Borba Hrvata sa Turcima @ Sisak
Source: “Borba Hrvata sa Turci: od pada Sigeta do mira Žitva-Dorožkoga, 1566-1606”, by Dane Gruber, 1879.
I. Prva provala Hassan-paše u Hrvatsku i prva obsada Siska.
Od godine 1587. pak uključivo do god. 1590. Turci silno se pripravljaju većoj vojni, na Hrvatsku, a za to vrieme riedko kada dodje do čarkanja medju njimi i Hrvati. Jedini važniji vojnički dogodjaj za ovo doba je osvojenje tvrdoga gradića Repića po Turcih u go dini 1589). Poslije odmora pako, pošto su Turci sa kupili nove i jakevojene sile, nastati će pravo i dugo trajno vojevanje sa Turci. Umjesto navala pojedinih be gova nastupiti će pravi rat, koji će se voditi velikimi silami sa obijuh strana, te će potrajati punih 15 go dina od (1591— 1606). Akoprem formalno započimanje ovoga rata imalo bi se datirati od oficijelnoga naviešćenja rata po Porti (1593.), ono je u istinu počelo već prije u god. 1591., kad je Hasan-paša počeo velikom vojskom harati Hrvatsku i obsiedati Sisak. Za to i mi počimamo pripoviedanje o ponovljenomu ratu od ove sgode u god. 1591.
Mi smo već spomenuli, da je Hassan-paša bosanski, samo da čim više vojske sakupi, molio iz Carigrada nove i izdašne pomoći. Sultan Murad III nije bio priklon tomu ratovanju, jer je držao, da treba vojsci odmora poslie velikoga i napornoga ratovanja sa Perzijanci (mir je učinjen početkom g. 1590). Nu usuprot veliki vezir Sinan-paša, čovjek nizkoga roda (bio je mladićem arbanaski svinjar), koji je i kao dostojanstvenik uzdržao prosto ponašanje i svoju krvoločnu narav, najvolio je rat i prolievanje krvi. On je radio svimi silami, da se sad po utanačenom miru sa Perzijanci prenese rat u Evropu, da se naime odkaže mir sa carem njemačkim, te povede vojna u Ugarskoj iHrvatskoj. U svakom divanu (u državnom vieću) poticao je on ovo pitanje i nastojao ga nagovoriti, da stvori zaključak u smislu njegovom. Nu u divanu bijaše više priklonih miru nego li ratu. Napokon sultan zatraži sa vjeta u muftija Sekerije, što da bi bilo hasnovitije, da li mir ili rat. U divanu držao je na to mufti govor koji je sultan iz pokrajne sobe slušao, i kojim je mufti odlučno zagovarao mir, grozeći se se svim protivnikom progonom.
Videći Sinan-paša, da sad neće uspjeti svojim nastojanjem, da nagovori sultana na rat sa carem, poslao je pisma Hassan-paši bosanskomu, kojimi ga je bodrio, da započme ratovanje u zemljak carskih, da tim dobije povoda, da obtuži kod sultana cara, kano da je on pre kršio mir, koji je opet ove godine 1591. produljen na 8 godina (počam od 1. siečnja 1592 ) Hassan-paša, kako se je već dugo vremena pripravljao na rat sa Hrvati, rado je čitao ovo bodrenje velikoga vezira, te si nije dao isto dvaput reći. On odluči namah ove godine od lučno na Hrvate udariti.
„Sad” veli Hurter (o. c. III. 61) „kad se nalazimo kod obnovljenja rata, koji će se provlačiti kroz više godina izpremiešan uspjesi i neuspjesi, smjelimi junačtvi i izjalovljenimi napori, neoborivom vjernošću i sramot nom izdajom, liepimi izgledi i turobnom bojazni rata, koji je snagu nasliednih austrijskih zemalja (veli Hurter a mi ćemo dodati) a najpače Hrvatske neprestance na pinjao i pače zemlji propašću grozio, — sad je vriedno, da svrnemo svoju pozornost na prednosti ovoga položaja, kojemu imade dušmanin kršćanstva zahvaliti svoje us pjehe, na sve priklone okolnosti, u kojih je morao car, a još,više slabija grana habsburžke kuće, gospodar slo venskih zemalja (dodajmo k tomu) i tužna zapuštena Hrvatska poduzeti borbu za vjeru prosvjetu i družtvene uredbe većine zapadnoga kršćanstva. Omjerimo li silu napram sili, možda bi konačno carskim četam nadomje stilo bolje uredjenje vojske i pravilniji način vojevanja ono, što im je brojem manjkalo napram sultanovim če tam, sgrnuvšim se iz Azije i podjarmljenih evropejskih zemalja. Ako ijesu Turci naglo srnuli na neprijatelja, tjerani k tomu požudom obilnoga pliena, ipak se je tomu doskočilo tim, da su ih naši stoječki dočekivali imajući oslona o tvrda mjesta. Nu drugi bijahu činbenici, koji su prevagnuli moć sultanovu nad moći carevom ili bolje rekuć kuće habsburžke.”
Mi ćemo u kratko navesti ove činbenike.
1) Car je bio u toliko vrhovni vodja i zapovjednik vojske, u koliko se je stvaranje vojske i izvadjanje vojne u njegovo ime izvršivalo. Nu kod Turaka bio je sultan vrhovni vodja vojske u podpunom smislu rieči. Ne samo da se je sve skapčalo sa njegovim imenom, nego on je i nabavljao sredstva ratu, koja je car tek tražiti morao i dobivao po volji drugih. Sultanu bilo je dosti jednu rieč izustiti i eto ti paša, gdje se sgrću na vojnu sa svijuh strana države. Nije on trebao nikakove privole, bogataše smatrao je spužvami, koje je mogao sisati po svojoj volji. Ništa nije bilo srednjega medju gospodarom i slugom, stroga zapovjed i sliepa pokor nost podudarale su se. Kod cara njemačkoga i kralja hrvatskoga kolika li je bila razlika!
2.) Caru je neprestance manjkalo novaca. Za to je dovoljna ona rieč, koja veli, da su za uspješno vojeva nje potrebne tri stvari:prvo novac, drugo novacitreće novac, da nam razjasni, zašto je habsburžka kuća uzprkos najvećim naporom često dvojbenim uspjehom vo dila rat za kršćansku prosvjetu proti turskomu bar barstvu.
3) Ostale velevlasti ne samo da nisu podpomagale cara u borbi proti Turkom, nego su se veselile njegovim porazom. Francezka je god. 1536 sklo pila bila savez sa Turskom proti Austriji, te je stojala uviekuzTurskuprotihabsburžkojdinastiji.Englezka (tada kraljica Elisabeta) smatrala je cara svjetovnim pokroviteljem katoličke crkve, te je svaku carevu pobjedu nad Turčinom držala Štetnom po protestanstvo. Poljska nije bila složna, dapače jedna stranka plem stva mrzila je Habsburgovee. M letćaninapokon bili su kao i uviek „kramari", koji su nastojali, da se čim više okoriste svadjami obih susjeda. Jedino srodna Španjolska i papa (uz nekoje male taljanske vladare) pomagali su cara pomogućnosti novcem.
4) Često predvodio je Turke sam sultan, ili mjesto njega veliki vezir sa obširnom punomoći. U tom slu čaju boravila je sve ravnajuća sila, kao srce u čovjeku, po sried ogromnoga, ako kadkad i neotesanoga tiela vojske. Kod carske vojske bijaše ravnajuća sila izvan sredine boraca, daleko od bojišta dvorsko vojno vieće (Hofkriegsrath) koje je svojimi često majušnimi naredbami više priečilo, nego li unapredjivalo operacije vojene.
Ovo bijahu ona 4 glavna činbenika koja su sma njivala moć carevu naprama moći sultanovom. Znajući ih mi, moći ćemo si lahko protumačiti vojene dogodjaje, na koje ćemo sad namah preći.
Hassan-paša, kako je odlučio i k tomu još po tican bio od velikoga vezira, da navali na Hrvatsku, tako i izvede to sada. Mjeseca svibnja eto ga sa 5000 voj nika i 5 manjih topova, koja su dva konja vući mogla, na našem zemljištu, gdje se dade na haranje predjela medju Križevci iIvanićem. Mjesto Gušćerovec dade zapaliti, dočim nije navaljivao na kastel, jer je na visočini ležao. Od ovud uputi se na grad Tahijev Božjakovinu, jer je od nekoga pribjeglice do znao, da u gradu istina imade topova, ali niti zrna praha. Namah dade jurišati na grad, zarobi zapovjednika Lovru Kadinovića, a grad dade izgoriti. Zauze još redom Rakovac, 0rbovaci sv. Jelenu, odvukavži odovud i iz okolišnih sela veliki plien i sužanja. Bilo bi još više nevolja nanjeo Hrvatskoj, da nisu nastale velike kiše i povodnje (osobito rieke Glogovnice i Lonje), koje ga prisiliše da se dade na povratak kući.
Dok je Hassan-paša ovako harao po Hrvatskoj, nisu medjutim naši vojvode mirnim okom gledali, nego se sakupiše, da kazne Hassan-pašu Skupiše se Stjepan Graswein, zapovjednik koprivnički (uasliednik pre minuloga Glaubicera), Gjuro Labahor i Mihalj Sekelj zapovjednici križevački, Albin Graswein ivanički i ostali zapovjednici susjednih tvrdjava sa četami hrvatskimi i najmljenimi slovenskimi (koje navadno zovu germanici milites), te odoše namah u potjeru za Hassan-pašom.
Čim je ovaj dočuo, da ga naši progone, ostavi u močvaran topove, a vojsku razredi tako, da je sam išao napried sa glavnom silom, dočim je iza sebe ostavio dovoljan broj pješaka i konjanika, da mu štite povratak. Ovu četu, koja je otraga išla, dostigoše naši kod biskupovoga Gradca, te ju namah napadoše. Turci nepreplašiše se naših, nego obrnuvši se natrag i postavivši se u bojni red, upustiše se s našimi u borbu. Alii Osman beg zapoviedahu četom. Dok se je još borilo, odpravi Osman namah nekoliko najbržih konjanika ka Hassanu, neka mu jave, da su ih napali neprijatelji i da će zlo proći, ako im on nepriskoči u pomoć. Hassan promislivši se malko, izjavi konjanikom, da ga vode i blato preči, da im ide u pomoć, te zato neka kažu Osmanu, ako mu nije moguće održati se napram neprijatelju, neka se povuče natrag k vojsci.
Kad su Turci čuli, što im poručuje Hassan, te vidili da im sbilja nedolazi u pomoć, klonuše u brzo duhom, te se dadoše u bieg. Svatko je nastojao, da čim prije k glavnoj svojoj vojsci dodje. U ovom biegu mnogo ih pogibe što od mača naših junaka, što pako od vode i močvara. I sam Osman-beg pogibe : zarobljena bijahu 72 Turčina, medju kojima i Mustafa-beg. zapovjednik konjaničtva, onda 22 zastave i 100 konja. Naši oslobodiše 400 kršćanskih sužanja i odnesoše sa sobom 120 glava turskih u znak pobjede. Od naših opade samo jedan (neki Franjo Jaičanin), dočim je nekoliko ranjeno, koji medjutim naskoro ozdraviše. Topovi Hassanovi dopadoše takodjer našim u ruke. Hassan je pisao glede njih u Grac nadvojvodi Ferdinandu (vladaru ovdje po smrti Karlovoj), da mu ih izruči natrag, ali nedobi ni odgovora.
