i neodazvanim, da je oni i nih ostanak vladaju, drže i raduju kako vlastovitu svoju i pravu didinu i baštinu 2)."

1)  U zem. arkivu: N. R. A. fasc. 6. Nro. 40.

2) Povjest. Spomen. str. 266.

Imajući Jure Zrinjski s te strane svoje pravo na toliko zajamčeno, mirno je očekivao kraljevsko privoljenje. Nu pošto mu je i to udjeljeno, još je on imao nješto težkoće s drugimi Frankapani, koji su se glasili k ostavini Stjepana Ozaljskoga.

Svršivši tako ovaj mali excurs, još mi se je na koncu ove glave osvrnuti na obće dogadjaje, koji su bili od važnosti za svu državu i za dalju poviest našega junaka. Jedno medjutim samo spominjem: kako je naime nakon mnogoga ugovaranja napokon s Turci mir učinjen na 8 godinah. Viest o tom donese caru Ferdinandu na koncu studena 1562 u Frankfurt Ibrahim, koji je tu cara i svietle knezove pozdravio slovienskim govorom. Mir bješe pako učinjen pod timi uvjeti: da Ferdinand plaća po 30.000 dukatah svake godine; Erdelj da ostane Zapoljskomu, a glede ugarskih stranah da se učini izravnanje; svaka strana da slobodno gradove gradi na svom zemljištu.

Zrinjski postaje glavnim kapitanom; radi na saboru g. 1563; ženi se po drugi put; govori za boj na Turke; gubi Krupu i Novi; odriče se javnoga zvanja.

XI.  Zrinjski postaje glavnim kapitanom ; radi na saboru g. 1563 ; ženi se po drugi put; govori za boj na Turke ; gubi Krupu i Novi; odriče se javnoga zvanja. 

Ćuteći kralj Ferdinand, da mu se približaje konac života, radio je o tom, da mu sina Maximilijana još za njega živa kao nasljednika okrune. Maximilijan bude doista u Českoj okrunjen g. 1562, kod koje je slavnosti Jure Zrinjski sa svojom liepom četom prisustvovao (Istvánfi str. 259.); iste godine bude on i u Frakfurtu rimskim kraljem izabran. Još prije toga bješe Ferdinand u Beč pozvao poglavite duhovne i svjetske velmože iz Ugarske i Hrvatske, da se š njimi posavjetuje, što bi trebalo učiniti, da Maximilijan bude vjenčan i ugarskohrvatskom krunom; godine pako 1563 sazva on u tu svrhu sabor u Požun na dan sv. Stjepana kralja.

Tu se dade prilika našemu Nikoli, da pokaže svoju sjajnost i političku razboritost.

Na kraljev poziv dodje u Požun mnogo velmožah i inoga plemstva. Od naših se velmožah tu nadje Nikola Zrinjski sa svojimi sinovi Jurjem i Krstom, zatim ban Petar Erdöd, Franjo Tah i njegovi sinovi Baltazar i Gavro, Mate i Petar Keglević, Stjepan Frankapan Tržački, dva Alapića i Gašpar Drašković.

Velmože dovedoše sa sobom oružanu svoju konjaničku družinu, koju su uzdržavali o svom trošku: jerbo je kralj unapried bio zabranio, da nijedan nevodi takovih vojnikah, za koje prima plaću iz državne blagajne. Tih konjanikah bijaše do 3000. Zrinjski jih dovede više nego li ikoji drugi velmoža, naime 168; a prvi za njim bijaše ban Erdöd sa svojih 160 konjanikah. Sva četa bijaše toli krasna, da se je gledaoci nisu mogli dosta nagledati; ali Zrinjski ipak sve nadkrili i uglednošću svojih junakah i ljepotom njihova odiela i oružja 1). Njegovi junaci imahu na glavi kacigu, prsi jim prikrivaše oklop, a oružjem jim bijaše koplje, mač, i u njekih široka bojna sjekira. Od zlata i drugoga kamenja sijaše se odielo izabranih junakah i jahaća sprava na njihovih plemenitih konjih.

1)  Očevidac Hanns Habersagkh (kod Firnhabera) veli: „mit was Costlichait vnnd Pracht aber solche hungarische Stenndt von allerlay treffenlichen geschmukh, vnd vast ansehnlichen zier, Iren Personen, Pferdt vnnd Diener erschienen, dauon ist nit wol zu schreiben. Vnnd hat sonderlich darundter der Graf von Serin am maisten Gesindt vnnd dasselb zum pesten vnd costlichisten gestaffirt gehabt."

Sve se to plemićko konjaničtvo sastavi u jednu četu, a njezinim zapovjednikom bješe učinjen jednodušnom odlukom Nikola Zrinjski, buduć da je medjutim bio umro (god. 1562) palatin Toma Nadažd, poznati nam pouzdani prijatelj našega Nikole. Nikola dakle upravljaše tom četom za sve krunitbene slave, naročito pako, kada je pozdravljen na 31. kolovoza Maximilijan, koji je dolazio u Požun s mnogobrojnom pratnjom velmožah i plemićah iz svih svojih zemaljah i kraljevinah, i kada je zatim dočekan kralj Ferdinand na 1. rujna.

Bivši primljena kraljevska obitelj s davno nevidjenom slavom, odmah započeše ozbiljni poslovi.

Kralj Ferdinand bješe sazvao stališe na sabor, da njegova sina Maximilijana kao svoga kralja prime i okrune. Nu kada se je o tom viećati počelo, napose medju velmožami i napose medju plemstvom, tada nastade veliko i burno gibanje osobito medju plemstvom. Plemstvo zahtievaše, da narodu bude sačuvano njegovo pravo: da si može kralja izabrati izmedju članovah vladajuće kuće; pak buduć da ob izboru kralja nemože niti rieči biti, dok neima palatina, zato neka se palatin najprije izabere; napokon zahtievahu njeki još i to, da se prije izbora svim tegobam stališah zadovolji. Tako prodje njekoliko danah u razprah i pravdah; napokon bude ipak primljeno mnienje onih, koji su tvrdili, da se nemora najprije palatin izabrati: jer da bi to bilo samo onda nuždno, da se radi ob izboru nove vladajuće kuće; glede toga pako, da li stališi imadu novoga kralja izabrati ili samo priznati njegovo nasljedno pravo, sjediniše se u tom, da se rekne, da je Maximilijan „imenovan” kraljem.

Bivši tako stvar sretno svršena, odmah bude odredjeno, da se Mximilijan okruni na 8. rujna, njegova žena pako po imenu Marija drugi dan za tim. Prigodom krunjenja kraljeva obavljahu raši Zrinjski častne službe: Nikoli pade u dio da nosi jabuku zlatu s krstom, a njegovu sinu Jurju, da nosi dalmatinsku zastavu: - u obće nam je pako primietiti, da se i kod te svečanosti kao i kod zabavah i igarah, koje su zatim sliedile, u redu medju prvimi plemići spominju osim Zrinjskih jošte članovi drugih naših poglavitih obiteljih: Erdödah, Frankapanah, Tahah, Keglevićali, Draškovićah i Alapićah 1).

1) Forgáč 312 i sl. Hanns Habersagkh od Firnhabera u XXII. sv. Archiv-a für Kunde österr. Geschichtsquel. str. 313 1 sl. Istvánfi str. 260 i sl. Kovachich, Supplem. III. 248. List kod Bela, Appar. d. I. 303. Kovachich, Script. min. I. 43. 147. Corp. Jur.: sab. 1563.

Nakon završenih svečanostih nastavi se saborsko viećanje do 13. studena. Od stvorenih zaključakah ove ćemo samo spomenuti: od svakoga selišta bjehu dozvoljena za g. 1564 po 3 for.: dva za državne potrebe, jedan za krunitbeni dar; za g. 1565 bjehu dozvoljena samo 2 for., premda je kralj zahtievao, da se za četiri godine unapried po 3 for. dozvole; plemići i velmože imadu i nadalje držati na krajini o svom trošku po tri vojnika od svakih sto podložnikah; isto tako imadu oni davati njeke robote za utvrdjivanje gradovah; napokon se veli, neka Njegovo Veličanstvo u gradove meće kao zapovjednike same domaće ljude, a strance neka odalji.

Već smo spomenuli, da je ovaj sabor, o kojem govorimo, veoma buran bio; nu naši izvori, koji nam svi jednakim načinom to vele, pak nam i one predmete naznačuju, o kojih se je viećalo tolikom žestinom, nedaju nam opet toliko viestih, da bi smo mogli vidjeti, tko je što sliedio i branio.

O našem Zrinjskom govori napose samo Forgáč. Ovaj pisac pako veli, da je Zrinjski potajno svjetovao kralju Ferdinandu, ujedno s ostrogonskim arcibiskupom Nikolom Olahom i siedim Franjom Baćanom: da se neda smetati odporom plemićkim, već da odmah okruni sina, imajući u svojoj ruci krunu i ostale znakove kraljevske; to pako da je Zrinjski zato činio, što je želio, da postane nadvornikom.

Sám Forgáč veli, da je Zrinjski otajno davao takove savjete kralju Ferdinandu: zato nam uviek prosto ostaje pitati, da li je Forgáč bio o tom dobro izviešćen; zatim, da li je on vierno ubilježio, što je doznao.

Neosvrćući se dalje na njegove rieči, mislim, da nećemo pogriešiti, ako uzmemo, da je Zrinjski i na ovom saboru svoj glas podigao za uzčuvanje prava i ustava. Isto tako moramo uzeti, da je i on želio, da se dokine svaka zloporaba, koja je činjena. Nu kao čovjek, koji je tražio spas u djelu a ne u riečih, nije mogao uz one pristati, koji su uviek imali liepu rieč slobode na jeziku, a ništa nisu činili za njezino sačuvanje, i koji su mnili, da su zadovoljili svojemu. zvanju samim nabrajanjem tegobah i potežkoćah, niti nepitajući mnogo, da li sami od svoje strane ono čine, što je bilo nuždno da tih tegobah nestane, i da li je u obće moguće, da se na jednom dokine sve, što je bilo kriva i nevaljala.

Nadvornikom nebješe ovaj put učinjen niti Zrinjski, niti tko drugi. Nu Zrinjskomu bješe udieljeno novo važno zvanje još prije nego li je bio sabor sazvan: kralj Ferdinand naime imenova ga 28. svibnja 1563 glavnim kapitanom u Ugarskoj na desnoj strani Dunava. U dotičnoj povelji veli kralj, da Zrinjskomu povjerava tu stranu Ugarske, da ju brani u svako vrieme od svakoga neprijatelja. U tu svrhu obećaje mu mjesečne plaće za 100 lahkih konjanikah, za isto toliko pješakah i petdeset konjanikah s puškami. Konjanikom odredjuje plaće po četiri rajnska for. na mjesec, pješakom po dva ugarska forinta; Zrinjskomu pako po sto forintih svaki mjesec i k tomu navadno stolno; njegovu podkapetanu napokon po trideset ugarskih for. Te se plaće imadu namirivati od poreza županijah u rečenoj strani ugarske kraljevine; ako pako nebude sve tim putem namireno, tada će se ostatak izplatiti iz državne blagajne. Kralj obećaje nadalje, da će broj vojske, koju tu daje pod vojvodstvo Zrinjskoga, prije povećati nego umaljiti. Napokon veli kralj: ako Turčin udari na Siget, tada će prosto biti Zrinjskomu, da ili ostane u tom gradu, ili da mjesto sebe stavi drugoga zapovjednika, a sám da podje u drugo koje mjesto izvau toga svoga vojničkoga područja.

Buduć da su carski povjerenici već u veljači g. 1564 cara izviestili o stanju čete, koju je Zrinjski skupio kao glavni kapitan, zato nam je uzeti, da je on to svoje novo zvanje nastupio svakako u brzo nakon svršena sabora god. 1563 1).

1) Oestr. militär. Zeitschrift. 1827. II. sv. str. 262.

Rekli smo, da je Maximilijan došao u Požun na krunitbu sa sjajnom pratnjom velmožah i plemićah iz različitih zemaljah. Medju timi spominje nam jedan izvor po imenu možnoga českoga velmožu Vilima Rosenberga 1), najvišega komornika kraljevine česke. Tu mogaše dakle Zrinjski zaprositi od Vilima ruku njegove sestre Eve, koja je tada imala po prilici 26 godinah.

1) H. Habersagkh u naved. djelu str. 320.

Neznam točno opredieliti, kada je Zrinjski obudovio. Njegovoj prvoj ženi, Katarini Frankapanki, nalazim zadnji put nedvojben spomen kao živoj u jednoj listini od 13. siečnja 1561, a kao pokojnu zove ju po prvi put izprava, meni poznata, od 2. travnja 1562 (V. u Pril. br. 36 i 38.).

Njegov prvi brak bješe blagoslovljen mnogobrojnim porodom. Na temelju sačuvanih listinah znademo, da je ostavio pri svojoj smrti od prve svoje žene ovu djecu: najprije tri sina, Jurja naime, Krstu i Nikolu, zatim šest kćerih: Jelenu, Katarinu, Doru, Barbaru, Margitu i Uršu 1). Njeki od starijih pisacah znadu još za dvie kćeri Nikoline: za Mandalienu, za koju vele, da je bila dana Stjepanu Teleki-u, i za Anu. Ti isti pisci poznaju i Nikolina sina Ivana, te vele, da mu je on bio prvorodjenim sinom, nu da je rano umro. I mi poznajemo jednoga Nikolina sina Ivana; nu taj je bio od druge njegove žene; moguće je medjutim, da je Nikola i prije. imao sina toga imena, koga je rano izgubio.

1) Suvišno je, da za to navodim listine. Mladim prijateljem poviesti za volju ovo samo budi rečeno: da Jurja, Krstu i Jelenu „aliasque filias,, nalazim prvi put 12. velj. 1553 (U ark. zag. kap. Prot. 28. p. 441; Nikola se spominje prvi put 1562. 2. velj. (u Pril.) Urše nisam našao; nu Salamon veli, da ju poznaje iz listinah.

Njeke od kćerih Nikolinih bjehu već za njega živa dospjele do dobe za udaju, druge se pako mogoše udati istom poslje njegove smrti. Za gore navedene njegove kćeri znademo, kamo se bile udate: Jelenu uze Krištof Országh, Katarinu Franjo Thurzó od Bethlenfalve, Doru Baltazar Baćan, Barbaru Aleksij Thurzó od Bethlenfalve, Margitu Nikola Drugeth od Homonne, Uršu Nikola Banfi 1). Sve dakle bjehu udate u Ugarsku i tu postadoše materami mogućih i znamenitih obiteljih, što nije moglo ostati bez upliva na dalju poviest Zrinjske obitelji.

1) Glede Urše već rekoh, da za nju i za njezina muža znadem iz Salamona; ob ostalih imamo i mi dosta listinah (tako u zem. ark. N R. A. 6. 40; 33. 13. Docum mixt. p. 3. U N. R. A. 15. 47 zove se Katarina g. 1573 relicta, i poslje toga je pošla za Emerika Forgáča; kao što je i Jelena po smrti svoga prvoga muža pošla za Stjepana Balašu). Oko g. 1570 počeše iskati Nikoline kćeri dio od otčinskih dobarah, i buduć da se tu Jelena nespominje, zato uzimam, da je ona već prije umrla.

U zemaljskom arkivu imamo (medju N. R. A. fasc. 585. Nro. 33) „Genealogia Illustrissimae Familiae Zriny". Nezna se, kada je sastavljena; nu svakako je dosta stara. Sastavitelj te genealogije ovako navodi djecu Nikolinu i dan njihova narodjenja:

Anno 1545 die 13. Septembris nat. Joannes

    "   1546 11. Februarii Helena

    "    1548 30. Aprilis Catharina

    "    1549 13 Aprili Georgius

    "    1550 22. Junii Dorothea

    "    1551 10. Augusti Ursula

    "    1554 17. Maji Barbara

    "    1555 10. Augusti Margaretha

    "  1557 11. Martii Anna

    "  1558 2. Octobris Volphangus

    "  1559 9. Februarii Nicolaus

    "  1561 8. Septembris Magdalena

Sastavitelj veli pri imenu Aninu: Virgo mortua, a pri imenu Vukovui Nikolinu: Juuenis mortuus. I njemu je Urša žena Nikole Banfija, a Mandaliena mu je žena Stjepana Teleki-a.

Ja se neusudjujem reći, koliko vjere zaslužuje ova genealogija. To će se opredeliti istom onda, kada budemo poznavali još više listinah. Medjutim primjećujem ovo: genealogija nezna za Krstu, koga u listinah nalazimo, a poznaje Vuka, komu drugdje neima traga. Glede reda djece tim se preporučuje, što meće naprvo Jelenu i Jurja, za koje dvoje oddrugud znademo, da spadaju medju prvu Nikolinu djecu: jer Jelenu poznajemo već g. 1559 kao ženu Országhovu, a za Jurja znademo, da je prigodom krunjenja g. 1563 nosio dalmatinsku zastavu.

Po smrti svoje prve žene, koja ga je obdarila onolikim porodom, ostao je Nikola udovcem, dok nije uzeo Evu Rosenberžku. Forgáč doduše govori tako o Nikolinih ženah, da su njeki uzimali, da je Nikola po smrti svoje prve žene ponajprije bio oženjen s Margitom kćerju Tome Széchy-a a udovom iza dva muža, nu tu ženu da je doskora odbio i onda istom zaprosio Evu Rosenberžku. Medjutim to je mnenje bez ikakova temelja 1).

1) Ja scienim, da su zlo razumjeli Forgáča (na str. 431), koji misle, da on veli, da je Zrinjski uzeo Margitu Széchy-evu. Forgáč veli po mojem sudu samo toliko, da je Zrinjski snubio Margitu ili se š njom zar aručio.

Pošto je dakle Zrinjski njeko vrieme probavio kao udovac, zaprosi on od Vilima Rosenberga ruku njegove sestre Eve. U Požunu nije bilo vremena, da se ta stvar konačno utanači, naročito pako da se sklopi ugovor ženitbeni. Zato je posao kašnje nastavljen, i Rosenberg odredi od svoje strane punomoćnike (27. listopada 1563), koji su imali sa Zrinjskim ženitbeni ugovor sklopiti. To bude svršeno, i već odredi Vilim, da će dati svojoj sestri o pokladah g. 1564 slavne svatove; nu od toga odustanu s nepoznatih nam razlogah i svatove odlože. Medjutim umre Vilimova žena, te tako nedodje do vjenčanja nego istom 10. rujna rečene godine 1564; tada pako bješe ono obavljeno u Jindřihovu Hradcu 2).

2) O toj drugoj ženitbi Nikolinoj najbolje nas izvješćuje Wá claw Březana u svojem djelu : Život Wiléma z Rosenberka, koje je završio g. 1611. Ono je tiskano u Pragu 1847. Březan je tim važniji, što se znade da je on pisao kao arkivar Třebonski sve iz samih listinah. Što je ovdje iz njega uzeto, nalazi se u njegovu djelu na str. 5. 156 i 161.  — Březan pripovieda, što spominje on na više je bilo s Evom i po smrti Zrinjskoga; tako isto miestah i Ivana, sina Nikolina od te druge žene.

Nije nam poznat sadržaj ugovora, što je bio sklopljen, kada je Nikola uzimao svoju drugu ženu iz slavne česke obitelji; samo iz naših domaćih spomenikah toliko znademo, da je po Nikolinoj smrti morao njegov sin Jure novacah uzajimati „na potreboću, kada gospu Evu od Rosemberga, maćehu našu, zadovolismo onom sumom penez, ča je pokojni gospodin otac naš njoj zapisal, da joj se ima dati (Povjest. Spomen. str. 263.).”

Od druge svoje žene dobi Nikola, koliko znadem, samo jedno diete, sina naime Ivana.

Kada je Zrinjski slavio svoju drugu svatbu, nije već živio kralj Ferdinand. Zadnje vrieme svoga života bijaše taj kralj opet nastavio ugovaranje sa Zapoljskim; nu ono ostade bez uspjeha, te tako predje stvar erdeljska neuredjena na njegova nasljednika i dade povod Turkom, da se iznova umiešaju u kršćanske stvari. Kralj Ferdinand, koji je mnogu prijazan izkazao našemu Nikoli, dostojno uvažujuć velike njegove zasluge, umre 25. srpnja 1564.

Po njegovoj smrti tako se podiele njegovi sinovi, da je Maximilijanu, koji je već bio okrunjen českom i ugarsko-hrvatskom krunom, zapala jošte Austrija, pak je još dobio i carsku krunu u Njemačkoj; Ferdinanda je zapala Tirolska s tako zvanimi vanjskimi zemljami; Karlu napokon Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica i Trst.

Ovo podjeljenje tako zvanih staro-austrijskih zemaljah medju sinove Ferdinandove na toliko nas mora zanimati, što je odsada bilo nadvojvodi Karlu osobito zvanje, da kao vladar slovenskih zemaljah pazi na iztočno susjedstvo i da bdije nada sjegurnošću države s tih stranah: što ga je dovodilo u mnogovrstne odnošaje s našom domovinom, kojoj su za ledji ležale njegove zemlje.

Vladanje cara i kralja Maximilijana bješe pozdravljeno od strane njegovih narodah s velikim veseljem; u Ugarskoj naročito i u našoj domovini svatko se uzdaše u sretnija vremena pod žezlom vladara, koji je odmah na početku svoga kraljevanja u zemlji razglasio, da će se brižno starati za obranu svojih državah i da će držati stališe u njihovih slobodah i povlasticah.

Jedva je on bio zasio na stolac svoga otca, i već ga obstupiše brige najozbiljnije.

Čim se je naime čulo medju Turci za smrt cara Ferdinanda, odmah zahtievahu oni od Maximilijana, jedno: da jim plati danke, što jih je otac njegov dužan ostao, a drugo: da izjavi, da li je voljan sa sultanom na miru ostati pod onimi uvjeti, kako je bilo utanačeno s njegovim otcem. U toli važnoj stvari nehtjede Maximilijan sám odluke učiniti, nego skupi oko sebe vieće duhovnih i svjetskih uglednikah iz Ugarske i drugih svojih zemaljah. U tom kolu kraljevih svjetnikah nalazimo i našega Nikolu Zrinjskoga.

Kada je savjetnikom bilo pitanje stavljeno, da li bi se imao i nadalje držati s Turci učinjeni ugovor, podieliše se na dvoje njihova mnienja. Više jih bijaše, i to ne samo crkvenjakah nego i ljudih od oružja, koji su mnili, da se mora nastaviti mir. Rieč danu treba držati, tako govorahu ljudi toga mnienja; svakomu se činu valja ugnuti, koji bi mogao kakovu sumnju pobuditi u neprijatelju, toli silnu i na moru i na kopnu, koji je svemu kršćanstvu već toliko jada zadao. Neka se dakle pošalju u Carigrad dužni danci. Lašnje je pregorjeti tu neznatnu svotu novca, nego da se razdraži neprijatelj, da ponovi vojnu, koja bi mogla pogubnom postati. Neka se samo svatko sjeti na bojeve prijašnjih lietah, koji su svagda nesretni bili po Ugarsku, bilo zbog nebrige vladarah, bilo zbog nevještine vojevodah. Zato sve prije, nego vojnu na Turke!

Dočim su tako jedni svjetovali, nadje se u zboru njekoliko muževah, toli iz zemaljah krune ugarsko-hrvatske, koli iz ostalih 1), koji su se za to izjavili, da se boj vodi za krst sveti i za domovinu. Medju timi bijaše naš Zrinjski kao poglaviti zastupnik toga smionijega i odlučnijega mnienja.

1) To su Istvánfiju kao i drugim mnogim njegovim suvremenikom: Ungari i Germani.

Zrinjski, da uputi sve prisutne o temeljitosti svoga mnienja, uze u sjajnom zboru u ovaj smisao besjediti :

Medju nami i medju Turci neima pravoga mira: Turci bo robe, pliene, podložnike naše raznim načinom poda-se spravljaju, susjedne gradove, sad na prevaru, sad na silu otimaju, to sve čine, premda medju nami i medju njimi ugovor stoji. Ako se pako mi za takova njihova djela potužimo, ili ako silu silom odbijemo, onda nam spočitavaju, da vjeru lomimo i mir kršimo, te postupaju s nami onako, kako čini krvnik sa svladanim i nemoćnim robom svojim. Neima nikakove koristi od naših tužbah; neprijatelj sveudilj čini veće i veće pakosti i s naše nemari objestnim postaje. Zato mislim, da je već vrieme, da se probudimo i da sbacimo sa sebe sramotni jaram.

Nu da nam nebude od Turčina nikakova prigovora, neka mu se pošalje danak, što mu ga dugujemo; ali ujedno neka mu se odkaže dalje držanje mira, — za što nam je on dao i preveć razloga svojim neprestanim haranjem, koje nam je sukromne i javne sile više uništilo nego otvoreno vojevanje. Zatim pako pripravljajmo se za vremena, da uzmognemo Turke božjom pomoćju odbiti.

Istina je, da Turčin u boj vodi veliku silu; nu ljudi više vele nego što je istina. Ja sam vidio već turske vojske, koje je sám sultan u boj vodio: vidio sam jih, bivši jošte mladac od dvadeset i dva ljeta, kada su uzalud na Beč jurišali; zatim kada su s malo slave Kisek podsjeli, i kada su s naše nemarnosti Ostrogon i Stojni Biograd uzeli. Zato i tvrdim, da nije turska sila onolika, kao što se obično govori. Poznato je, da sultan neima više pješakah Janjičarah nego dvanaest ili najviše četrnaest tisućah. Broj njegovih konjanikah iz Azije i Evrope nenadmašuje dvadeset i pet ili trideset tisućah. Napokon isto toliko može biti njegovih tjelesnih konjanikah i onih, koji mu služe na krajini u Ugarskoj i Hrvatskoj. Ostala množ, što ju Turčin sa sobom vodi, niti nedolazi u boj, nego u taboru čini razne službe; a da ju i napuste, nemože učiniti štete, jer je bez čestita oružja, imajući mnogi samo sjekiru, a njeki budući i bez nje. To su ubogi turski podložnici iz Grčke, Bugarske i drugih podjarmljenih zemaljah.

Znajući, da je takova sila u Turčina, s pouzdanjem velim, da bi nam dosta bilo sedamdeset tisućah konjanikah i pješakah, da se s neprijateljem na bojnom polju ogledamo. Uhvam se pako u Boga velikoga, da bi smo mogli spraviti toliko vojske. Osim onoga, što bi se diglo u zemljah i kraljevinah Tvoga Veličanstva, u pomoć bi nam prispio Tvoj bližnji rodjak, kralj španjolski, a španjolski pješak nije u ničem lošiji od Janjičara; u pomoć bi nam bio papa, otac svih kršćanah, i drugi vladari. Naći će se i novca, brodovah, topovah i ostale bojne sprave; plodna će Ugarska dati dovolj hrane; a Dunav nam se sám nudi, da raznaša sve što nam je potrebito. Za vojevodu nemoramo se starati: Tebe to ide, silni kralju, i po uzvišenosti Tvoga dostojanstva i po mudrosti Tvojoj i izkusnosti.

Ako tako učinimo, te ako pobiedimo neprijatelja, — u što se ja čvrsto uzdam: nadoknadit će se sve štete, što smo jih dosele od Turakah imali; osvetit ćemo se neprijatelju za sve prijašnje poraze i vratit ćemo domovini prijašnju moć i slavu.

Netraži od Tebe, prejasni kralju, sviet kršćanski, da se okaljaš griehom kakovim, nego da ponajprije spasiš zemlju svoje ugarske krune, tim pako da ujedno zajamčiš slobodu Njemačke i ciele Evrope. Gdje ćeš naći dostojniju i uzvišeniju zadaću!

Tako reče naš Nikola. Kao što je i dosada uviek smatrao svojom glavnom zadaćom, da se opire sili turskoj, koja je kršćanstvo sve dalje zatirala, tako i sada nemogaše on prema ćudi svojoj ino svjetovati, nego da se prekine nestalno primirje s Tuci i da se hoj povede što većom silom. Boj mu se taj činjaše mogućim: jer je očekivao s pouzdanjem, da će ponajprije oni činiti svoju dužnost, o kojih se je slobodi tu ponajprije radilo, i jer se je tako isto nadao, da će i ostali sviet kršćanski u pomoć priteći, da se satre sila, koja nije prietila samo Maximilijanovim zemljam. Na tom se osnivaše, ako ga pravo razumijem, sve njegovo pouzdanje i čvrsta nada, da bi mogao biti i slavodobitnik Sulejman pobiedjen. I drugi članovi kraljevskoga vieća uvidjahu bez dvojbe, da mir s Turci ne samo nije častan, nego da niti nepruža zemlji dovoljne sjegurnosti proti obiestnim Turkom; nu u njih nebijaše, kao što scienim, dovoljne odvažnosti i pouzdanja. Oni nemogahu pouzdano reći, da će knezovi kršćanski Maximilijanu u pomoć priteći, u samih sebi pako i u svojoj zemlji nenalažahu dovoljne sile. Ugarska, na koliko nije već bila skučena pod turski jaram, bijaše razderana, i jedna joj čest polagaše sa svojim knezom Zapoljskim svu nadu u prijateljstvo s Turčinom, druga pako bijaše znatno oslabljena što s bojnih naporah, što s turskoga haranja. Naša domovina bijaše dugotrajnimi bojevi tako izcrpljena, da se je morala sretnom scieniti, ako ju nisu samo novi gubitci još većma slabili. I njoj i Ugarskoj dodijavaše Turčin jošte u tako zvanom miru na toliko, da su morale i susjedne zemlje, zabrinute za svoj obstanak, prispievati za uzdržavanje gradovah na krajini 1). Ako još k tomu uzmemo, da je bilo i takovih ljudih, koji nisu pojimali, što je domovina i kako se mora njoj služiti, tada ćemo razumljeti, zašto nije bio primljen u kraljevskom vieću predlog Nikole Zrinjskoga. On bi bio primljen u tadanjih okolnostih samo onda, da je bilo moguće sve nadahnuti ne samo žarkim rodoljubljem Zrinjskoga, nego tako isto njegovom izvanrednom odvažnošću i smionošću.

1) Kod Hurtera Fr., Geschichte K. Ferdinands II. I. sv. str. 282 i sl. pokazuje se, što je davano za uzdržavanje gradovah na krajini god. 1564 i 1565.

U vieću oblada dakle ono muienje, koje je iskalo, da se i nadalje drži mir s Turci i da jim se pošalju dužni danci. Naskoro budu odpremljeni kraljevski poslanici u Carigrad, da predadu danke; nu ujedno, da zahtievaju, da Zapoljski vrati njeka mjesta u Ugarskoj, koja je bio posvojio 2).