Ban Toma Bikač-Erdod nije takodjer mogao mirne duše gledati ovo haranje našega zemljišta, nego pozva plemstvo na oružje i sabra čete iz raznih tvrdjica, da se i on nekako osveti Turkom. On se uputi sa četami na grad Moslavinu (stari mons Claudium), koja je pripadala njegovoj djedovini, ali je od Turaka osvo jena bila.
U tvrdji bijaše posada od 60 Turaka, koja se je jedva 3 dana u tvrdji branila. Prednje čete banove, vodjene Stjepanom T a h ij e m, počele su jurišati i pucati malimi topovi na grad, te su tako potresli i porušili stare zidine grada, da su se Turci namah treći dan pre dali uz slobodan izlaz, koji im bje dozvoljen. Akoprem su nekoji savjetovali, da se grad učvrsti, nije htjeo ban to učiniti, jer grad nije ležao na dobrom položaju, te je trebalo veliku posadu u njem držati, nego ga dade razoriti.
Hassan paša jedva je dočekao, da su naši ofenzivno postupati počeli, jer je sad našao uzroka, da traži od sultana dozvolu, da može Hrvate kazniti za ovo prekršenje mira. Namah posla u Carigrad Rustan bega, da zatraži ovu dozvolu. Ovaj bude pozvan u divan, gdje stane ovako govoriti : Erdod je prekršio primirje, navalivši znatnom silom i velikimi topovi na 'Moslavinu, koju je i osvojio, a naskoro će ići osvajati Veliku, kako je ou doznao od uhoda. Za to traži u ime Hassanovo od vlade, neka ona ovomu pomnoži čete preko navadnoga broja i neka m u dade dozvolu, da smije svoje braniti, a nepravde Erdodove čim prije osvetiti. — Da ove svoje navode podkriepi, donio je bio Rustan pred divan veliko željezno zrno od 60 funti, kojim da je udarao na Moslavinu.
Kad je došlo do vitćanja u divanu, bijaše naravski Sinan paša najveći zagovaratelj zahtjeva Hassanovih, veleći, da netreba štediti vjerolomnoga Rudolfa, koji k tomu već dvie godine nije platio dužnoga danka. Ža govor velikoga vezira odluči. Sultan Murad odpusti liepimi riefmi Rustana, davši Hassanu obsežnu punomoć, da može priprave činiti za novi rat. Ujedno opomenu carskoga poslanika u Carigradu dra. Pezza, neka car neoklieva poslati dužnoga danka, jer će biti prisiljen drugačje postupati. I sbilja car požuri već na putu se nalazećega svoga izvanrednoga poslanika Fridrika Krekoica, koji još prije konac ove godine 1591. donese u Carigrad danke i darove.
Medjutim Hassan, čim sejevratiosa provale u Hrvatsku, smišljao jo načine, kako da predusretne ovakovim nezgodam, kakova ga je nedavno stigla bila, te je savjetujuć se sa svojimibegovi, najpače saRustanom, Velehtamom i Erdoglisom došao do zaključka, da valja sazidati nov kaštel nedaleko Kupe, koji bi m u za provala štitio povratak, a ujedno izhodištem bio vojenih poduzeća na Hrvatsku. Prva mu je namjera bila ta, da zauzme Hrastovicu iGoru, dvie pogra nične tvrdjice, koje su još u naših rukuh bile, da mu onda prosta i otvorena bude haranju ciela ravnica medju Kupom i Savom.
Kad je Hassan po osvojenju Moslavine poslao bio u Carigrad Rustana, da traži dozvolu od sultana, da smije kazniti bana, imao ovaj i taj nalog, da traži do zvolu, da smije podignuti novi kastel, koja m u bje i dana. Pošto se medjutim Rustan nije tako brzo vratio, nestrpljivi Hassan uputi se ibez dozvole sa vojskom na naše zemljište, da svoju namjeru izvede, naime da sa gradi novi kastel i da kazni Erdoda. Najprije ode po tražiti najprikladnije mjesto, gdje bi mogao načiniti novi kastel. Kad je došao sa vojskom pod Hrastovicu iGoru, naše posade, čim opaziše veliku silu tursku, prestrašiše se i ostaviše mjesta, koja zauze neprijatelj. Pregledavši Hassan zemljište, odluči podignuti tvrdju u onom kutu, gdje utiče nečica Petrinja u Kupu. Nu buduć da gradiva nije bilo pripravnoga, ne mogaše se namah na posao dati, nego odluči to do godine učiniti, naloživši glavnomu svomu graditelju, da do proljeća nuždnu gradju pribavi.
Od ovud uputi se dalje i to na Sisak, hoteći zauzećem ove tvrdje osvetiti se osvojenju Moslavine. On je gojio nadu, da će posada sisačka učiniti isto, što i hrastovačka i gorska, da će se naime njega i njegove vojske preplašiti, te da će mu namah predati grad. Nu Hassan prevari se ljuto. On naidje ovdje na odvažna muža i branitelja grada Nikolu Mikacića, koji odluči braniti grad do zadnje kapi krvi.
Hassan videći, da se naši njega neplaše, poče na grad pucati topovi, nebi li zidove razrušio, da uzmogne nanj jurišati. Tri dana pucao je na grad iz malih topova, kojih kugle bijahu velike koli jaje račino, ali ne mogaše nahuditi gradu. Onda se stade Mikaciću groziti grožnjami, ako mu ne predade grada, — nu sve mu bijaše uzalud. Videći napokon i sam, da mu sile ne dostaju, da obori Sisak, vrati se natrag kući, poručivši prije Mikaciću, da će on za kratko vrieme opet doći većimi silami i obilnijimi obsadnimi strojevi,pak da će mu onda krenuti glavom.
Ova obsada dogodila se po prilici mjeseca srpnja ili najdalje u prvoj polovici mjeseca kolovoza. — Isto po prilici vrieme davali su Turci Hrvatom brige i na sjevernoj krajini njihove domovine. Hassanpaša mladji (minor), sigetski zapovjednik, došav do Šegežda, opazi, da u Komoranu (manjemu), kojije spadao u područje kapetana kanižkoga Jurja Zrinskoga, straže jako nemarno paze na obranu gradu, jer je bio taj dan blagdan Velike gospoje (15. kolovoza), te se je u gradu sve bilo podalo veselju i vinu. Hassan mladji nahrupi svojom četom u grad, pogubi opojene stražare, naplieni se velikoga pliena i sužanja, te se onda uputi kući u Siget.
Naš Zrinski, doznavši što se dogodilo u obližnjoj tvrdjavi, sazove čete kanižke, jegarske, papanske i ob ližnjih mjesta, te buduć da je bilo prekasno, da se ide u potjeru za neprijateljem, dade grad samo obnoviti te topovi i drugom nuždnom spravom providiti, ostavivši ujedno u njoj dovoljnu posadu pod upravom Melkiora Radkaja.
Tim se sleže za ovu godinu bura, koja se je digla na Hrvatsku injezine sinove, da do godine tim većom snagom iznova zaduva.
2. Druga provala Hassan paše u Hrvatsku idruga obsada Siska.
Hassan, kako je Mikaciću obećao, tako je i riec držao. On se preko zime neprestance oružao, da čim većom silom na proljeće osvane pred Siskom. K tomu donio mu Rustan iz Carigrada dozvolu, da može graditi novu kulu, da smije čim više vojske kupiti preko navadnoga broja.
Oboružavši se dovoljno, osvanu u proljeću god. 1592 na našem zemljištu. 12. travnja utabori se kod Bresta da izvede prvu svoju namjeru, naime da načini novi kastel. Sa sobom dovuče množinu kola, na kojih je bila natovarena gradja isilu božju seljaka, koji su imali izvoditi radnju. Ova bje namah započeta i to na onom mjestu, gdje je već lani ustanovljeno bilo,na ime pri utoku Petrinje u Kupu. Kula je načinjena od jakih hrastovih balvana, koji su zabiti bili dvostrukimi (bipedalis) čavli i željeznimi kvakami, dočim je iznutra sbog utvrde drvenih zidova nabacan bio nasip osam stopa visok a četiri širok. Gradnja je bila četverokutnasa pet toranja i dviema vratima, te je imala oko zidova jamu, u koju se je moglo u nuždi napustiti vode. Zidanje je tako brzo napredovalo, da je kula za 3 ne djelje podpuno gotova bila. Po rieci Petrinji nazva Has san kulu Petrinja.
Ciela ova gradnja izvedena bijaše na očigled naše vojske. Naši bo velikaši i zapovjednici, čim su dočuli, da Hassan ide sa vojskom na Hrvatsku, namah su sa kupili svoje čete, te su se utaborili takodjer blizu
Bresta. Tu bijaše naš ban sa hrvatskimi velmožami, onda karlovački i koprivnički general, te ostali kapitani po krajini, a najposlje dodju slovenske čete i to 600 konjanika,vodjeni Krstom Auerspergom, naime 15. travnja. Vojska ova gledala je bezposleno radnju neprijateljevu, a nije imala srca, da udari na Turčina.
Mikačić, koji je i ove godine bio zapovjednik u Sisku, biedi većinom „Germane", to jest slovenske konja nike ioklopnike. Neće se, veli, da bore u trnju, nego bi rado, da Turci izidju na polje.... Kamo sreće, da nije Germana ; nemože se izreći, kakovimi nas psovkami grde, kad dodju k mostu (kod Praćsa kraj Siska), tra žeći hrane i veleći, da će radi nas od glada poginuti. Da je na moju, nebih im dao ni mrvice. Ove nesreće sve nam savjete i odluke preokreću.... U taboru se pije, jede, gosti, spava sve badava. Ganut će se jednom Germani na silno banovo nagovaranje, i čim se voda malko slegne, koja je sad prešla obale, udariti će na neprijatelja....SavjetisuGermananestalni, teseod njih nemože ništa očekivati.... Germani imadu nalog, da poruše načinjeni grad. Ali bojim se, da će ostati, jer neimaju srčanosti, da se biju....Jedva je ban uzdržao Germane, da ostanu u taboru, ali oni se tuže na hranu, prem da se ni u Karlovcu nisu tako tovili. Cielu noć smo pekli kruh u gradu i u tvrdjavi (sisačkoj), koji smo im obilno pružali, a isto tako i druge potrebštine sve zabadava.
Sudeć po ovih viestih, moramo zaključiti, da su se čete iz slovenskih zemalja dosta nemarno ponašale, te nisu imale srca, da se ogledaju sa neprijateljem. K tomu vladao je medju samimi zapovjednici vojske nesklad, te nisu nikada mogli doći do složna zaključka i odvažna čina. Svaku uru, veli Mikačić, drži se hiljadu vieća bez uspješnih, gdje se ništa stalnoga nezaključi. Jučer (18. travnja) bio sam i ja pozvan u vieće, te opazih, da ni jedan neznade što valjana savjetovati. Kad su mene upi tali, što ja mislim, odgovorih im : ako budete tako na dalje odvlačili odlučan čin, nestati će vam hrane, te ćete morati otići iz tabora. Tim će neprijatelj postati srčanijim, te će ići u potjeru za odpuštenimi vojnici.
Mikačić je dakle silio, da se navali na neprija telja, dok još nije izveo svoju radnju. Većina vieća bila je zato, ali nekoje strašivice upozoriše na naše nedo statne sile, te konačno bude zaključeno, da se počekaju čete Štajeraca i Goričana. Pravo primjećuje Mikačić : po ovom zaključku poharati će se i ostali predjeli, dok napokon naši sbog svoje nesloge neotidu iz tabora, neopravivši ništa.
Što je Mikačić unapried proricao, to se i sbilo. Zapovjednici nisu se nikad mogli složiti u tom, što bi valjalo uraditi, da se prieteća pogibelj odvrati. — Najpače nisu se nikako mogli odvažiti na to, da udare na neprijatelja i da zaprieče dalnju gradnju nove kule. 20. travnja javlja Mikačić,da je plačući molio generala (valjda karlovačkoga), neka nerazpusti vojske bez boja, da se uzalud nepotroši tolika hrana i novac. Ali on ga je zaklinjao bogom živim, neka ga ne sili na korak, koji će upropastiti njega i njegove oklopnike. — Isto tako rekao mu je dva dana kasnije (22) vice-general, čovjek inače našim u svemu priklon [ali u bojnih stvarih jako čudan i lukav ; njega sam, veli on, nagovarao, da se prilagodi potrebam vremena, bogibelji i tolikim troškovomnašeiostalihkraljevina.Onmiobećaučinitištoje nuždno. Nu kad sam seposlije bojnoga vieća s njime na samu razgovaraoobojnihstvarih,opomenuomeje,da ne svjetujem boja. — Naš ban, koliko je imao volje i nagovarao druge zapovjednike, da se udari na neprija teljski tabor, bio je samo vapijući glas u pustinji, jer neimajući mnogo ni svoje ni državne vojske, nije imao nikakvoga upliva. Zato veli Mikačić (3. svibnja) i naš siromah ban hoće da se izjede, jer neima nikakova ugleda. U taboru nikakovoga reda, svatko hoće da bude pametniji, kod čaša čine se velika junačtva, dočim mi živimo neprestano u strahu. Ostajem medju zm ijaini kod mosta.
Uz ovakovu neslogu vodja nije ni čudo, dalje ne prijatelj izveo prvu svoju namjeru, dovršivši već 2. svibnja gradnju Petrinje. U oči ovoga dana slavio je Hassan sretno izvedenje ove gradnje. Svečano uz udaranje trubalja i ćimbalasa i gruvanje topova i mužara sa kule obilazio obhod tri put oko grada, a za tim se je cielu noć u taboru veselilo. Hassan-paša uživao se je milozvuka ciganskih gajda.
Drugoga svibnja u 8 sati u jutro dignu Hassan tabor kod Bresta, ostavivši u Petrinji posadu od 1000 ljudi, te se uputi na liepu ravan povrh Hrastovice, gdje je razastro mnogobrojne šatore. Kad su ga naši sa obližnjih humaka, osobito sa Urota gledali, držao se je kano slavodobitnik, koji razgledje njihove tabore, te se u duši smije neslogi i razdoru naših. Preko dana dao je bedeme tvrdje popraviti, a večer probavi u razkoši, obezčašćujuć hrastovičke djevice.
Drugi dan (3) odputi se do tvrdje Gore, da i nju popraviti, ostavivši u Hrastovici 200 vojaka. TabormusepružioodHrastovicedoGore iSracice, jer bi rada i ove dvie tvrdjice popraviti.
Ostavivši i ovdje posadu svagdje od 200 vojaka, otide napokon u zoru 4. svibnja prama Kostajnici, a da ga nitko ni progonio nije, dapače, da pokaže svoju slavu, načinio je liep tabor iznad Hrastovice, razastro je šatore i naložio vatre, da naši vide, da on nije po tajno pobjegao, nego pošteno i javno otišao.
Ponašanje naših četa, koje su bezposleno motrile ovaj grad igizdanje neprijateljevo, možemo nazvati ako ne sramotnim, a to svakako prekomjerno obzirnim. Ipak tieši nas to, da se je na strani Hrvata i njihovoga bana nala zila velika srčanost i odvažnost, dočim glavna krivnja ne rada ide Ne-Hrvate, akoprem većinom srodnike hrvatske.
Pošto je neprijatelj otišao bio, bilo je inašim dići tabor, te se vratiti kući. Oni sbilja otidoše iz tabora peti dan po odlazku Hassan-paše (t. j. 9. svibnja). Ovaj bijaše još istoga dana, kad je otišao iz tabora, prispio u Kostajnicu, gdje je razredio vojsku. Jedan dio razpusti, naloživši mu, da je za mjesec dana opet na okupu. Drugomu dielu naloži, da navuku kamenja i balvana k obali Kupe, te načine most preko ove ; u obće da pod prietnjom kazne sve pribave, što će mu trebati, kad se vrati. Trećim napokon odjelom vojske uputi se sam gla vom na tvrdju Bihač.
Bihač leži u tako zvanoj turskoj Hrvatskoj na rieci Uni, koja ga obtače u slici otoka. Grad bijaše do bro ućvršćen zidovi i tornjevi, te je imao posadu od 400 ljudi pod zapovjedi Krste Lamberga. Posada ova sastojala se od ljudi raznih narodnosti, od Hrvata, Slovenaca, i nješto Niemaca, kao što je i zapovjednik bio Niemac. Posadu uzdržavali su kranjski stališi. Hassan idući na Bihać, povede sa sobom osim znatne vojene sile i težkih topova, te čitavu brodnicu od šajka na Uni.
10. lipnja dodje pod Bihač. Devet dana potraja obsada. Prvih osam dana neprestano se je pucalo izto pova u grad, a pošto su za to vrieme zidine dovoljno probušene bile, odlučeno bje jurišati grad 19. lipnja. Medjutim prije nego se je imalo jurišati, padoše druge dvie tvrdjice u turske ruke. Hassan naime posla iz ta bora pod Bihačem jedan odio svoje vojske, da osvoji obližnje tvrdjice. I sbilja one zauzeše P eršić i Izačić (17. lipnja) dočim je Kamengrad još prošle godine osvojen bio.
Napokon počeše Turci jurišati Bihać 19. lipnja. Već su vojnici postavili bili ljestve na zidove da se na ove popnu, kad al gradjanstvo stade od zapovjednika zahtievati, da predade grad. Zapovjednik uvidje i sam, da neće moći obraniti grada, pošto su zidine nepresta nim pucanjem skoro razorene bile, pošto je većina bra nitelja opala bila i pošto ne bijaše nikako nade kakvoj pripomoći. Za to odluči on predati se, tim više, što se je gradjanstvo dalo bilo u dogovor sa Hassanom glede predaje. Ono je naime njemu tajno izjavilo, da bi se rado predalo, ako im paša obeća slobodan izlaz. Ovaj posla na to jednoga od svojih begova u tvrdju, da obeća stanovnikom i posadi slobodan izlaz ili ako žele ostati i nadalje u ovom gradu, sigurnost osobe iimetka. Čuvši Lamberg ovu viest, uputi se u tabor turski, da razpravi pogodbe predaje, koja sbilja bje uglavljena uz uvjet, da posada smije slobodno izići.
Uzdajuć se u zadanu rieč, uputi se Lamberg sa 22 vojnika, te ostalo pučanstvo, koje se je namjeravalo izseliti prama Slunju, koji je bio još u naših rukuh. Pod izlikom da im treba sbog sigurnosti pratnje, posla š njima Hassan-paša bega Velehtana sa 400 turskih konjanika. Nu zadaća je njegova bila ta, da goloruke ove ljude (osim onih 22) na putu uništi. I sbilja, kad su se jedno dvie milje od tabora udaljili bili, navali on sa svojimi pustaijami na posadu i Bišćane. Nasta krvavi pokolj, za kojega su se i ona 22 oboružana čovjeka hrabro branila, te mnogoga Turčina crnom zemljom sa stavila. Od važnijih pade Ibrahim beg od ruke Tome Batalića. Pokolju uteče sam Lamberg sa 6 gradjana.
Medjutim dok je Velehtan klao ove, udje Hassan u Bihač, te udari na one, koji su preostali bili u gradu namjerom tom, da po zadanoj rieči Hassanovoj ostanu i nadalje stanovnici grada. Od 5000 stanovnika, koje je grad tada imao, bje 2000 njih poklano, ostalo zasužnjeno, te do 800 same djece u Tursku odpremljeno. Ovako propade važan ovaj grad, koji je bio dugo vre mena zaštitom i obranom Hrvatske.
Osvojivši Bihač, ode Hassan kući u Bosnu, da sa kupi onu vojsku, koja se je morala sabrati mjesec dana po razpustu, da ide š njome izvesti svoju drugu na mjeru, naime da ide obsjesti Sisak. Medjutim dok je on bio pod Bibačem, i dok je poslije sabirao vojsku, treći dio vojske Hassanove gradio je most na Kupi, most čvrst, ogroman i širok, da je moglo 7 konjanika uzporedo jašiti preko njega. Most bude sbilja načinjen i to kao i Petrinja na očigled naše vojske. Ova se je bo po drugi put sakupila u tabor kod Bresta, te je bez srca i odvažnosti gledala radnju tursku.
Ovomu su krive kao prvi put pripomoćne čete iz slovenskih zemalja. Mikačić piše 15. srpnja iz Siska, da su „Germanci" sami u taboru kod Bresta., te da se jedva uzdaju izaći iz njega. Osobito da jih je poplašio neki turski list, koji su Turci po noći ostavili na mostu brestovačkomu, u kojem su tražili, da im se grad predade. Na jeziku su bili junaci. Tako veli Mikačić u pismu od 18. srpnja, da se on i ban, akoprem su za brinuti, moraju smijati „Germanom" i njihovim oklopnikom, koji se drže i govore bahato, kano da su cielu Petrinju porušili.
Oko polovice srpnja bje most gotov. 15. srpnja piše Mikačić (u Krčeliću l.c): Neprijatelj već dovršuje most, koji učvršćuje jakimi balvani, da može podnieti težke strojeve, kojimi prieti tvrdji Selin (valjda Zelini) i tvrdji našoj (Sisku). Dogradnja osta bje namah javljena Hassanu, koji je tada desio u Krupi.
Ovaj bezodvlačno uputi se u Kostajnicu, gdje ga nalazimo 14. srpnja, kako nam kaže Mikačić u spome nutom listu. On veli: Juče u jutro čulo se u Kostajnici izpaliti 12 topova; mislim , da nije drugo, nego da se u Petrinji vojska skuplja ilimožda pašu sprovadja. – Biti će ovo drugo, da se pucalo u slavu dolazka ili o d lazka pašina u Kostajnici, jer već 16. 0. m. nalazimo ga na našem zemljištu (valjda kod sagradjenoga mosta.)
Dočim se je tako neprijatelj liepo pripravio za navalu, te je već sam Hassan sa ostalom vojskom prispio u svoj tabor, na našoj strani vidimo samo neslogu i plašivost. Dapače dočim ćete is slovenskih zemalja već duže vremena bile u taboru kod Bresta, naš ban lutao je još 15. srpnja sa svojom vojskom, neutaborivši se nigdje, kak nam svjedoci Mikačić svojim pismom of toga dana (Krčelić l.c.), veleći: Bana nitko neopominje, da se čim prije utabori. Bojim se, da će se ne prijatelj utaboriti kod Petrovca od bana. Dajte ga«vi opomenite i molite, neka se žuri sa svojimi vojaci, najpače neka pošalje konjanika u Brest, gdje su sami Ger mani, plašivice, koji se jedva na polju pokazati smiju.
I Stjepan Graswein, zapovjednik koprivnički, sabirao je svoje čete duže nego je trebalo, te ga nije bilo u taboru. Izpričavao se je tim, da izčekuje novce, da izplati vojnikom najam. Uslied toga je od dana do dana otezao svoj'dolazak u tabor, tako, da ga u odluč nom času nije bilo ovdje, dočim se je ban sa svojimi četami ipak utaborio kod Bresta, jer 19., na dan bitke nalazimo ga ovdje.