2) Ob ovom viećanju na početku vladanja Maximilijanova i o posljedku njegovu govore što više, što manje, Forgáč str. 340 i sl., Bizar kod Schwandtnera I. 667., Hammer III. 430; govor Nikole Zrinjskoga pako ima samo Istvánfi na str. 270. Obično se uzima, da je u tom govoru, kako ga daje Istvánfi, samo jezgra Nikolina, ostalo pako da je Istvánfi sám izkitio. Uz to i mi pristajemo. Medjutim primietiti nam je, da su već u prvoj polovici XVII. vieka onaj govor rado primali kao pravi govor našega junaka, te ga je zato Vilim Slavata, kancelar česki, preveo rieč po rieč u svojem ,,Historickém spisování" (odakle ga je uzeo Jos. Jireček u svoju Anthologiu z literatury české doby střední, str. 331).

Kralj Maximilijan i njegovi savjetnici htjedoše se ugnuti boju s Turci; nu doskora bjehu ipak u to povučeni.

Sulejman bijaše pripravan mir produžiti na novih osam godinah, pače voljan bijaše on naložiti Ivanu Sigismundu Zapoljskomu, da povrati Maximilijanu njeka od posvojenih miestah; nu prije nego li je to konačno medju njim i Maximilijanom utanačeno, bješe već ponovljeno neprijateljstvo sa Zapoljskm, a odatle si Turci uzeše povod, da udare na Maximilijana, braneći štićenika svoga, u istinu pako pazeći samo sebe i svoju vlast u Ugarskoj.

Mjeseca veljače god. 1565 osvoje Maximilijanovi vojevode, medju kojimi bijaše sada najznatniji Lazar Švendi, Tokaj, Serenč i još njekoliko miestah. Usljed toga zapovjedi odmah Sulejman svojim bašam u Ugarskoj, da budu Zapoljskomu na pomoć. Zahman je Maximilijan Turke upućivao, da je on mogao ona mjesta uzeti na temelju ugovora, što je bio učinjen još medju Ferdinandom i Zapoljskim. Niti novo ugovaranje sa Zapoljskim nije imalo nikakova uspjeha. I tako bude boj nastavljen, u kojem su već Turci Zapoljskomu pomagali, kao što je i Maximilijan već nješto pomoći imao od pape i od drugih njekih knezovah.

Medjutim bješe umro u Carigradu veliki vezir Ali, koji je bio još nješto skloniji na mir, a na njegovo mjesto stupi Mehmed Sokolović, koji je odsada bio Sulejmanu čvrstom podporom njegove moći i koji je kašnje za Sulejmanova nevriednoga nasljednika sačuvao temelje osmanskoga gospodstva. Vriedan uzor poturicam, koji su i kašnje trulo tielo turskoga carstva na novi život uzkrisiti gledali!

Mehmed odpremi (7. kolovoza) k caru Maximilijanu njegova poslanika Černovića s listom sultanovim, u kojem se je caru poručivalo: da ugovori, učinjeni sa Zapoljskim, ništa nevaljaju, jer su učinjeni bez sultanova privoljenja; zato neka vrati Maximilijan sve, što je osvojio od zemljišta Zapoljskoga.

U isto po svoj prilici vrieme bude iz Carigrada zapovjedjeno Mehmedovu sinovcu, Mustafi Sokoloviću, bosanskomu paši, da udari na Hrvatsku.

Mustafa sakupi svoju vojsku i š njom se uputi ponajprije na Krupu, grad Nikole Zrinjskoga, ležeći na desnom briegu Une rieke. Sve je već Turčin imao na toj strani u svojoj ruci osim upravo rečenoga grada i Novoga. To je sad valjalo osvojiti.

Došavši Mustafa pod Krupu sa svojom vojskom, pozove gradskoga zapovjednika Matiju Bakića, da mu se predade. Mislio je Turčin, da će Bakić to i učiniti, gledeć svoju premalenu posadu, a veliku silu neprijateljsku, koja je bila grad obstupila. Nu srčani vojevoda nije htio ni čuti o predaji, premda je mogao vidjeti u neprijateljskom taboru mnogo hiljadah što za boj upravo valjane momčadi, što ine svjetine, koja je vojnikom imala svojom radnjom pomagati.

Mustafi dakle neostade ino, nego da grad bije iz svojih topovah i zatim da ga juriša. On se i primi odmah toga posla; nu za mnogo danah nebijaše nikakova uspjeha.

Dobro znaše Bakić, da sám neće obraniti grada, ako nebude pomoći. Zato pošalje glasnika najprije k Herbartu Auerspergu, koji je tada bio na krajini zapovjednikom plaćenih četah, te ga zamoli, da mu što prije pošalje nješto pomoći. Isto tako poruči Zrinjskomu, banu Erdödu i knezu Slunjskomu.

Obsiedanje trajaše već punih šestnaest danah, i Turkom ponestade praha i olova. Zato morade Sokolović poslati u Banjaluku po dalju bojnu spravu; a medjutim mu za nevolju pomagahu Cigani, što jih je imao u svojem taboru, praveći mu njekakova taneta.

U tom bješe i Auersperg sabrao oko sebe liepu četu, što Kranjacah, što Hrvatah. Ban Erdöd nemogaše sám doći, jer je bio bolestan, ali zato posla svoju četu; k njemu dodje nadalje mladi knez Slunjski, zatim Petar Farkašić, zapovjednik četah Nikole Zrinjskoga u Hrvatskoj. Sve se vojske skupi sedam tisućah odabranih vitezovah. Tu dakle vojsku povede Auersperg na Unu, da s njom odbije Turke od Krupe.

Kršćanski tabor bijaše smješten na ovoj strani Une, pak buduć da ga je od Turakah dielila samo ta rieka, zato su se mogli naši s Turci šarkati. Nu s toga nebijaše nikakove pomoći Bakiću i njegovim drugovom, koji su već morali iznemoći od silnih naporah. Svatko uvidjaše, da je već skrajnje vrieme, da se na Turke udari; nu Auersperg još oklievaše. Vidivši to dva od naših junakah u njegovu taboru, knez Slunjski naime i Petar Farkašić, zamole ga, da jim dade tisuću pješakah i isto toliko konjanikah, da s tom četom pregaze Unu i udare na neprijatelja. Nu Auersperg jim to uzkrati, tobož od same opreznosti, da vojska neizgine u boju s većim neprijateljem. Naši junačine nehtjedoše po drugi put moliti što jim je jednom uzkraćeno, već odluče, da će sami sa svojom četom poteći svojoj braći u pomoć; nu i u tom jih zaprieči njihov vojevoda.

Medjutim bješe dobio turski vodja novih pomoćih i bojnih spravah. Tako podkriepljen nastavljaše on opet jurišanje i pucanje. Nu već minu i dvadeset i peti dan obsiedanja, i naši mu vitezovi mogahu jošte prkositi. Ali napokon morade grad pasti. Mustafa učini još jedan juriš, žešći nego što su bili prijašnji. Dočim su se jedni od njegovih vojnikah penjali gradu na bedeme, drugi su bacali vatru, koja je u gradu palila sve što se je upaliti moglo. Tako prodru Turci u grad, i kada su unutar ušli, nadju još samo sedam braniteljah živih, pak i od tih se četvorica nehtjedoše predati, nego padoše od oružja neprijateljskoga. Bakić se spasi njekako iz grada zadnji trenutak; ali i on zaglavi u Uni, kada ju je hotio pregaziti.

Mustafa povede zatim svoje čete na Novi, pak buduć da je i tu bilo samo malo vojnikah Nikole Zrinjskoga: zato bude i taj grad doskora osvojen 1).

1) Valvasor IV. 18. István fi str. 279. Hammer III. 433. I Forgáč govori o tom u kratko na str. 358.

Zrinjskoga je morala duša zaboljeti, kada su mu došli glasovi, da je Turčin napokon pobjedu održao na očigled liepe kršćanske vojske. U toj žalostnoj zgodi, koja je Turke učínila gospodari sve zemlje s onkraj Une, jedno bijaše ipak, što je moglo biti kano melem za ranjeno srdce Nikolino, to je ona divna hrabrost naših vitezovah u Krupi, koji su znali prezreti očitu pogibelj, samo da nepogaze čast svoju i svetu dužnost. I oni junaci, što jih je Nikola oko sebe sabirao, bijahu sokolovi iz istoga gniezda. Zato mogaše Nikoli u dušu šaptati tajna slutnja: s takovimi ćeš vitezovi i ti tvoriti divna čudesa!

Krv Krupskih vitezovah neostade za dugo neosvećenom. Ponosit zbog jedne dobiti provali Sokolović još iste godine u Hrvatsku, s tom namjerom, da poplicni predjele medju Križevci i Koprivnicom, te dopre već do Obrežke.

Ban Erdöd, neimajući nikakovih viestih o turskih pripravah, bješe se medjutim sám uputio, da Turke poišće na njihovu zemljištu medju Moslavinom i Velikom, i da jim zajam vrati za njihovo haranje. Nu sada, kako je našao drugoga neprijatelja, morade inako odrediti svoju osnovu. On tako mudro razredi svoju vojsku i tako se pripravi, da je neprijatelj morao bez obzira bježati, kada su ga naši spopali blizu potočića Glogovnice. Od Turakah nješto pade, a nješto bude ulovljeno; i naši dobiju velik plien od stvarih turskih 1).

1). Forgáč str. 389. Istvánfi str. 280. Oester. Milit. Zeitschrift. 1827. II. 172. O toj pobjedi bana Erdöda izviesti mletački poslanik na carskom dvoru Leonard Contarini dužda svoga, napisavši mu pismo 22. rujna, u kojem veli: da ban Erdöd s 5000 vojnikah „andò ad assaltare il Bassà della Bossina, che gli era accampato molto vicino con 12.000 cavalli; et dapoi haver combattuto seco per buon spatio, lo messe in fuga, con haver morti più di due mille delli suoi et fattone pregioni molti altri, stringendo il detto Bassà a ritirarsi in un piccolo castello, dove stà tuttovia assediato; et per quanto scrive il sopradetto Ban, spera di haver presto la persona del Bassà nelle mani con quelle genti che sono restate seco." (Ljubić iz mletač. arkiva).

Još nam za jednu pobjedu Hrvatah pripoviedaju naši izvori. Ivan Alapić naime razbi tako jednu tursku četu medju Hrastovicom i Vinodolom, da je od 500 Turakah konjanikah samo njekoliko živih ostalo; da donesu svojim tužni glas o porazu. — Tako to bijaše amo na naših stranah s druge pako strane tuži se sám Sulejman na Uskoke senjske, da mu mnogo pokora na moru čine 1).

1) Istvánfi str. 278. Vitezović. Hammer III. 434.

Nu ako su Turci krajišnici usljed spomenutih porazah njeko vrieme na miru pustili našu zemlju, to nije doista to vrieme dugo potrajalo jer je i na drugih stranah medjutim boj nastavljen bio na kralja Maximilijana.

Za našu je svrhu dovoljno u kratko spomenuti, da je boj u Ugarskoj medju Maximilijanom i njegovimi protivnici potrajao do kasne jeseni. Zatim se povukoše vojske u zimske stanove.

Lahko se je medjutim moglo znati, da će boj biti nanastavljen i sljedeće godine, godine naime 1566. Zato je moralo državi do toga najviše stati, da se za vremena pripravi za nastajuće težke dneve. Trebalo je nabaviti dovoljnih četah i bojnih spravah, a nada sve ino valjalo se je za to starati, da u odlučni čas bude muževah, koji bi kadri bili sabrane sile upraviti na korist države i obće kršćanske stvari. Buduć da je Zrinjski već toliko putah pokazao ne samo izvanrednu hrabrost, nego takodjer i veliku boju. vještinu, zato nije moglo biti čovjeka, koji nebi bio želio, da domovini bude sačuvan muž toli bistre glave i junačkoga srdca. Pak buduć da se je već pod jesen g. 1565 projavljivalo, da bi Turci mogli udariti u nastavljenoj vojni upravo na grad Siget 2), zato je moralo biti svakomu ne malom utjehom, kada je znao, da je to važno mjesto ujedno s cielim desnim Podunavljem pod obranom junaka, koji je već sjajno dokazao, da umije Turke pobiediti

2) Bizar navodi više toga (u gori rečenom djelu na str. 677), što je pokazivalo, da Turci zbilja misle na Siget udariti.

Upravo zato moraše svakoga vele neugodno dirnuti viest: da se je Zrinjski odrekao Sigetskoga kapitanstva i tovarničkoga dostojanstva, a valjda i glavnoga kapitanstva u Ugarskoj na desnoj strani Dunava.

O tom činu izvješćuje nas samo Forgáč. On pako o njem ovako govori. Buduć da Zrinjskomu nisu davane plaće, koje bi mu se bile morale davati za njegove vojnike, te je zato od svoga morao čete uzdržavati, odluči on, da će se okaniti svakoga javnoga zvanja i povući se u domaću sukromnost. Upravo je izlazilo vrieme, na koje je bio preuzeo Sigetsko kapitanstvo. Pošalje dakle k caru u Beč svoje poslanike i po njih izjavi, da se odriče javnih službah, koje je dotle obnašao. Car, koji se je tada (prama koncu g. 1565) upravo u Njemačku spremao, odgovori poslanikom, da će stvar, za koju su k njemu poslani, istom onda riešiti, kada se vrati sa sabora iz Njemačke. Maximilijan povede rieč ob odluci Zrinjskoga i medju svojimi savjetnici, i tu se pokaza, da ga je ta stvar razdražila.

Još nam jedan čin pripovieda Forgáč, koji je učinjen to isto vrieme, - nu da li prije ili poslje onoga poslanstva, to se nemože opredieliti.

Kada se je Maximilijan u Njemačku spremao, želio je, da ga prati sjajna pratnja plemićah iz svih njegovih zemaljah. Iz Ugarske je hotio imati četiri stotine konjanikah, i to od takovih obiteljih, koje je sám naznačio. Zapovjedničtvo nada tom plemićkom četom ponudi on najprije Nikoli Zrinjskomu za njegova sina, zatim Franji Baćanu za njegova unuka, napokon Šimunu Forgáču; nu svi se oni redom izpričaše, da nemogu primiti te časti, -a izpričaše se valjda tim, što jim se nije činilo probitačno, da sada, gdje se je trebalo na boj spremati, članove svojih kućah u dalek sviet odpuste. Nu ta stvar toliko uvriedi Maximilijana, da nije više hotio nikakova Ugrina sa sobom uzeti, niti istoga Olaha, koji mu je bio kancelarom i namjestnikom 1).

1) Forgáč str. 392 i 393. V. takodjer Istvánfija str 285.

Tako Forgáč.

Ja ću pokušati, da barem ponješto protumačim ovaj pojav, koji nam se tu prikazuje.

Prvo je, što uzimam kao stvar nedvojbenu,da Zrinjskomu nikada nije mogla biti namjera, da se tako iu tom smislu povuče u domaću zabit, da bi se bio za uviek oružja okanio. U zametu nove velike turske vojne nije on mogao učiniti takove odluke: jer da i dopustimo, što bez goleme nepravde dopustiti nemožemo, — da on nikada nije poznavao u svojem djelovanju viših razlogah, to ćemo morati uvidjeti, da je i on morao biti spreman na obranu barem svojih posebnih interesah, kojim je od turske vojne velika pogibelj nastajala.

Tako stvar shvaćajuć, scienim, da se riečim Forgáčevim mora taj smisao dati, da je Zrinjski namjeravao ostaviti javno svoje zvanje, neimajući u ostalom ni na kraj pameti, da uztegne svoju suažnu desnicu, kada je je najviše trebalo. Što je pako Zrinjski i takovu odluku učinio, za to mislim da je zbilja ono bilo uzrokom, što je Forgáč naveo kao uzrok, naime nedovoljna podpora od strane države. Nu i u tom bih ja hotio biti toli pravedan prama Zrinjskomu, da mu priznadem, da je on znao, odakle dolaze oni nedostatci, koji su se u državi pokazivali. On je mogao vidjeti kao muž bistra duha, da vlada u raznih svojih djelih neide shodnim putem, mogao je dakle i ovo i ono neodobravati; nu to mu je bilo bez dvojbe jasno, da pravi korien svega zla treba tražiti u samom državnom ustrojstvu, koje je bilo poglavito tomu krivo, te se nije mogla razviti ona sila, koja je ležala u narodu. Zato, ako je on i žalio na kralja, što mu nedaje dovoljnih pomoćih, isto je tako i još više morao oplakivati tužnu zemlju, koja nije bila kadra, da vrši dužnost svoju. Ili morda nepokazuje skrajnju neuredjenost svih državnih odnošajah evo ovo, što ću navesti. Zrinjskomu bijahu naznačeni kao Sigetskomu kapitanu najprije dohodci pečujskoga biskupa od preko šestdeset selah u tolnanskoj, baranjskoj i šomodjskoj županiji, zatim mu bijaše doznačena biskupska desetina u baranjskoj i tolnanskoj županiji kao takodjer i bojni porez u te dvie županije, napokon moraše mu seljačtvo tih županijah zahman poslenike davati, koje je mogao trebati n. p. kod utvrdjivanja grada 1). Kada je pako Zrinjski postao glavnim kapitanom s ovu stranu Dunava, tada mu bješe doznačen bojni porez svih županijah u toj strani Ugarske. Znademo mi doduše, da je Turčin mnogo toga opustošio upravo na onih stranah, odakle bi bili imali Sigetskomu kapitanu dohodci pritjecati; nu zato je ipak još više zemlje bilo, koja je stala prosta od Turakah, pak sve to nije moglo namiriti potrebah glavnoga i Sigetskoga kapitana.

1) Koller, Hist. Episcop. Quinque eccles. VI.

Imamo njekoliko dokazah za to, kako je malo Zrinjski više putah od bojnoga poreza dobivao 2); nu najbolje će nas uputiti o tadanjem jadnom stanju ova zgoda. Valjalo je, da Zrinjski pregleda g. 1564 sve gradove na krajini u području svoga kapitanstva; nu to se je moglo obaviti zbog blizine turskih posadah samo sa čestitom oružanom pratnjom. Zato upravi Zrinjski pismo na Salma, glavnoga zapovjednika u Gjuru, s kojim je ujedno imao obići gradove, te mu se potuži, da njegovi vojnici nedobivaju plaće i da neplaćeni nemogu š njim poći; bez pratnje pako, veli, neću se odavle maći, jer nije uputno, da se sliepo bacam u očitu pogibelj. Tako se isto obrati on i na kralja vlastoručnim pismom od 3. lipnja, i kralj mu odgovori 15. dan istoga mjeseca: neka uzme vojnikah koliko može, neka si pridruži plemstvo bližnjih županijah, i tako neka podje do Gjura, gdje će se š njim spojiti Salm s njemačkimi plaćenici i s nješto drugih vojnikah iz obližnjih gradovah. Kralj mu još obećaje, da će mu poslati nješto plaće za njegove vojnike 3). Tako su dakle plaćane čete Zrinjskoga.

2) Za god. 1564 dobi on od željezne županije 2034 for. 35 din., za g. pako 1565 dobi od baranj. i tolnan. županije 1051 for. (Izvor. namire u magj. muzeju).

3). Izvorna pisma u magj. muzeju.

Istinu je dakle rekao Forgáč, kada je pisao, da su Zrinjskomu dužne plaće neuredno davane i da je on zbog toga mnogo putah svoje čete morao sám uzdržavati, i to poznatim nam već načinom, gotovinom naime, ili, kada ona nije dotjecala, negibivim takodjer imanjem, iliti pako uzajimanjem novacah. Njegova mu imanja davahu doduše velik prihod; nu pri svem tom nemogaše on svagda namirivati svih svojih potrebah, i to tim manje, što je odličnijim svojim junakom rado davao nagrade za pokazanu viernost i hrabrenost: te zbog toga nalazimo, da su po njegovoj smrti morali njegovi sinovi plaćati dugove, koji su iza njega ostali 1).

1) O darovanjih Nikole Zrinjskoga, učinjenih viernim službenikom prama koncu njegova života, navodim ovo njekoliko primierah. Njegov sin Jure reče za-nj u njekoj pravdi, koja je kašnje bila povedena: „qualiter . . . olim dominus Nicolaus Comes ... nonnullarum militarium personarum famulancium circa se strenuitatis et virtutis condignum habens respectum, Eosdem futurae etiam gratitudinis ergo in bonis et Juribus suis maiorumque suorum concessisset, bonaque eadem durante Ipsius haeredumque suorum beneplacito possidere permisisset." Tako da je oko g. 1565 dao Jurju Medošo ci-u Senkovec i predij Puljakovci, koji je spadao pod grad Božjakovački (Zem. arkiv: N. R. A. Fasc. 255 Nro 7). Isto tako dade on Jurju Horvatu inače Radmanović u predij S. Martin, koji je spadao takodjer pod Božjakovački grad (Ib. Fasc. 15. Nro. 50). Nadalje darova on Mihailu Desiću i njegovu sinu Franji četiri sela pod gradom Ozljem u Pokupskoj sudčiji (Povjest. Spm. 274). Njegovi sinovi moradoše više selah založiti Andriji Tadioloviću „pro mille et septingentis ... florenis hungar., ab eodem Andrea Tadiolowych de Segnia per nos in exolutionem debitorum prefati quondam Dominj et genitoris nostri charissimi plenarie er integre leuatis“ (Zem. ark.: N. R. A. Fasc. 73. Nro. 22.) Kapitanu Pavlu Babonosiću potvrdiše najprije ono, što je već bio dobio od njihova otca u Kučli i Zadobarju, zatim mu još dadoše svoje kupljeno imanje na Svarči: to pako učiniše, pošto su se bili s njim obračunali za vse njegove službe i plaće, ča je godi kadigodi pokojuomu našemu gospodinu otcu služil, i ča bi mu bilo dužno v sužnih na njegov dil, ke je on dobival" (Povjest. Spom. 270-71).

Ovo, što sam dovle razložio, upućuje mene tako, da moram uzeti, da je Zrinjskoga neuredno plaćanje njegovih četah najviše na to vodilo, te je bio odlučio odreći se javnoga zvanja. Od njegda učan svaku stvar čestito obavljati, nije imao volje, da nadalje zadrži zvanje, s kojim je bila spojena težka odgovornost, a nije vidio načina, kako da mu valjano zadovolji.

Nu tako stvar uzimajuć, dopušćam i ja, da je moglo biti jošte i drugih okolnostih, koje su ga još više utvrdile u njegovoj odluci. Medju te okolnosti medjutim nebih nikako uvrstio i to, što je Zrinjskomu bilo naloženo, da pregleda gradove svoga područja sa Salmom: znao bo je on za zakon (stvoreni člankom 16. sabora od g. 1563), koji je odredjivao, da glavni kapitan imade obavljati takovo pregledanje u družbi s vještaci Ugri i Niemci. Druga je stvar, koja ga je morala neugodno dirnuti. U tadanjih bojevih, koji su se vodili s Turci na ugarskom i hrvatskom zemljištu, nije se radilo samo ob obstanku tih kraljevinah, nego je svatko jasno vidio, da se ta stvar tiče i onih narodah, koji su stanovali dalje za Ugri i za Hrvati. Odatle je sledila dužnost za te narode, da već svojemu obstanku za volju u pomoć pritiču onim, koji su u prvom redu stali kao borioci. Ta bi jih dužnost bila išla i onda, da nisu imali onoga istoga vladara, koji je vladao na Dunavu i na Savi. Nu buduć da su sada i jedni i drugi bili pod jednim žezlom, to je iz te i takove njihove zajednice morao sliediti tim veći probitak za stvar, koju su obćenitom smatrali. Zajednički su njihovi vladari upotrebljivali sredstva, koja su jim pružale njihove zapadne zemlje, i na iztoku. Nu sve to nije bilo tada jošte nikakovim zakonom uredjeno, nego je sva stvar stala na mudrosti zajedničkoga vladara, koji bi u važnijih prigodah pitao savjet svojih doglavnikah iz različitih zemaljah, te bi od pojedinih saborah tražio sredstva, koja su mu se nuždna činila. Što se je tim putem dobilo, upotriebio bi vladar gdje i kako je nužda zahtievala. Istom prema koncu vladanja kralja Ferdinanda bješe uvedeno bojno vieće, koje je imalo svoju vlast prostrieti na sve strane. Premda je svaki mudriji državljanin uvidjao, da bi se moralo bojnimi silami svih zemaljah mnogo više postići, da su shodnim načinom sjedinjene proti navali vanjskoga neprijatelja, to je ipak ona odredba vriedjala one, koji su poznavali samo na saboru stvorene zakone i odredbe, jerbo je učinjena bez sudjelovanja onih, kojih se je ticala. Takovi dakle bojni viećnici dodju zimi medju 1565 i 66 godinom i u Siget, da ga pregledaju; i premda je mnogo znakovah pokazivalo, da bi Turci mogli udariti upravo na taj grad, to su oni ipak obalili broj posade za dvie stotine konjanikah (Forgáč sir. 424.). Ako se je sličnim načinom postupalo od strane bojnoga vieća i prije nego li se je Zrinjski odrekao svoga zvanja, tada bih razumio, da mu takovo postupanje nije moglo volje dodati, da drži svoje tegotno mjesto.

Dopušćam dakle, da je moglo biti i drugih, nam sada već nepoznatih okolnostih, koje su Zrinjskoga ogorčavale; nu nikada nebih potražio objašnjenja pojava, kojim se ovdje bavimo, u riečih Forgáčevih, gdje on govori ob osobnoj neprijazni, pače mrzosti kralja Maximilijana proti Nikoli Zrinjskomu (Id. str. 464.). Forgáč misli, da je to Maximilijan najbolje onda pokazao, kada nije hotio potvrditi Nikolinim sinovom nasljednoga ugovora Zrinjskih sa Stjepanom Frankapanom; nu ono, što smo mi već prije o toj stvari rekli, svakoga će uputiti, da se iz uzkraćenja potvrde nikako nemože izvesti neprijazan oliti mržnja Maximilijanova proti Zrinjskomu, komu on istom prilikom daje javno i svečano svjedočanstvo, „da svaki dan misli na njegovu osobitu kriepost, postojanost i slavna djela, koja je istom smrću dovoljno pokazano." Da nam se pako rekne, da moramo Forgáču vjerovati, buduć da se za-nj znade, da je bio dobro ubaviešćen o kraljevskom dvoru, tada bi smo odgovorili, da je doista i Zrinjski mogao imati priliku, da se upoznade sa ćudi i naravlju članovah vladajuće kuće: on pako pišući nadvorniku Nadaždu, ovako veli za Maximilijana, koji je tada još bio samo nadvojvodom, te je kao takov više putah u javne stvari uplivao: „Što pako piše Vaše poglavito i veiemožno gospodstvo, da je čulo od gospodina prabilježnika, da nam je prejasni knez Maximilijan milostiv gospodin, to je Vaše gospodstvo dobro izviešćeno (Pril. br. 28.). Zato, dok nam se drugim putem nedokaže neprijazan Maximilijanova proti Zrinjskomu, slobodno će nam biti niti se neobazirati na navedene rieči Forgáčeve, jerbo na-nj pada sumnja, da je kao žestok protivnik Maximilijanov ono napisao samo zato, da kralja okalja kao čovjeka, koji nije umio cieniti vrline i krieposti.

U ostalom zgode, koje su naskoro sliedile poslje spomenute odluke Nikole Zrinjskoga, svjedoče najsjajnijim načinom, da je on umio u ozbiljnom trenu kao muž velike duše na sve zaboraviti, što mu je moglo biti povodom časovite ogorčenosti, te je svu svoju snagu i moć upotriebio, da posluži svetoj stvari domovine.

U dobi, koja je bila predmetom pripoviedanja našega u ovoj glavi, sve redje biva spomen o Nikoli Zrinjskom u naših domaćih izvorih; pak ako gdje i nadjemo koji trag njegova djelovanja, to se ono proteže skoro uviek samo na imovinu njegovu. Nješto od toga ima za nas tako malo zanimivosti, da se niti nemora ovdje napose izvoditi 2); druge su opet takove stvari, koje nemožemo mukom mimoići.

2) Tako n. p. gdje njegovi sinovi i Stjepan Frankapan prigovaraju darovnici kralja Ferdinanda, kojom se (g. 1564) daruje Stjepanu Ladomeru i Mihailu Lojeviću Banšćina, Kapelišće i Mrzlo polje (Zem. ark. N. R. A. 33. 12.); ili kako na-nj i na Frankapana tužbu diže ban Erdöd poradi Kupćine (u naved. list.); ili kako njemu i Frankapanu Ivan Požgajić prodaje svoju Banšćinu za 200 for. (Ark. zem. N. R. A. 254. 29.); napokon kako njemu kraljevski namjestnik Nik. Olah daruje Gornju Lomnicu,... item Turrim S. Annae.. per mortem et defectum seminis egregii quondam Christophori Kyssewyth de dicta Felsö Lomnicza.“ (U zem. ark. Transumpt. Donat. Palat. p. 2).

Opetovano smo imali priliku opaziti, koliko je Zrinjski nastojao oko sačuvanja i boljega uredjenja Frankapanskih imanjah. Samo nam se kaže, zašto je on tako radio. Tako i sada nalazimo, gdje bogati vlastelin medjumurskih i drugih imanjah jednaku brižljivost obraća na svoja imanja u prekokupskoj Hrvatskoj. Dobro utvrdjeni gradovi bijahu ono doba i ponosom i pouzdanjem moguće vlastele. Tu bi vlastelin svoje prijatelje primao, sada da se š njimi razgovori o potrebah domovine i o načinu, kako da ju obrane; drugda opet, da si u razgovoru prijateljskom okriepi duh i srdce. Kada je pako neprijatelj u zemlju provalio, tada bijaše grad obranom i utočištem ne samo gospodaru i njegovoj obitelji, nego i podložnikom na-nj spadajućim. Budući gradovi od takove važnosti, nije niti moglo biti inako, nego da je Zrinjski na svih svojih imanjih o tom radio, da svoje gradove što bolje uredi i utvrdi. Na imanjih Stjepana Frankapana nadje on mnogo gradovah od starijih vremenah, a medju njimi kao poglaviti za svu prekokupsku stranu grad Ozalj. Taj grad bijaše već odprije dobro utvrdjen; nu da još pouzdanijim postane, razširi ga Zrinjski g. 1565, i zidove mu valjda bolje utvrdi 1).

1) Za to nam je dokazom ovaj nad oknom staroga grada u kamenu utesani napis: NICO - COM - ZR. 1565.