Kad znamo, kakova je nesloga i raznolikost misli i srca vladala kod naše vojske, namah ćemo se i sami dosjetiti, da su morali naši podleći u borbi, koja se je imalanaskorosbitimedjunašimiimedjusložriimi,svim unapried obskrbljenimi neprijatelji. K tomu pridruži se još kleta nevjera jednoga od naših vodja.
Neki Vojnić „Tračanin" bijaše banov vodić, te je bio upućen u sve namjere i zaključke banove. Prije služio je on Turčina, a poslje pribjegao je k banu. Ban se ljuto prevari, što je takovoj nestalnoj guji povjeravao, te mu kazivao sve, kako je sa našom vojskom i šta namjerava učiniti. On naime, bilo da ga je Turčin u tu svrhu poslao, da se ušulja k njima, te sve uhodi, bilo, da ga je posije kupio novcem, pribjegne opet k Turkom (16. srpnja), te nagovori Hassana, da navali na naš tabor i da naše prisili na boj, odavši mu sve mane naših četa. Sad je vrieme, govoraše on, da na vališ na neprijatelje, dok ih je malo i dok imadu pješadiju od samih mladića, koje su tek nedavno pobrali sa polja i u vojne redove uvrstili. Nu kad se budu sve razštrkane čete sabrale, kako o tom i radi ban Bakač, te se nada, da će se i sbiti, a onda kad još nadodju „germanski" konjanici, koji se bore dugačkimi puškami (to su Kurasiri), onda će biti uspjeh bitke dvojben. S toga neka se prodje otezanja, nego neka čim prije navali na neprijatelja. Dva dana razmišljao se je Hassan, te se napokon odluči, da se udari treći dan, naime 19. srpnja.
Ovu odluku Hassanovu doznao je ban, te za to piše u zoru 19. srpnja, da mu čim više ljudi pošalje, jer je velika pogibelj. Cielo pismo, pisano hrvatskim jezikom, glasi ovako):
„Potom neka znate, kako ovamo dodjoSe istiniti glasi od poštena glasnika, da će paša svakako danas ili noćas ili rano na tabor udariti, za to vi za boga pošaljite nam ljudi, što najviše morete amo, ipošaljitenam dvie ilitrimalitarožkilaki, kisu totu, a vjerujte nam, ako bude gospodina boga volja, da hoćemo vam trud lipo platiti, v čem nedvojimo, da nam gospodin bog hoće dati dobru sreću. E castris 19 Julii 1592. Thomas Erdodv perpetus Montis Claudii ac comit. Varasd. comes et Banus."
Što je Hassan odlučio učiniti i o čem je ban ubaviešćen bio, to se je u istinu sbilo. 19. srpnja bila se bitka medju Turci i Hrvati. Sunce je već bilo visoko na nebu i veoma žeglo, kad su Turci počeli prelaziti preko novoga mosta, i to najprije konjanici, a onda pješaci. Tek oko podne opazi ban, da Turci dolaze. Naša vojska bila je baš poobjedovala, te je počivila, osobito pripomoćne slovenske čete, kojih su konjanici medjutim pasli konje.
Ban Erdod dade namah zasvirati bojne znakove, na što najprije konjanici skočiše na konje i postaviše se u bojni red. Hassan navali najvećom žestinom na naše, koji ga hrabro dočekaše, da su se koplja lomila ali odpor ovaj nije dugo trajao, Hassan, koji je izprva prešao samo sa 5000 vojnika preko mosta, dobio je medjutim sve više i više četa u pomoć, tako da je na koncu imao 15.000 vojnika u boju.
Ovoj pretežnoj sili nemogoše se naši dugo oprieti. K tomu dogodi im se još druga nevolja. Ako je vjerovati Istvanfvju, imali su naši samo jedan top, koji je podpomagao konjanike n boju. A i ovomu se pokvari naboj, tako nije mogao više pucati. Za naši moradoše uzmaknuti, te se dadoše na bieg. Tursko konjaničtvo nije jih daleko progonilo (do briega, koji se proteže prama Letovaniću), jer ih je trebalo na bojištu, pošto se je zametnuo bio boj i medju pješaci našimi i turskim!, dočim su se još konjaničtva tukla. Tim se spasi ban sa nekoliko hrvatskih i slovenskih konjanika.
Pješačtvo branilo se je takodjer junački, ali i njih svlada pretežna moć turska. Oni budu obkoljeni s jedne strane od turske pješadije, a s druge strane od vraćajućih se konjanika. Videć to naši pješaci nagnuše bježati, nebi li spasili život. Nu prekasno bijaše. Turci ih tako obkoliše, da skoro svi pogiboše. Jedino se spasiše oni, koji su se bacili n Savu, te ju sretno preplivali ili koji su pobjegli u obližnje šume. Pobjeda turska bijaše podpuna. Oni osvojiše silan plien : množinu novca, zlata, srebra, hrane, topova, oružja i druge bojne sprave.
Da svoju slavu u Carigradu pokaže, posla Hassan 600 odrubljenih glava visokoj Porti sa mnogo vojnih stiegova, koje je još tim umnožio, šta im je pridružio i neke stare zastave, koje su visile u hramovih bihaćkih nad grobovi raznih vojvoda. Sultanu pako posla množinu sužanja, a velikomu veziru (ne Sinanu, kako kaže Istvanfv, nego Siavušu) (Hammer III. 198) raznih dragocienosti. U Carigradu slavilo se ime Hassanovo, na kojega hrabrost da počiva budućnost turska.
U spomenutom listu istoga dana (19) španovi ja vljaju ovu katastrofu kaptolu: Neprijatelj je na naš ta bor udario i oplienio ga, šatore najljepše i bombarde je sve oteo, sve je pješake izsjekao ili odnio. Utekli su nekoji banski vojaci s banom i oklopnici germanski." Od druge do četvrte ure trajao je boj. Naši su se izprva junački držali, ali su posije sramotno bježali. Su tra će se o našem gradu raditi. Kulu ćemo ostaviti, ako grad zauzme, jer će nas našimi bombardami potući. Pomozite našemu gradu. Na Brest nije navalio, nego ga samo obkolio i do sutrašnjega dana čeka, hoće li se Germani u njem predati. Od ovud ići će upravo na nas ili na Zagreb.
Kako vidimo odovud, Hassan je po svršenoj bitci obkolio Brest, a osim toga i druga mjesta, kako javlja Mikačić kaptolu pismom, pisanim 20. srpnja u tri ure po pol noći : Ovu noć popalio je neprijatelj Brest skupa sa „Germani," temjesta Hergović i Goteću. Ni jedan se još nije iz tabora povratio: svi su izginuli. Da li je ban sa odličnijimi „Germani" odnio živu glavu iz boja, ne znade se. Sav je tabor neprijatelj zadobio. Naši (kaptolski vojnici) su svi poginuli ; teško da je tko osim Cvetkovića živ ostao. Pomozite, ako možete. Danas ili sutra raditi će se o nami i o našoj koži medju ne prijateljskim biesnenjem. Svu su noć neprijatelji potratili odpremanjem pliena i sužanja.
Ova nam pisma najbolje kažu, koli velik bijaše ovaj poraz. Uzbuna bijaše toliko, da se nije znalo je li ban živ ili mrtav. Nu on se je, kako znamo spasio. Plien bijaše toli obilan, da su ga cielu noć vukli iz
tabora. Koliko je naših u boju bilo, nemože se točno opredieliti. Jedan od izvora nam kaže da ih je bilo samo 2.000. Nu drugi izvor kaže nam, da je ban sa mih štajerskih četa imao 2.000 naime 1500 pješaka i 500 konjanika. Ako k tomu pribrojimo kranjske i ban ske čete, onda dobijemo svakako veći broj vojske. Po prilici moglo bi se reći, da je bilo oko 3000 naših vojnika.
20. srpnja palio je Turčin sva sela do rieke Odre. Ina D renčinu je navalio, alije zauzeo ipopalio samo selo, dočim mu se kastel nije htjeo predati. Jav ljajući ovo Mikačić kaptolu (u pismu od 20. srpnja u Krčeliću l. c.) dodaje : Od straha svi su mi ljudi po bjegli, osim 25. Pomozite danas ili sutra, jer se Odra može pregaziti. Zagrebački su gradjani pobjegli, od Sisčana nijedan od nikud nedolazi, nitikakav haramija. Od radnje iutvrdjivanja ne možemo da dišemo. Ako Turci za traže tvrdju, što ćemo učiniti? Namah nam pišite po kojem brzom konjaniku, jer nemožemo čekati neprijatelja, dok predje Odru. Bog bi dao, da nebudemo prije obkoljeni, nego li vi ovaj list dobijete.
Mikačiću se je valjda izpunila želja, te je dobio pojačanja, jer sa 25 ljudi, koje je 20. srpnja još imao, nebi bio mogao onoga izvesti, što je poslije izveo. Moglo m u je pako pojačenje stići, jer je tek treći dan (22. srpnja) bio obkoljen u tvrdji sa svojimi drugovi Blažom Gjurakom iMatijom F intićem, koji su mu pridieljeni bili u ovom opasnom vremenu. Za tri dana i tri noći, što je Hassan harao po otvorenom po lju zarobio je do 4000 ljudi a popalio do 2000 sela, mjesta i kula sve do tvrdje Siska, uzevši dapače i grad Sisak. Mikačić nije izpunio svoju grožnju, da će ostaviti kulu, ako grad dopade turskih rukuh. On ostade u kuli, da ju brani do zadnje kapi krvi. — Hasan medjutim utabori se pod kulom, kuda je snesao svoj bogati plien, ne ostaviši nigdje u okolici ni zerice hrane, samo da kulu čim prije što ognjem što obsadom prisili na pre daju.
Ova odlučna pobjeda i silno haranje Hasauovo razprostre neizmjeran strah ne samo po okolici, nego po cieloj Hrvatskoj i Kranjskoj. Najpače u Ljubljani uzbunilo se je gradjanstvo nemilice. Kad je naime do šao glas u Ljubljanu o porazu naše vojske i brzom napredovanju Turaka, našlo se nekoliko lažnih jezika koji su od abuhe vola napravih", razglasivši, da Turci brzim korakom hrle na Ljubljanu. Sve stalo bježat iz grada, nekoji su se sasvim selili, natrpavši nešto blaga i robe na kola, koliko su u sili mogli. Žene grlile su i stiskale svoju djecu, kano da ih više vidjeti neće, a prosti ljudi jaukali i urlikali su po gradu, kano da su već propali. U ovom nagonu, buki i viki nekoliko je žena satrto, a ponajviše djece zgaženo od konja, jer se narod nije htio nikako umiriti. Napokon vratiše se glasnici, koji su bili poslani, da izvide dolazak Turaka, te kazaše pravu istinu, da Turaka ne ima vidjeti, da su oni mnogo milja udaljeni od Ljubljane. Tek sad se sleže strah i vika.
Hassan paša je medjutim obsiedao tvrdju Sisak počam od 22. srpnja. Izprva je jurišao na nju iizazivao posadu na boj. Nu kad je vidio, da se branitelji njega nestraše i da se sam smiehu izvrgava, što su obsjednuti odbili njegovu ponudu na boj, preduze redovito obsjedanje. Pošto je najprije za tri dana sve popalio okolo tvrdje, poče topovi pucati na grad, i to onimi topovi, koje je našim oteo, kako je to Mikačić prije nagadjao. Topovi su bili namješteni na južnoj strani grada na ne kom humku, odkud je kugla mogla dohvatiti tvrdju. Ne prestanim pucanjem budu ostećene dvie kule (tornja) i probijen zid, koji se je protezao uzduž Kupe izmedju ove dvie kule. Sa iztočne strane preko Save dade na kopati do obala veliku jamu, da u nju odvede vodu, koja je obtakala zidove. Isto tako dade i na sjevernoj strani napram „ribarskim vratam" nakopati jamu i na bacati nasip, na koji su se imali dovesti topovi. Ovo se radilo sve potajno, po noći inajvećom pazkom itišinom.
Nu naši doznadoše to ipak. Mikačić odluči namah, da valja navaliti ob noć na neprijatelja, te zapriečiti dalnju njihovu pogubnu radnju. Obodrivši svoje četice provali tolikom vikom ižestinom iz tvrdje, da su mnoge kopatelje u jame strovalili i krvlju njihovom ih natopili, dočim su ostale sa Rustan begom, rukovoditeljem kopanja, natjerali u sramotan bieg sve do šatora. Turčin je bo na otoku nasuprot vrata tvrdje razapeo 4 velika ša tora sa zlatnimi stiegovi, gdje su bili namješteni konja nici za obranu kopalaca jama. Kad su ovi konjanici vidili, da su pješaci potučeni i raztjerani, uplašiše se i oni, te više razkidavši šatore, nego li dignuvši, dadoše se i oni u bieg tolikom naglošću prama mostu, koji su u izgorenom gradu Sisku načinili, da ih je jedva podnieti mogao. Kad su prešli preko njega, namah ga razrušiše, da ib naši više progoniti nemogu, Turke je stojao ovaj okršaj 75 ljudi, dočim su od naših samo 3 po ginula.
Sad je vidio Hassan, da silom nemože dobiti Siska, zato odluči, ne rabiti više silu, nego grožnju i varku. K tomu dobio je i od sultana nalog, neka ne izazivlje njemačkoga cara, koji želi živiti š njim u miru. Akoprem je Hassan dotičnom čaušu, koji je donio taj nalog sultanov, znao novcem zamazati oči tako, da ga je ovaj prikazao sultanu sasvim nedužnim, ipak nije htjeo dalje silu rabiti da nebi iznovice navratio na se srčbu sulta novu, pa k tomu tim više, što je dosadanja sila bez uspješna ostala.
On sad upotriebi drugo sredstvo. 29. srpnja kada je prestao navaljivati na grad, posla k Mikačiću svoga poslanika sa pismom, u kojem mu svakojako grozi, ako grada ne predade, a ujedno mu javlja, da mu je uza lud odpor, jer da on znade na dlaku kukavno stanje njegovo u tvrdji i malen broj njegove čete. Mikačić se začudio tko bi mogao biti taj, koji o izdaji radi. Po slanik mu reče, da je jedan od njegovih pobočnika, a Mikačić namah posumnja na nekoga četovodju (centurio) Marka Vojvodu, o kojem se je već prije sumnjalo, da više godina za novac potajno obći sa Turci.
Mikačić kano čovjek umjerena i triezna duha, zatajio je svoju žalost nad tim, te je dapače udvorno po kazao turskomu poslaniku cielu bojnu spravu, obilje novca, hrane i cielu utvrdu grada. Poslanik veselio se je u duši, da je uhodio sve, što je važno bilo vidjeti, i da će moći o svem tom izviestiti Hassana. Nu prevari se ljuto. Mikačić pozva njega i četovodju Vojvodu na objed k sebi, razgovaraše se š njima veoma ugodno ano sa prijatelji, ali po dovršenom objedu izplati ih, kako im se dolikovaše. On dozva upravitelja topničtva Baltazara Kranjca, da ovu dvojicu smakne. On ih ubi iz svoje pištolje, te ih po noći baci preko prozora u Savu.
Nekoliko dana prodje, a Hassan nestrpljiv nemože da izceka poslanika, te se čudjaše, zašto ga neima na trag. Posla namah drugoga poslanika k Mikačiću, grozeći mu se, ako je izdajnički pogubio prvoga poslanika, da će mu on to vratiti jednakom, ako ne i većom mjerom. Mikačić mu mirno odgovori, da ga je on odpustio iz tvrdje, pa ako se nije vratio k paši, njegova nije krivnja. Medjutim obeća mu, buduć da dobro znade, da njegove sile nedostaju, da obrani tvrdju, da će se on posve pokoriti paši, ali uz uvjet, da na predaju tvrdje pošalje posije tri dana samo najodličnije begove i age, jer da bi ponj sramota bila, da ovako važan kastel predade prostim vojnikom.
Hassan veselio se je dakako ovoj ponudi, jer je imao dobiti ovako važnu tvrdju bez krvoprolića.
Mikačić pako dade sve male i velike topove na puniti sa čavli, kotači i kuglami, te ih zakopati i pokriti travom u pridvorju kule, kuda su Turci proći morali. Četvrti dan u jutro eto ti begova i aga svečano odjevenih, gdje idu k tvrdji. Mikačić dade namah vrata otvoriti i pustiti 500 najodličnijih, da predju preko mosta tri po tri. Kad je veći dio njih bio prešao preko mosta, dade ga ovaj dignuti i u taj par izpaliti sve one sakrivene i nabijene topove. Prah i gvoždje raztrga i uništi sve kolike.
Kad su to vidili ostali Turci, koji su čekali pred mostom, brže bolje pobjegoše Hassanu, da mu jave, što se od njegovih begova i aga dogodilo. Kad je ovaj to čuo, htjeo je puknuti od ljutosti, huleći grozno kršćanskoga boga i zaklinjajući se, da će on osvetiti krv svojih junaka propašću i razorenjem tvrdje.
Dignuvši namah tabor, ode k Petrinji, gdje se odmarao nekoliko dana sa svojom vojskom. Po tom nije on možda otišao kući, nego crv osvete natjera ga, da ide opet pustošiti jadnu našu zemlju. Predje Kupu iznovice preko novoga mosta, te stane harati Turopolje (t.j.ravnicu medju Kupom i Savom) sve doKerestinca i Okića. Tabor je bio načinjen kod Lomnice, gdje se je Hassan zabavljao lovom, dočim su njegovi vojnici na široko i na daleko plienili polja i kuće, te robili blago i sužnjili ljude.
Ovo neprestano haranje i robljenje Hassanovo osviesti napokon i samoga cara Rudolfa, da je uvidio, da je ovo dugotrajno poduzeće Hassanovo nešto više od časovite provale, te da smiera na podpuno uništenje Hrvatske. Dočim se je prije ustručavao dati dozvolu, da se po njegovih zemljah digne pbći ustanak i snažnom rukom odbije nasrtaj turski, sada to namah dozvoli. Šestoga bo kolovoza otišao je bio k caru u Prag nad vojvoda Ernest sa mnogo ugarskih i austrijskih vodja i velmoža kanoti sa Franjom Nadaždom Palfvjem, Baćanom, Kutassijem, jegarskim bisk. ikance larom i dr., da ga moli za dozvolu, da smije dignuti pozemljah čete iodbiti Turčina. Car se izprva ustručavao, da dade dozvolu, kriveći dapače bana hrvatskoga, što je bez njegovoga znanja grad Moslavinu osvojio, što je kod Bresta na Turke udario i tu topove rabio, što je sve učinjeno bilo proti ustanovam mira. Nu kad mu velemože razložiše, da je Hassan harajući i pucajuć topovi na Sisak veće zlo počinio, te da će car na ruglo biti cieloj Europi, ako nebude silu silom odbijao, dalje kad prispjela viest, da se je Hassan, pošto je već jednom otišao izpod Siska, opet vratio u Hrvatsku, te ju nemilo plieni, napokon kad su prispjele iz Kranjske i Štajerske molbe, da im neka car pomogne, jer da se je cielo pučanstvo ustrašilo od navala turskih, onda car dade dozvolu i nalog nadvojvodi Ernestu neka kupi čete po austrijskih nasliednih zemljah, Franjo Nadažd neka kupi čete ugarskih velmoža, a napokon posla k njemač kim knezovom dra. Pet za (bivšega poslanika u Carigradu) da i od njih izmoli pomoći. Sve ćete imale su se sastati u Hrvatskoj, a vrhovno zapovjedničtvo preuzeti nadvojvoda Karlo, markgrof burgavski ilandgrof wellenberžki pod naslovom „General-Obristlieutenaut.
Nastojanjem ovih ljudi sabra se liepi broj vojnika. Nadaždi sabra u Ugarskoj 1000 pješaka i toliko konjanika, Tirolska posla pukovniju od 2000 vojnika pod zapovjedničtvom "VVernera Reitenavskoga Bavarska 500 konjanika (ili u zamjenu mjesečno 10,000 talira) biskup salcburžki 1000 musketira i nešto konjaničtva, biskup possovski 10.000 talira, Austrija nad Ensom 1000 pješaka i 200 konjanika. Austrija pod Ensom stavila je svakoga 30. mužkarca i najmila 5 satnija vojnika, napokon sakupio je nadvojvoda Ernest 5000 po Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj. Ako k ovomu pribrojimo čete krajiške i banske, koje su se pridružile ovim četam, dobiti ćemo liepu vojsku od 10— 12.000 momaka.
Nu ova vojska nije se na jednom sakupila, nego je sad jedna, sad druga četa dolazila, tako, da ne samo da se nije moglo što važnijega izvesti, nego dapače jedan dio ove vojske pretrpio je veliki poraz. Najprije dodje u Hrvatsku Franjo Nadažd sa ugarskimi četami, koje su sakupili pojedini velmože i plemići, od kojih su mnogi išli sa četami, kano Franjo Dersfy, Stj.Henning Torok, Sigismund Forgač i Franjin rodjak Toma Nadažd. Kad prispješe ovi pod Susjedgrad, doznadoše, da neprijatelj nedaleko Kerestinca hara. Franjo Nadažd odluči namah navaliti na njega. Napried posla Fabijana iz Tolne sa pješačtvom, a sam htijaše ići otrag sa pjesačtvom. Već je Fabijan prešao bio Savu na ladjah, kad al najednom dodje Nadaždu u susret ban Bakač, koji mu dojavi, da je Turaka mnogo veći broj, neka se neupušta još njima u boj. Ovaj ga posluša. Dozva natrag Fabijana, te se uputi u Zagreb, gdje ponamjesti vojsku stranom po Griču, stranom po Kaptolu, čekajući nove čete. Ujedno posla Aleksandra Seneja ka generalu Andriji Auerspergu, neka mu javi, da sakupi svoje čete, te da k njemu dodje.
Pomalo dolazile nove čete. Stigoše susjedne kranjske plemićke čete pod vodstvom Jure Kiesela Kaltenbrunskoga, zemaljskoga upravitelja (sbog odsuća zemaljskog zapovjednika), onda nekoje njemačke čete (valjdaizuže Austrije),podvodstvom JureGleichsbaehera i Dionisa Denka, dalje banove čete pod vodstvom samoga bana i napokon svakako zapovjednici Karlovca, Koprivnice, Križevca it.d.sa svojimi najmljenici. Ovim naraste Nadaždova vojska do 7000.
Nadažd ćutio se sad jakim, te mu se nije više dalo ljenčovati u Zagrebu, nego čuvši, da se Hassan vraća kući u Banjuluku, ode namah svojom vojskom za njim, te ga pozva pismeno, neka se š njim ogleda, ako je junak.
Kod Petrinje dne 17. rujna dočeka Hassan Nadažda, da mu se odazove pozivu. U zoru istog dana opazi naime Nadažd po obližnjih visovih mnogo Turaka, koji su razgledavali naš tabor. On posla namah 50 konjanika, neka razgledaju položaj Turaka i neka razmotre dobro, kuda se kreću. Kad se konjanici vratiše, dojaviše Nadaždu, da su se Turci povratili u svoj tabor, te da je opet sve mirno.