I u Čakovcu se spominje za Nikole „,Noua Curia," a to je valjda ono isto, što njegovi sinovi zovu u hrvatskih poveljah,,Nowy dwory oberh Zwernyaka" (Povjest. Spomen. 263).

Drugo što ovdje spominjem, spominjem samo zato, da operem uspomenu velikoga muža od nove strašne ljage, kojom ju je hotio Forgáč nagrditi.

Na onom istom mjestu, gdje taj pisac Zrinjskoga prikazuje čitatelju kao najvećega silnika, dovodi on proti njemu kao dokaz toga silničtva i to: da je Zrinjski dao porušiti plemićki dvor Franje Taha, za koga je bila udata njegova sestra Jelena.

Razabravši spise, do kojih sam doći mogao, evo što nadjoh o toj stvari.

Tah se prituži kralju, da je Zrinjski natrag uzeo (na početku g. 1563) Božjakovinu, koju je bio dao svojoj sestri Jeleni, i da jošte drži sve stvari Tahove i njegove žene, koje su ondje bile; zatim da je Zrinjski dao isti dan selo Otok na silu uzeti; 16. ožujka pako da je dao uništiti Belavarsku medju, a 14. travnja da su njegovi ljudi razlupali Tahov novi dvor u Otoku, te još kašnje u dva puta nasilje činili 1). 

1) Pril. br. 39. U listini neima godine; nu da je Tah tu svoju tužbu učinio još tečajem g. 1563, to izvodim odatle, što se veli u pismu bana Petra Erdöda od 6. studena g. 1563, da je Zrinjski već uzeo Božjakovinu od Taha oko bogojavljenja i. g. (N. R. A. Fasc. 255. Nro. 3).

Usljed toga Tahova pisma obrati se i Zrinjski na kralja, te ovo po prilici navede za svoju obranu. Božjakovinu, veli, dadoh prijašnjih godinah sestri svojoj i njezinu mužu, da ju drže do moje volje, a to učinih zato, što sam vidio, da se neimaju gdje skloniti s djecom svojom, pošto su bili druga svoja imanja izgubili; ali dodah k tomu dva uvjeta: prvo, da mi imanje moraju povratiti, kadgod budem zahtievao, drugo, da Tah nenalaže podložnikom novih i neobičnih bremenah. Nu vidivši ja kašnje, kako Tah vriedja naše službenike, kojim su moji predji dali do svoje dobre volje razna posjedovanja, i kako tlači podložnike, kojih je prije bilo do 300, a sada jih je jedva 60: zaiskah da mi vrati Božjakovinu, što je on i učinio oko prošloga bogojavljenja (g. 1563); nu stvarih svojih nije odnio, premda mu je to od mene prosto bilo, kao što mu je prosto i sada. Što se tiče Otoka, koji sam ja dobio ujedno s ostalim Medjumurjem, to sam ja i to imanje bio prepustio Tahu do moje dobre volje. Nu oko bogojavljenja pozvah Taha, da mi ga povrati; ali on nehtjede toga učiniti, na to se oslanjajući, što mu je ono imanje bilo dano od Petra Keglevića, kada je proti pravu i zakona držao grad Čakovac. Zato, vidivši moji ljudi, da je on pripravan na odpor, upotrebiše silu. Što pako veli Tah, da su moji službenici njeke ljude iz Otoka svezane sa sobom u Čakovac poveli, u mjesto toga valjalo mu je reći, da su Otočani prosti i slobodni u Čakovac dolazili, hvaleći Bogu, što su oslobodjeni od njegova tlačenja.

Napokon glede medjah Belavarskih priznajem, da sam jih dao porušiti, jer su to bile nove medje, kojimi se je diralo u moje Čorgovsko imanje. U ostalom, ako misli Tah, da ima od mene što tražiti, eno mu sudovah, koji moraju svakomu bez razlike pravdu dopitati 1).

1) Pril. br. 40. Niti ta listina neima godine; nu ja joj dadoh g. 1563 prema onomu, što je rečeno glede prijašnje listine i prema toj listini.

I zbilja podje Tah tim putem. Bivši on hitjen iz Otoka, potraži pomoći u javnih vlastih, tvrdeći pred njimi, da je Otok njegov i da ga je imao još prije nego li je Zrinjski dobio Čakovac i Štrigovo. Zrinjskomu bude takodjer naloženo, da vrati što je uzeo; nu došavši k njemu u Čorgo (o božiću g. 1563) izaslanici zaladske županije, izjavi on pred njimi, da se nemože pokoriti učinjenoj odsudi, jer da je Otok njegov. Onda, reče, kada je dobio Čakovac i Štrigovo, bješe mu i Otok darovan. Kao svoj posjed bješe ga on zatim dao do svoje dobre volje Franji Tahu, a poslje mu ga opet uze.

Sami smo mi već prije našli, da je Otok bio darovan Zrinjskomu g. 1549: on je dakle svakako imao temelj, na kojem se je mogao braniti. Nu pravda zbog Otoka nedovrši se za njega živa, nego predje na njegove sinove. U njezinu daljem tečaju, na koliko sam ga mogao sliediti, osobito mi se to važnim čini, što kraljevski namjestnik (g. 1567) sudu prve molbe veli, da nemože uvesti Taha u posjed Otoka: jer ono, što Tah za se navodi, nipošto nedokazuje, da on ima pravo na to imanje. Kašnje medjutim nalazim, da je Jure Zrinjski bio voljan priznati Tahu pravo na Otok 2).

2) Komu bi bila volja, potanje ovu stvar proučiti, eno mu spisah u zem. arkivu: N. R. A. fasc. 447. Nro. 33. 36-40. 42. i fasc. 374 Nro. 54.

O Božjakovini nenalazim za živa Nikole nikakova daljega spomena. Ono pako, što smo o njoj dovle spomenuli, imade za nas u tom mnogo zanimivosti, što smo mogli jasno vidjeti, da Zrinjski nije dielio sa svojom sestrom baštine svoje. Niti nenalazim traga, da bi bila njegova sestra za njega živa kakov diel iskala. Istom po njegovoj smrti zahtievaše ona, da joj bude dan diel od Božjakovine; ali to svoje zahtievanje neosnivaše ona na materinskom nego na kupovnom pravu. Tečaj pravde bijaše po nju povoljan do banskoga stola; nu dvorski kraljevski sud uništi tu povoljnu odsudu, i to zato, što nije dokazano, da Jelena i dotično njezini nasljednici imadu na Božjakovinu po kupu onoliko prava, koliko sinovi Zrinjskoga. Kašnje bješe medjutim nagoda učinjena medju sinovi Nikole Zrinjskoga i nasljednici tetke jim Jelene, o kojoj samo toliko znadem, da je usljed nje Božjakovina Jeleninoj djeci predana 1).

1) U zem. arkivu: N. R. A. fasc. 254. Nro. 34; fasc. 9. Nro. 50; fasc. 15. Nro. 47; fasc. 374. Nro. 54. Za nagodu nemogoh žalibože ino upotrebiti nego Elench zem. arkiva. Da mi je bilo naći spis, koji bi imao biti u fasc. 225. Nro. 2., tada bih bio bez dvojbe odlučnije govorio i o pravdi poradi Otoka i o kojoj drugoj stvari: jerbo se u Elenchu veli, da je nagoda učinjena in ordine ad processus ratione diversorum actuum potentiar., violentiarum, divisionis item Castellorum Chaktornya et Strigo. . ac Monyorokerek et Veresvar. . prout et castelli Bosjako.

XII. Boj za Siget 1).

Godine 1565 započeto vojevanje bješe prestalo u kasnu jesen; nu težko da je tko o tom dvojio, da će se ono nastaviti s proljeća sljedeće godine. Zato moraše svatko vidjeti, da je od prieke nužde, da se za vremena čine valjane priprave za nastavljenje boja, o kojem nitko nije mogao znati, kakova će biti obsega i zamašaja.

1) U pripoviedanju o Sigetskom boju sliedit ću izvore, potičuće skoro sve od samih suvremenikah, koji su već davno poznati učenomu svietu. Poglavito će medju njimi mjesto ići poviest obsade Sigetske, koja je bila izvorno sastavljena na hrvatskom jeziku po pripoviedanju jednoga hrvatskoga viteza, a poslje ju je preveo na latinski jezik Ljubljančanin Samuil Budina, te je naštampana pod naslovom: De expugnatione Sigethi, totius Sclauoniae fortissimi propugnaculi, anno M.D.LXVI. Narratio M. Samuelis Budinae Labacensis. Ex croatico sermone in Latinum conuersa. (Tako glasi naslov u Reusnera; ja rabim medjutim Schwandtnerovo izdanje). Dalje se tomu pridružuje poznato nam Forgáčevo djelo; zatim Petri Bizari, De bello pannonico liber (Ja ga imam u Schwandtnerovu izdanju); nadalje Istvánfi, Ortelij i dr. Nu k tim izvorom mogoh dodati još jedan, koji je objelodanio Dr. Karl v. Weber u svojem djelu: Aus vier Jahrhunderten. Mittheilungen aus dem Haupt-Staatsarchive zu Dresden. I. Bd. Leipzig. 1857. Napis je tomu izvoru: Relation und Extract von Aussagen und besondern Kundschafften, betreffend des Türggen eroberung Zigeth, ervolget auf den 7. Septembris a. 1566. To pako izviešće potiče od jednoga Sigetskoga ,,Junack"-a, koga je Sokolović odpravio u kraljevski tabor k zapovjedniku ugarske čete, Andriji Batoru, da mu donese viest ob uzeću Sigeta. Taj junak dodje u kraljevski tabor dne 10. rujna na večer. Njegovo poviedanje bješe u njemačkom jeziku na papir stavljeno i car ga posla 21. rujna saskomu knezu Augustu po imenu. Veli se u tom pisanom izviešću, da je tu obilježeno kazivanje junakovo, koje se je slagalo s viestmi, koje su poslje u kraljevski tabor dolazile i od drugih stranah. Osim toga izviešća dobih još posredovanjem svoga prijatelja Sime Ljubića iz mletačkoga arkiva zanimiva iz viešća mletačkih poslanikah, koji su to doba bili na dvoru cara Maximilijana i sultana Sulejmana. Koliko se ta izviešća bliže tiču Sigetskoga boja, priobćujem jih u Prilozih.

Car Maximilijan, dobro shvaćajući ozbiljnost vremena, brižno se stade o tom starati, da ga neprijatelj nezateče nepripravna. Niti se sám neuzdajući u kakov osobiti uspjeh. nastojanja svoga poslanika Jurja Hosszutoti-a, koga je bio odpremio na dvor sultana Sulejmana, dade se on na to, da učini što je vrieme zahtievalo u svih zemljah, u kojih je vlast imao. Dočim se je sám uputio u Augsburg (7. prosin. 1565), da dobavi pomoći svojim kraljevinam od njemačkih knezovah, medjutim povjeri bratu svojemu Karlu, da podje na ugarski sabor, koji je već bio sazvao u Požun na 2. veljače 1566.

Bivši ugarski sabor otvoren, dadoše se stališi na nabrajanje svojih mnogih starijih i novijih tegobah, kojim je valjalo po njihovoj želji čim prije lieka donieti. Nu premda je nepristran motritelj morao priznati, da oni u mnogom pravo imadu, to je ipak bilo s druge strane posve jasno, da sada nije tomu vrieme, nego da treba ponajprije ob onom raditi, o čem je visilo biće oli nebiće države. Zato i pozva nadvojvoda Karlo sabrane stališe, da u jedno saberu sve svoje tegobe, da jih on dostavi svojemu bratu, kralju Maximilijanu, a medjutim da bez oklievanja učine potrebite zaključke za obranu domovine. Stališi se napokon na to i skloniše, ali onda istom, kada jim je dokazano toli od strane Maximilijanove, koli od strane Zrinjskoga, koji je i sám bio prisutan na saboru, da se Sulejman sprema na Ugarsku 1).

1) Istvánfi str. 285. Ako želiš pobliže upoznati taj sabor, prouči Forgáča str. 394 i sl.

Oni odlučiše dakle, koliko će se poreza dati i kakove će se vojske dići; ali medjutim sabraše i svoje tegobe, te jih poslaše Maximilijanu, napisane na - 100 tabakah.

Maximilijan bješe medjutim glavom otvorio njemački sabor, i tu mu obećaše knezovi i stališi za nastajuću tursku vojnu znamenitu pomoć, od 50.000 po prilici konjanikah i pješakah. Ta pripravnost Niemacah i pomoći obećane od pape i drugih njekih, osobito talijanskih vladarah, bijahu smatrane dobrom kobi za buduću vojnu. Ako su pako i dalji narodi uvidjali važnost boja, koji se je pripravljao na Maximilijanove zemlje, to moraše biti tim jasnije samim Maximilijanovim narodom, da se tu neće raditi samo ob Ugarskoj i Hrvatskoj, nego da prieteća pogibelj ima mnogo dalji zamašaj. U dalekoj Českoj „bješe nastao takov strah, kao da Turčin leži gdje na njezinoj medji;" Herbart Auersperg pako pisaše svojim zemljakom, Kranjcem, pozivajući jih, da na krajinu pomoć pošalju: „ako Turčin na Hrvatsku udari te ju i osvoji, tada nemogu niti Kranjci ino očekivati, nego da će i njim biti danas sutra onako kao i Hrvatom 1).”

1) Brezan str. 165. Khis! (kod Radicsa str. 133).

Doskora se pokaza, da Turci zbilja nekane na miru ostati. Već na početku proljeća g. 1566 nastade veće gibanje medju njihovimi četami u Ugarskoj. Medju ostalim podjoše Turci (koncem travnja, ili početkom svibnja), da osvoje Segesd, koji je grad ležao u šomodjskoj županiji. Buduć da je Zrinjskomu moralo mnogo do toga stati, da nepade u tursku vlast to mjesto, krijuće njegov Siget sa zapadne strane, zato pohiti on, vrativši se upravo iz Beča s bojnoga dogovora, da odbije neprijatelja. Njegova vojska udari na Turke, i nakon žestoka boja, koji je potrajao do četiri ure, bude neprijatelj u bieg natjeran (Bizar str. 688.).

Premda se iz ovakovih manjih podhvatah nije dalo zaključiti, na što smiera Sulejman, na koju li stranu kani udariti, to je ipak i takovo manje četovanje moralo kršćane nukati, da pospješe svoje bojne priprave.

U tom pogledu zapade i Nikolu Zrinjskoga važna zadaća, da naime grad Siget stavi u takovo stanje, da bude kadar uzdržati i veće tursko obsiedanje.

Budući nam sada zadaćom, da govorimo o prvih pripravah Zrinjskoga, upoznat ćemo se prije sa samim mjestom, koje je bilo povjereno obrani našega junaka.

Sigetu položi prvi temelj oko polovice XV. vieka njeki Grk, Osvald Anthemij po imenu. Dobivši on naime od kralja zemljišta na medji šomodjske i baranjske županije, tu si odluči sagraditi jedno utvrdjeno mjesto; za to pako odabra jedno ostrvo, koje je tim postalo, što se je potočić Almaš, spuštajući se s visih u nizine, razlievao, te je tako činio daleko iduće močvare. Na tom dakle ostrvu sagradi on jedan turanj od opeke, i tako postade ona strana Sigeta, koja je poslje nutarnjim gradom nazivana. Kašnje dobi to mjesto poznati nam Valentin Török, i on ga dalje i još bolje utvrdi: opasa ga naime zidom, koji medjutim nije bio od kamena ili pako opeke, nego je bio tako načinjen, da su stavljena po tri reda debelih gredah, koje su bile medju sobom svezane željeznimi čavli i sponami, a što je bilo prostora medju njimi, to je izpunjeno zemljom, koju su čvrsto nabili. Tim načinom načinjeni zidovi imadijahu 22 stope u širini. Izpod zidovah bjehu jarci izkopani, koji su bili vodom napunjeni, te su grad okružavali sa svih stranah. Nu poglavitom obranom bijaše gradu ona močvara, koja se je širila dalje izvan jarakah, te je činila, da se u grad nije moglo inako, nego preko mosta, koji je vodio do njegovih vratah.

Kada su Turci počeli po Baranji gradove osvajati, tada iskahu mnogi od ondašnjih kršćanah utočište pod Sigetom, te tako postade na jednom otoku gradu na jugu tako zvani stari varoš, gdje su se pribjegli stanovnici za nevolju sklonili u kućice od blata ili drva, a pokrivene slamom. Kada je pako kašnje Törökova udova Siget predala kralju Ferdinandu, tada bješe i ovaj varoš utvrdjen, onim po prilici načinom, kako smo našli u gradu.

Napokon postade jošte, nakon g. 1556, tako zvani novi varoš, koji je ležao staromu varošu na jugu. Nu tu nebijaše znatnijega ntvrdjenja.

Ove tri česti Sigeta bijahu medju sobom spojene mostovi, od kojih je onaj, koji je spajao stari varoš s gradom, bio prilično dugačak, dočim je drugi bio mnogo kraći.

Najbolje bijaše utvrdjen sám grad: jer ne samo što je bio opasan prije opisanim zidom, nego je još imao pet bedemah (oliti bastionah); i stari varoš imadijaše bedeme na tri svoja ugla, nu oni bijahu već slabiji od gradskih; novi varoš napokon nemogaše niti biti smatran pravom tvrdjom, jer je bio slabo ogradjen, a tako su mu isto bili slabi i bedemi, što jih je imao na dva ugla prama suhoj zemlji.

Nu od najveće važnosti bijaše za Siget ona široka, ali ne tako duboka, močvara, koju je oko njega činila voda potoka Almaša. Kada se je počelo raditi oko boljega utvrdjenja grada, tada i na to pomisliše, kako bi oko njega što više vode skupili. U tu svrhu bješe učinjen jedan veliki nasip na zapadnoj strani staroga varoša, koji je sa sjevera dolazeću vodu tako zajazio, da je morala natrag udariti, te se je razlievala oko grada i jedne strane staroga varoša. Taj nasip bijaše tako širok, da su po njem mogla uzpored ići troja kola. Nu buduć da je tim načinom iztočna strana staroga varoša ostala bez obrane, zato navedoše vodu iz močvare u njezin iztočni jarak.

Iz ovoga se opisa vidi, da je neprijatelj morao tako jurišati na Siget, da najprije dobije novi, zatim stari varoš, i onda istom bijaše moguće, da udari na sám grad. Tako se isto razabire iz opisa, da su branitelji mogli imati mnogo nade sve dotle, dok je bilo vode u močvari.

Takovo bijaše dakle mjesto, koje je imao braniti Nikola Zrinjski. Nije njemu bilo poznato prvih mjesecih god. 1566, da li Turci namjeravaju upravo na Siget udariti; nu znajući on, da je Sulejman već prijašnjih godinah o tom radio, da dobije u svoje ruke to po položaju svojem za njega vele važno mjesto, mogao je slutiti, da će Turci doći i pod Siget. Zato je on za raua počeo činiti nuždne priprave; a ponajprije je o tom radio, da dobije u grad dovoljan broj valjanih braniteljah.

Prvih mjesecih g. 1566 dadoše kralju svoje izviešće njegovi bojni viećnici Melkior Balaša i Franjo Zay, u kojem vele, „da su čuli, da je iz Gyule i iz Sigeta veća strana posade otišla, jer nije dobivala plaće." U nješto kašnjem izviešću dvorskoga bojnoga vieća veli se doduše, da nije istina, da su iz Sigeta otišli vojnici; nu i tu se priznaje, da je posada premalena. Isto je tako morao suditi o Sigetskoj posadi i nadvojvoda Ferdinand, jerbo u svojem pismu na cara (28. velj.) predlaže, da bude upitan knez Nikola Zrinjski, kako bi se imala povećati Sigetska posada. Ono, što bi trebalo, mogao bi zatim dati nadvojvoda Karlo od štajerskih i koruških vojnikah (Oest. Milit. Zeitschr. 1827. II. 175–78.).” Usljed takova dopisivanja i dogovaranja bješe ovlašćen Zrinjski, da uzme na plaću hiljadu pješakah, što je on i učinio još tečajem mjeseca travnja. Nu, buduć da se to nije moglo smatrati dovoljnom posadom za Siget, zato nudjaše Zrinjskomu nadvojvoda Karlo, da će mu posadu povećati njemačkimi (valjda bi se bilo bolje reklo: slovenskimi) vojnici. Zrinjski medjutim niti nespomenu u svojih pismih te ponude. Zato ga nadvojvoda još jednom pozva, da mu izjavi izrično, da li hoće imati njemačkih vojnikah, jer ako jih on netreba, tada će biti drugdje upotriebljeni “ 1). Neznamo, da li je Zrinjski na to pismo odgovorio i što je odgovorio; nu naći ćemo, da u Sigetu zbilja nije bilo nikakovih Niemacah. Lahko je pako pogoditi, zašto Zrinjski nije želio, da mu bude posada od mnogo različitih narodnostih. Nedolazi to niti od mržnje kakove, niti od preziranja, već samo odatle, što se je bojao, da medju ljudmi različitih narodnostih i raznih ćudih nebi bilo pravoga sklada i jedinstva 2).

1) Ib. 181. Pismo nadvojv. Karla caru Maximilijanu od 26. travnja.

2) Da je to doba lahko moglo doći do kavge i razdraženosti medju vojnici raznih narodnostih, za to medju inim nalazim dokaz i u riečih u listu Albini-a od 27. kolov., gdje on govori o taboru Maximilijanovu kod Gjura. (U Pril.).

Tim lašnje pako mogaše on onako postupati kao što je postupao, što se je uzdao bezdvojbeno, da će naći dovoljne bojne momčadi što u otačbini svojoj, što pako u bližnjih ugarskih predjelih. I s jedne i s druge strane sabiraše on oko sebe bez dvojbe već sada odabrane junake, čvrsto se medjutim još uviek uzdajuć u nadvojvodu Karla, kao kraljeva namjestnika 1).

2) Pray Ep. Proc. III. 177. ima njegovo pismo (od 19. trav.), u kojem moli udovu nadvornika Nadažda, da mu pošalje njekoliko vojnikah.

Od Maximilijanove vlade dodje mu medjutim već sada druga njeka pomoć. On imaše već odprije u Sigetu 40 topovah, 800 centih praha, mnogo drugih bojnih spravah; sada mu pako poslaše iz Beča na 41 kolih, koja je vuklo 212 konjah, 14 različitih topovah, 2400 tanetah za topove, 300 raznih bojnih sjekirah i mnogo praha, željeza, ocela, olova i sprave topničke (Ö. M. Z. II. 181.).

Dok su tako priprave na kršćanskoj strani po malo napredovale, medjutim bijaše već i Sulejman gotov, da se dade na vojnu. Nu još prije nego li se je moglo što izvjestna doznati o njegovih namjerah i osnovah, opomenu kršćane njegov paša u Budimu Arslan s pridjevkom, da već nesmiju dvojiti o nastajućoj velikoj vojni.

Znajući Arslan, da se njegov mogući gospodar sprema na Ugarsku, upusti se on u vojevanje i bez naloga ikakova. Misleći, da će zateći kršćane jošte nepripravne, htjede si u lahku cienu zaslugu steći osvojenjem kojega grada. Nu smioni i slavohlepni paša prevari se u računu.

Arslan se uputi na početku mjeseca lipnja, da osvoji Palotu, koji grad leži u vesprimskoj županiji. Njegovi topovi učine u brzo znatnu štetu gradskim zidovom; nu hrabri gradski zapovjednik Jure Turi po imenu nedade se tim još prestrašiti. Motreći medjutim Turi veliku silu neprijateljsku, morade i sám uvidjeti, da napokon neće biti spasa bez vanjske pomoći. Zato posla svoje ljude k bližnjim zapovjednikom kraljevskih četah, da jih u pomoć pozovu.

Na njegovu sreću bješe se upravo tih danah Maximilijan iz Njemačke u Beč povratio (8. lipnja). Čim je više car žalio, što je toliko dragociena vremena izgubio u Njemačkoj (Contarini 20. lipuja. (U Pril.), tim je revnije morao sada nastojati oko pripravah. I premda dosad još nije bilo mnogo učinjeno, to je ipak Maximilijan mogao odrediti, što je bilo nuždno za oslobodjenje Palote. Taj grad bijaše već deset danah obsiedan, i Turci bjehu učinili u njegovih zidovih njekoliko takovih prodorah, da su već mogli misliti i na jurišanje. U tom dodje glas Arslanu, da se grof Salm sprema gradu u pomoć sa 14.000 ljudih i da su mu prednje čete već blizu. To čuvši i dobivši nove glasove, koji su prijašnje potvrdjivali, izgubi Arslan svu smjelost, te diže obsiedanje i dade se što brže prama Stojnomu Biogradu, ostavivši u taboru pod Palotom sve svoje šatore, hranu, više zastavah, mnogo prtljage i dva topa 2).

2) Što u pripoviedanju o Paloti u više bitnih točakah odstupljujem od F o r gáča (str. 409), te sliedim na suvremenu izvoru osnovano poviedanje Ö . M. Zeitschrifta (II.183), na to me je vodilo izviešće Contarina od 13. i 2 0 . lip ., koje u bitnosti ono isto kaže, što je u Ö. M. Z .

Salm se bješe zbilja uputio sa 14.000 ljudih, da udari na Turke pod Palotom; nenašavši pako tu neprijatelja, upotriebi dobru zgodu, koja mu se je pružala, te podje, da Turkom Vesprim otme: što je i izveo bez mnogo muke. Poslje toga se povrati u Gjur (30. lip.), gdje se je sastavljao jedan od poglavitih kraljevskih taborah.

Buduć da se je u isto vrieme bio raznio glas, da je i ona vojska, s kojom je stajao Lazar Švendi u gornjoj Ugarskoj, sretno započela obsiedanje grada Huszta, to su morale ove zgode obodriti kršćane za nastajuće ozbiljne dneve. Ti se pako primicahu sve bliže, jer je silni turski car već davno bio krenuo iz Carigrada sa svojom vojskom. Sulejman, koji je već dvanaest putah u boj vodio čete svoje, diže se sada po trinaesti put, premda starac od sedamdeset i dvie godine, da po dužnosti vierna moslema uzvisi moć i slavu carstva svoga. Završivši ogromne priprave za vojnu, kojom je hotio okruniti svoja prijašnja slavna djela i velike dobiti, podje on iz Carigrada na 1. svibnja, imajući uza se četiri od svojih vezirah: Mehmeda Sokolovića, koji je bio seraskerom t. j. glavnim zapovjednikom, zatim Ferhada, Ahmeda i Mustafu. Njegova ogromna vojska napredovaše dosta brzo uza sve težkoće, s kojimi se je valjalo boriti, i 27. lipnja razapeše već Turci kod Zemuna sjajne šatore za gospodara svoga.

Nu još prije nego li je Sulejman dotle dospio sa svojom glavnom vojskom, bjehu stupila na kraljevu zemlju dva posebna odjela njegovih četah. Prema svojoj osnovi bješe on naime napried poslao vezira svoga Pertava sa 25.000 konjanikah i pješakah i 2000 Janjičarah, da, sdružen s četami Tamišgradskoga paše, osvoji grad Gyulu na rieci Körösu. To bijaše dakle jedan od onih odielah; drugi se pako odjel bješe uputio prama Dravi, i o njem nam je ovdje nješto točnije prozboriti.

Od polovice lipnja mjeseca dobivaše Zrinjski u Sigetu ed svojih viestnikah i uhodah već više glasovah o gibanju turske vojske. Dne 15. rečenoga mjeseca dodje k njemu jedan uhoda, koji mu je javljao, da je sám vidio kod Sarajeva tursku vojsku; š njom je, reče, sám sultan, a toliko je ima, da su joj se šatori prostrli na dvie milje 1); k tomu doda uhoda, da se čuje, da će sultan poći ili na Jegar ili pako na Siget. Odmah zatim dodje k Zrinjskomu drugi uhoda iz Pečuha, a poslje njega još dva druga. Svi oni donašahu glasove o približavanju turske vojske; nu glede pravca, kojim ima poći ta vojska, toliko samo rekoše, da je ona već prispjela k Dravi i da kani poći k Šiklošu, da se ondje utabori, dok prispiju još druge čete; jedan od glasnikah pače reče, da je nješto od te vojske već prešlo preko Drave, i da će prenoćiti kod Šikloša (Budina 723.).

1) U toj viesti svakako je jedna pogreška, zna bo se, da je glavna turska vojska išla preko Srbije, a ne preko Bosne. Ovdje se može misliti samo na onu četu, koju je Sulejman napried poslao, da predje Dravu.

Dobivši Zrinjski takove glasove, nije mu se dalo mirovati, dok nebi doznao, kamo smieraju ti Turci, što su se pokazali u blizini njegova grada. Zato dade Gaši Alapiću od Sigetske i Bobovačke posade tisuću pješakah i pet stotinah konjanikah, medju kojimi se naročito spominju vojvode Vuk Papratović i Miko Kobač, te mu naloži, da potraži Turke; ako bude dobra zgoda, neka se š njimi i potuče, te ako bude moguće, neka Šikloš pohara i upali. Alapić se uputi sa svojom četom prama Šikloš u prvih donah nakon polovice mjeseca lipnja. Već se približi Šiklošu nakon naporna noćnoga hoda, i tu doznade pred jutro od jednoga seljaka, da je zbilja njekakova turska četa prijašnji večer pod Šikloš došla i tu se pod vedrim nebom utaborila. Alapić odmah razabere, da sav uspjeh njegova rada o tom visi, da Turke zateče nepripravne. Zato pošalje napried sto konjanikah i dvie sto pješakah, da bolje izvide položaj turskoga tabora i da vide, koliko je po prilici neprijateljah; dobivši pako tim putem povoljne po se glasove, navali pred zoru s cielom svojom vojskom na turski tabor, u kojem se je još sve u sladku spanku ljuljalo. Turci, strašnom vikom naših vojnikah zatečeni, nemcgoše niti pomisliti na ozbiljan odpor. Njekoliko jih sretno izmakne, drugi pako budu posječeni. Njihov zapovjednik Mehmed beg dopane rane, zatim izmakne njekako, nu poslje zaglavi u bližnjoj močvari; sina mu pako naši uhite i dovedu u Siget kao sužnja. Našim pade u šake tom prilikom golem plien, tako da je imalo što nositi osam ulovljenih devah, šestdeset konjah i petdeset mulah. Pobjeditelji nadjoše u turskom taboru do 17.000 zlatnih dukatah, mnogo dragociena oružja i bogata turskoga odiela. S tim se plienom vratiše u Siget, gdje su jih drugovi s velikim veseljem dočekali 1). Zrinjski medjutim nije mogao smatrati djelo svojih junakah osobitom kakovom pobjedom, buduć da mu je bilo poznato, da je njegovih bilo hiljadu i pet stotinah, dočim je Mehmed imao samo tri stotine. Njemu je to bilo poglavito u cieloj stvari, što je sada točnije bio ubaviešten o turskoj vojsci.