Uslied ove viesti dade se naša vojska velikoj nebrigi, misleći da sbilja Turčin u taboru mirno počiva. Ali nemarnost njihova kruto im se osvetila. Turci bili su se samo pritajili, te su želili, da naši ćuteći se sigurnimi budu neoprezni. Videći, da im je ovaka varka uspjela, nahrupe najednom sa više hiljada ljudi na naše bezbrižnike. Ovi se medjutim brzo osviestiše, pograbiše svoje oružje, te se oprieše napadačem. Dugo vremena, od 2 do 7 sati na večer, borilo se je hrabro s jedne i druge strane, a najpače naše se je pješačtvo odlikovalo, ubivši ili posjekavši množinu Turaka. Nu napokon pretežna sila Turaka odluči. Nekoje od naših vodja okrenuše ledja, te nagnu bježati, a za njima povede se ostalo vojničtvo. Nu u biegu stiže ih neprijatelj, te ih stranom pohvata, a stranom poubija. Uhvaćen bje pače i sam Franjo Nadažd. Ako je našem izvoru vjerovati, imalo se je samo 78 ljudi spasiti, koji su se sakrili u nekoj kapelici pokrivši se mrtvačkimi kosti. Nu i Turci nisu se mogli veseliti ovoj Pvrrhovoj pobjedi, pošto je i njih više hiljada na bojištu ostalo. Cio tabor sa topovi, oružjem i ostalom bojnom spravom dopade u turske ruke. Plien je iznosio 12 topova, 7 bojnih znakova i 1000 sužanja.
Hassan posla 300 sužanja u Carigrad, da proslave njegovu pobjedu. 19. listopada slavjem su ih Turci vodili po Carigradu, te su ih navlastice proveli mimo carskoga poslanika. Napried išla je bučna glasba, iza ove četa, koja je nosila osvojena oružje, onda kola, na kojih je bio natovaren ostali plien, a napokon sužnji : muževi, žene, djeca i starci, koje su negledeć ni na starost, ni na slabost batinami tjerali kano živinčeta, dočim su Turci od veselja urlikali. Kad se je svršio obhod, onda su ih razprodali na trgu kano prostu marvu.
Ova sramota i toliki strah od Turaka, tako je uplašio krščanski sviet, da je car Rudolf II. naredio, da se u njemačkih, ugarskih i njegovih nasliednih zemljah svaki dan u jutro, o podne i na večer zvoni zvono (zvano „tursko zvono"), koje bi imalo opomenuti kršćane, da se mole za spas i pobjedu kršćana nad nekrstom. Svećenici, da imaju sa prodikaonice opominjati ljude na to i tiskati nekoliko liepih molitava, koje bi pobožni kršćani čitali, kad bude tursko zvono zvonilo. — Toliki je zavladao strah od Turaka po odaljenih krajevih, a kolik je onda morao biti u Hrvatskoj !
Car Rudolf poslao je takodjer namah poruke njemačkim knezovom, neka se toliko nekrzmaju, nego neka pošalju namah obećanu pomoć na granicu. I sbilja sad se namah skupiše obećane čete, te se uputiše u Hrvatsku pod vodstvom nadvojvode Karla burgavskoga. 7. studenoga tek prispješe ove čete u Zagreb. Bijahu to dvie pukovnije njemačkih pješaka i 600 konjanika, medju kojima je bila četa talijanskih dobrovoljaca pod vod stvom Sebestiana Montekukulskoga, ina pokon bijahu tu dobrovoljačke čete kranjske i štajerske, koje je zapoviedao grof Lodron. Krsto Haim priredi ovoj vojsci šatore medju Savom iZagrebom, gdje se je smjestila.
Medjutim nastadoše kiše, Sava se razli po polju tako, da su svi šatori na vodi ležali. Isto tako odnese voda žitnice, koje su bile načinjene uz obalu savsk iu razdera most, koji je bio napravljen preko ove vode. S toga morade vojska prenieti šatore na brda, koja se protežu meaju Zagrebom i Susjedom, gdje se jedan dio vojske ukonačio, dočim je drugi bio ponamješten po stanovih. Medjutim kišovito vrieme potraja i na dalje, tako, da je nadvojvoda Karlo uvidio, da vojska nemože niti topove voziti niti puške rabiti, te da zato nije mo guće izvesti kakovo vojno poduzeće na neprijatelja. On sazva s toga vojno vieće, u kojem svi pristadoše uz njegov predlog, da se sad razpusti vojsku, dok osvane proljeće, kada će se moći opet sakupiti i štogod izve sti. Kad su se počeli vraćati, zapade toliki snieg, da je vojska morala ostaviti sva kola, te si krčiti put do kuće. Ugarski vojnici, koji su prije za nekoliko dana došli od kuće do Zagreba, sad su se jedva za mjesec dana do vukli do kuće.
Turci medjutim nisu ni sad prestali harati hrvat ska polja inapadati naše kule. Turopolje je inadalje trpilo, a Alapićeva kula Vukovina bude osvojena. U noći navališe na tvrdjicu, zauzmu ju i razore. Nu kad suhtjeli zauzeti Bakačevu Zelinu, bude njihov nasr taj odbijen od pazljivih i uvježbanih vojnika Bakačevih.
Ovako proteče nesretna ova i mukotrpna po Hrvate godina. Sva zemlja poharana, nigdje sigurnosti ni mira. Narod već sdvojio o svom obstanku. Nećemo se onda čuditi, da su stališi kraljevine hrvatske početkom dojduće godine svome kralju ovako poručili :
„Stališi ne sretne kraljevine Hrvatske, lišeni svake pripomoći, prije nego dodju u vlast Turčinu ili prije nego se drugud izsele, ostavivši svoj dom, svečano će prosvjedovati pred Bogom, pred njegovim veličanstvom i prejasnosti, pred cielom ugarskom kraljevinom, pred svim širokim svietom kršćanskim, da im se ne upiše u grieh, ako bi skrajnom nuždom prisiljeni potražili onaj put svojemu spasu i obstanku, koji bi im sudbina i nužda pokazala prigodnijim i koristnijim.
3. Treća provala Hassanova u Hrvatsku; treća obsada Siska i poraz Hassanov.
Stališi hrvatski videći, da Hassanovo nastojanje smjera na propast Hrvatske, učiniše obsežne ustanove i priprave za rat na svojem saboru početkom god. 1593. K tomu je i sam car Rudolf II. držao sabore u Českoj i Ugarskoj, da m u votiraju sredstva i ljudi za obranu od ukupnoga neprijatelja, te molio njemačke stališe, da i oni u tu svrhu svoje doprinesu. Isto tako pripravljalo se je u susjednih slovenskih zemljah nastojanjem regenta nadvojvode Ernesta (u ime malodobnoga Ferdinanda).
Po ovih pripremah moglo se je očekivati, da će se skupiti liepa kršćanska vojska. Nu ovakovu vojsku tre balo je da predvodi izkusan vojnik. Car sbilja i nadje takova, naime Ruperta Eggenberžkoga (Eggenberg, rodom Slovenac). On bijaše pukovnik u španjolskoj vojsci, te je služio 7 godina u Nizozemskoj pod glasovitim Alexandrom Farnese Parmenskim. Vrativši se kući primi ga car objeručke u svoju službu imenovavši ga svojim tajnim savjetnikom, vojnim povjerenikom i zapovjedajućim generalom u Zagrebu.
On je amo prispio bio još u zimi (početkom veljače,) gdje je prisustvovao hrvatskom saboru. U naputku, koji m u je dao navojvoda Ernest, veli se, da imade zapoviedati vojsku skupa sa Stjepanom Grasweinom, generalom koprivničkim, te Johanom Wernerom i Jakovom Hannibalom Reitenavskim, pukovnici salcburskih pripomočnih četa. Zapovjedničtvo da imade voditi kao povjerenik, zastupajući odsutnoga zapovjednika („Obristen-Leutenant") markgrofa Burgavskoga, da imade dopisivati sa generalom karlovačkim (Andrijom Auerspergom) i banom hrvatskim kao i sa ostalimi za povjednici četa, da imade sve, što je važnije, javljati nadvojvodi kao vrhovnomu zapovjedniku („General-Oberster,") nu u velikoj stisci da može i sam odrediti što je nuždno, ako" i ne bilo koga od ostalih povjerenika u Zagrebu. Osobito se naglasuje u naputku „neka se si romašni narod ne obterećuje sa vojničtvom i neka m u se ne otimlje ono malo sirotinje, što imade".
U ovo doba bio je običaj, da su se postavljali za povjednici pod imenom „povjerenika" (Commisare). Ovi bijahu neposredni zastupnici vrhovnoga vojskovodje. Njih bijaše više, a jedan bio je načelusvimi. Nu naziv vr hovnoga zapovjednika pridržao bi si uviek koji član car ske kuće, jer inače težko bi raznolika vojska, koja je pod carevim stiegom vojevala sa Turčinom, mogla priznati vrhovnim zapovjednikom koga drugoga.
U ovom ratu god. 1593. pridržao sije nadvojvoda E r n e s t vrhovno zapovjedničtvo, dočim je stavio Eggenberga na čelo vojnoga vieća, koje su sačinjavali rečeni „povjerenici", da vodi sve vojne poslove i poduzeća, koja su se imala izvesti ove godine.
Došav u Zagreb, imao je Eggenberg mnogo posla, dok je red uveo kod pripomoćnih četa, koje nisu dobi vale plaće, pa su bile prisiljene, same se uzdržavati, guleći narod po selih. Još se bavio tim poslom, kad mu dolažahu viesti, da se turske čete sakupljaju. Početkom svibnja predje Kupu četa Turaka od 3000 konjanika i 200 pješaka, vodjena Rustan begom petrinjskim, te poče harati Turopolje. Eggenberg pozva namah pripomoćne čete slovenskih zemalja u pomoć, odlučivši ujedno, da čete, koje su bile u Hrvatskoj, valja usredotočiti, te tim zapriečiti robljenje tursko. On naloži karlovačkomu ge neralu Andriji Auerspergu, da se utabori sa svojom četom kod Jastreb arskoga; generalu koprivnič komu Stjepanu Grasweinu, da se sa svojimi vojaci pre mjesti u Posavinuida ju čuva;zapovjednikuivanićkom Bjelanu Grasweinu, da posjedne predjele oko Siska;sam pako sa svojimi pripomoćnimi slovenskimi iponešto njemačkimi četami pridruži sebanu injegovoj vojski, pak se obojica utaboriše kod Save blizu Zagreba, odkud su mogli dobro motriti neprijateljsko gibanje i lahko ravnati sa pojedinimi četami vojske.
Nu s druge strane nije ni Hassan paša mirovao. Dapače on se strašno oružao, skupljajući čim veću vojsku, samo da se osveti Sisku i njegovim zapovjednikom. U tu svrhu posla on k Hassanu, paši budimskomu poslanike, da traže od njega, da mu čim prije pošalju po jedini sandjaki po Ugarskoj stanoviti broj vojnika, jer da imade nalog od velikoga vezira Sinana (po padu Siavuša postao po treći put vezirom 27. siečnja 1593), da nemiruje, dok ne zauzme Sisak. Sad da je tomu prilika, jer da je u Sisku malo posade i to neodvažne, kukavične, a da njom zapoviedaju popovi. To isto po ruči i begovom gradova Stolnoga Biograda, Segedina, Temešvara, Ostrogona, Bio grada, Pečuha, Sigeta, Filekai drugih ne kojih. Ovo poslanstvo nije bilo bezuspješno. Svaki od ovih begova posla Hassanu tridesetoga svoga konjanika, a sigetski paša i vještih topničara.