1) Budina 724. Bizar 695. Istvánfi 290. U Beču nisu bili dobro izviešteni ob ovoj zgodi još niti 18. srpnja. V. Contarina u Pril.

Jedan od naših izvorah bliže nam označuje, kakova je to četa bila, s kojom su se naši kod Šikloša sastali. Mehmedu, begu tirhalskoga sandjakata u Grčkoj, bješe naloženo, po pripoviedanju spomenutoga našega izvora, da predje Dravu i da zatim počeka u Pečujskih predjelih, dok nedodju druge čete, koje su bile odredjene na tu stranu (Budina 724.). Te druge pako čete, koje su istom imale prispjeti, bješe odredio Sulejman, da još prije njegova došašća predju preko Drave i na onu se stranu upute, gdje se bude zbirao tabor kralja Maximilijana. Kod Šikloša bi smo dakle imali predteče one turske vojske, koja je imala poći k Stojnomu Biogradu, da pazi na kraljevski tabor kod Gjura 1).

1) Tako to u savez dovodi Salamon str. 495.

Sultan Sulejman mogaše dobiti viest o porazu kod Šikloša, kada je već bio prešao Savu i kod Zemuna se utaborio; ta viest pako tako na nj djelovaše po pripoviedanju, koje je dosad obćenito primano kao istinito, da je upravo usljed nje promienio svoju bojnu osnovu. Dosele uzimahu svi historici, da je Sulejman jošte kod Biograda neodlučan bio, neznajući, bi li pošao na Jegar ili pako na Siget, napokon ipak da je odlučio, da će povesti glavnu svoju vojsku na Jegar. Usljed toga, vele, bješe već kod Petrovaradina most na Dunavu sagradjen, preko koga je dapače već i njeki dio konjaničtva napried poslan prama Jegru. To već bješe učinjeno; al u tom dodje glas sultanu o nesreći njegove čete kod Šikloša, i nada tim se silni car tako razjari, da je zabacio prijašnju svoju osnovu i da je odlučio, da će se najprije osvetiti Zrinjskomu. Zato pozove natrag svoju vojsku, koja je već bila prešla preko Dunava, te zapovjedi, da se razmetne most kod Petrovaradina, a drugi da se gradi na Dravi kod Osieka. - To, što rekosmo ob osnovi Sulejmanovoj, predje u poviest iz Istvánfija, koga podupire, na prvi barem pogled, samo jedan od suvremenikah 1). Obrazloženje pako takovoj sultanovoj osnovi traže vještaci u tom. što vele, da je morao sultan misliti, da će lašnje uzeti Jegar nego Siget, i da će od Jegra lašnje poduprieti Pertava, koga je bio poslao na Gyulu (Ö. M. Z. II. 190.). U najnovije doba uze pobijati sve to pripoviedanje ob osnovi Sulejmanovoj magjarski životopisac Nikole Zrinjskoga, učeći, da je Sulejman morao imati već u Carigradu stavnu bojnu osnovu, po kojoj je već ondje bilo odlučeno, da će jedan dio turske vojske poći na Gyulu, glavna pako sila da će udariti najprije na Siget, i pošto taj grad dobije, da će se dalje obratiti na Beč, da se tako jednom izpuni davna Sulejmanova želja i da se iznova proslavi njegovo oružje, koje je godine 1565 pod Maltom potamnjelo bilo. 

1) Budinu mislim, kod koga jedan od uhodah Zrinjskomu reče: „da se glasa", da će Sulejman ili na Jegar ili na Siget, i da je zbog toga već dao most sagraditi kod Petrovaradina (str. 723); drugi pako uhoda donese Zrinjskomu glas iz turskoga tabora 10. srpnja: da će Turci na Siget, i da će se zbog toga na Dravi most sagraditi, onaj pako most, što je već bio načinjen kod Petrovaradina, da se imade razmetati (str. 725).

Buduć da se ono pripoviedanje o kolebanju Sulejmanovu glede bojne osnove najviše na to opire, što je rieč bila o tom, da je sultan dao kod Petrovaradina most na Dunavu sagraditi: to morade životopisac najprije taj temelj pripoviedanja pobliže ogledati, to pako učinivši nadje, da niti nije bilo onoga mosta. Sve govorkanje o Petrovaradinskom mostu postade medju kršćani po njegovu mnienju ili tim, što su njekim viestim zlo razumljeli, ili što su se dali zavesti varavim pripoviedanjem Turakah, kojim je mnogo do toga stalo, da kršćani neproniknu njihovih osnovah. Nu dočim pisac uči, da nije bilo mosta kod Petrovaradina, daje za pravo turskim izvorom, koji znadu za most preko Dunava kod Vukovara; ali taj most nestoji u nikakovu savezu s kakovom bojnom osnovom na Jegar, nego ima to odredjenje, da si Turci, idući uzduž desne obale Dunava, zadrže obćenje is lievom obalom. Pošto je tako životopisac ono odbio, što daje još najviše vjerojatnosti pripoviedanju Istvánfijevu i njegovih sljedbenikah, dovodi razloge, kojimi želi svoje mnienje podkriepiti. Punim pravom, čini mi se, pita pisac, da li se može vjerovati za onakova vojevodu kao što je bio Sulejman, da bi se bio dao na vojnu bez stavne osnove; ili da bi bio odstupio od svoje izvorne osnove samo zato, što je jedna od njegovih predčetah poražena bila. U dosadanjih turskih vojnah jasno se pokazuje, da jim je bio glavni pravac prama Beču; prama Beču pako vodi put s ovu stranu Dunava. Turčin je već imao na toj strani Budim, Stojni Biograd, Ostrogon, Šikloš i t. d.; samo mu je Siget još prkosio. Taj je grad na putu bio turskim vojskam, šiljanim prama Beču ili Budimu; on je priečio redovito obćenje; gospodujući nada Dravom do ušća njezina činio je te nisu Turci imali sjegurna prelaza preko te rieke; on je bio zaštitom od sjevera Hrvatskoj, od iztoka šomodjskoj, zaladskoj i željeznoj županiji i daljoj Štajerskoj; dapače njekim je načinom gospodovao do Dunava preko baranjske i tolnanske županije. Zbog te njegove važnosti bješe sultan na-nj poslao prije deset godinah svoju vojsku; pak upravo to, što je ta njegova vojska sa sramotom otišla izpod Sigeta, moglo je Sulejmana uputiti, da je Siget takov grad, koji se neuzima manjom vojskom paše kakova, nego da vriedi, da poda-nj povede vojsku i sám sultan, a to tim više, što se je znalo i medju Turci, da je Siget nakon g. 1556 znatno utvrdjen i da mu je zapovjednikom vojevoda, koji se je već proslavio bojnimi djeli. To su razlozi, koji su morali voditi Sulejmana, po mnienju životopisca, te je već u izvornu bojnu osnovu uzeo jurišanje grada Sigeta (Salamon 496 i sl.)

Medjutim, kakogod se mislilo o Sulejmanovoj izvornoj bojnoj osnovi, toliko će biti svakomu jasno: da su kršćani morali biti zabrinuti za Siget već zato, što su Turci zadnjih godinah prigodom ugovaranjah o miru svagda zahtievali, da jim bude Siget predan. Zato i vidjesmo, kako je Sigetski zapovjednik počeo raditi o pripravah prije nego li je mogao što izvjestna znati o Sulejmanovih namjerah.

S cielom izvjestnošću saznade Zrinjski namjeru Sulejmanovu istom onda, kada je turska vojska već na našoj medji ležala.

Sulejman bijaše jošte u Zemunu zadnjih danah lipnja i prvih danah srpnja. Tu primi on na 29. lipnja veleliepim načinom erdeljskoga vladara Ivana Sigismunda Zapoljskoga, koji je bio došao, da mu se pokloni kao svomu zaštitniku i da izprosi dalju njegovu milost. Stupivši Zapoljski u sjajni sultanov šator, tri puta poklekne pred zlatnim stolcem sultanovim. Sav obuzet velikom sjajnošću silnoga cara nemogaše on ino reći, nego da je sin staroga Sulejmanova sluge. Sulejman pako izjavi mu vele ljubeznim načinom, da željno očekuje dan, gdje bi ga mogao okruniti kao ugarskoga kralja. Na 1. srpnja učini Zapoljski jošte jednom svoj poklon Sulejmanu; i taj isti dan, kan da nije jošte dosta bilo poniženja za kršćane, stupi pred Sulejmana francuzki poslanik Aube, da mu u ime svoga kralja nazove dobru sreću za nastajuću vojnu!

Dne 2. srpnja bješe prešla preko Drave nedaleko od Šikloša ona vojska, koju je Sulejman bio napried poslao pod vojevodstvom karamanskoga beglerbega i Mustafe Sokolovića, bosanskoga paše, da pazi tabor kralja Maximilijana. Prešavši ona Dravu, sada bješe došla do Šikloškoga predjela (Budina 725.). Isti dan bješe i Pertav započeo obsiedati grad Gyulu. Napokon to po prilici vrieme krenu i Sulejman s glavnom vojskom od Zemuna prama Osieku, dočim je brodovlje svoje napried poslao prama Vukovaru. On imaše toliko pouzdanja u se i u svoju silu, da se nije dao prestrašiti viestmi o pripravah kršćanskih, niti bolešću, koja se je bila počela pojavljivati medju njegovimi vojnici 1).

1) Soranzo u izviešću od 14. rujna (u Pril.).

Zrinjski doznade brzo za napredovanje Turakah. Već 7. srpnja bješe mu donio njegov uhoda glas iz turskoga tabora, da Sulejman ide na Siget i da je već napried poslao naredbe, da mu most sagrade preko Drave; i to isto, što je tim putem doznao, naskoro mu poslje toga potvrdi pismo, koje je dobio iz Pečuha od Nasuf-age, dakle od Turčina, koga je tu imao na svojoj plaći (Budina 725.).

Bivši Zrinjski tako upućen ob osnovah Sulejmanovih, morao je tim većma pospješiti svoje priprave, da ga neprijatelj nenadje nepripravna u nijednom pogledu. I sada mu je bila bez dvojbe glavna skrb, da sastavi dovoljno veliku četu pouzdanih junakah, s kojimi bi mogao čestito dočekati čuvenoga vojevodu, cara Sulejmana. Dalje se je valjalo i za to postarati, da se pripravi živeža, koliko bi bilo dovoljno i za dulje obsiedanje; pak u tom pogledu tako bogato oskrbi on svoj grad, da se je još na koncu obsiedanja nalazilo hiljadu vaganah pšeničnoga brašna, koje je bilo doveženo s Čorgovskoga imanja, petdeset lagavah vina, trideset lagavah octa i petdeset raznoga sočiva, osim toga mnogo mesa, suhib ribah i druge hrane za ljude i za konje (Id. 732. Istvánfi 299.).

I kralj Maximilijan bijaše s početka prilično dobro izvješćivan o približavanju i ob osnovah turske vojske; nu kašnje, kada su Turci s glavnom svojom silom već k Dravi dolazili, tako pomute razne viesti kraljeve savjetnike, da nisu mogli niti onoga razabrati, što je bilo dosta jasno. Već 27. lipnja bijaše u Beču toliko poznato o približavanju turske vojske, da se je mislilo, da je već tada mogla biti kod Biograda 1); 3. srpnja pako znadijaše car Maximilijan ne samo to, da je Sulejman već došao do Biograda (pravije: Zemuna), nego mu bješe takodjer doglašeno, da sultan misli udariti na Gyulu i na Siget: čemu se je jošte radovao, imajući čvrstu nadu, da će nadjačati podieljenu tursku silu 2). Njekoliko danah kašnje (11. srpnja) znadijahu u Beču, da je Pertav došao već blizu Gyule, da ju podsjedne; nu glede glavne turske vojske mnijahu sada, da će poći na Jegar. Znano jim bijade takodjer, da su bosanske čete prešle preko Drave s tom, kako se je mislilo, namjerom, da se sdruže s budimskim pašom 3). Malo kašnje poslje toga padoše kraljevi savjetnici još u veće bludnje. Na jednom jim se činjaše, da niti sám Sulejman nezna, što bi imao činiti, kamo li bi se imao obratiti; a kada su već znali (oko 25. srpnja), da je Sulejman došao do Osieka, tako jim se bješe sva stvar zamrsila, da nisu mogli razabrati, kamo odatle smiera turska vojska 4).

1). Contarini u listu od 27. lipnja (u Pril.).

2) Id. u listu od 3. srpnja (u Pril.).

3) Id. u izviešću od 11. srpnja (u Pril.).

4) Id. 18. srpnja (n Pril.).

Kao što možemo razabrati iz ovoga, što je upravo rečeno, toliko se je znalo na dvoru kralja Maximilijana s podpunom izvjestnošću, da sám Sulejman vodi veliku vojsku na Ugarsku. S toga je Maximilijan, kao što mu priznaje s velikom pohvalom mletački poslanik, vrlo marljivo nastojao oko bojnih stvarih. Od pomoćih, što su mu bile obećane iz njegovih zemaljah, zatim iz Njemačke i iz Talijanske, nješto je bilo prispjelo već mjeseca lipnja, drugo se je pako po malo sabiralo početkom i daljim tečajem mjeseca srpnja. Car se je nadao, da će sabrati do 30.000 konjanikah i 50.000 pješakah, te se je uzdao, da će s tom silom ne samo obraniti svoje zemlje, nego da će takodjer koje znatnije osvojenje učiniti 5). Sada medjutim nije on još imao druge veće vojske nego samo ono, što se je skupljalo u zapadnoj Ugarskoj pod vojevodstvom Salmovim i što je držao Švendi u gornjoj Ugarskoj.

5) Id. u izviešću od 20. lipnja (u Pril.).

Nakon osvojene Palote i Vesprima mirovala je njeko vrieme kraljevska vojska, koja je stala pod vojevodstvom Salmovim. Nu prvih danah srpnja mjeseca povede ju Salm s privoljenjem Maximilijanovim na grad Tatu. Taj grad bude brzo osvojen; a za njim je sliedilo više drugih manjih gradićah, tako da je Turkom u drugoj polovici srpuja težko išto ostalo u svem predjelu od Gjura do Stojnoga Biograda i Ostrogona.

Osvojivši Salm rečena mjesta i stavivši u svako od njih svoju posadu, vrati se s ostalom vojskom oko polovice. srpnja na Dunav u predjel medju Gjurom i Komoranom. Tada se utabori kod Komorana, udarivši most preko Dunava, da se uzmogne udobno hrana dovoziti i da bude gotov prelaz za čete, koje su po malo k njemu dolazile. Pošto su bile prispjele s njekih stranah obećane pomoći, naraste njegov tabor na 30.000 ljudih; imajući on pako u svojoj ruci toliku silu, odluči, da će udariti na Ostrogon, i to tim više, što mu je bilo prijavljeno, da su Turci u tolikom strahu od njegove vojske, da misle i sami ostaviti varoš i povući se u grad. Nu od te svoje nakane morade Salm odustati, jerbo mu je bilo strogo naloženo, „da ništa dalje nečini, dok nedodje u tabor na Dunavu sám car i one čete, koje se iz svih europejskih zemaljah brzim korakom približaju 1).“ I Maximilijan je imao u svojoj osnovi, da se u dobroj zgodi pokuša navala na Ostrogon ili na Budim 2); nu njemu se je činilo, da još neima toliko sile, da bi se smio upustiti u veće podhvate. Ako pako car još ni toliko vojske nije imao, da bi se bio usudio udariti na veće turske gradove na tih stranah, to je tim manje mogao na to misliti, da pošalje svoju vojsku, da zaprieči Turkom prelaz preko Drave, na koji su se oni već pripravljali.

1) Istvánfi 287. Ö. M. Z. II. 187.

2) Contarini u izviešću od 25. srpnja (u Pril.).

Sulejman bješe već od Zemuna naredbu poslao, da se na Dravi most sagradi do njegova dolazka. Pečujski beg Hamza bješe izabran, da izvede to djelo. I vierni sluga silnoga gospodara odmah pohiti, da rieši svoju zadaću; nu loša mu bijaše sreća, jer mu je voda porušila, što je bio sagradio iznad Osieka najprije na jednom, zatim na drugom mjestu. Znajući Hamza, da se tu radi o njegovoj glavi, kako mu se je bio sultan zagrozio, potraži drugo zgodnije mjesto izpod Osieka, gdje bi sagradio zahtievani most. Onamo dakle doveze brodove i drugo gradivo; upotriebi turske vojnike, što jih je imao pri ruci; stjera na djelo kršćane iz obližnje okolice, i to ne samo kmete, nego i plemiće, te tako radeć s timi silami dan i noć, dovrši djelo svoje za sedamnaest po po prilici danah. Gotov bijaše dakle most, koji je bio sagradjen stranom na brodovih, stranom na stupovih, a imao je u širini 14 a u duljini 4800 riefovah, te je vodio preko Drave i onih močvarah, što su bile još dalje izvan njezinih obalah 1).

1) Budina 725. Istvánfi 290. Hammer III. 443. Soranzo-vo izviešće od 14. rujna (u Pril.).

Na 20. srpnja krenu dalje iz svoga tabora Mustafa Sokolović i karamanski beglerbeg, imajući, kao što vidjesmo, tu odredbu, da podju k Stojnomu Biogradu, kamo se je za njimi kašnje i Hamza beg uputio. Isti pako taj dan počme i glavna turska vojska kod Osicka preko Drave prelaziti. Š njom se zatim uputi i Sulejman prama Šiklošu, i odmah sada odredi, da se veliki topovi na bivolih prama Sigetu voze, dobro bo je znao, da će trebati dosta vremena, dok se taj težki teret po zločestih putevih na odredjeno mjesto preveze. Sulejman postoji zatim u Haršanju, medju Šiklošem i Pečuhom, i tu dade pogubiti pašu Arslana, koji je njegov gnjev na se navukao nesretnom svojom navalom na Palotu. Poslje podje Sulejmanu dalje, te se opet stávi u Pečuhu, jerbo nije hotio ići pod Siget, dok nisu bile gotove sve nuždue priprave.

Zrinjski je bio za dobe točno izviešćen o približavanju turske vojske, tako da je mogao njegov posebni ulak prvih danah kolovoza i caru o tom glas donieti 1). Znajući on pako, da na njega ide sám Sulejman s glavnom svojom vojskom, morao je tim veću pomnju imati, da čim prije dogotovi sve pripravne poslove.

1) V. izviešće Contarinovo od 8. kolov.

Mi smo se već prije upoznali s onimi pripravami Zrinjskoga, koje je mnogo ranije činio; sada nam ostaje, da još jednom ogledamo, u što je on polagao svoje pouzdanje.

Ako Zrinjski i nije bio po svojoj ćudi rad tomu, što se je morao u grad zatvoriti, to mu mogaše biti svakako utjehom, što mu je barem u dio pala obrana takova grada, koji je već sám po sebi, po svojem utvrdjenju i po svojem položaju sposoban bio, da jurišajućemu neprijatelju zadade mnogo muke. Buduć pako da je taj grad već dovoljno bio utvrdjen, zato neostade Zrinjskomu ino, nego da samo pripravi one stvari, koje su bile potrebite, da se popravi što bi neprijatelj porušio ili pokvario: kao što su sprave za izpunjenje prodorah, za izpravljenje oštećenih zidovah, za gašenje vatre i t. d. U ostalom dobro znajući Zrinjski, da nisu sve česti njegova grada jednako utvrdjene, videći naročito, da je novi varoš veoma slab, a da niti stari neima osobite jakosti, nemogaše on imati već s prvoga početka te namjere, da ove slabije česti brani s preveć velikimi žrtvami. Zbog toga razloga zapovjedi on stanovnikom novoga varoša, da slamu s krovah u kuće snesu: taj bo je varoš kanio samo doniekle braniti, a poslje ga je mislio sám užgati, da neprijatelj nenadje u njem i u njegovih zgradah kakove podpore proti staromu varošu. Ovaj potonji bijaše već nješto bolje utvrdjen; nu niti on se nemogaše za dugo držati proti silnijemu navaljivanju. Da bude ipak što bolje osjeguran, naloži Zrinjski njegovim stanovnikom, da poruše drvene kuće, a tako isto da snime i spale krovove, koji su bili od slame oli daske (Budina 728.). Stavivši jošte na prikladnih mjestih na bedemih velike topove, završeno bješe što se je imalo i moglo učiniti sa samim mjestom, koje je uzeo Zrinjski braniti.

Ostala njegova briga bijaše na to obraćena, da bude svega nabavljeno, što je bilo nuždno za život odabrane čete, koja je na njegovu rieč potekla, da se š njim zajedno žrtvuje za velike svrhe. Osim svojih junakah imaše on u gradu i druge čeljadi, nesposobne za oružje, kanoti ženah i djece, kojim je u času nužde takodjer, kao što ćemo naći, jedna zadaća u dio pala: to bijahu pako stranom takove osobe, koje su već odprije u Sigetu stanovale, stranom pako takove, koje su sada istom onamo došle 1). 

1) Forgáč uzima (str. 424) 2000 ženah i djece; viestnik pako u izvoru, priobćenom u djelu: Aus vier Jahrhund., veli, da su Turci u sužanjstvo odveli 2000 ženah i djece.

Napunivši Zrinjski za vremena, kao što smo već prije našli, svoje hambarove it pivnice, mogaše dati takove odredbe glede hranjenja svojih vojnikah, koji bi se inače bili morali sami hraniti od svoje mjesečne plaće, da je i tim morala rasti odanost njegovih junakah prama njemu. U tom pogledu bješe on naime odredio ovo: koji od vojnikah ima uza se mater oli ženu, tomu će one kuhati i jelo i pilo prinositi; ako neima vina, to će ga dobivati svaki dan iz zapovjednikove pivnice; koji pako neimaju u gradu niti matere niti žene, za te će se kuhati u kapitanovoj kuhinji, te će jim se svaki dan jelo i pilo donositi; onim napokon, koji su oženjeni, ali neimaju hrane, davat će kapitan svaki dan múke, mesa, soli, octa i vina (Budina 728).

Zrinjski je i prije toliko putah od svoga uzdržavao svoje čete; pak tako je bez dvojbe i sada mnogo od svoga imanja upotriebio, da nabavi sve, što je bilo potrebito. Nigdje nenalazimo, da bi on bio sada dobio za velike svoje potrebe izvanrednu kakovu pomoć, osim onoga, što mu je dala vlada kralja Maximilijana, kada je bio ovlašten, da uzme na plaću hiljadu vojnikah; usuprot imamo dokaz, da mu niti ono nije dano, što ga je išlo i u običnih okolnostih. Već je Turčin stajao pred vrati grada Sigeta, i tada još nije mogao dati poreznik šoprunske županije glavnomu kapitanu više od 148 for. i njekoliko dinarah na račun duga od g. 1564 i 1565!). A znano nam je ipak, da je Siget bio svim potrebitim tako oskrbljen, da je Zrinjski mogao poručiti kralju Maximilijanu, da će se moći braniti u svojem gradu četiri mjeseca 2).

1). O toj svoti dade namiru porezniku Dimitriji Ladanju Nikolin sin Jure (1569. 15. ruj.), i u njoj se veli:,,In anno domini 1566 preterito, paulo ante obsidionem arcis Zigeth, cum iam. . quondam dominus comes Nicolaus a Zrinio, parens noster colendissimus, . . in ipsam arcem Zigeth ultimo ingressus fuisset, ad conseruacionem et intertencionem militum racione suppremi Capitaneatus ex restancijs annorum 1564 et 1565 penes commissionem et instructionem Camere Hungarice . . . administrauit; . . . de quorum reddicione dictus quondam genitor noster propter subitum et plane insperatum in eadem Ziget interitum litteras expeditorias eidem d. Demetrio Ladanij dare non potuerat." (Rkp. magj. muz. n. 1553. fol. lat.).

2) V. u Pril. izviešće Contarin. od 8. kolov.

Nu ako je Zrinjski i nabavio u dovoljnoj mjeri svega ostaloga, i živeža naime i bojnih spravah, jedno je ipak ostalo, čemu nije mogao zadovoljiti onim načinom, kako je zahtievala svrha obrane njegova grada: on naime nije mogao nabaviti onoliko vojske, koliko je trebalo. To je pako bio glavni uzrok, te je Siget morao napokon pasti: jer, imajući Zrinjski premalo vojske, nije mogao niti je smio sve ono upotriebiti, što bi bio mogao učiniti po tadanjoj bojnoj vještini, da osujeti nastojanje neprijateljsko, naročito pako nije se on usudjivao mnogo provaljivati iz grada, jer je morao štediti sile svoje.

Vlada kralja Maximilijana bješe ovlastila Zrinjskoga, da uzme na plaću tisuću vojnikah; nu buduć da se je vidjelo. da bi to bilo premalo za obranu većega grada, zato bješe ponudjeno Zrinjskomu, da primi u grad vojnikah od nadvojvode Karla. Želeći medjutim Zrinjski, da mu posada bude što složnija i jednodušnija, neprimi odmah, kao što se čini, te ponude. Istom kašnje, kada je vidio, da mu neće biti dovoljna ona četa, koju je sastavio od Hrvatah i Ugrah, privoli na to, da mu bude poslano nješto od carevih plaćenikah. To učini on, kao što velim, onda istom, kada je vidio, da se je prevario u nadi, očekivajući, da će osobito susjedno plemstvo u većem broju pohrliti pod njegovu zastavu. Iz carskoga tabora bude dakle odpravljeno prama Sigetu 800 vojnikah; nu kada su se oni približili gradu, nadju već Turke pod njim, te se zato povrate odakle su došli. Zrinjski ostade tako bez pomoći, koju je sada bio željno očekivao 1).

1) Forgáč znade za „duo vexilla Germanorum," koja su bila odpravljena prama Sigetu, pak su se morala vratiti (str. 424). Albini pako imenuje u izviešću od 30. kolov. „,800 fanti Thedeschi." Kada je bila ta četa odpravljena prama Sigetu, to se neda točno opredeliti; nn toliko stoji, da je ona već našla Turke pod Sigetom.

Završivši Zrinjski sabiranje vojske i kada je već trebalo, da se zatvori u grad, nadje, da mu sva vojska neima više nego dvie hiljade i pet sto ljudih, računajući amo i Sigetjane za oružje sposobne, kojih se je brojilo 150 po prilici 2).

2) Glede broja vojske prilično se slažu naši izvori. Bu dina uzima (str. 728) 2300 i nješto preko toga; Forgáč zna (str. 424) za 1800 pješakah, 200 konjanikah i 150 za oružje sposobnih Sigetjanah; Bizar veli (str. 697), da je bilo svega skupa preko 2000; Istvánfi uzima (str. 295) po prilici 2500 bez ženah i djece. Samo Albini veli u svojem izvješću od 14. rujna, da je car rekao, da je Zrinjski imao 3000 vojnikah (U Pril.).

Tko pozna prijašnju poviest Nikole Zrinjskoga, a k tomu uvaži, o čem se je sada radilo, neće doista ni čas biti u dvojbi, ako bude imao točnije opredieliti: odakle je Zrinjski i s kojih stranah sakupio onu četu, s kojom je imao braniti povjereno si mjesto. Od mudra ćeš vojevode unapred očekivati, da će on ondje birati svoju vojsku, gdje je mogao naći ljudih srdca hrabrena, vještih na oružju, od sve duše mrzećih neprijatelja, s kojim je valjalo vojevati, a isto tako žarko ljubeći onoga, tko jih zove u svoju junačku družbu. Je li pako Zrinjski igdje mogao naći više takove čeljadi, nego upravo u hrvatskoj otačbini svojoj, koja mu je i prije davala one junake, s kojimi si je stekao slavno ime? Odatle dobi on i sada ponajveću stranu svojih vitezovah, koji su stranom već odprije stali u njegovoj službi, stranom su pako sada potekli na oružje na glas poznatoga si junaka, i to tim radje, što je svakomu od njih dobro bilo poznato, da će boj bijući u Sigetu i svoju hrvatsku domovinu braniti. Nu kao što se to već samo sobom nudi svakomu nepristranu motritelju poviesti toga vremena, isto te tako sama stvar s druge strane i na to vodi, da uzmeš, da je Zrinjski morao dobiti više odličnih vitezovah i medju plemstvom ugarskim susjednih predielah, za koje je obrana Sigeta grada imala dvostruku veliku važnost, i koje je upravo zbog toga razloga već jednom bilo dalo više svojih znatnijih ljudih za obranu toga mjesta.

To, što rekosmo, potvrdjuju nam i naši izvori. Nijedan od njih nenabraja doduše mnogo imenah Sigetskih vitezovah; nu i ono, što nam je sačuvano, dovoljno je, da nas utvrdi u našem mnienju.

Od Ugrah dovode nam izvori po imenu Matu Sečujca, Radovana i Martina Bošnjaka 1), koji su bili na glasu već od prvoga obsiedanja grada Sigeta; nadalje spominju oni Eszpetei Blaža, Dezső-a, Szerecsena, Gereci-a, Pavla István Sečuju, pišu danas Székcsői, Radovana će danas napisati poznavali samo pod onim ime Salamon je dokazao (str. posjed u predjelih nedaleko od fija i Andriju Biku 2); nadalje Franju Dando-a, Petra Botosa, Grgura Poki-a, Petra Orosztoni-a, Ivana Bajoni-a, Jurja Csáki-a, Jurja Kecskésa, Dombaja. Medju timi muževi više jih ima, kao što će svatko odmah opaziti, koji su poriekla magjarskoga, a imade jih i takovih, koji su od plemena slovienskoga: čemu se doista nitko neće čuditi, dobro znajući, da je u onih predjelih, odakle su bili navedeni vitezovi, već od davnih vremenah stanovalo mješovito pučanstvo, magjarsko naime i sloviensko.

1) Sečujca Matu, koga tako zovem po mjestu a stari su ga pisali Secsedi ili Sektschudi. magjarski pisac Radványi; nu stariji su ga nom (Budina, Istvánfi, Zrinjski u Sireni). 536), da su ova sva trojica imala svoj Sigeta.

2) I za te dokazuje Salamon, da jim je posjed bio u Baranji ili u bližem susjedstvu. Neznam, da li su Gereci već tada u Hrvatskoj što imali nu kašnje je dobio Berta Gereci, Ionaj isti, koji je bio u Sigetu, - od Jurja Zrinjskoga i njegove braće više selištah u ribničkom vladanju (Pov. Spomen. 263).

U redu po imenu navedenih vitezovah iz Hrvatske njekoje već odprije poznajemo kao hrabre junake Zrinjskoga, a to jesu: Petar Farkašić, Vuk Papratović, Petar Patačić. Nadalje nam pako naši izvori imenuja Gašu Alapića, nećaka Nikole Zrinjskoga, zatim Lovru Juranića, Ivana Novakovića, Stjepana Oršića, Jurja Hrvata inače Radmanovića 1), Nikolu Kobača, Blaža Diaka, Jurja Matiaša, Petra Bastašića 2); dalje jošte znamo za Jurja Lukšića iz Bruvna, koji je u Siget došao po zapoviedi Zrinjskoga ujedno z oztaly my zlugamy nyega mylozty (Pril. br. 41.),” zatim za njekoga Ivana Pribjega, koji je zato tako nazvan, što je od Turakah k našim pribjegao (Istvánfi str. 298.). Nije nam pako sačuvano ime onoga „junaka," koji je bio poslan od Sokolovića k Andriji Báthoru, da mu donese glas ob onom, što se je dogodilo sa Sigetom.

1) Croatus ga zove Istvánfi (str. 299), Jure Zrinjski pako zove ga u jednoj listini Georgius Horwath aliter Radmanowich, te veli u toj istoj listini, da mu je bio darovao njegov otac „predium Zenth Marton vocatum, in pertinencijs castri Bosiako," i da je poginuo u Sigetu (Zem. ark. N. R. A. Fasc. 15. Nro. 50).

2) Potonjega piše Budina (str. 724) Bathschatitzia: neznam, da li sam pogodio, da je u tom Bastašić. Kobača, Diaka i Matiaša uvrstio sam amo nagadjujuć po imenu njihovu.

Još nam je spomenuti tu, gdje navodimo imena poznatih nam drugovah Zrinjskoga, i njegova viernoga slugu Črnka, koji ga je sve do pred smrt njegovu vierno služio 1).

1) U izvorih se zove taj naš Črnko Franjom. On je pao u sužanjstvo tursko; nu najti ćemo, da je kašnje Jure Zrinjski kršćanske sužnje odkupio. Poslje je Jure Zrinjski sa svojom braćom darovao Ivanu Chernku jedno selo u Belici „attentis et consideratis fidelitatibus fideliumque seruitiorum gratuitis meritis fidelis Nostri ac Arcis Nostrae Chaktornia Castellani, Nobilis ac Egregij Joannis Chernko, quas et quae ille imprimis Domino Genitori Nostro foelicis recordationis, tandemque nobis .. fideliter prestitit (Povelja od 10. srp. 1586 n zem. ark. N. R. A. Fasc. 33. Nro. 9). Istomu tomu „Janwssu Chernku," svojemu Lowazmestru," bjehu oni već prije nješto darovali u rečenoj Belici (Povjest. Spom. 265). Nije l' to onaj isti Črnko, koji je Nikolu Zrinjskoga u Sigetu služio, i koga izvori zovu Franjom?

U tom redu junakah, što ga sada upravo ubilježismo, težko da su sadržana sva imena samo znatnijih vitezovah i Vojvodah. Jedan kašnji pisac, pjesnik naime Sirene mora jadranskoga, znatno popunjuje red naših vitezovah; i buduć da smijemo uzeti, da je on crpio stranom iz pjesamah i poviedanja narodnoga, stranom morda i iz kakova starijega pisana izvora; zato primimo amo još i ona imena, što jih samo on navodi. To pako jesu: Deli Vid Žarković, Golemi Stipan, Radivoj, Hasanović, Abram Penezić, Grdin, Slamenović, Miloš Badanković, Svilojević, Klisurić, Hrvojić, Palikuća, Matija Badanković, nadalje Pavao Joza, Fabijan Šaš, Šar, Mate Nagy, Huszár, Mate Hajdu, Benedikt Medve 1). Nu dočim mi ovdje dajemo mjesto i tim junakom, nemože nan biti nipošto namjera, da i ono sve primimo kao historičku istinu, što o njih pjesnik Zrinjski pjeva, jerbo nikada nesmijemo zaboraviti, da je Sirena pjesan. Sa sjegurnošću se smije samo toliko uzeti, da je osim junakah, koji su nam poznati iz drugih izvorah, jošte i drugih bilo, kojih imena spominje Sirena, i od kojih su njeki počinili osobita junačka djela.

2) Glede Golemoga Stipan a toli mi se važnom čini jedna okolnost, da ju ovdje naročito bilježim. Toga junačinu naime tako zove ne samo hrvatski prevod Sirene, nego i magjarski original.

Medju vitezovi, kojih su nam imena sačuvana, bijaše jih više, koji su se već prije proslavili junačkimi djeli i vještinom bojnom; sada pako oduševljivaše i nje i sve ostale njihove drugove jedna misao: da pod vojvodstvom proslavljenoga si vodje odbiju Turke od grada, koji je imao za svakoga izmedju njih i za cielu jim domovinu toliko važnosti. Takovim duhom bijaše nadahnut svaki Sigetski vitez, toli Hrvat koli Ugrin.

S takovom četom, malom na broju, ali jakom oduševljenjem i srčanošću, mogaše se Zrinjski s pouzdanjem primiti svoga velikoga posla. I za-nj imaše obrana Sigeta kao i za njegove junake dvojaku važnost; nu njegovo veliko požrtvovanje nikada neće imati pravoga smisla i tumačenja, ako neuzmeš, da je on vojevao i pao za veliku misao. Sada bješe nadošlo ono vrieme, koje je on već odavna izgledao: s Turci valjaše započeti odlučni bojak! On bješe pripravan od svoje strane, da uzdrži prvu neprijateljsku navalu; poznavajući pako i tvrdo svoje mjesto i još tvrdju vjeru i hrabrenost svojih vitezovah, pouzdano očekivaše, da će neprijatelj zlo proći pod Sigetom: na njega pako tako oslabljena i ponižena oborit će se liepa kršćanska vojska, koja se je zbirala oko cara Maximilijana, na to će ju barem voditi sličan primjer g. 1556! i tada će biti proslavljeno kršćansko oružje, nad kojim je Turčin tako dugo pobjede slavio, i ponižena domovina, nad koje je nesrećom mnogo tugovao, opet će se dići jaka i neprijatelju strašna. Njegovim je vitezovom već prije polovice srpnja jasno bilo, da jih čeka u Sigetu slavna pobjeda ol junačka smrt; te buduć da su to bili ponajvećom stranom sve sami posjednici što većih što manjih baštinah i ljudi oženjeni, imajući obitelji svoje: to je valjalo, da učine kao čestiti ljudi zadnje odredbe ob imanju svojem i za porodice svoje 1). Tada učini i Zrinjski zadnju svoju oporuku, iz koje žalibože samo jedan ulomak poznajemo (V. Pril. br. 43.); nu slutiti smijemo, da je on u njoj sinovom svojim, već mladićem liepih nadah, kao baštinu ostavio ne samo velika svoja imanja, nego i otčinsku svoju opomenu: da vierni budu Krstovoj vjeri i da ljube kralja i domovinu.

1) U Pril. priobćujem pod br. 41. takovu u Sigetu učinjenu zadnju odredbu viteza Grgura Lukšića. Pod br. pako 42 priobćeni list Petra Patačića poziva se samo na već prije učinjenu oporuku.

Kada je Zrinjski već za stalno znao, da se turska vojska približaje samu Sigetu, skupi u nutarnjem gradu oko sebe kapitane i vojvode, konjanike i pješake i Sigetske gradjane, te jih pozdravi u malo kriepkih riečih, kao što obično čine pravi vojevode. Eto na nas sultana Sulejmana, tako jim mogaše po prilici reći, da nam otme grad, koji smo uzeli braniti kralju i domovini. On se uzda u silnu svoju vojsku; naše je uzdanje pako u Boga, koji nas neće ostaviti, ako ga budemo od srdca molili. Zato dočekajmo našega i svega kršćanstva dušmanina s hrabrenim srdcem. Svaki nas čini svoju dužnost. Sloga i ljubav budi medju nami 1)!

1) Govor Zrinjskoga ima Budina (727) i Istvánfi (294). Na prvi se pogled vidi, da Zrinjski nije mogao reći onako kićen govor, kao što ga ima Istvánfi. Budina je već bolje mogao jezgru sačuvati.

Rekavši tako njekoliko riečih za ohrabrenje vitezovah svojih, pristupi k tomu, da ponajprije sám položi prisegu, zatim da tako isto učine njegovi vitezovi.

On reče ovakovu prisegu: Ja Nikola knez Zrinjski, obećajem najprije Bogu Velikomu, zatim Njegovu Veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru, i našoj ubogoj domovini i vam napokon vitezovom: da vas neću nikada ostaviti, nego da ću s vami življeti i umrieti, dobro i zlo podnositi. Tako mi Bog pomozi!

Na to prisegoše ovako njegovi vitezovi: Mi svi, gradjani, konjanici, pješaci i plaćenici Njegova Veličanstva, zaklinjemo se Bogu živomu, zatim kršćanskomu našemu vladaru, domovini i našemu gospodinu knezu Nikoli Zrinjskomu: da ćemo mu u svem biti poslušni; da ćemo š njim življeti i umrieti!

Bivši i ta prisega položena, proglasi Zrinjski nećaka svoga Gašu Alapića svojim nasljednikom za onaj slučaj, kada bi njega smrt snašla, te pozva svoje vitezove, da tada budu Alapiću onako poslušni, kao da jim je on na čelu.

Neima vojske bez strogih zakonah, niti u njoj neima reda bez bojne stege: zato morade i Zrinjski tom prilikom svojoj četi proglasiti bojne zakone, koji su imali za trajanja boja punu i jednaku valjanost za sve vitezove bez obzira na njihov povlašteni oli nepovlašteni stališ. Ti su bojni članci ovako glasili: Tko se nepokori svojemu poglavaru, nego se ogluši njegovoj zapoviedi i suprotstavi mu se: ima se pogubiti. Tko bude primio ili čitao list od neprijatelja: odmah se ima ubiti. Tko nadje list neprijateljski, na streljici u grad hićen, odmah ga ima predati svojemu poglavaru, koji će ga udilj sažgati. Tko ostavi svoje mjesto bez dopuštenja svoga kapitana ili vojvode, odmah se ima objesiti. Tko se nadje u tajnu dogovaranju s drugom svojim, ima se s njim ujedno objesiti; tako budi i onomu, koji bude opazio takovo dogovaranje, a nebude ga hotio prijaviti. Tko ukrade drugu svomu samo jedan dinar: odmah se ima objesiti.

Istom bjehu proglašeni ti strogi članci, i već se Zrinjskomu skoro poslje toga dade neugodna prilika, te je morao pokazati, da će u istinu držati, što je proglasio. Jedan pješak bješe mač trgao na svoga vojvodu: i zato mu Zrinjski dade glavu odsjeći. Još dade on pogubiti njekoga agu, koji je iduć prama Sigetu medju ubogim narodom strašno biesnio, te je poslje bio ulovljen od Sigetskih vojnikah 1).

1) Budin a 727-28. Prisp. Istvánfi 295.

Tako se dakle pripravi Zrinjski, da dočeka neprijatelja. Od strane vojske Maximilijanove nemogaše se medjutim ništa učiniti, da bude stavljena kakova zapreka dalje napredujućim Turkom: jer niti je ona već bila sva sakupljena, niti je znala za vremena za pravo kretanje četah Sulejmanovih.

Sulejman mogaše na taj način nastaviti svoje priprave bez zapreke ikakove. Pošto je već prije bio odpravio prama Sigetu težke topove za obsiedanje, uputi zatim onamo i jedan dio svoje vojske, sám jošte boraveć u Pečuhu s izabranimi svojimi četami.

Zadnji dan mjeseca srpnja opaze već u Sigetu s tornja u nutarnjem gradu, kako se dižu oblaci praha od Sv. Lovrinca (Sz. Lőrincz), koje je selo bilo Nikolino, a ležalo je jednu milju od Sigeta. Nikola odmah pošalje nješto svojih konjanikah i pješakah, da vide, što to znači. To bijahu prednje neuredjene čete Sulejmanove vojske, koja se je pred njim uputila pod Siget. Njeki od Turakah dadu se još bliže k Sigetu, te tako dodje do šarkanja medju grmljem i ogradami pred novim varošem, koje je potrajalo od jutra do pódneva, nu bez ikakova uspjeha. Zatim se Turci opet vrate u svoj tabor.

Na 1. kolovoza krene dalje ona turska vojska, koja se je bila dan prije pokazala kod Sv. Lovrinca, te zauzme tabor četvrt milje od Sigeta na dugoljastih vršcih na sjevero-iztočnoj strani. Odatle se davahu pomanje čete u boj s branitelji Sigetskimi; nu još se sada neučini ništa znatnijega.

Na 5. kolovoza ostave rumilski i anatolski beglerbeg rečene brežuljke, te utabore svoju vojsku u ravnici oko grada; na onih brežuljcih pako razapnu šatore za cara Sulejmana, koji je imao sutra dan onamo prispjeti. Turske vojske, koja je već bila pala pod Siget, bijaše toliko, da su joj šatori sada grad sa svih stranah okružili.

Gruvanje topovah i pucanje pušakah naviesti 6. kolovoza, da je prispio u tabor sultan Sulejman, koga su njegovi Turci pozdravili gromovitim uzklikom: Allah! Allah! I Zrinjski ga pozdravi, kao što pripoviedaju Turci. Po gradskih zidovih dade on povješati crvene tkanine, gradski toranj pokri novim limom i izpruži najveći svoj top. Tim mu reče, da ga prima kao junaka, i da je gotov dati se s njim u junačku borbu. A kao što su Turci Allaha svoga u pomoć zvali, tako i Sigetski junaci naviestiše, da su pripravni za Isusa krv liti, zazvavši u tri puta ime Njegovo 1).

1) Budina 728. Istvánfi 295. Hammer III. 447.

Pod Sigetom dakle, branjenim od 2500 vitezovah, ležaše ogromna turska vojska. Janjičari, azapi i spahije bijahu joj jezgrom. Sila što većih što manjih topovah bijaše spremna, da ruši, što nemože porušiti čovječja ruka. Tursku momčad nadahnjivaše izvanrednim smionstvom prisutnost cara Sulejmana, komu se je sreća dosele malo kada iznevjerila. On, najveći vojevoda svoga vremena, da vaše takodjer glavni pravac svemu bojnomu podhvatu; a na koliko nisu dotjecale njegove dobom i boli podsječene sile, u tom pomagaše desna ruka njegova, veliki mu vezir Mehmed Sokolović, i drugi poturica Aliportug po imenu, koji je upravljao svim topničtvom. Od njegove dakle strane bješe sve učinjeno, da Siget bude grobom viernih svojih braniteljah.

Koliko je upravo vojske Sulejman pod Siget doveo, i s koliko je topovah bedeme grada toga rušio, to se neda sasvim točno opredieliti. Medjutim mislim, da se nećemo odaljiti od istine, ako reknemo, da je moglo biti momčadi za boj odredjene nješto preko 100.000, a topovah što većih što manjih preko dvie stotine. Tako govoreć s jedne se strane na to obaziremo, da je sultan u isto vrieme imao jednu vojsku, koja je Gyulu jurišala, a druge su bile odredjene, da paze kršćane u njihovih taborih u sjevernoj Ugarskoj, kod Gjura i Preloga. Drugo je zatim, što moramo uvažiti, da je naime u Sulejmanovu taboru bilo mnogo čeljadi, kojoj nije bile zvanje, da sama vojuje, nego da pomaže vojnike drugim načinom. To je uboga raja, koju je Turčin sa sobom gonio iz svih svojih zemaljah, koje su mu u putu bile, dakle iz zemaljah, u kojih je Slavjanin tužne dneve boravio 2).

2) O broju turske vojske i topovah govore različito stariji poznati izvori, Budina, Forgáč, Istvánfi i turski izvori kod Hammera. Što je u njih rečeno, svatko će lahko naći. Ja dodajem samo njeke bilježke iz drugih izvorah. U izvoru: Aus vier Jahrh. veli junak, da je bilo „annderthalb hundert tausent starck geubtes und ungeubtes Kriegsvolk“; zatim veli, da su Turci pucali „aus zwanzig Maurprechern und dann an dem andern gemainen veldtgeschuz alles ob 200 Stuck." U carskom dvoru i taboru bijahu ovako izvješćivani o turskoj sili. Najprije bjehu dočuli, da Sulejman vodi sto hiljadah konjanikah (Contarini 1. kolov.); zatim jim bješe Zrinjski doglasio, da Turakah može biti „do sto hiljadah konjanikah" (u Pril. Contar. 15. kolov.). ri tom po prilici mnienju ostadoše i kašnje, samo što su još mislili, da će biti kod Stojnoga Biograda 25.000, a kod Gyule 30-000 (Contar. 20. kolov. u Pril.). Glede Turakah pod Sigetom tako isto govori i Albini-evo pismo od 26. kolov. (u Pril.). - U tom mi se osobito važno čini ono, što je izrekao o broju turske vojske francuzki poslanik Vilim Aube, koji je, kao što znademo, vidio Sulejmanove čete u taboru kod Zemuna; on pako veli, da nevjeruje, da bi bilo u sultanovoj vojsci više od sto hiljadah vojnikah, nu druge čeljadi neoružane da ima golem broj (Izviešće Soranzovo od 14. rujna u Pril.).

Obsada Sigetska, koja je pravo govoreć 7. kolovoza započela, pokazuje nam po onom, što je upravo rečeno, već i u tom veliku zanimivost, što i na jednoj i na drugoj strani velikom česti djeluje um i sila slavenska: ovdje za kršćanstvo i slobodu, ondje za tudju silu i robstvo.

Sulejman tako razredi svoju vojsku, da je vojvodstvo nad desnim krilom povjerio trećemu veziru Ferhad paši i anatolskomu beglerbegu Šems Ahmedu, lievo pako Mustafi, petomu veziru, i rumilskomu beglerbegu Sal Mahmudu, a medju nje je stavio janjičarskoga agu i Aliportuga, dodavši jim još begove s krajine, naročito požežkoga bega Nasuha po imenu (Hammer III. 448.).

Bivši vojska tako smještena i razredjena, započ mu Turci dne 7. kolovoza boj na Siget. Udare pako najprije na novi varoš, i to na južnu mu stranu, koja je upravo bila najslabija. Nu buduć da su se dali na jurišanje bez dovoljne priprave, zato budu suzbijeni i sav jim se trud osujeti. Od Janjičarah, koji su se s velikim smionstvom približili k varošu, ostane dobar dio na bojnom polju; a tako isto poruše topovi iz grada one nasipe, na kojih su Turci hotjeli svoje topove smjestiti.

Pošto je tako prvi dan boja sretno po naše prošao, buduć da su samo jednoga junaka izgubili u kreševu med ogradimi pred novim varošem, zapovjedi Zrinjski, da se izsieče i spali drveće i ograde pred tim varošem; zatim zatrpa sa zemljom južna vrata toga varoša i iztočna oliti pečujska u starom varošu 1).

1) Budina 729. Forgáč i Istvánfi nepripoviedaju podrobnostih. Istvánfi medjutim ubilježi, da je Zrinjski izgubio onaj dan, kada je Sulejman pod Siget došao, jednoga od svojih pouzdanih starih vitezovah, Petra Farkašića naime, koji je tada preminuo nakon dulje bolesti.

Uvjerivši se Turci, da bi jim i novi varoš mnogo muke zadao, ako ga budu napadali bez nuždnih i navadnih pripravah, dadu se na taj posao već onu noć, koja je sledila nakon prve bitke, i nastave ga zatim i drugi dan. Tad počeše naime Turci činiti dokope, u kojem su poslu najsmjeliji i najvještiji bili Janjičari. Oni bi po malo zemlju pred sobom kopali, te bi se izkopanim jarkom sve više približavali k gradu, štiteći se od neprijateljskih topovah i pušakah zemljom izkopanom iz jarakah, koju bi preda se bacali. Tako se dokapahu oni po malo do grada, imajući ponajprije tu zadaću, da zatrpaju gradski jarak na onom mjestu, gdje bi se imalo u grad provaliti preko prodora, koji su medjutim imali učiniti topovi zrnjem svojim 2).

2) Ovako tumači znamenovanje i odredjenje tadanjih dokopah Salamon na str. 563.

Pošto su se Janjičari doniekle dokopali, mogahu oni već 8. kolovoza pucati i strieljati na Sigetske branitelje. Nu taj isti dan gruvahu na novi varoš i turski topovi sa tri strane. Buduć da su Turci sada ponajprije o tom radili, da svladaju novi varoš, nisu još činili većih pokusah niti proti staromu varošu, niti proti gradu; nu nješto ipak učiniše već na početku obsiedanja i na jednoj i na drugoj strani. Na stari varoš bjehu naime počeli pucati već 8. kolovoza, i to sa strane iztočne, gdje je taj varoš bio najslabiji, te tako isto nastaviše tu pucanje i 9.; proti gradu pako stavi Aliportug noćju nakon osmoga veliko topovlje. Njegovi se bjehu naime dokopali na sjevernoj strani grada upravo do same močvare, i tu učini on kod tako zvanih kraljevskih vrtovah nasip, u koji je stavio svoje topove. Dne 9. kolovoza rano s jutra poče odatle udarati prama nutarnjemu gradu pet većih topovah i tri bumbarde, te zrnje iz tih topovah poruši nješto od tornja u nutarnjem gradu i razbije zvonove, koji su u njem visili.

Taj isti dan nastaviše Turci i svoj poglaviti za sada posao, naime navalu na novi varoš. Pucano pako bijaše ne samo iz topovah, nego takodjer iz pušakah, jer su Turci bez dvojbe i bliže dolazili k varošu, da zasipaju jarak, pak zatim da jurišem u varoš provale. Medjutim do toga juriša niti nedodje. Zrinjski bo je dobro znao, da se novi varoš nemože sa svojim slabim utvrdjenjem na dugo braniti proti neprijateljskim topovom; zato, kada je vidio, da obrana toga. varoša i njega stoji žrtvah, odluči, da će ono izvesti, na što je već prije bio pripravan. Nakon žestokoga boja naime, koji je potrajao cieli dan, dade on novi varoš na sve četiri strane upaliti. Njegovi junaci, koji su to slabo mjesto tri dana branili, povuku se zatim u stari varoš; most medju tim i medju novim varošem bude porušen, i u starom varošu budu sada i južna oliti Šikloška vrata zatvorena i zemljom zatrpana 1).

1) Budina 729 i 30. Istvánfi 295-6. - Nevidim razloga, zbog koga bi se moralo reći, da je temeljitije pripoviedao Istvánfi, kada je rekao, da je Aliportug dao pucati sa sjevera na nutarnji grad istom onda, kada je stari varoš jurišan.

Buduć da se je Zrinjski samo onda mogao uzdati, da će se što velika izvesti proti Turkom, ako bude car Maximilijan za vremena upotriebio onu silu, koja se je skupljala pod njegove stjegove: zato je on izvješćivao cara o turskoj vojsci i o njezinu kretanju; te kao što je prije bio poslao svoga ulaka, da doglasi caru, da neprijateljska vojska dolazi na Siget, tako je i sada odpravio glasnika, dne 6. ili pako 7. kolovoza, koji je imao javiti, što je bilo dotle pod Sigetom učinjeno: da je naime poda-nj pala turska vojska sa samim carem Sulejmanom i da ga je već od svih stranah okružila, imajući do 100.000 konjanikah 1). Maximilijan izčekivaše još svedjer bojne pomoći, koje su mu velikim dielom iz dalekih zemaljah dolazile, i nastojaše neumorno oko drugih bojnih pripravah. Strane čete dolažahu tečajem mjeseca srpnja i u prvoj polovici kolovoza. Sluteći Maximilijan, da bi vojna, na koju se je pripravljao, mogla odlučnom postati za dalji udes njegovih zemaljah, odredi posebnom naredbom u glavnom svojem gradu Beču, da sviet moli pomoć božju za sreću kršćanske vojske. Na znak, koji bi dali zvonovi, svatko se imaše na koljena hititi, bilo na domu ili na javnom mjestu. Upravo onda, kada je došao u Beč prije spomenuti glas od Zrinjskoga, bješe Maximilijan odredio, da će glavom poći u svoj tabor u Ugarsku, da tu ravna bojnimi poslovi, nemogavši prije onamo poći stranom zbog nastavljanih pripravah, stranom takodjer zbog posljedicah bolesti, koju je bio prebolio 2).

1) U Pril. Conta rin. pismo od 15. kolov.

2) O dolazku četah daje zanimiva izviešća Contarini u svojih listovih od 18. i 25. srpnja, 1 od 1., 8. i 15. kolov. Naredjene molitve spominje Bizar 694.

Medjutim prije nego li je Maximilijan iz Beča krenuo, nastavljana bijaše pod Sigetom dalja i sve žešća borba.

Upalivši Zrinjski novi varoš, da negubi u obrani slaba mjesta preveć silah, kojih i onako nije imao u velikom obilju, povuče se sa svojimi, kao što već rekosmo, u stari varoš, da sada odatle Turke odbija.

Netreba tomu osobita znanja stvarih bojnih, da se uvidi, da je Zrinjski morao sada imati namjeru, da brani donekle stari varoš. Već sám položaj Sigeta pokazuje, da neprijatelj nije mogao proti njemu s uspjehom inako postupati, nego da redom uzme najprije novi, pak zatim stari varoš: a to, što svatko vidi, vidio je doista i Zrinjski. Nadalje je on sám. izkusio, da je i novi varoš, premda onako neznatan, neprijatelja puna tri dana uzdržao: koliko se je dakle više moglo očekivati od staroga varoša, koji je bio mnogo bolje utvrdjen? Napokon je on imao pred sobom primjer g. 1556, gdje mu se je pokazivalo, da se je stari varoš mogao držati bez mnogih žrtvah preko jednoga tjedna. Zato se niti nemože ino uzeti, nego da je Zrinjski morao odlučiti, da će upotriebiti koristi, koje mu pruža stari varoš: da naime opet zadrži neprijatelja za više danah i da mu silu oslabi za koju tisuću smjelih vojnikah. Ta je stvar tako prosta, da se nemožemo dosta načuditi, kako se je moglo dosele vjerovati Forgáču i Istvánfiju, koji pišu, da Zrinjski nije imao volje braniti staroga varoša, već da ga je hotio spaliti kao što je učinio s novim, pak da je samo na prošnju svojih vojvodah privolio, da se brani stari varoš 1).

1) Forgáč 426. Istvánfi 295. Koliko mi je poznato, prvi je Salamon zabacio pripoviedanje tih pisacah (na str. 574).

Nu dočim je Zrinjski odlučio stáviti se u starom varošu, nije mogao ipak imati namjere, da ga brani do zadnjega svoga čovjeka, jer je valjalo čuvati sile za obranu grada. On odluči dakle od svoje vojske 600 vitezovah, kojim je povjerio stari varoš.

Turci započmu pucati na stari varoš već 10. kolovoza. Već odprije imahu oni smještene svoje topove na iztočnoj strani staroga varoša; sada pako druge jošte naperiše s južne strane, i to jedne proti jugo-iztočnomu, a druge proti jugozapadnomu bedemu. Nu premda se je već s tih strana mogla silna vatra sipati na stari varoš, to ipak htjedoše Turci, da se jošte s jedne strane približe. Imajući oni u svojoj vlasti novi varoš, počmu se Janjičari pod Aliportugovom upravom dokapati prama jarku, koji je dielio taj varoš od staroga, da još i tu stave svoje topove. Uzprkos strieljanju s bedemah staroga varoša, koje je mnogoga Turčina srušilo, uspiju zbilja Janjičari doniekle u svojem poslu. Već bješe suešena gomila košarah, zemljom napunjenih, i nasip se dizaše, gdje je valjalo staviti velike topove. U tom izleti iz staroga varoša Mate Sečujac iliti Sečedi s četom pješakah, i tako srčano udari na Janjičare, da jih je mnogo ubio i ranio, neizgubivši sám od svoje čete nego samo jednoga junaka (Budina 730. Istvánfi 295.).

Sigetski vitezovi sretno suzbijahu turske navale, koje su bez dvojbe odmah sliedile poslje 10. kolovoza, i zaprečivahu po mogućnosti što iz topovah, što iz pušakah, da se neprijatelj nedokopa do varoša.

Medjutim pristupe Turci k poslu, u kojem je bilo za obranu Sigeta najviše pogibelji.

Oni se naime na to dadu, da prosieku onaj veliki nasip staromu varošu na zapadu, koji je činio, te se je morala voda potoka Almaša razlievati oko grada i jedne strane staroga varoša. U tu svrhu bude odredjeno množtvo turskih vojnikah i kršćanske raje, da brže bolje prokopaju nasip motikami i lopatami. Da pako ti poslenici nebudu od kršćanah smetani, stavi se nedaleko od njih četa od šest stotinah Janjičarah, koji su stali pripravni, da suzbiju kršćane, ako jim se prohtjedne iz varoša provaliti. Nješto podalje, skoro na samom kraju nasipa, gdje je bilo vojničko groblje, bješe još Aliportug stavio četiri velika topa, kojim je bila zadaća, da pucaju proti jugo-zapadnomu bedemu u gradu, što je dakako moralo biti u prilog onim, koji su radili oko prokopanja nasipa. Uz takove dakle priprave dadu se Turci na svoj posao.

Kao što nije trebalo turskim vojevodam, da jim tko pokaže veliku važnost nasipa, tako isto mislim, da niti Zrinjskoga nije trebalo moliti, da dopusti svojim, da raztjeraju Turke od njihova posla. Motreći on svoju malu četu, morao je čuvati svakoga i pojedinoga junaka; nu gdje se je o tom radilo, da Sigetu bude sačuvana njegova velika podpora, tu je i on morao biti pripravan na žrtve.