1. lipnja sakupiše se ove četekod Banjaluke, gdje je Hassan paša sabrao bio svoje bosanske čete kao i čete susjednih paša i begova. Tu se je nekoliko dana mirovalo u taboru, a onda tek poče se vojska pomalo micati prama našoj medji. U Gradiški posadiše Turci velike topove na četiri ogromne ladje, koje je vukla gradiškanska mornarica na svojih 29 šajka. Ciela vojska brojila je oko 25—30.000 vojnika.
Napried kano prednje čete išlo je 2000 pješaka i 600 konjanika, a iza ovih glavna vojska, držeć se obale savske. Hassan-paša uputi se najprije na kulu Drenčinu, koju za nekoliko dana osvoji. Onda se uputi namah na Sisak, kuda prispije 14. lipnja. Tu se utabori s vojskom po bregovih i dolinah. Dojduću noć poče praviti nasipe na obali s one strane Kupe ; prama tor nju crkve postavi velike koše pune zemlje, medju koje posadi topove. S druge strane posla on pješake i one vojnike, koji su bili na ladjah, pod vodstvom Memibega Zvorničkoga, da se prevezu preko Kupe, da se ušanče pod samom tvrdjom i da pucaju iz topa na sva koga tko bi se na zidovih pokazao).
Zapovjednici tvrdje bijahu dva lanjska kanonika Gjurak i Fintić, ali Mikačića više nebijaše. Ovi su videći da neprijatelj ide ravno na Sisak, namah poručili Eggenbergu, neka im pošalje za posadu jednu četu mo maka. Ovaj im namah posla 100 pješaka „njemačkih”, (to su sigurno Slovenci, koji se tada bez razlike zvanu Niemci), a k tomu su bili unovačeni svi mladići u oko lici tvrdje, te poslani u nju, da ju brane.
Hassan imao u je svojoj vojsci osim Muhamedanaca i raje (raca t. j. Srba), koju je rabio više za dovažanje hrane, topova i t. d., ali ju je takodjer oboružao. Nu u njih nije imao vjere, te ih nije pustio blizu grada, da kopaju nasipe, nego ih je ostavio u taboru s onu stranu Kupe. Turci pako pucahu neprestance na grad, osobito je mnogo oštećena ona kula, koja je prama Kupi provirivala, imajući obao oblik (dočim su druge trouglaste bile). Jednom se dogodi, da je iz Memi-begova tabora udarila kugla u vrata tvrdjave, odbila komad željeza, i ubila kanonika Matiju Fintića i 12 vojnika.
Uplašeni branitelji grada poslaše namah poslanika k Eggenbergu i banu Bakaču, neka im pošalju pomoći. To im bude obećano, te naredjeno, da se u tu svrhu digne obći ustanak. Najprvo bje sazvano hrvatsko plem stvo na oružje, a onda sa svojih postaja generali idrugi zapovjednici, koje je Eggenberg početkom godine ponamjestio bio na raznih mjestih za obranu Turopolja i to Andriju Auersperga, generala karlovačkoga iz Jastrebarskoga i Stjepana Grasseweina, generala kopriv ničkoga iz Posavja. Bje im poručeno, neka hrle dan i noć,jerda je Sisak u najvećoj pogibelji?
Andrija Auersperg pripovieda nam liepo sam u svojoj relaciji (izviešću), kako se je kršćanska vojska sakupila, i kako je izvela junačko djelo pod Siskom. On nam kaže, da je već davno začuo bio, da bosanski paša kupi vojsku, ali da nije nikako mogao doznati, kuda smjera krenuti. Na jednom da mu dodje viest od kapetana na Zelini, da je Turčin došao pod Sisak. Nu neko vreme da je dvojio ob istinitosti te viesti,jer mu o tom ništa nejaviše ni ban ni Eggenberg, koji bi to najbolje znati imali, a još više zato, jer je nekoliko dana pred tim dočuo od nekoga senjskoga Uskoka, koji je iz Turske utekao bio, da će bosanski paša ići mimo Otočca. Sbog toga da nije htjeo namah otići sa svojom četom prama Sisku, nego je čekao stalnih viesti od bana i Eggenberga. I sbilja ovi da m u poručiše dne 16. lip nja, neka ide namah k njima napram Zagrebu, jer da je Sisak u pogibelji. On da na to sakupio svoju četu, naime 200 kranjskih i 100 koruških konjanika, kojimi se dade na put dojdući dan (17. i. m.), stignuvši na večer do Sv. Ivana. Drugi dan (18.) pako stignu k Savi, gdje se je bio utaborio Eggenberg sa banom.
Došav amo, obaviestiše ga, kako nam dalje pripovieda, ova dvojica, u kakovoj je pogibelji Sisak. Auersperg je zato zahtievao, da se čim prije navali na Turke, jer da neima dovoljno hrane. Bio je u takovoj stisci novčanoj, da je morao posuditi nekoliko stotina forinti, da dade svakomu konjaniku po 2 for. za najnuždnije potrebe.
Auersperga poslušaše. 19. počeše ići prama Sisku. Kod Brezovice pokaže se najednom 300 turskih konjanika. Namah im bude poslano u susret oko 400 konjanika i to 200 banovih husara i 100 kranjskih pod zapovjedi kapetana Mikule Todiolovića i Mihajla Miharinića, tek tomu 70—80 konjanika iz čete grofa Montecuculi. Turci budu potučeni i razpršeni, a naši zarobiše 40 konja. 20. srpnja počivala je vojska na Zelini, očekujući Juru Zrinskoga, koji je bio obećao, da će doći. Nu umjesto njega prispje pismo, u kom se on izpričaje, da je zapriečen doći. S toga vojska ode dalje, te dodje 21. lipnja u Novigrad, gdje se uta bori.
Sada nam valja promotriti pojedine čete i njihove zapovjednike, te ustanoviti broj čitave kršćanske vojske.
1. Glavni zapovjedni bijaše, kako znamo, Ruprecht Eggenberg. On je doveo četu od 300 „njemačkih” vojnika.
2.Ban hrvatski Toma Bakač-Erdodi, zapovjedao je bansku vojsku od 1240 ljudi, što pješaka, što konjanika.
3. Andrija Auersperg general karlovački i glavni zapovjednik hrvatske i primorske krajine imao je, kako Čusmo iz njegove relacije 300 konjanika (arkebusira, odjevenih oklopom i tigrovom kožom.)
4. Adam Rauber od Weineka i Kreutberga kranjski „Rittmeister" sa 200 arkebusira.
5. Krsto 0bručan Altenburžki, takodjer kranj ski „Rittmeister" sa 100 ljudi.
6. Melkior Rodern Friedlandski sa 500 šlezkih strielaca,kojiseje ovom svojom dobrovoljačkom četom izkazao vojujuć uz poljskoga kralja (Stjepana Batora) proti moskovskom velikomu knezu.
7. Stjepan Graswein1) general koprivnički 400 ljudi, što pješaka, što konjanika.
8. Petar Bakač-Erdod kapetan Uskočki do veo 500 Uskoka.
9. Stjepan T a h imao je 80 husara.
10. Martin P ie č n ik iz Altenhofa, kapetan nad 100 vojnika.
11. Gjuro iSigismund Paradeiseriz Neuhausa zapoviedaše karlovačke, kranjske i koruške mušketire, kojih je bilo 160.
12. Ferdinand Weidner vodio je 100 „njemačkih" pješaka. a)
Ako sbrojimo sve ove čete, onda dobijemo nekako oko 4.000 vojnika, koje je naša vojska imala.
Kako spomenusmo, naša se vojska utabori dne 21. lipnja u Novigradu i tu prespava. U jutro drugoga (22) dana sazvano bje vojno vieće, o tečaju kojega nam pisani i tiskani izvori pružaju različite viesti, koje se slažu samo u tom, da su bila dva protivna mnenja, buduć da je jedan dio zapovjednika bio za to, da se namah udari na neprijatelja, a drugi proti tomu. Andrija Auersperg pripovieda nam u spomenutoj svojoj relaciji, da je u jutro rano dne 22. i. mj. došao k njemu ban, te mu kazao „da Eggenberg istina smiera ići pod Sisak, da pogleda položaj tvrdje, ali onda da će se namaho vratiti natrag u Novigrad. On da je pro tivan tomu, jer da će se tim samo omalodušiti po sada sisačka, a kršćanska vojska da može doći u po gibelj, da Turci na nju navale.
Čuvši ovo Auersperg, da je namab umolio Eggenberga, a valjda i ostale vojvode neka bi došli u njegov šator da viećaju ob ovoj stvari. Sakupivši se vieće, Eggenberg da je obnovio svoj rečeni predlog, obrazlo živši ga tim, da ne ima dovoljno hrane za Rodernove konjanike i Reitenavske pješake, te da ne može ostati na bojištu duže vremena, nego da treba, da progleda Sisak. Ujedno da je prosvjedovao proti tomu, da bi se možda njemu u grieh upisalo, ako bi pao Sisak.
Na to da je ban Bakač ustao bio proti tomu predlogu, uloživši i sa svoje strane svečani prosvjed, da on želi biti i pred bogom i pred svietom nedužan, ako bi propao Sisak uslied ovoga bezkotistnoga dolazka i odlazka izpod Siska.
Sad nasta duža razprava medju članovi vieća, za koje uze rieč i Melkior Rodern, da stavi novi predlog. Pošto su ga prije uputili o položaju mjesta i o snagi neprijateljske vojske izreče on svoje mnienje, koje je glasilo ovako: ,Namah valja ići na neprijatelja, i š njime upustiti se u boj; za boja pako treba u tvrdju sisačku protisnuti četu vojnika, da se može braniti od neprijateljske navale. Ako im sreća posluži, da od biju neprijatelja, onda će se lahko odrediti, što se ima unapried raditi. Uz ovaj predlog pristade namah Auersperg a sigurno i ban, akoprem nam to izvori nekažu, ali tvrditi možemo po tom, štoje on bio protivan malodušnomu Eggenbergovu predlogu, dakle je sigurno bio za odlučan čin.
U vieću nadje se medjutim i drugih opreznijih ljudi, koji su zazirali od glavne bitke, ne za to, što ne bi i odvažni, nego jer su držali to odveć smjelim ko rakom, da šaka reć bi ljudi navali na osam puta jačega neprijatelja, te su svraćali pozornost vieća na ovaj ne razmjer sila. Najpače naš Fahi zastupao je to mnenje, te je predložio, neka se zabavi neprijatelja manjimi okršaji, dok posada sisačka ne nžge kubu i dok se ne spasi provalom iz grada. Onda da se svi ukupno povuku natrag k Novigradu, mjestu dobro zaštićenom, odkud bi mogli odbiti neprijatelja.
Mnenje opreznijih vojvoda prevlada. Već se za ključilo bilo, da se ima vojska povući natrag, jer da je sila neprijateljeva ogromna, da m u mnogo koristi sagradjenimost, dočim dakršćanskavojskaneimani5000 ljudi,kad najednom stigne iz Siska „brza viest“ (eilende Post); da je Sisak u velikoj pogibelji, jer da je nepri jatelj porušio na pola onu kulu do Save, na koju je Memi beg neprestano pucao i da je odlučio večeras jurišati tvrdju, učinivši u tu svrhu velik nasip, tako da će se moći lahko na zidove uzpeti. Ako im dakle još danas nedodje vojska u pomoć, da će se morati tvrdja predati.
Kad čuše ovo vodje ikad reče Auersperg zanosnu rieč, „da valja negledeć na broj neprijatelja srčano udariti na njega, a pobjedu od boga izmoliti”, prestade svako dalnje pregovaranje, te bude zaključeno, da se namah ide na neprijatelja.