Zrinjski odredi dakle dvie stotine od svojih vitezovah, da provale iz varoša i da raztjeraju Turke od nasipa. Vodjami te čete učini Radovana i Franju Dando-a, koji su bili vriedni, da jim se povjeri tako važan posao. Radovan i Dando izvedu svoju četu malo prije sutona na Bobovačka vrata. Spustivši se s nasipa prama Janjičarom, tako jih vješto spopadu, da niti nisu pravo mislili na obranu, nego odmah stanu bježati. Još veća zabuna nastane, kada su počeli na sve strane bježati oni silni poslenici, koji su stali kod nasipa. To upotriebe naši, i priskočivši k onim turskim topovom, što smo jih malo prije spomenuli, zagvozde jih i sasieku jim kolesa i osovine. Nu medjutim se bješe sletila na mjesto, gdje je boj započeo, velika sila Turakah, i tada istom postade borba žestoka. Videći Sigetski vitezovi, da bi jih neprijatelj mogao sa svih stranah okružiti, dokopaju se nasipa, i po njem stupahu sve bliže prama varošu, puškarajuć se neprestano s neprijatelji, koji su jih uzastopce sliedili. Tu pade njekoliko od naših vitezovah; padu naročito i oba vodje, Radovan i Dando. Obojicu shvati neprijateljska kuglja već blizu varoških vratah: što je slavnim za nje dokazom, da su stražnji bili pri ustupanju. Turci natakoše njihove glave na košare kod onih topovah, koje su oni bili zagvozdili. Na strani turskoj bijaše medjutim tom prilikom mnogo veći gubitak; a medju mrtvimi imadijahu i oni dva veća častnika 1). Zrinjski mogaše biti zadovoljan s uspjehom ovoga provala, premda u ostalom lahko vjerujemo, da je morao žaliti za svakoga junaka, koji je tu poginuo, a osobito za stare svoje vitezove, Radovana i Dando-a.

1) Istvánfi 296. Tu je i ono, kako su tobož molili Zrinjskoga, da dopusti Turke raztjerati.

Lašnje je Turčin mogao pregorjeti svoj gubitak, jer su u njegovih taborih stale još tolike hiljade, koje su mogle zamieniti padše vojnike. Zato nam valja uzeti, da onim jednim porazom nije ni na čas prekinuto dalje djelovanje turske vojske. Naši nam izvori doduše nepripoviedaju pojedinostih u daljem boju za stari varoš do odlučnoga turskoga juriša i uzmaknuća naših vojnikah; nu jedan izmedju njih toliko nam barem veli, da su Turci sedam putah navaljivali, i to tri puta s velikom silom, prije nego li je učinjen od njihove strane odlučni juriš 1).

1) V. u Pril. Albini-evo izviešće od 26. i 30. kolovoza.

Taj upravo izvor može nas podjedno i o tom uputiti: kakovim je načinom boj nastavljan na stari varoš. S jedne strane udarahu naime turski topovi s poznatih nam već svojih miestah na gradske zidove i bedeme, da jih poruše, ili da barem koji prodor učine; s druge pako strane dokapahu se Janjičari i drugi smioniji Turci k varcškim jarkom. Znano nam je, da stari varoš nije bio od svih stranah močvarom okružen: i zato bijaše moguće Janjičarom, da u sušem tlu prave svoje dokope. Na njekih mjestih doprieše oni uzprkos živoj vatri naših topovah i pušakah do varoškoga jarka, te ga zametaše. Bivši pako to učinjeno, pripravljen bijaše put Turkom, da juriš čine na varoš, na onakovo mjesto, gdje su topovi medjutim prodor učinili.

Netreba da nam naši izvori kažu, da je Turčin mnogo svojih vojnikah izgubio, dok se je tako samo i na jednoj strani do varoša dokopao: jer ako su se kopači i štitili zemljom, koju bi preda se izkapali, to su se ipak kadikad pomoljavali, a osobito onda, kada je trebalo jarak zatrpati. Ako je pako već pri tom poslu moralo mnogo Turakah izginuti, koli veći moraše biti njihov gubitak, kada su stali jurišem na varoš navaljivati. Prigodom takova juriša smjestili bi branitelji po više svojih topovah na onu stranu, kojoj je najveća pogibelj prietila, a to jim bijaše moguće, jerbo su oni već i tada nješto lašnje svoje topove premieštali nego neprijatelj, koji je na nje navaljivao; zatim bi i sami doče kali neprijatelja na prodoru, bijući ga iz pušakah, dok je u većoj daljini bio, a laćajući se osim toga koplja, mača i bojne sjekire, kada jim je do dohvata došao. Težko zrnje iz topovah, pomagano vješto sipanom vatrom iz pušakah i sjegurnimi udarci, moraše rušiti Turke kao snoplje.

Tako si stvar predstavljajuć, možemo razumljeti, kako je mogla mala četa, koju je Zrinjski odlučio da brani stari varoš, onoliko štete učiniti neprijatelju kao što je učinila. Već prigodom prvoga i drugoga juriša izgubiše Turci do 600 Janjičarah i do 1000 drugih vojnikah.

Usljed toga poraza, naročito pako usljed užasna po se djelovanja Sigetskih topovah, od kojih je jedan malone sám sultanov šator dohvatio, uzmakoše Turci na čas od varoša 1). Nu turski vojnik tadanjih vremenah nedade se lahko prestrašiti, i premda su prvi juriši krvavo plaćeni, to ipak skoro za tim ponoviše Turci svoje navale. Žalostnim izkustvom poučeni pripraviše se oni sada na boj još bolje nego prije. Nu sav njihov napor i sva žestina, kojom su navaljivali, razbi se o izvanrednoj hrabrenosti Sigetskih vitezovah i ubojitosti njihova oružja. Prigodom nastavljanih jurišah opet pade mnogo Turakah, tako da jih je u jurišanju svega palo preko 5000, a medju timi bijaše samih Janjičarah 1500. Osim toga uhitiše Sigetski vitezovi preko 200 Turakah.

1) U Pril. Contarini 20. kolovoza.

Ova djela Sigetskih vitezovah moramo smatrati čudom hrabrosti i junačtva: jer ako su i imali branitelji po svojem položaju za se njeke prednosti pred navaljujućim neprijateljem, to je ipak s druge strane njihovo stanje bilo preko mjere tegotno i pogibeljno, navlastito pako s toga, što je njih bilo premalo, dočim je neprijatelj imao silu vojske. Zato je Turčin mogao na nje slati nove i nove čete; oni su pako sve jedni ostajali, i imali su odbijati dan na dan nastavljane navale, nenalazeći časa da se odmore i okriepe.

Kada su Maximilijanu došli glasovi o tako uspješnu branjenju Sigeta, nemogaše on naći dosta riečih, kako da pohvali Zrinjskoga i njegove hrabre vitezove. Pravim mu se čudom činjaše, gdje se Zrinjski u tvrdjavi, koju nebi brojili u Italiji medju bolje tvrdjave, tako hrabro i vješto brani proti neprijatelju, koji ga je obsio sa sto hiljadah vojnikah, da nije samo odbio svaku navalu, nego je još neprijatelju učinio toliko štete i toli ga osramotio 1). Isto tako i još s većim pravom mogaše i Zrinjski s ponosom motriti uspjeh dosadanjega svoga nastojanja, sjajno bo bijaše već dokazano, da i mala šaka odabranih vitezovah može obustaviti silnu vojsku najvećega pobjeditelja. Nu njemu, koji je stvar s bliza motrio, bijaše podjedno već i to jasno, da neće moći za dugo držati staroga varoša. Buduć da nije imao onoliko vojske, koliko se je zahtievalo za obranu prostrana Sigeta, mogaše on stari varoš samo doniekle braniti, da neizgubi preveć silah, koje je morao čuvati za branjenje najtvrdje strane, grada naime. Zato, vidivši on, da je prigodom na stari varoš činjenih jurišah i od njegovih vitezovah prilično mnogo poginulo ili ranah dopalo, morade već zbog toga razloga na to pomisliti, kako da u zgodan čas ostavi stari varoš. Nu osim toga bijaše jošte i drugi razlog, koji ga je silio, da što više čuva sile svoje i da jih sjedinjuje za obranu grada. Turčin naime, imajući onako ogromnu vojsku, mogaše po malo postupati i proti gradu u isto vrieme, dok je još juriše činio na stari varoš. Turska vojska nastojaše već tada o tom, da se gradu primakne i da nadje po koje mjesto, s koga bi barem iz topovah na gradske zidove i bedeme udarala. S tih razlogah morade Zrinjski odlučiti, da će ostaviti stari varoš: kao što se je toj nuždi već unapried mogao nadati, čim je vidio, da neima dovoljno vojske 2). 

1) U Pril. Albin. izviešće od 26. kolov.

2) Sama stvar kaže, da je Zrinjski morao tu odluku učiniti, da poštedi svoje sile; nu to isto vele izrično i naši izvori. V. u Pril. Albin. izviešće od 30. kolov., i Ö. M. Z. II. 276. Glede spomenutoga Albini-eva izviešća primjećujem, da ga ja smatram samo kao popunjenje izviešća od 26. kolov

Nu premda je on mogao tu svoju odluku već sada izvesti, niti se je imao bojati prikora, da sramotno uzmiče pred neprijateljem, to je ipak privolio, da njegovi vitezovi još jednom dočekaju u starom varošu turski juriš, a zatim da se potegnu u grad.

Prije medjutim nego li pristupim k opisivanju toga konačnoga juriša, spomenuti mi je još dvie stvari, koje su se sada dogodile.

Sigetska posada bijaše po tom jaka i neprijatelju strašna, što su joj svi vitezovi bili jednim duhom nadahnuti. Oni se bjehu sastali u junačko kolo na poziv glasovitoga vojevode, da s njim oli pobjedu održe, oli slavno poginu. Nu i tu se nadje jedan izdajica. Zrinjski bješe primio na svoju plaću njekoga Antuna Mletčanina, čovjeka vješta u bojnih poslovih, te kao takova bješe ga i odlikovao. Nu taj čovjek, koji bez dvojbe niti nije došao u Siget nego samo za plaću, iznevjeri se gospodaru svomu, te pribježe k Turkom, u kojih su takovi izdajice dobro bili vidjani i plaćani. Buduć da je on mogao kao čovjek bistar i uman dobro proučiti nutarnje uredjenje Sigeta i svu mu silu, zato se naši moradoše smutiti, kada su opazili, da je on k Turkom prešao, da jim za sramotnu plaću izdade što je izdati mogao 1).

1) U Pril. Albin. izviešće od 27. kolov.

Drugo je jošte jedan čin Zrinjskoga, o kojem nesmijemo nikako podvojiti, premda ga pravo nemožemo prosuditi. Rekli smo, da su naši prigodom jurišah preko dvie sto Turakah živih ulovili; isti pako izvor, koji nas o tom izvješćuje, dodaje ujedno, da je Zrinjski dao te ulovljene Turke pogubiti i da jim je zatim glave na zidovih ponaticao. Svatko će odmah i sám pomisliti, da Zrinjski toga nije mogao učiniti bez dovoljna razloga. Nu što mu je moglo biti za to povodom, toga već sada nepogodismo, jerbo nam naš izvor samo toliko veli: da je Zrinjski Turkom poručio, da bi oni ono isto učinili š njegovimi junaci, da jim koji u šake pade, što je on učinio š njihovimi ulovljenici. Zrinjski nebi bio smio tako govoriti, da Turci nisu već prije pokazali, da odstupljuju od zakonah junačke borbe. I po tom bi smo morali njegov čin smatrati samo kao osvetu za nečovječnost tursku. Moguće je, da se Zrinjski već u dosadanjem boju nije nad ničim tako zgražao kao nad tim, što je Turčin raju svoju gonio kao niemu životinju, da smrt pripravlja svojoj braći po krvi i po vjeri 1).

1) O pogubljenju turskih ulovljenikah govori Albini u izviešću od 26. kolov. Znade za to i Ortelij (str. 110), samo što je on mislio, da je to učinjeno još prije uzeća novoga varoša.

Nu bilo to ili što inoga uzrokom, koji je Zrinjskoga vodio, te je dao ulovljene Turke pogubiti, toliko možemo uzeti kao izvjestno, da je tim njegovim činom turska vojska još više razjarena bila, te da je neodoljivom žestinom vojevala, kada su ju njezini vojevode poveli, da učini zadnji juriš na stari varoš.

Obično se uzima, da je taj juriš učinjen 19. kolovoza. Turci započmu boj već za rana jutra. Najsmioniji izmedju njih navale preko zatrpana jarka prama učinjenomu prodoru. Hrabri branitelji suzbiju više putah navaljujuće neprijatelje, i mnogo jim štete učine iz topovah svojih i svojim ručnim oružjem. Nu zahman bijaše sva oduševljenost i hrabrost Sigetskih braniteljah, kada je neprijatelj mogao na mjesto suzbijenih ili poubijanih vojnikah druge u boj poslati. Tako bijaše boj nastavljan cieli dan. Na naše vitezove, od kojih je već po gdjekoji u krvavoj sječi propao, navaljivaše Turčin bez prestanka, nemareć za silne žrtve, što jih je već imao. I sám imajući dovoljno razloga, da se divi junačtvu, kakova još nikad nije vidio, znao je on ipak, da ta šaka ljudih mora napokon ili sva izginuti ili se mora natrag povući. Naši odbijahu jošte neprijatelja na onom prodoru, na koji je u varoš provaljivao, a u tom provale Turci još s jedne strane, od strane naime velikoga nasipa. Pošto su se tako

Turci u varošu umnožali, nebijaše više našim moguće, da jih na jednoj strani drže, i njeki od Turakah doprieše već prama mostu, preko koga su se naši mogli u grad povući. Zato, kada su se naši počeli pred večer prama mostu povlačiti, nemogoše svi dotle doprieti, bivši od Turakah sa svih stranah zaokupljeni. Tu pade mnogi od naših vitezovah, svladan množtvom neprijateljah, kojim se nije moglo odoljeti. Polovica ipak posade sretno predje preko mosta i spasi se u grad, da tu nastavi junačku borbu. Taj dan i u tih borbaḥ divnoga junačtva izgubi Zrinjski više svojih odličnijih vitezovah, kanoti Martina Bošnjaka, Petra Botoša, Petra iz Bate, Blaža Diaka, Jurja Matiaša, Ivana Gerdeja i više. drugih; najviše pako moraše žaliti za Matu Sečedi-a, prvoga vojvodu svojih pješakah, komu je neprijateljsko tane oba koljena povriedilo. Nu na turskoj strani bijaše gubitak mnogo veći nego li na našoj 1).

1) Budina 730. Forgáč 426. Bizar 697. Istvánfi 297. U tih se izvorih veli, da su Turci izgubili preko 3000 što Janjičarah, što inih vojnikah. Ja medjutim mislim, da se to mora tako uzeti, da je toliko Turakah palo u obće za jurišanja na stari varoš. Buduć da se u tih izvorih samo o jednom jurišu govori, zato su oni na taj jedan juriš sveli i sav turski gubitak.

Kada je Zrinjski pustio stari varoš, tada bijaše car Maximilijan već od njekoliko danah na ugarskom zemljištu, i to kod Staroga grada oliti Óvára. Onamo bješe on prispio sa svojim bratom Ferdinandom i s jednim dielom svoje vojske na 16. kolovoza. U njegovu taboru, koji je tu učinio, bijaše odmah s prvoga početka 17.600 konjanikah, iz Njemačke i iz njegovih ostalih zemaljah, a 2.500 iz Ugarske; pješakah pako bijaše u svem 30.000, a medju njimi 2500 iz ugarskih županijah. Pošto su kašnje prispjele još njeke pomoći stranom još u Stari grad, stranom pako istom u Gjur, naraste carev tabor do 55.000 ljudih 2).

2) Ova je stvar najbolje sastavljena na temelju izvorah u Ö. M. Z. 1827 III. 72 i sl., gdje se pobliže naznačuje, što je dovedeno iz Njemačke, iz Česke, Morave, Slezke, Lužice, Austrije i Ugarske. Iz Ugarske bijaše, kao što je rečeno, 2500 konjanikah i isto toliko pješakah; tom pako četom upravljaše Andrija Báthori. Od ugarskih dostojanstvenikah dodjoše u kraljev tabor: Nikola Olab, ostrogonski arcibiskup, Antun Vrančić, jegarski i Franjo Forgáč, veliko-varad. biskup, i još njeki drugi. U kraljevu taboru nadje se više knezovah i čuvenih vitezovah iz dalekih takodjer zemaljah: iz Englezke, Francuzke, Italije, Poljske, koji su sa sobom doveli što više što manje većinom dobro naoružanih i izvježbanih vojnikah

Glavnim vojevodom svoje vojske učini Maximilijan svoga brata Ferdinanda, pridruživši mu kao namjestnika jednoga njemačkoga grofa. Na red u taboru imaše paziti kraljevski konjušnik Franjo Tah još s jednim njemačkim vitezom. Najvišim upraviteljem svoga topničtva imenova Maximilijan Pavla Zadranina, koji je bio sin poznatoga poslanika Jerolima Zadranina. Bojnim brodovljem, koje je imalo dvanaest galijah i trideset šajkah, imaše upravljati vitez njemačkoga reda Filip Flach po imenu. Nu osim te jedne brodnice, na kojoj je bilo 3000 momakah, stranom Talijanah, stranom Hrvatah Primoracah, bijaše jošte trideset brodovah pod Ivanom Petö-om, i opet druga trideset i tri broda, koja su imala za vojskom hranu i topove voziti.

Osim one vojske, koju smo našli u taboru Maximilijanovu, bijaše jošte drugih četah, smještenih na raznih stranah. Egino Salm stajaše kod Komorana sa 30.000 ljudih od raznih narodah i iz različitih zemaljah. Stjepan Dersffy, kapitan plemstva s one strane Dunava, imaše u svom taboru kod Nitre 10.000 momakah, bez dvojbe većinom Slovakah. Carski zapovjednik u gornjoj Ugarskoj Lazar Švendi stajaše kod Košicah s vojskom od 10 do 12.000, stranom Ugrah, stranom njemačkih plaćenikah. U Medjumuju kod Preloga bijaše utaboren nadvojvoda Karlo s vojskom od 13.000 ljudih, koji su bili stranom iz njegovih zemaljah, Koruške naime, Štajerske i Kranjske, stranom pako iz Hrvatske. Napokon bješe jošte digao hrvatski ban Petar Erdöd svoje plemstvo, da brani Hrvatsku i susjedne pokrajine od iztočne strane.

Niti neračunajuć ovaj hrvatski ustanak, bijaše ostale kraljevske vojske u raznih taborih preko sto hiljadah: konjanikah naime 25.000, pješakah 80.000. Sva turska vojska bijaše dakako mnogo veća; nu velik njezin dio niti nije bio oružan, a osim toga je i ona bila podieljena na više taborah, od kojih su bili poglaviti pod Sigetom, Gyulom i kod Stojnoga Biograda. Zato su mnogi od suvremenikah scienili, da je kršćanska vojska sasvim dorasla turskoj.

Istom bješe prispio Maximilijan u Stari grad, i već mu dodje ulak od Zrinjskoga (18. kolov.), koji ga je izviestio o turskih navalah na stari varoš. Zrinjski poručivaše već tada, „da će, ako mu dodje do nevolje, varoš upaliti, te se u grad povući, da se tu brani do zadnjega čovjeka“ 1). Isto tako dodjo še caru glasovi o velikoj nevolji kršćanah i u drugom gradu, koji su bili Turci podsjeli, naime u Gyuli.

Maximilijan, koji je još za svoga boravljenja u Beču i prije nego li je bio sakupio znatnu vojsku, toliko pouzdanje imao, da je već tada mislio, kako će ne samo svoje zemlje braniti, nego i turske gradove osvajati, pokaza i sada mnogo odvažnosti. Sazvavši u bojno vieće sve svoje vojevode i iz Ugarske prispievše velmože, predloži jim kao svoje mnienje: da se odmah krene u Starom gradu sakupljena vojska proti glavnoj turskoj sili, dakle prama Dravi " S prva se činjaše, da će biti od svih primljen ovaj kraljev predlog; nu skoro se digoše proti njemu takovi prigovori, da je morao biti zahićen. „Car neka ide u Gjur," tako bješe svjetovano, „i ondje neka stoji, a na neprijatelja neka pusti samu vojsku (s bratom svojim): jer da vojska dodje u nevolju i da stane uzmicati, moglo bi se činiti, da sám car bježi.“ Na to predloži biskup Forgáč drugu bojnu osnovu, koju je Franjo Tah kao vješt vojnik osobito podupirao. Na Ostrogon treba udariti jer će tako Turci biti prisiljeni, da se okane daljega obsiedanja Sigeta i Gyule, ili barem jednoga od njih, te će poteći u pomoć svojemu napadnutomu gradu.

1) Forgáč 423. Ö. M. Z. II. 276. Prisp. izviešće Conta rin. od 20. kolovoza.

Ako pako Turci uzprkos takovu postupanju kršćanske vojske i nadalje nastave obsiedanje Sigeta i Gyule, tada će kršćani barem Ostrogon osvojiti. I čini se, da je ta osnova bila na čas odobrena i primljena 1); nu doskora snadje i nju ista sreća kao i osnovu carevu. Na mjesto tih smionijih i odvažnijih osnovah dodje treća da car povede svoju vojsku k Gjuru, i da se ondje istom odluči o daljem rádu, što budu okolnosti svjetovale. Pošto je prodrlo to mnienje, za koje su se izjavili i ugarski kraljevi savjetnici 2), krene zbilja Maximilijan sa svojom vojskom prama Gjuru, i prispije onamo 26. kolovoza.

1) Forgáč 433. Istvánfi 293. Ö. M. Z. II. 77. Contarini 20. kolov, 

2) Opinio Consiliariorum hung. ddto. 19. Augusti u Ö. M. Z. III. 78,

Još prije nego li je krenuo iz Staroga grada, ili pako na putu prama Gjuru dobi on drugu viest od Zrinjskoga o jurišanju staroga varoša, koja mu je jasno pokazivala, da se ta strana Sigeta već nikako neće držati, te da zatim Zrinjskomu neće ino preostati, nego sám grad 1). Sigetu bijaše dakle pomoć od prieke nužde, a u kraljevskom taboru nebijaše jošte nikakova o tom zaključka!

1) Albini 26. kolov., ujedno s izviešćem od 30. kolov,

Dok se je u kraljevskom taboru jošte viećalo o bojnih osnovah, medjutim bješe već pao stari varoš. Da je to bilo štetno za obranu Sigeta, svatko će lahko uvidjeti, ako samo uvaži, da su se Turci sada istom mogli gradu pravo približiti. Buduć da naši nisu mogli više braniti onaj veliki nasip, koji je obustavljao vodu potoka Almaša, zato ga Turci sada prokopaše, i tako odteče voda iz močvare, koja je grad okružavala, izuzamši po koje dublje mjesto, gdje je i nadalje ostala. Pošto je pako to učinjeno, nebijaše više zapreke, koja bi bila Turkom branila, da se gradu ne približaju.  — Da je Sulejman dobro shvaćao, što znači za-nj dobiće staroga varoša, to on već i tim pokaza, što je obdario znatnom svotom novca Aliportuga, koji je ravnao juriše na varoš; nu tako isto moraše vidjeti i Zrinjski, da je po njega gubitak staroga varoša štetan ), premda je s druge strane i prije znao, da ga neće moći držati s ono malo vojske, koju je smio odrediti za njegovu obranu.

1) Istvánfi 297. Nikako nebih vjerovao, da je u Albini-evu izviešću od 30. kolov. vierno ubilježen sud Zrinjskoga o gubitku staroga varoša. Ima u ostalom u tom izviešću i više toga, što pokazuje, da je mletački poslanik u tom bio zlo upućen.

Kada je Zrinjski slao svoje ulake k caru Maximilijanu, morao je imati nade, da će carska vojska nješto učiniti na korist Sigeta. Nu kao što se je on u to mogao uzdati, isto je tako bez dvojbe mislio i Sulejman, da neće ostati bezposlene one liepe čete, što su se bile sakupile oko cara Maximilijana. Već to bijaše dovoljnim razlogom za Sulejmana, da nastoji na svaku ruku, kako bi Siget čim prije dobio. Osim toga moraše ga na to siliti još i druga okolnost, koja se je po svoj prilici već sada u prilično pogibeljnoj slici pokazivala: mislim bolesti u njegovoj vojsci.

Pošto su njegovi vojevode stari varoš uzeli, odmah započeše raditi proti gradu, u kojem je sada zatvorena bila sva četa Zrinjskoga, koja je, povukavši se u grad, za sobom spalila onaj most, štono je spajao grad sa starim varošem.

Pucanje iz topovah mogaše odmah započeti. Nu Turci sami dobro uvidjahu, da će tim načinom grad težko kada predobiti, jer ako su topovi i mogli zidove gradske oštetiti, isto su tako mogli i branitelji oštećeno popraviti, i tako bi se bio boj zavlačio bez prave odluke. Zato stadoše sada Turci o tom raditi, da se gradu što više približe, da ga uzmognu valjanije spopasti. Dok je bila močvara oko grada. sva vodom napunjena, dotle nemogaše biti niti rieči o kakovu približavanju; sada pako, gdje je bio onaj veliki nasip prosječen, te se je usljed toga voda iz močvare na toliko ociedila, da je jošte samo na njekih dubljih mjestih stala, već bijaše Turkom moguće da dalje rade. Nu niti sada nedodje do toga, da bi bili Turci i proti gradu dokope činili, kao što su jih mogli činiti proti staromu varošu, jerbo se dokopi nisu mogli činiti u zemljištu, s koga se je voda istom bila ociedila. Sve dakle, što su sada Turci mislili učiniti proti gradu, moraše biti izvedeno nad površjem zemlje. Osnova pako njihova na to smieraše, da naproti jugo-iztočnomu i jugo-zapadnomu bedemu, na koje su sada mislili ponajprije udarati, podignu takove nasipe, koji bi se svojom visinom uzdizali nad gradske zidove, da tako uzmognu s tih nasipah Janjičari i ini vojnici Sigetske vitezove priečiti, da neuzlaze na svoje bedeme, da se neprimiču k svojim topovom, i da nepopravljaju na zidovih i bedemih, što bi medjutim turski topovi porušili.

Sve to valjaše izvesti, premda se je znalo, da će vatra iz Sigeta silnu štetu činiti. Nu Turčin se nezgražaše nad množtvom svojih žrtvah, kojih je broj morao biti tim veći, što Turci nisu mogli svoje djelo brzo izvesti.

Buduć da je bilo zemljište, po kojem je valjalo postupati prama gradskim bedemom, tako mokro i blatno, da se nije dalo po njem hodati, zato si moradoše Turci ponajprije put načiniti. U tu svrhu bjehu u obližnjih šumah prigotovljeni od granja šest stopah široki koši, koji su polagani na močvarnu zemlju, da poslenici u njezinu glibu nepropadu. I po tako priredjenu putu bijahu zatim snašane razne stvari, od kojih su imali postati oni visoki nasipi. Jedni valjahu pred sobom lagve, napunjene kamenjem i zemljom, drugi prinašahu granje i drveće, drugi opet vreće s vunom, kožami i zemljom. Te stvari bjehu pobrane u bližoj i daljoj okolici, a do Sigeta jih dopremiše što na kolih, što na devah, mulah i konjih, kojih je bila u taboru velika množina.

Buduć da se je o tom radilo, da sav taj posao bude čim prije izveden, zato nebijaše nitko poštedjen; i veći turski dostojanstvenici moradoše u tom pristati uz proste vojnike.

Samo se sobom kaže, da su kršćani uza tu radnju tursku iz Sigeta neprestano pucali iz topovah i iz pušakah. Poslenici se doduše zastirahu kako su mogli: ovaj noseć pred sobom svežanj granja ili proštac kakov, onaj se krijuć za lagav ol za vreću, koju je pred sobom turao; nu sve to bijaše slabom obranom osobito od topovah. Zato ćemo si lahko pomisliti, da je pri tom poslu morala izginuti velika množina od onih, koji su oko njega nastojali. Tu pade bez dvojbe i Turakah znatan broj, osobito pako od onih, koji su svim poslom upravljali; nu još pogubniji bijaše taj posao za ubogu raju. Turčin je doduše i svoje vojnike na taj posao gonio; nu videć, da poslenici kao snoplje padaju, štedio je svoje što se je više moglo, a kršćane je u tim većem broju na smrt tjerao. To nam izrično veli jedan od naših izvorah; nu mi bi smo se tomu i sami dosjetili 1).

1) Budina 730. Forgáč 427. Istvánfi 296. Aus vier Jahrh. 3., gdje se veli nješto pretjerano: „Unnd ob nun wol die unsern unablassig in die selbige geschossen, So hat es doch der Veindt, weils allein uber arme christenleut ganngen, fur gar geringe geacht."

Tako se Turci približavahu gradu s južne strane u dva pravca; a tako isto bijaše i pucanje njihovih topovah odatle najprije započeto. Topovi udarahu na zidine gradske već onda, kada se je radilo oko nasipah: da tako budu kršćani na više stranah zabavljeni i da neprieče turskih poslenikah u njihovu radu 2). Pošto je bio dalje nastavljenim pucanjem osobito jugo-zapadni bedem znatno oštećen, odvaže se Turci. dne 26. kolovoza na prvi juriš.

2) Contar. izviešće od 5. rujna veli: da su Turci jurišali na grad, dok su još nasipi djelani; nu to se nipošto nemože primiti.

Tursku četu, koje je imala taj juriš učiniti, povede sám Janjičarski aga Ali. Njegovi vojnici, ponajvećom stranom sami Janjičari, navale prama bedemu sa strahovitim urlikanjem. Nemareć za živu vatru, koja je na nje iz grada sipana, zatrpaju oni u čas gradski jarak, preko koga su imali preći sa svoga nasipa do prodora u gradskom bedemu; i to uči nivši primaknu se samu bedemu. Nu tu jih dočeka Zrinjski sa svojimi vitezovi. Prvi Turci budu suzbijeni s velikim svojim gubitkom; nu na njihovo mjesto stupe drugi, koji su se još žešće borili, da osvete svoje padše drugove. Tako bude nastavljena ljuta borba puna dva sata. Napokon počmu zadnji Turci uzmicati, pošto su već bili njihovi predšastnici svojimi trupli prodor u bedemu i obližnji jarak zatrpali. Nu i od njih malo koji odnese živu glavu. U toj krvavoj sječi pade više od hiljadu Turakah, skoro samih Janjičarah. Smioni aga Ali pade u sužanjstvo, bivši od naših junakah u biegu uhićen, i naši mu otmu zastavu, koju je bio ponio, da ju zatakne na Sigetske bedeme. Sulejmana morade duša zaboljeti zbog ovoga poraza, osobito zato, što je izgubio agu Janjičarskoga, koga je veoma cienio; nu još veća bol spopade Alija, jer se je vidio u vlasti onoga, na koga je Sulejmana hustio više nego malo tko drugi 1).

1) Izviešće ulaka Sigetskoga u Albini-evu pismu od 3. rujna. Istvánfi 297. Budina 731.

Toliki gubitak, što su ga Turci imali prigodom juriša od 26. kolovoza, morade jih uputiti, da se još nisu dovoljno pripravili, da s uspjehom na grad navaljuju. Zato jim sada bijaše najpreči posao, da se pripravljaju na nove juriše.

Dosele bijahu činjene sve priprave poglavito s južne strane; sada pako započeše Turci raditi i proti sjevero-iztočnomu oliti Nadaždovu bedemu, te kao što su prije učinili bili nasipe proti južnim bedemom, tako učiniše sada i proti tomu trećemu. Sigetski vitezovi nastojahu neumornim trudom oko toga, da na brzo poprave, što su turski topovi na zidovih i bedemih porušili; nu to bijaše sada već s velikom pogibelju spojeno, jerbo su Turci mogli pucati sa svojih nasipah na naše junake, koji su se na zidovih pokazivali. Na taj način budu iznova učinjeni novi prodori u zidovih Sigetskih, i Turci se odvaže na nov juriš.

Za taj veliki juriš bješe odredjen 29. dan mjeseca kolovoza, koji se je već više putah bio prijaznim pokazao oružju Sulejmanovu, buduć da je Sulejman na taj dan Ljudevita kralja na Muhačkom polju porazio, zatim Biograd i Budim osvojio. Spomen na ta slavna djela turskoga junačtva imaše uzpaliti turske vojnike, koje dosadanji strašni gubitci nikako nisu mogli ohrabrivati. A da jošte veće bude oduševljenje u turskoj vojsci, izadje sám sultan iz svoga šatora, koji je inače za svega obsiedanja vrlo riedko ostavljao, te se pokaže na svojem konju hrabrim Janjičarom i ostaloj vojsci.

Turski vojevode dakle sve tako mudro udesiše, da su mogli očekivati s pouzdanjem, da će jim vojska prezirati svaku težkoću, koja bi joj na put stala. Nu da bude uspjeh juriša ovaj put još sjegurniji, pruži misaoni Aliportug navaljujućim Turkom novu pomoć. Turski nasipi naproti gradskim bedemom bijahu već gotovi; i gradski jarci, preko kojih je trebalo navaliti na prodore, bijahu takodjer već prilično zatrpani. Nu buduć da se ti jarci ipak nisu mogli tako zatrpati, da nebi bila ostala njeka strmina od njih pak do prodorah, zato htjede Aliportug, da se upravo u tom pomogne vojnikom, da nestradaju, kada bi se verali prama prodoru. U tu svrhu načini on kao njeki most od kolah. To pako ovako izvede. Stavi uzpored po troja seljačka kola, i učini četrnaest takovih redovah. To sve pako lanci tako čvrsto sveza, da se je činilo kan da su jedna kola. Zatim naslaga na ta kola drvlja do prilične visine, a na vrhu stavi daske, da se je moglo lahko hodati. Tako priredjeni most dotura raja do gradskoga bedema, gdje se je imao juriš učiniti 1). 

1) Da je Aliportug to djelo izveo, za to se doznade istom iz izvora u: Aus vier Jahrh.; nu da li je ono sada upravo i kod ovoga juriša izvedeno, to se neda, po mojem mnienju, točno opredeliti. Ja sam se medjutim ipak u ovom poveo za Salamonom (str. 599).

Bivši tako sve nuždno za juriš priredjeno, udare Turci velikom srčanošću na gradski bedem. Nu Sigetski vitezovi dočekaju jih svojim ubojitim oružjem, i već u prvom navalu ubiju više od njihovih najboljih junakah. Medju timi bijaše i Aliportug, umni ravnatelj topničtva i svih pripravnih poslovah za obsiedanje. To još većma razpali jarost Janjičarah, te se bite na Sigetske vitezove kao pomamni. Nu nit ovi nepopuštahu; dapače, ohrabreni dobrim uspjehom u prvom navalu, primahu provaljujuće neprijatelje sve većom i većom srčanošću. Boreći se tako i jedni i drugi s oduševljenjem, postajaše borba sve žešćom i pogubnijom. Turci moradoše napokon odustati od dalje navale, jerbo jih je preveć mnogo padalo. Njih pade tom prilikom vrlo mnogo; nu i Zrinjski izgubi dosta svojih vitezovah, medju kojimi je bio i jedan od njegovih ponajboljih vojvodah, Andrija Bika naime. Ali premda je i Sigetska posada u tom jurišu mnogo pretrpila, to ipak imaše Zrinjski mnogo razloga, da osobitim načinom proslavi pobjedu, koju je taj dan održao nad neprijateljem. Turci se bjehu na-nj oborili nakon učinjenih velikih pripravah is punim pouzdanjem u pobjedu; nu niti taj put nenadjoše bolje sreće nego kod prijašnjih jurišah 1).

1) Istvánfi 297. Forgáč 427. Bizar 698. A. v. Jahrh. 3-4. Sr. Albini-evo izviešće od 6. rujna. To izviešće nemože pobiti drugih izvorah, koji stavljaju veliki juriš na 29. kolov., dočim ga on stavlja na 28. dan istoga mjeseca.

Turska vojska tih vremenah bijaše u svem svietu na glasu zbog svoje velike hrabrosti, neobične vještine u bojnih poslovih i stroge stege vojničke; osobito se pako timi kriepostmi odlikovahu čete, koje je Sulejman u boj vodio. Stakovom vojskom mogaše umni sultan izvadjati divna djela. Jednom mu se samo sreća iznevjeri, kada je naime na Maltu udarao; i sad evo po drugi put, upravo pod konac njegova života, imaše jedan grad s malom posadom nadvladati njega, dobitnika tolikih zemaljah i narodah. Njegovi vojnici pokazivahu i pod Sigetom običnu svoju neprestrašenost; na njegovu rieč srtahu oni i tu na ubojito oružje Sigetskih vitezovah: nu ona jošte nevidjena odvažnost, kojom je šaka ljudih prkosila glavnoj sili najmogućnijega vladara, i silne žrtve, kojimi je plaćana svaka navala, moradoše napokon ponješto smutiti i najsmioniju vojsku. Kada je Sulejman pod Siget došao, nije doista inako mislio, nego da će taj grad dobiti za kratko vrieme; a sada evo već tri tjedna prodjoše, i o predaji grada oliti uzeću nebijaše jošte ni rieči. Tomu bijaše posljedicom, to je već i hrane nestajalo u turskom taboru, buduć da se za onako golemu vojsku nije moglo iz okoliša nabaviti što je trebalo. Osim toga nedostatka, koji je svagda i u svakoj vojsci pogubno djelovao, snadje Turke druga jošte nevolja. Medju njimi se bješe pojavila griža oliti proljev još onda, kada su na putu bili prama Sigetu; pod samim pako Sigetom tako bjesnijaše medju njimi ta bolest, da jih je š nje vele mnogo pogibalo.

Sve te okolnosti tako djelovahu na turske vojnike pod Sigetom, da je mnogi izmedju njih već i zdvajao o dobru koncu podhvata Sulejmanova; pučanstvo pako u Carigradu upravo strah spopade, kada su mu stigli prvi žalostni glasovi od Sigeta. Nu Sulejmanove silne volje nemogoše nadvladati težkoće, koje su mu se na put stavljale. I on se doduše morade sada na svoju žalost uvjeriti, da ga nisu dobro svjetovali njegovi doglavnici, kada su ga nagovarali, da udari na Maximilijana. Bivši jošte kod Zemuna, a čuvši razlaganje francuzkoga poslanika o pripravah medju kršćani, spočitavaše on veziru svomu Mehmedu, da ga nesvjetuje kao što su ga svjetovali prijašnji veziri. Nu tada ga nješto umiri Sokolović, nješto se pako i sám ohrabri vjerom u svoju silu i sreću. Sada pako moraše sám gledati, kako mu prkosi ne morda kakova golema kršćanska vojska, nego šaka ljudih. Pak to upravo tako živo diraše u ponos slavljenoga dobitnika, da je bio pripravan na sve, samo da se nerekne: Sulejman nije bio kadar nadvladati Zrinjskoga s malom četom njegovih vitezovah!

Proroku na čast i na slavu njegova imena bješe Sulejman pod staru glavu na vojnu pošao. Zato i sada u nesreći svojoj najprije posla naredbe u Carigrad, da narod u izvanrednih molitvah od Boga moli pobjedu oružju viernih njegovih. Nu motreći, kako mu sve više nestaje spravah bojnih, ujedno bješe on odredio, da mu nove budu iz Carigrada poslane 1).

1) Ove podatke o stanju turske vojske pod Sigetom daju nam izviešća mletačkih poslanikah, i to: Albini-evo od 30. kolov. i Soranzovo od 14. rujna (u Pril.).

Sulejman se jošte uzdaše u hrabrost vojnikah svojih, koja nije smjela pasti, dok je on medju njimi bio; on se uzdaše i u pomoć božju. Nu okolnosti njegove, u kojih se je sada nalazio nakon toliko bezuspješnih navalah i gdje je morao motriti, kako se sve više riede čete njegovih najizabranijih vojnikah, osobitio pako Janjičarah, mogahu ga i na to voditi, da pokuša, nebi li kojim načinom namamio Zrinjskoga, da s dobra preda svoj grad.

U tih okolnostih upravo nalazim toliko obrazloženja za ono, što nam pripoviedaju o tih sultanovih pokusih njeki domaći i turski izvori, da ove stvari u bitnoj barem njezinoj jezgri nesmijemo zametnuti.

Izvori nam vele, da je Sulejman dao sa streljicom pismo u grad baciti, u kojem je Zrinjskomu obećavao, da će ga učiniti gospodarom Hrvatske, ako mu Siget preda. Ako je na tu prvu ponudu sultanu iz grada odgovor poslan, to doista nije u njem ino rečeno, nego da Zrinjski negazi svoga imena i svoje vjere za nijedno blago ovoga svieta. Tada pokuša Sulejman jošte drugu. Turci bjehu uhitili u Medjumurju trumbetaša Jurja Zrinjskoga, najstarijega Nikolina sina. Sulejman dakle uzme, kao što vele izvori, trublju od toga trumbetaša, na kojoj je bio grb Zrinjske obitelji, i pošalje ju Nikoli u grad s porukom: da mu grad preda, jer da će mu inače sina pogubiti, koga u svojoj vlasti ima. Nu i tu, srdcu otčinskomu težku kušnju svlada naš Nikola. Sin mu Jure bijaše mio, jer je on imao držati ime i slavu Zrinjsku; nu još milija mu moraše biti domovina i spas njezin. Turčin pokuša jošte, da razdvoji i samu Sigetsku posadu, dobro znajući, da joj je najveća snaga u slozi njezinoj i jednodušnosti. U tu svrhu bješe hićeno u grad više pisamah na hrvatskom, magjarskom i njemačkom jeziku, u kojih su Sigetski vitezovi pozivani, da se ludo nezatiru, već da se predadu mogućemu caru, koji je kadar bogato jih nagraditi. Nu to nemogaše pokrenuti postojanošću vitezovah, koji su bili pripravni i smrt podnieti sa svojim junačkim vojevodom 1).

1) Forgáč kod Reusnera str. 164. Turski izvori kod Hammera III. 448. Vriedno je da se uvaži, da su Turci ubilježili i imena onih svojih ljudih, koji su sastavili pisma na posadu Sigetsku.

Nu ako je Sulejman i učinio sve to, što smo upravo sada izpripoviedali, to nije on doista niti na čas prekinuo pripravah za dalje jurišanje: jer kako je Zrinjskoga poznavao, težko da se je i kratko vrieme pitao nadom, da će dobiti Siget bez daljega boja. I naši su u gradu jasno vidjeli, da Sulejman mora dalje raditi; nu svaki je od njih ujedno dobro razumio, da Sigetu postaje položaj svaki dan teži i teži. U ljutih bojevih, koji su se dosad tako rekuć bez prestanka vodili, bješe već izginuo dobar dio naših junakah; Turci bjehu izveli proti gradu takove radnje, da jim je navaljivanje i neprestano uznemirivanje naših junakah sve lašnjim postajalo. Nu pri svem tom neklonuše duhom odvažni Sigetski branitelji. Oni bjehu uzdržali navalu silne Sulejmanove vojske; ta vojska bijaše sada usljed njihova divnoga odpora znatno oslabljena. Kad će se naći bolja zgoda, da se liepa kršćanska vojska s kraljem Maximilijanom obori na Turke i da jim upravo uništi jezgru vojske! Tako mogaše misliti vojevoda Zrinjski, u to se mogahu uzdati njegovi vitezovi. Nu to uzdanje ostade tašto i neizpunjeno.

Vidjeli smo, kako je car Maximilijan bio došao u Stari grad s dičnom namjerom, da se odmah udari na glavnu tursku vojsku; vidjeli smo, kako je bila zatim predložena ina osnova, da se naime udari na Ostrogon: nu jedno i drugo bješe odloženo, i careva se vojska uputi prama Gjuru, da ondje istom bude odlučeno, što se imade raditi.

Maximilijan dodje u Gjur, kao što je rečeno, 26. kolovoza. Onamo mu prispiju još njeke pomoći, tako da je napokon imao što u Gjurskom, što u Komoranskom taboru blizu do devedeset tisućah vojnikah, i to tako dobro oružanih i uvježbanih, da se suvremenici nisu sjećali, da bi bili igda vidjeli krasniju vojsku 1).

1) Bizar str. 696. Mletač. poslanici u više izviešćah.

Utaborivši se Maximilijan kod Gjura, odmah bude nastavljeno viećanje u bojnom vieću. Nu i tu se pokaza ona ista neodvažnost, zbog koje se u Starom gradu ništa nije moglo odlučiti. Medju bojnimi osnovami, koje su tu predlagane, opet nadje prijateljah i zastupnikah ona osnova, po kojoj se je imalo udariti na Ostrogon, da tim putem bude sultan prisiljen, da ostavi obsiedanje Sigeta. Nu slabe duše toga se upravo bojahu. Ako mi udarimo na Ostrogon, sultan će doista poteći u pomoć svomu gradu, a tada neće preostati ino sjajnomu caru, nego da izmakne pred Sulejmanom, ili pako da mu na mejdan izadje: ono bi bilo nečastno, a ovo veoma pogibeljno 2). 

2) U Pril. Albini-evo izviešće od 26. kolovoza.

Tako umovahu ljudi bez odvažnosti. Buduć da je u Maximilijanovu taboru bila velika množina ljudih iz Njemačke i drugih daljih zemaljah, kojim je ponajprije bilo do toga stalo, da Sulejman neudari dalje na zapad, to se upravo ti ljudi osobito opirahu svakomu smionijemu činu, bojeći se, da nebi tim navalili nevolju na svoju otačbinu (Bizar str. 694.). Nu i medju ugarskimi savjetnici bijaše jih, koji su već i prije pokazivali malo odvažnosti, kao što smo to vidjeli, pak su i sada pristajali uz one, koji su puštali da vojska utaman vrieme trati. Ubilježit ćemo mnienje jednoga od takovih ljudih.

Franjo Baćan, buduć da zbog svoje starosti nije mogao glavom doći u kraljev tabor, htjede bar na pismu priobćiti svoje mnienje ob osnovah bojnih, koje su u vieću pretresivane. U tu svrhu upravi on 26. kolovoza svoje pismo kralju Maximilijanu. Tu priznaje ponajprije, da je Sigetu pomoć od prieke nužde. Nu kako da mu se pomogne? On nije za to, da sám kralj onamo vojsku povede, jer da je proti tomu mnogo važnih razlogah. On nesmije niti to svjetovati, da barem bude s vojskom poslan nadvojvoda Ferdinand. Što se napokon tiče one osnove, da kraljevska vojska udari na Ostrogon, nebi l' tako Sulejmana od Sigeta odvratila: za to želi Baćan Maximilijanu dobru sreću i pomoć božju; ali ujedno veli, da se ni tim nebi pomoglo Sigetu, jer da „pribjezi" i ulovljeni Turci uvjeravaju, da se je sultan zakleo, da ga ništa neće smesti u njegovu rádu, dok nepredobije Siget 1). 

1) Izvadci iz Baćanova pisma u Ö. M. Z. III. 79.

Dospievši Maximilijan medju takove savjetnike, nemogaše upotrebiti sile, koje je bio tolikim trudom sastavio. Pun duha i željan ráda, ali u bojnih poslovih neuvježban, morade pustiti svoje smionije osnove, te se sada povadjaše za mnienjem i savjetom ljudih, koji se nisu smjeli odlučiti za nijedan znatniji čin.

Iz svega umovanja njegovih savjetnikah i vojevodah jasno se razabire, da su oni bili nedostatno izvješćivani o stanju turske vojske pod Sigetom, ili da nisu pravo vjerovali glasovom, koji su jim odatle dolazili: jer da jim je bilo točno poznato pravo stanje turske vojske, to doista nebi bili mogli opravdati niti sami pred sobom onu bojazan, koja jih je odvraćala od svakoga odlučna čina 2). 

2) Bizar, koji je vrlo dobro bio izviešćen o Gjurskom taboru, sasvim pravo upisa, „da bi Maximilijan bio svoje vojne završio s najvećom srećom i sa slavom svoga imena, samo da je imao dobrih i vjerovanih uhodah, koji bi ga bili točno izviešćivali ob onom, što je bivalo u neprijateljskoj vojsci." (str. 699). Nu s druge strane znademo mi, da se je u kraljevskom taboru doznavalo za turske gubitke prigodom činjenih jurišah; izviešće Albini-evo od 30. kolov. pokazuje, da jim je bilo doglašeno i za pomanjkanje hrane i krme (U Pril.). Ali pri svem tom se je mislilo, da je turska vojska još uviek strašno silna.

U se se oni neuzdahu na toliko, da bi se bili usudili na mejdan poći Sulejmanu; nu tim više očekivahu od Zrinjskoga, tako misleći o položaju i o sili njegovoj, da će biti kadar osujetiti sve nastojanje Sulejmanovo. Takove se misli pokazivahu u taboru joste i nakon viesti o jurišu od 29. (ili kao što veli izvor, na kojem ovo osnivam, od 28. kolovoza 1).

1) U Albini-e vu izviešću od 6. rujna (u Pril.) ima više toga, što očito pokazuje, da on sám nije bio taj put točno ubaviešten; nu dovoljno je uzeti i glavnu jezgru njegova poviedanja, da se potvrdi, što sam u textu rekao.

Maximilijan ostavi 29. kolovoza sa svojom vojskom predjele Gjurske i povuče se prama Gönyő-u bliže k Dunavu. Tu se učini novi tabor, te je sada carska vojska bila tako smještena, da je za ledji imala Dunav i da se je s desnim krilom opirala o Gjursku tvrdju, do čim joj se je lievo krilo prostiralo preko potoka Bakonja i preko Ača, te je stalo u savezu s Komoranskim taborom (Ö. M. Z. III. 81.).

Istom se bješe smjestila careva vojska u tom novom taboru, i tu joj i tu joj dodje glas (prvih danah mjeseca rujna), koji je mogao zasramiti neodvažne vojevode. Kada je car Maximilijan na vojsku polazio, tada bješe medju ostalim i to odredjeno, da ban hrvatski i zapovjednici kranjskih četah na Turke paze na krajini. Ban Erdöd digne svoju vojsku; Herbart Auersperg, podzapovjednik plaćenih četah na krajini, pozove svoje zemljake, naročito Josipa Thurna, zapovjednika kranjske vojske. Tako se skupi prilična četa. Njekoliko danah poslje Kraljeva podje ban Erdöd s tom vojskom na tursko zemljište preko Une. Pošto su naši već na neprijateljskn zemlju stupili i dosta joj štete učinili, dodje jim u susriet Usraim-beg sa svojom vojskom. Premda je njegova četa bila mnogo veća od kršćanske, to se ipak kršćani srčano dadu š njim u boj: vojsku mu raztepu iu bieg natjeraju, zapliene topove i druge bojne sprave, a njega rane i ulove 3).

3) Albini 4. rujna (u Pril.) Ö. M. Z. III. 87. Valvasor IV. 467. Khisl (kod Radiča: H. Auersperg str. 136).

Da je bilo toliko odvažnosti u vojevodah Maximilijanovih, to doista nebi bio Sulejman postigao za čim je išao.

Njegovi vojnici, još uviek na broju jaki, mogoše se odvažiti, da i nakon poraza od 29. kolovoza nastave juriše. U jurišu od rečenoga dana i u prijašnjih navalah bješe izginula velika množ njihovih drugovah; nu i Zrinjski bješe pri tom izgubio znatan dio svojih vitezovah. Zato Turci mišljahu, da nemogu po se ništa boljega učiniti, nego ako odmah nastave dalji boj, da neostane maloj četi u Sigeću ni čas za odmor ili za znatnije izpravljanje oštećenih zidovah i bedemah. Dobro bijaše njim poznato, da Zrinjski neima više dovoljne sile za odbijanje svih njihovih navalah: zato moraše ići udarac za udarcem.

Ob onom, što je sliedilo kod Sigeta prvih danah nakon 29. kolovoza, najbolje nas jošte izvješćuje mletački poslanik, koji je bilježio, što je o tom doglašivano u carski tabor. On pako o tom ovako govori. Turci nedadoše Zrinjskomu niti na čas odmora. Nakon 28. kolovoza navaljivahu iznova na grad tri dana zasebice: ogledavši se sa Sigetskimi vitezovi prvi dan Janjičari, drugi dan asapi, a treći dan učinivši svi u skupa obćeniti juriš. Nu Zrinjski jih svaki put odbi, tako da su u tih novih navalah izgubili preko 4000 ljudih. Ali ujedno „piše knez" Zrinjski, da je i od njegovih vitezovah mnogo ranjeno i ubijeno; a što je jošte pogubnije: Turci su s jedne strane učinili tako visoke nasipe, da š njih mogu na grad navaljivati bez ikakove težkoće. Došavši amo takovi glasovi, nastavlja dalje Mletčanin, „počeše se ovdje bojati, da se Zrinjski neće moći napokon oprieti takovoj sili, ako mu nebude pomoći,“ i taj strah zavlada tim većma, što je uvjeravao kršćane ulovljeni turski sandjak, da je Sulejman toliko putah govorio pred svojimi vojevodami, da se neće krenuti izpod Sigeta, makar morao poginuti s cielom svojom vojskom. Ovdje dobro razumiju, od koje bi bilo štete, da Siget pade, i „upravo jutros reče mi sa suznim okom Jegarski biskup (Antun Vrančić): ako podje Sulejmanu za rukom, te osvoji Siget, tada će postati turskim plienom i Hrvatska, koliko je još ima pod carevom vladom, i zatim Štajerska i Koruška." Isto tako vide ovdje, što bi moralo sliediti, da Turčin Gyulu dobije.

Ubilježivši to, što je čuo o zgodah pod Sigetom, podaje nam dalje isti mletački državnik zanimivu viest o bojnih viećanjih, koja su držana usljed onih tužnih glasovah.

Sve ove dane, tako veli on, držaše car duga viećanja sa svojimi bojnimi savjetnici i prednjimi Ugri; i koliko sam čuti mogao, predlagahu savjetnici carevi tri osnove. Jedni bijahu za to, da se čim prije pozovu u glavni tabor nadvojvoda Karlo i Lazar Švendi, i da zatim sva vojska podje Sigetu u pomoć. Nu proti tomu se činjaha dva prigovora: jedno, što bi si vojska, odaljena od Dunava, težko hranu dobavljala, buduć da za to nisu učinjene nikakove priprave i buduć da je Turčin oplienio svu pokrajinu, preko koje bi ona prolazila; „druga je težkoća, što vojska, ako podje prama Sigetu, mora biti i na to pripravna, da se ogleda s Turčinom, a od toga ovdje zaziru više nego od ičesa drugoga, jer, premda je vojska Njegova Veličanstva velika, to je ipak sultanova još veća." Drugi savjetnici predlagahu, da se udari na Ostrogon; nu proti tomu bijahu i opet navadjani oni isti prigovori, zbog kojih je ta osnova već prije propala. Treće napokon mnienje bijaše, i to je, kao što se čini za sada nadvladalo," da se nečini ništa odlučna, dok nebude Turčin prisiljen, da se natrag povuče, i tada istom da se „sjegurno" podje na osvojenje Ostrogona i Budima. Za to dakle mnienje bijaše većina savjetnikah; nu njekoliko jih se ipak nadje, kao što sa zadovoljstvom razabiremo iz poslaničkoga izviešća, koji su svom snagom pobijali takovu nečinost u očigled golemih pogibeljih. Tim svjestnijim i ponosnijim kraljevim savjetnikom činjaše se, da nije častno za kralja, da stoji bezposlen sa svojom vojskom, dok mu neprijatelj uzima gradove od prevelike važnosti (Albini 10. rujna (u Pril).  Žaliti nam je od srdca, što nam Mletčanin nije zapisao imena tih muževah.

S te strane nebijaše dakle Sigetu nikakove pomoći. Zrinjski odbijaše ipak turske navale, zadnjih danah kolovoza i prvih danah rujna 1), te ujedno o tom nastojaše neumornim trudom, da izpravi po mogućnosti što su Turci porušili i da se bolje učvrsti na onoj strani, na koju su neprijatelji najžešće navaljivali. Buduć da je jugo-zapadni bedem mnogim gruvanjem topovah već znatno bio oštećen, i buduć da je i gradski jarak na toj strani već prilično bio zatrpan, zato su tu mogli Turci sa svoga visokoga nasipa braniteljem velike štete činiti. S toga razloga moraše Zrinjski gledati, kako da se s te strane bolje osjegura. U tu svrhu sagradi on blizu rečenoga bedema novo branište od debelih gredah i od zemlje, izkopavši jošte pred njim naprama oštećenomu bedemu priličan jarak 2). Nu dok je on jošte radio oko toga novoga utvrdjenja, od koga je očekivao, da će biti jakom zaprekom navaljujućim Turkom, medjutim bješe već i neprijatelj pristupio k novim, dosele još nepokušanim pripravam.

1) Tu već neopisuju izvori pobliže pojedinih navalah. Nu da se je udaralo na grad i prvih danah rujna, za to nam je dovoljno već to, što izvori govore o 12-15 jurišah.

2) Najjasnije se govori o tom novom braništu u izviešću u: Aus vier Jahrh. 4. Ono se naročito spominje i u Budini str. 731.

Močvara oko grada, iz koje je voda već prije bila izpuštena, bješe se kašnje tako usušila na velikoj suši, koja je sve to vrieme vladala, da su Turci sada već mogli pomisliti i na podkapanje bedemah. Na to se i dadoše dne 2. rujna pod večer, približivši se u velikoj množini k jugo-zapadnomu bedemu, koji je imao biti podkopan. Naši vitezovi nemogahu jih pri tom znatno priečiti, jer tko se je pokazao na gradskom zidu, odmah je bio obsipan zrnjem turskim i strieljami. Tako se Turci već prvu noć zaruju u nutrinju bedemu. Velikim trudom svoje djelo nastavljajuć, uspiju oni treći dan dotle, da su došli sa svojim podkopom do jarka, koji je bio izkopan pred novim braništem. Njeki od naših vojnikah poteku na tu stranu, da natrag zatjeraju Turke; nu glavom plate smionost svoju. Naši donesu zatim njekoliko sudićah s puščanim prahom i njekoliko lonacah s upaljivimi tvarmi, te to podpale prama otvoru podkopa. Usljed toga pogine više Turakah, koji su radili u podkopu; nu na njihovo mjesto odmah dodju drugi i posao bude dalje nastavljen. Pošto je bio podkop dovoljno izrovan, nanose Turci u-nj po noći od 4. na 5. rujna množtvo suha drvlja, dasakah, slame i puščanoga praha (Istvánfi 298. i dr. obič. izvori.).

Dne 5. rujna za rana jutra podpale Turci prah i ostalo gorivo u podkopu pod bedemom. Površje bedema razdere se usljed strašne sile podpaljenoga praha i iz podkopa stane sukljati silna vatra, hranjena ondje natrpanim gorivom. U isti čas počme jošte duhati jak vjetar od juga, koji je pustošeći plamen dalje nosio. Vatra dohvati grede bedema i novoga braništa; zatim se upale ona drva, što su bila pripravljena za popravljanje bedemah, i tako u čas preuzme mah strašan požar. Skoro se upale konjušnice Zrinjskoga, te i druga stanja počmu goriti. Naši nastojahu iz svih silah, da ukrote biesni živalj, od koga jim je propast prietila. Ljudi, koji nisu bili za oružje, žene i veća djeca prinašahu vodu iz jarka, koji je bio medju vanjskim i nutarnjim gradom u drvenih i bivoljih vjedricah; nu skoro se jadnici osvjedočiše, da se zahman trude, jer je plamen prkosio njihovu rádu, i jer su jih Turci u tom priečili iz svojih topovah i pušakah. Dok su se ovi ovdje uzalud borili s uništujućim ognjem, medjutim bijaše oružana posada u junačkoj borbi s neprijateljem.

Turci bjehu naime u isto vrieme na gradske bedeme udarili. Žestoka se borba zametne kod jugo-iztočnoga bedema; nu naši odbiju navalu s te strane. U tom se obori golema sila osobito Janjičarah na sjevero iztočni oliti Nadaždov bedem. Tu navale Turci tolikom žestinom, da su već bili u grad prodrli. Ali sad priskoči na tu stranu sám Zrinjski i stupi pred svoje junake. Vodeći četu svoju na onu stranu, gdje su Turci najvećma biesnili, sám posieće njekoliko Janjičarah, koji su mu prvi pod ruku došli. Njegovi vitezovi udarahu na neprijatelja takovom silom i tolikim junačtvom, da jim se nije moglo odoljeti. Turci, koji su bili tu provalili u velikom broju, budu napokon suzbijeni, i buduć da nisu mogli svi uzmaći na prodor, mnogo jih propade u gradu, što od oružja naših vitezovah, što od plamena gorećih kućah. Nu uzprkos svoj toj strašnoj sječi, vratiše se Turci i po drugi i po treći put k bedemu, od koga su bili s tolikim gubitkom suzbijeni; ali jih i opet nadje jednaka sreća.

Lahko nam je vjerovati, da je u tih juriših od 5. rujna poginulo veliko množtvo Turakah; nu isto tako samo se sobom kaže, da je i Zrinjski taj dan izgubio više od svojih vitezovah nego li igda prije. Naši nedostatni izvori zabilježiše medjutim ime samo jednoga od odličnijih vojvodah, koji su taj dan pali, a to je Ivan Novaković 1).

1) Budina 731. Istvánfi 298. U kratko i u Bizara i Forgáča.

Sulejman nedoživi te sreće, da bi se bio nasladjivao nad požarom vanjskoga grada, kao što se je nasladjivao na početku kolovoza, kada je gledao izpred svoga šatora, kako u plamenu nestaje novoga varoša. On bješe umro već 4. rujna 1). Izvori se u tom prilično slažu, da je umro od starosti i kostobolje, ka kojoj je boli jošte bila pridošla griža 2).

1) Tako veli Budina na str. 735, a š njim se slaže i Ortelij i Bizar na jednom mjestu. Budinu još znatno podkrepljuje izviešće mletačkoga poslanika u Carigradu od 23. rujna (u Pril.). Najti ćemo, da se za sultanovu smrt nije znalo ništa u turskom taboru; nu Soranzu bješe rečeno već 23. rujna, da je sultan umro tri dana prije uzeća Sigeta." To isto bješe kašnje javljeno mletačkomu poslaniku na carskom dvoru, Contarinu naime, koji je zatim i caru rekao što je doznao. U svojem izviešću od 31. listop. veli on o tom: ,,A quel passo, che la morte del Turco sia seguita tre giorni innanzi la presa di Zigeth, S. Maestà stette molto sopra di se, maravigliandosene assai.”

2) Jedini Soranzo veli (u izviešću od 23. ruj.), da se je govorkalo u Carigradu, da je Sulejman umro od rane, koju mu je zadala streljica.

Znajući Mehmed Sokolović, da bi glas o sultanovoj smrti mogao turske vojnike uzbuniti, sve tako udesi, da nitko nije mogao doznati za to izuzam njekoliko njegovih pouzdanikah 1). On odpravi odmah svoga čovjeka k Sulejmanovu sinu Selimu, da ga izviesti o tužnoj zgodi, i da ga pozove, da čim prije dodje u tabor medju svoje vojnike. Medjutim pako držaše u šatorih sultanovih onakov red kao što je bilo, dok je Sulejman živio. Za sultana se jelo pripravljaše po navadi; na ustanovljeno vrieme sviraše svirka pred šatorom, i sav se ostali red držaše kao da sultan žive. Tako podje za rukom Sokoloviću, te se nije doznalo sa smrt sultanovu, dok nije dośla turska vojska na povratku svojem u Biogradske predjele (24. listop.) 2).

1) Neima niti najmanje vjerojatnosti što njeki izvori pripoviedaju (Budina 735. Istvánfi 298), da je Sokolović dao ubiti Sulejmanova liečnika i njeke od poslužiteljah.

2) Hammer III. 499. Njeki stariji pisci (medju njimi i Bizar) poviedaju, da se je u taboru pod Sigetom nješto bilo pročulo o Sulejmanovoj smrti; nu da je Sokolović umirio svoje ljude, pokazavši jim iz daleka cara, kako sjedi na svojem priestolju.

Buduć da je u svem ostalom vladao navadni red, zato je valjalo, da se izdaju vojsci i zapoviedi u imenu Sulejmanovu. Pak to je i činjeno, te se je vojsci dojavljivalo nezadovoljstvo sultanovo nad sporim njezinim napredovanjem. Nakon 5. rujna mogaše postati takovim načinom ono pismo sultanovo, u kojem pita s nezadovoljstvom svoga vezira Sokolovića: „Zar još nije izgorio taj dimnjak i neće li još da zatrubi trublja pobjede (Hammer III. 450.)?”

U divnoj borbi od 5. rujna počini Zrinjski sa svojimi vitezovi velika čudesa junačtva, suzbivši njekoliko putah neprijatelja, koji je u velikih gomilah i na više stranah u grad provaljivao. Nu napokon morade on uvidjeti, da se više nemože držati u vanjskom gradu. Njegovi vitezovi, kojih je sada već samo nje koliko stotinah bilo, bjehu izmučeni odbijanjem neprijateljskih navalah i gasenjem ognja, a da je boj i dalje nastavljen, morali bi bili od silnih naporah konačno iznemoći. Nu njim grožaše u vanjskom gradu još druga mnogo veća pogibelj nego što je bilo navaljivanje tursko. Biesni plamen bješe naime već zahvatio skoro sve zgrade i za čas mogaše shvatiti takodjer puščanim prahom napunjeni toranj, koji je stajao blizu mosta, vodećega u nutarnji grad. Tu dakle nebijaše već obstanka; u nutarnjem samo gradu mogaše se još na čas nastaviti obrana.

Zrinjski dakle dade znak svojim vitezovom, koji su se još na raznih stranah s Turci i s ognjem borili, da se u nutarnji grad povlače. Bijući se neprestano sa sljedećimi jih neprijatelji dopru naši vitezovi do mosta i sretno se povuku u nutarnji grad. Nu buduć da se je za njimi turala velika množina Turakah, zato moraše biti dignut most, preko koga se je iz vanjskoga grada u nutarnji ulazilo, da i Turci preko njega nenavale: i tako ostane njekoliko od naših vitezovah u vanjskom gradu, koji su zatim, boreć se kao lavovi s gomilami neprijateljskimi, junačkom smrću izginuli.

Turci uzmu još 5. rujna vanjski grad u svoje ruke, te pozatiču više zastavah na njegove bedeme, koje su prije krvlju drugovah svojih obilno nakvasili. Zatim se razbjegnu po gradu, da plien traže. Što su našli ženah i djece, to odvedu u svoj tabor; od ostaloga pako blaga mogaše se samo malo naći, buduć da je to većinom već prije u ognju izgorjelo. Malo bijaše dakle pliena, te se zato Turci u svojem taboru medju sobom zavadiše i pobiše, jer je svaki hotio, da ga štogod zapade. U nadi svojoj prevareni navališe Turci tim većim bjesnilom na starije i na bolne ljude, što su jih u gradu zatekli. Mati Sečujcu glavu odsjekoše na postelji njegovoj; nu okaljavši tom zvjerinskom okrutnosti ime svoje, njemu učiniše tim samo ljubav, jer nije morao gledati, kako mu vuku u sužanjstvo ženu i devetero djece. Osim svega ostaloga zatekoše Turci u gradu još više dobro sačuvanih topovah, koje su sada mogli upotriebiti proti nutarnjemu gradu 1).

1) Tom prilikom valjda zaplieniše Turci konja Nikolina, koga je zvao Prvanom, i koji je sada u dio pao agi Janjičarskomu (1stvánfi 299).

Nutarnji grad, u koji se bješe Zrinjski povukao s ostanci svoje vojske, pružaše njemu i njegovim slabo utočište. Još najbolje bijaše ta strana Sigeta utvrdjena sa sjevera; tu bo je imala dva bedema i pod njima dubok i vodom napunjen jarak; nu prama vanjskomu gradu nebijaše nikakova zida, nego tu stajahu kuće, a medju njimi i zapovjednikova. Od vanjskoga grada bijaše ta nutarnja strana razdieljena ne širokim, vodom napunjenim jarkom, preko koga su se mogla spustiti vrata nutarnjega grada, da se preko njih ulazi kao preko mosta.

Obično se uzima, da je Zrinjski mogao imati najviše pet stotinah drugovah, kada se je u nutarnji grad povukao 1). Malena doista četa; nu sastavljena sve od samih takovih junakah, koji bi bili Turčinu još mnogo posla zadali, da je samo bilo moguće borbu nastaviti. Nu na svoju veliku žalost morade se Zrinjski odmah uvjeriti, da za dulje nastavljenje junačke borbe ima samo jedno, što je u to ime potrebito: oduševljenje naime i hrabrost svojih vitezovah, dočim mu je svega ostaloga manjkalo.

1) Tako bješe medju ostalim i caru Maximilijanu doglašeno. V. u Pril. Izviešće Albini-evo od 14. rujna.

Tvrdja bijaše sa strane vanjskoga grada skoro prosta i bez svake zaštite. Od topovah imaše on samo šestnaest komadah: dva velika topa, dva mužara i četrnaest malih topovah. Nu ako je to i bilo dovoljno za obranu, koja mu korist, kada nije bilo onoga, što je najnuždnije za život. U nutarnjem gradu imaše on samo hiljadu mierovah brašna, sva ostala pako hrana, koje je još bilo u obilnoj mjeri, bješe ostala u vanjskom gradu, gdje ju je nezasitni plamen progutao. Pak da se nevolja dovede još do većega stupnja, uzmanjka u gradu i vode: te tako morahu skoro gledati vitezovi, gdje žene i djeca padaju, videći u tom, što i nje same čeka.

Zrinjski razredi u nutarnjem gradu svoje vitezove, svakomu od njih naznačivši, gdje imade stati i što imade činiti 1). Turci pako, pošto su u vanjskom gradu vatru ugasili i tjelesa mrtvih junakah iz ulicah is bedemah odnieli, stanu se pripravljati, kako da uzmu nutarnji grad.

1) Za ovo o nutarnjem gradu pripoviedano najobilnijim je izvorom Budina 732 i Istvánfi 298.

Njihov položaj sada takov bijaše, da su mogli s pouzdanjem očekivati, da jim mora napokon u šake pasti zadnje utočište Zrinjskoga. Nu Sokolović nehtjede ipak da se povjeri samoj bojnoj sreći. Krvavo bješe on poučen sa svimi svojimi Turci, da se Zrinjskomu neotima ni pedalj zemlje bez golemih žrtvah; tih pako bijaše već i preveć na turskoj strani. Zato moraše Sokolović i na to pomisliti, da pokuša, nebi li postigao svoj cilj bez daljega prolievanja krvi. Još ga osim toga na takovo postupanje nukaše i drugi uzrok. Svedjer se moraše on bojati, da bi Sigetjanom mogla još pomoć doći, ako se obsiedanje još za koji dan otegne. Zato scienim ja, da zaslužuje vjeru onaj izvor, koji nam veli, da je Sokolović sada Zrinjskoga pozvao, da mu bez boja predade nutarnji grad.

Turci mogoše započeti pucanje na nutarnji grad 1); nu podjedno učini Sokolović i svoj zadnji pokus. On pozva naime Zrinjskoga u Sulejmanovo ime, da se preda. Štujući Sulejman osobito vitežtvo Zrinjskoga, tako bješe Nikoli poručeno, kune mu se glavom svojom, da će pustiti živa i neoskvrnjena i njega i njegove drugove, ako mu s dobra grad predade. Nu Zrinjski odgovori: da je primio Siget na vjeru od Maximilijana kralja, komu ga želi i dalje čuvati, i da se uzda u Boga, da će se i dalje braniti kao što se je branio do sada; ako mu pako dodje do nevolje, da će s gradom i život svoj položiti 2).

1)  Samo Budina veli izrično, da su mirovali.

2)  Albini 11. i 14. rujna (u Pril.).

S takovom uzvišenom odlukom bješe on u Siget uljezao, i njoj se nemogaše veliki njegov duh niti sada iznevjeriti. gdje je jasno vidio skrajnju pogibelj. Siget može pasti; nu hrvatski knez Zrinjski bit će ipak po sve vjekove slavljen kao dobitnik silnoga cara Sulejmana, komu je jezgru vojske potro sa šakom svojih drugovah. Već ta misao moraše činiti volju Zrinjskoga tvrdom kao što je alem-kamen. Neka pade Siget i neka pogine ono malo njegovih braniteljah, koji su za-nj učinili što je samo kadar čovjek učiniti; nu njim će se naći osvetitelj. Eno vojske na Dunavu, koja neće propustiti da se neobori na oslabljene ostanke Sulejmanove vojske, i Turčin će skupo platiti dobit svoju. Pak da se i to nezbude, Sigetskim će vitezovom već zato biti velika zasluga za domovinu i za cielo kršćanstvo, što su pokazali, koliko vriedi oduševljenje i žarko rodoljublje. Sve će smionije glavu u vis dizati; i kraljevi će i narodi s većim pouzdanjem oružje primati, da se ogledaju s dušmaninom, kojemu je oružje pod Sigetom tako potamnjelo. I tako će se hrvatska i ugarska zemlja oprostiti sramotnoga jarma; kruni će se njihovoj povratiti njekadašnja sjajnost; krst će se Isusov zasjati, gdje sada polumjesec vlada.

Takove misli vladahu duhom zapovjednika Sigetskoga; njegovi pako vitezovi, na koliko nisu bili kadri, da se uznesu do visine njegovih pomislih, bijahu mu toliko odani, da su bili pripravni š njim na smrt poći. Nu svaki od njih ujedno toliko jasno pojimaše, da umire za krst častni i slobodu zlatu.

O predaji dakle nemogaše ni rieči biti. Zato Sokolović upotriebi svu svoju silu, da napokon nadvlada četu, brojeću još jedva njekoliko stotinah junakah, i stojeću bez najnužd nijih potrebah u mjestu, koje joj je veoma slabo utočište pružalo.

Dne 7. rujna dade on za rana jutra u grad bacati ognjene strielje i lopte, i ujedno digne svu svoju vojsku, da zaokupi nutarnji grad sa svih stranah, osobito pako od strane vanjskoga grada. U grad sipana vatra shvati doskora stan vojevode Zrinjskoga i odmah se stane dalje širiti.

I Zrinjski i njegovi vitezovi moradoše odmah vidjeti, da jim drugo neostaje, nego da ili kukavno izgore u gradskom plamenu, ili da provale medju Turke i tako nadju junačku smrt. Četa Sigetska i njezin junački vodja mogaše izabrati samo ovo drugo.

Zrinjski dade iznieti iz svoga stana svoje dragocienosti i blago različito i sve to u oganj sbaca.

Prizvavši zatim svoga viernoga službenika Črnka, zaiska od njega svoje odore, u koje se je odievao, kada je na velike slavnosti polazio. Oklop i kacigu odbaci, te obuče kratku jećermu i preko nje baršunastu dolamu 1). Na vrat si objesi dragocieni lanac. Na glavu si metnu zlatom vezeni kalpak s perom od čaplje i s dragim kamenom s prieda. O bedra opasa sablju, viernu svoju drugaricu, koja mu bješe kod prvih njegovih pobiedah poslužila. Uze još u ruke lagan okrugao štit. U podstavu dolame dade ušiti sto ugarskih dukatah: da bude pliena Turčinu, koji ga mrtva dobije. Napokon uze k sebi gradske ključe: da nedodju neprijatelju u šake, dok bude njemu na ramenih glava.

1) Složna kazivanja domaćih i turskih izvorah nemože pobiti jedini svjedok u: Aus vier Jahr., koji veli (na str. 5.), da je Zrinjski imao „Panzerhembt" i,,Haubtharnisch."

Tako odjeven i priredjen stupi on iz svoga stana medju svoje vitezove, koji su ga već čekali u gradskom dvoru. Tu jih pozdravi u malo riečih i ohrabri za zadnju junačku borbu. Kako su se dično dosele držali, tako neka i završe svoje djelo za svetu vjeru Isusovu, za kralja i za domovinu 1)!  A vitezovi mu bez dvojbe u jedan glas odgovoriše: da su Evi š njim jedne misli i odluke; i buduć da za one, koji su pripravni svoj život žrtvovati, već neimaju mngo vriednosti oklopi i štiti, zato jih po primjeru Zrinjskoga mnogi od vitezovah pobacaše, da budu tim lašnji i okretniji u zadnjoj borbi. U gradu bijaše uzbudjeno toliko oduševljenje, da su i žene hotjele s muževi svojimi u boj poći, samo da nepadu u sužanjstvo kletoga dušmanina.

1) Njegov govor, što ga je tom prilikom držao, u naših je izvorih bez dvojbe izkićen od dotičnih pisacah.

Tako staja še mala četa odabranih vitezovah na boj spremna blizu vratah, koja su vodila iz nutarnjega grada; a pred njimi bijaše proti vratam naperen jedan top, koji je bio napunjen komadi željeza i taneti.

Sad zapovjedi Zrinjski, da se spuste gradska vrata i odmah da opali jedini jošte topnik, Marko Serečen po imenu, svoj top na Turke, koji su stali najbliže do mosta; nu u tom obali neprijateljsko zrno Serečena. Zrinjski dovikne tad Jurju Horvatu, da zamieni izdišućega topnika. Top bude spružen, i njegovo zrnje učini u tinji čas čitav put u gomili neprijateljskoj.

I u tom provali Zrinjski na čelu svojih vitezovah, noseći pred njim kraljevsku zastavu Lovro Juranić. Naši junaci, koji su prvi iz grada prodrli, obore se na Turke, s uzhićenjem zazivajući ime Isusovo. Zrinjski, prvi budući medju svojimi, obori jednoga odličnijega turskoga častnika svojim samokresom, zatim odbaci samokres i stane mačem oko sebe sjeći. Motreći Turci s udivljenjem uzvišenoga junačinu, privikahu mu na hrvatskom jeziku: da negubi glave, nego da se preda na milost cara velikoga. Nu uzalud bijahu njihove rieči. Zrinjski nastavi svoju divnu borbu. Al u tom priskoče drugi Turci s vatrenim oružjem. Jedan od njih pogodi junaka u prsi; nu on još nepusti mača iz svoje ruke, nego i sám udaraše na neprijatelja i ohrabrivaše svoje drugove; al skoro zatim pogodi ga drugo neprijateljsko zrno u glavu blizu sliepoga oka i tada pade onesviešćen na zemlju. Njegovi drugovi, koji su se bliže njega s Turci borili, priskoče sada k njemu, da nepuste neprijatelja do njegova tiela; nu oda svih stranah Turci zaokupljeni i obsipani zrnjem njihova oružja, popadaše i oni blizu vojevode svoga. Poviest nam ubilježi imena njekih izmedju Sigetskih vitezovah, koji su tada pali junačkom smrću. Tu bijahu vojvode Vuk Papratović, Nikola Kobač i Petar Patačić, zatim od mladih plemićah Jure Čáki, Pavao Istvánfi, Ivan Bajoni i Lovre Juranić 1).

1) Pojedinosti opisanoga boja osnivaju se na pripoviedanju običnih izvorah, ka kojim dolazi: Aus vier Jahrh. str. 5., i Albini-evo izviešće od 11. rujn. i Soranzovo od 17. rujna. (U Pril.)

Pošto su Turci gomilami svojimi potlačili vitezove, koji su bili prednji pri izletu, navale oni na gradska vrata. Šaka naših junakah nemogaše jim već odoljeti. Njekoliko jih se samo povuče s Ivanom Novakom i Jurjem Kečkésem u gradski toranj, odakle su još koji čas na Turke strieljali, dok nisu napokon svi popadali od neprijateljskih tanetah.

Turci postadoše gospodari u nutarnjem gradu. S neoružanimi kršćani, koje su tu zatekli, postupahu po svojem običaju: muževe posjekoše, žene pako i djecu povedoše kao sužnje u svoj tabor 2).

2) Aus vier Jahr h. str. 7. daje bez dvojbe preveć velik broj, kad veli, da je tih bilo do dvie tisuće.

Od vojnikah pokloniše Turci život samo njekim. Črnka i Bertu Gereci-a, buduć da su bili liepi mladići, odlučiše povesti u sužanjstvo. Stjepana Oršića obrani od bjesnila harajućih i ubijajućih Turakah njeki Turčin iz Šikloša, Hasan po imenu, koji je njegda bio Oršićev sužanj; pak buduć da je tadanji njegov gospodar s njim čovječno postupao, sada mu on za to izkaza svoju zahvalnost. Gašo Alapić, koga je Zrinjski valjda bio stavio u zadnji red svojih vojnikah, vidivši, da je dalja borba bez koristi, bješe se sklonio; nu Turci ga poslje nadju, ali ga puste živa, jer su mislili, da je prosti vojnik ili službenik, sudeć tako po njegovu licu i stasu. Ti na životu pušteni vojnici budu na tursku preobučeni, da jim se kakovo zlo nedogodi. Poslje jih izkupi iz sužanjstva Jure Zrinjski. -Osim njih sačuva Sokolović još tri vojnika, koji su imali kršćanom glas odnieti ob onom, što se je dogodilo sa Sigetom: jednoga od njih posla k Andriji Batoru u Gjurski tabor, drugoga posla u Bobovac, a trećega k nadvojvodi Karlu 1).

1) Za ovo potonje: Aus vier Jahrh. str. 2.

Još za trajanja zadnje borbe, a još više nakon nje bješe provalila u grad velika množina Turakah, da otimaju plien nezasitnomu plamenu. Dok su oni po ulicah i po dvorovih i zidovih tumarali, zahvati plamen gradski toranj, u kojem je bilo mnogo puščanoga praha. Prah se upali i uz strahovitu tutnjavu raztepe toranj i druge obližnje zgrade; raztepene ruševine pako poubijaju do tri hiljade Turakah, koji su bili u gradu i oko njega. Tada izginuše i oni Turci, što jih je bio Zrinjski pohvatao prigodom jurišah, na grad činjenih, i koje je dao čuvati u gradskom tornju i morda još u drugih čvršćih zgradah 2).

2) Tako veli za te sužnje: Aus vier Jahrh. str. 7. To zaslužuje svakako više vjere, nego li pripoviedanje u izviešću Albini-evu od 14. rujna, koje se u tom pogledu i onako nepotvrdjuje nijednim drugim, niti domaćim, niti stranim svjedočanstvom.

Tako se svrši za Turke obsiedanje grada Sigeta. Njegove ruševine dodjoše jim u šake nakon žestokih bojevah, koji su potrajali, niti neračunajući manje predtečno šarkanje, cio mjesec danah i u kojih su oni upotrebili golemu svoju silu i svu bojnu vještinu. Dobit njihova skupo bijaše plaćena, jer su u juriših, kojih naši izvori do petnaest broje 1), i prigodom drugih borbah izgubili od svoje najbolje vojske dvadeset i pet do trideset tisućah ljudih, medju kojimi je bilo samih Janjičarah preko šest tisućah, dakle preko polovice sve njihove čete, koja je bila došla pod Siget 2). Kršćanska vojska sva izginu; nu prije nego li je izginula, pokaza njezin vojevoda i svaki pojedini vitez toliko sile, da sultan Selim nije mogao niti nakon dobivena Sigeta utažiti gnjeva svoga, koji mu je srdce derao zbog strašna poraza, koji su Turkom pripravili djavaoski" Zrinjski i njegovi drugovi.

1) Tako se veli naročito u: Aus vier Jahrh. U izviešću Albini-evu od 14. rujna; kod Ortelija str. 112.

2) Taj se broj dobije, ako se sravnaju naši izvori. U tom zaslužuje osobito uvaženje kazivanje budimskoga Janjičarskoga age, po kojem je palo pod Sigetom Janjičarah 7000, konjanikah 18.000, a drugim neznatnijim da se za broj nezna. Osim toga vriedi mnogo Soranzovo izviešće od 17. rujna, gdje se veli, da su Turci sami pripoviedali, da je njihovih pala vrlo velika množina, a naročito, da je ostalo pod Sigetom preko 5000 Janjičarah (V. Pril.).

Vojevodu Sigetskih vitezovah, kneza Zrinjskoga, bješe tursko zrno, kao što vidjesmo, na tla oborilo, i pošto su oko njega popadali vierni drugovi, koji su ga htjeli odnieti s bojišta, pristupe k njemu Turci i iznesu ga u svoj tabor. Rane, što jih je Zrinjski dobio, bijahu težke; nu još se pokazivaše u njem nješto malo života. I tada mu dade aga Janjičarski glavu odsjeći 1). Truplo mu pokopa Mustafa Vilić Banjalučanin, koji je njegda bio njegovim sužnjem, te je sada dobio priliku, da mu tom zadnjom počasti izkaže zahvalnost za čovječno postupanje, koje je nalazio kao sužanj u njegovu dvoru 2). Poslje nataknu Turci glavu Zrinjskoga kao i ostalih vitezovah na kolčiće, i tako jih puste 7. i 8. rujna pred sultanovim i vezirovim šatorom, pozabodavši oko njih u zemlju gornjim krajem i kršćanske zastave kao znakove svoje pobjede. Nu 9. rujna posla Sokolović glavu Zrinjskoga svomu bratu Mustafi, paši budimskomu, ovaj ju pako zatim odpremi carskomu vojevodi Salmu, poručivši mu, da će se i njemu dogoditi kao Zrinjskomu, ako nebude predao Gjura, kada poda-nj dodje car turski.

1) Tako je već Hammer pisao na temelju turskih izvorah (str. 451); a njegovo se pripoviedanje u bitnosti potvrdjuje izviešćem Albini-evim od 11. rujna, a osobito Soranzo vim od 17. rujna (U Pril.).

2) Neimamo razloga, zašto da više vjere damo izviešću Albini-evu od 11. rujna, u kojem se veli, da je truplo Zrinjskoga u oganj hićeno.

Dobivši Salm častne ostanke velikoga junaka, dopremi jih 14. rujna s velikom vojničkom počasti u Gjurski tabor. Glava Zrinjskoga bješe shranjena u Gjurskoj glavnoj crkvi i tu ostade do 18. rujna; taj pako dan u jutro upute se u crkvu najpoglavitiji muževi iz kraljevskoga tabora, glava bude odanle dignuta i zatim ju sprovede vojska s velikom vojenom slavom do izvan tabora, a dalje ju odveze Nikolin sin Jure, zet Baltazar Baćan i svak Franjo Tah do sv. Jelene kod Čakovca, gdje su ju položili u obiteljsku grobnicu uz grob prve Nikoline žene, Katarine Frankapanke 1).

1) Budina 736; zatim Aus vier Jahrh. str. 9., Albini 16. i 18. rujna i Bizar 699. Istvánfi 301. Sreća nam nije toliko prijala, da bi nam se bilo sačuvalo više materijalnih ostanakah od Nikole Zrinjskoga. Bogata njegova ostavina i njegovih nasljednikah raznešena je prigodom izčežnuća roda Zrinjskoga na različite strane. Medju ostalim spominje Wolny (u Topograph. Mähr. Bd. III. p. 558.), da je u Bítovu bilo više stvarih od Sigetskoga junaka, naročito kaciga, štit i oklop od srebrene žice, koje je stvari doniela udova Adama Zrinjskoga svomu drugomu mužu. Kada već to spominjem, još ću jednu stvar ubilježit, na koju me je jedan prijatelj pozornim učinio, i koja svjedoči o njegdašnjoj znamenitosti obitelji Zrinjske. U Appelovu Repertor. zur Münzkunde III. 1258.* n. 4423 navodi se jedan novac Nikole Zrinjskoga, otca našega jnnaka. Napis mu je na A. DOMINVS* ADIV* ET* PROTEC* MEVS*. Tu je poprsje i uza-nj 15-27. R. MONETA* NICOLAI* COMITIS* ZR*. Na toj je strani grb Zrinjskih.

U brzo se raznese glas po svem svietu kršćanskom o junačkoj obrani Sigetskoj i u nebrojenih slavospjevih bijaše u zviezde kovana izvanredna vrlina Sigetskoga vojevode, Nikole Zrinjskoga.

Nu zadnja nada i želja Nikolina ostade neizpunjenom. Velika kršćanska vojska naime neznade upotriebiti one liepe zgode za pobjedu nada Turci, koju joj bješe Nikola pripravio svojim uztrajnim bojem.

Sokolovićeva vojska bješe izgubila velik dio svojih ponajboljih junakah; živeža joj sve više nestajaše, a k tomu još haraše medju njom griža 1). Nu sve to bijaše od slabe koristi po kršćane, kada si nisu znali pribaviti viesti o pravom stanju turske vojske. Kako je slabo bila kršćanska vojska izvješćivana o Turcih i o njihovih stvarih, za to budi nam dokazom osim svega ostaloga samo to: što se još niti 8. listopada nije za stalno znalo u kršćanskom taboru, da je umro sultan Sulejman, i da li je već otišla njegova vojska izpod Sigeta 2). Zato se dakako nije moglo znati niti za osnove turskih vojevodah: da li će naime nakon zauzeta Sigeta udariti na Hrvatsku i na zemlje nadvojvode Karla, ili će krenuti proti carevu taboru, ili će se napokon zbog jesenskoga vremena u Carigrad povratiti.

1) To veli naročito čauš u Soranzovu izviešću od 17. rujna (U Pril.).

2) Albini veli u izviešću od 8. listop.: „Dimandai poi a S. Mtà, s'ella aveva certo avviso della partita del Sr. Turco. Mi disse, che di questi Turchi, presi ultimamente da Thuri Giorgi, alcuni dicevano, che egli era ancora appresso Zighet gravemente ammalato; et altri, che già si haveva incamminato verso Constantinopoli."

Sám je Maximilijan i u tih okolnostih pokazivao mnogo dobre volje. Za onaj slučaj, kad bi Turci provalili u Hrvatsku i u Karlove zemlje, ili bi se dali na put prama Carigradu, bješe njegova namjera, da se udari na Ostrogon; za slučaj pako, kad bi Turci na-nj pošli, bijaše on voljan dočekati jih i š njimi se ogledati 1). Nu sve njegove namjere bjehu osujećene vještinom Sokolovićevom, koji je tako umio udesiti kretanje turskih četah na raznih stranah, da su se napokon tako zamrsile viesti u taboru kršćanskom, da se nije znalo o Turcih ništa izvjestna.

1) Albini 16. rujna (U Pril.).

Na taj način podje za rukom vojevodi Sokoloviću, te je ne samo ostanke turske vojske spasio, nego je još više miestah osvojio u predjelih Sigetskih, medju ostalim i Zrinjski Čorgo, kao što je i u Potisju Pertav nakon svladane Gyule njekoliko gradovah osvojio.

Dočim su tako Turci još prije svoga odlazka njeka mjesta osvajali i prostrane predjele robili, medjutim na kršćanskoj strani jedni oplakivahu gubitak Sigeta i Gyule, jer jim se je činilo, da je sada Turčinu prosto i otvoreno na jednoj strani Potisje, a na drugoj Hrvatska i slovenske zemlje; drugi sipahu ružne psovke na careve doglasnike, koji nisu znali za vremena Zrinjskomu nuždnu pomoć poslati, koja je okolnost jedina bila tomu kriva, što je Siget pao 1). I u kraljevu taboru uvidjahu bolje glave, da je valjalo Sigetu pomoć poslati, pak da bi se to bilo i moglo učiniti, da je samo bilo više bojne vještine u onih, koji su ravnali svim kršćanskim podhvatom (Albini 30. rujna).

1) Contarini pisaše već 5. rujna svojemu duždu: et vengono molto ripresi li ministri dell' Imperatore, che per negligentia tardassero ad espedire mille soldati eletti, che già molti giorni Sua Maestà comandò, che fossero mandati a quel presidio, i quali non hanno potuto arrivare in tempo." (Prepis Ljubićev iz mletač. arkiva). V. takodjer u Pril. Contar. pismo od 19. rujna.

Kršćanska vojska razidje se napokon mjeseca listopada, pošto je Sokolović već odavno bio odveo ostanke svojih četah izpod Sigeta 1).

1) Za zgode nakon uzeća Sigeta ima važnih datah u izviešćih mlet. poslanika, iz kojih sam nješto i upotriebio, i u Ö. M. Z. 82 i sl.