Vratimo se sada k Sisku. Turci napadahu i pu cahu toli žestoko na grad, da m u se je "već približio bio zadnji dan obstanka. Hrabrost naše posade sisačke i njihovogazapovjednika Gjuraka, svjedoči nam priznalica koju su hrvatski stališi podielili ovomu sa svoga sabora (početkom godine 1595) koja nam ujedno razBvietljuje dogodjaje pod Siskom. Oni vele ovako : Izgubivši (Blaž Gjurak) druga (t. j. Fintića) sa 12 momaka kad je i sam bio težko ranjen, nije malaksao duhom, te se nije dao nagovoriti nikakovimi obećanji, da predade grad. Turci su mu bo obricali razna obećanja, koja su mu na papiru napisana bacali skupa sa strielicami u grad. Nu on odluči, da će se braniti do zadnje kapi krvi, držeći, da vodja mora žrtvovati život za boga i domovinu. I tako izdrža on sve silne nasrtaje turske, dok mu najednom neosvanu pomoć, koja ga liši nevolj noga stanja, potukavši naši Turke.”
I sbilja obsjednutim Siščanom prispje naša vojska na dobu u pomoć, te ih spasi porazivši Turke. Pošto je naime zaključeno bilo, da se ima udariti na neprijatelja bje vojska postavljena u bojni red. Hrvati vodjeni svo jim banom, sačinjavahu prednji dio vojske, drugi dio zapoviedaojeAuersperg,a treći odiel Eggenberg sa Rodernom. Ovo jebilovećinomkonjaničtvo. Pješačtvo sliedilo je najposlije, vodjeno Sigmundom Paradeiserom.
Hassan-paša, čim je doznao, da naši idu na njega, namah prevede vojsku preko Kupe našim u susret. On je bio baš kod ručka, kad mu dojavi Memi-beg Zvornički koji je sa četom pješaka stražio preko Kupe, da čuje glas trubalja i bubnjeva, koji da se sve više približuje. Paša zapita pribjeglicu Voina, koji je namah do njega sjedio, što bi to moglo biti? Voin, koji ne mogaše vjeravati, da bi se naših toliko najednom sabrati moglo, odgovori mu, da valjda jedan od Erdodove braće ili rodjaka amo dolazi, da malko uznemiruje tabor. Nu naskoro dohrliše drugi glasnici, da se nečuje samo glas trubalja, nego da se vidi, kako blistaju stiegovi i oružje čitave vojske.
Čuvši to Hassan-paša, dignu se namah od stola, te dade udariti u bubuje i trublje, da se vojska skupi i u bojni red postavi. Kad se to sbilo, namah ju pre veze preko Kupe i to 18,000 najodobranijih četa, veći nom konjanika, dočim je ostalo vojničtvo (sa raci t. j. Srbi kmetovi) ostalo u taboru pod zapovjedi Kurtbega Vučidolskoga i Opert-bega Hlievanskoga, koji su imali neprestano pucati na Sisak Hassan-paša utabori se kod Otoka u kutu medju Kupom i Odrom, koje se ovdje sastaju.
Položaj Hassanov bio je takov, da mu je iza ledjih bila Kupa, na lievo Odra, a na desno most, preko kojega je prešao Kupu i kojimu jeimao osigurati svezu sata borom. Današe bolje smrvi, uteče se lukavštini. On posla dio svoje vojske napried u zasjedu. On je očekivao, da će naši prvom žestinom odveć blizu k njemu dojuriti, tako te će ih moći obkoliti i uništiti. Tim se je njegov bojni red pro tezao čitave pol milje daleko.
Bilo je izmedju 10 i 11 sati kad se obe vojske srazile. Hrvatske čete, vodjene od Ivana Draškovića, Benedikta Turoca i Franje Orehoca prve dodjoše u vatru sa 1000 najodabranijih turskih konja nika, koje je Hasan bio napried poslao. Silnom vikom nahrupile jedni na drugoga. Nu buduć da je neprija telj mnogo pretežniji bio od naših te u prvi mah veli kom žestinom udario na nje, počeše se naši povlačiti natrag, da nadju oslona i pomoći u ostalih četa, koje su bile još otrag. U tu svrhu poslaše Vuka Druškocak Auerspergu, koji je predvodio drugi dio vojske, neka se požuri, da prispije u pomoć prednjim četam. Auersperg izpali na to pištolj, kano znak svojim četam da se požure na neprijatelja, naloživši im ujedno, da imade izpaliti puške najprije prvi red, a onda drugi, a napokon treći, tako da su kugle neprestano letile. Ova domišljata naredba mnogo je pripomogla pobjedi.
Auersperg dodje baš u horu na bojište, jer već se je bio i sam Hassan sa cielom vojskom na naše oborio. Pripovieda se, da je Hassan, prije nego je pošao u bitku, zapitao svoga talismana, koji je uz njega jašio, kakov li mu može prorokovati konac boja. Pošto je ovaj nešto izmrmljao, te prolistao svoju knjigu proročnicu, koju je nosio u njedrih, odgovori mu, da je svemogući bog odbjegnuo Moslime, a prešao ka kršćanom. Na to se je Hassan preplašio te rekao: čovjek mora podnieti sve, što je bog dosudio, bilo zlo, bilo dobro.
Kad je Auersperg prispjeo našim u pomoć, Hrvati udariše opet ofenzivno dvostrukom hrabrosti na nepri jatelja, pri čem se je osobito ban Bakač izkazao. Bubnji i trublje udaraše nemilice sa oba kraja. Neko vrieme borilo se je jednakom žestinom te je boj bio neodlučan. Napokon prvi odlučiše bitku oklopnici Auerspergovi sa dugimi puškami (karabinami), izvedši sjajnu navalu na središte neprijateljsko, te pucajući neprestance na njega, jedan red za drugim, po nalogu Auerspergovu.
Turci pokušaše, nebi li smjeloga napadača obkolili, ali ubojita pucnjava Auerspergovih junaka smete ih, nasta nered u njihovih redovih, koji se počeše potiski vati prama desnom krilu i prama mostu. U 'ovom sgodnom času udari treći odio vojske pod Eggenbergom na desno krilo tursko, te ga suzbi, dočim je ujedno poslao četuvojnikapod Stjepanom Blagajskim i Jakovom Prankom, da zauzmu most preko Kupe i tim presieku Turkom povratak. Ovi izvedoše podpuno svoj zadatak.
Sad bijahu Turci sasvim otisnuti u kut medju Kupom i Odrom. Naša vojska udaraše nemilice na njih onako smetene, koji nemišljahu više ob obrani, nego počmu bježati k riekam, da se spase, preplivavši ih. Nu riedkimpodjetozarukom;jednobijahuobaleveoma strme, te se nije moglo lahko izaći iz vode na obalu, a drugo, nagrnula je tolika množina ljudi u vodu, da je jedan drugoga priečio, da se spasi. Tko nije znao plivati, hvatao se je za drugoga, pak bi tim poginula obojica. Od silesije plivalaca jedva si opazio vodu, koja je bila skoro svim grobom. Od 18.000 bo vojnika, koje je Hassan preveo preko mosta, spasi se jedva 2500 njih, medju kojimi nebijaše Hassan, pošto je i sam zaglavio u vodi. Koliko se je ljudi i konja pogušilo u vodi, vidi se i odtud, da je još treći dan po bitki plivalo liešina niz vodu.
Posada sisačka videći naše u boju sa Turci, izleti iz tvrdje, te udari takodjer na obližnje Turke. U priznalici, koju je hrvatski sabor dao Blažu Gjuraku god. 1595 na vječiti spomen njegovog junačtva, kaže o tom ovako: „Videći Blaž, da su se zakvačile dvie vojske, od kojih jejedna bilamravuljak napram množtvu druge, nije izčekivao konca borbe, nego sabravši svoje junake, navali iz tvrdje na obližnje neprijatelje i to takovom silom i odvažnošću, da je za kratko vrieme većinu njih što poubijao, što nagnao u vodu, da su se pogušili.”
Prije nego su počelibježati, zapališe Turci prahiostalu municiju, dočim su topove ostaviti morali, koje naši zarobiše.
Preostavši dio turske vojske, koji se nalazio u taboru s onu stranu Kupe, očekivao je, da će se borci slavodobitno vratiti u tabor, gdje će skupa provesti ve selu večer nad pobjedom. Nu kad opaziše, da oni sa svih strana bježe, te se guše i tope u Kupi i Odri, pograbiše iz tabora, što u sili mogaše, pak nagnu bježati. I onako bijaše to silom u vojnu natjerana raja. Medjutim malo bi ovih uteklo maču naših, da nije to prepriečio T a h, on dade porušiti most, samo da naši neidu za njima u potjeru.
Pobjeda naših bijaše podpuna, neprijatelj pobježe bez obzira, izgubivši do ⅔ vojske na bojnom polju i ostavivši sav tabor u rukuh neprijateljskih. Plien bijaše preobilan. Šatori od kojih bijahu mnogi zlatom i svilom ukrašeni, kano Hassanov i drugih begova bijahu puni oklopa, kaciga, sabalja, pušaka, prstenja, konjskih sedala i drugih stvari, koje su bile većinom srebrom i zlatom okovane. Dopade našim u ruke i čitava brodnica skupa sa malimi šajkami, koje su služile za prevoz, kao i svi topovi, kojih bijaše ukupno 39, od kojih 9 velikih obsadnih topova. Najogromniji bijaše „Kacijanerov top", nazvan tim imenom za to, jer ga je Kacijaner izgubio u nesretnoj po se bitci kod 0 sie k a, te je na njem utišten bio grb cara Ferdinanda I. Drugi neki od ogromnih topova bijaše ban Erdod izgubio prošle godine za poraza kod Bresta, a na njem je bio grb cara Maximilijana II. i napokon na trećem nekom topu bijaše grb banov, a pripadao je prije Šimi Bakaču -Erdodu, nekadanjemu biskupu zagrebačkom i pristaši Zapoljinu.
Turaka pogibe u cielom oko 18.000, medju njima Hassan-paša i 13 begova, 40 alajbega (zapo vjednika spahija), 200 zaima, 400 odličnih spabija i silubožjujanjičaraiasapa. Važnijibogovi,kojipogiboše bijahu ovi:
Mehmed-beg Hercegovački, unuksultanov (sestrinsin),
Memmi-beg Zvornički,
- Šefer-beg Crnički, brat Hassanov, potu rica, kao i brat,
- Ramadan -vojvoda bivši beg Škenderžki i
- Sinan-beg Orehovački.
Spasiše se samo četiri bega:
- Ibrahim-beg Lički,
Velikovel-beg Požežki,
- Kurt-beg Vučidolski i
- Opert-beg Hlievanski.
- Hassana i druge begove, koji su se pogušili u vodi, namah izvukoše naši vojnici iz vode željeznimi kvakami, kopljem i dugimi motikami, porobiše sa njih bogate odore, zlatom i biserom okovane sablje, zlatneprstene i druge dragocienosti i napokon im odrubišeglave i svukoše kožu sa ovih, te ju napuniše sa piljotinom i slamom. Da se osveti Turkom, koji su Herbardu Auerspergu ovako oskvrnuli glavu, dade neki Vid Klekovićna kolac nataknuti jednu ovakovu slamom napunjenu kožu od glave, te ju izložiti vojnikom na očigled. Još mnogo dana po bitci vadilj su vojnici i seljaci turske lješine, te plienili dragocienosti sa njih.
Zasužnjeno bijaše veoma malo ili skoro ništa. Jedva se je naći moglo 10 ili 12 sužanja u taboru ; medju njima bijaše Hassan-aga, koga ulovi dalmatinski konjanik iz čete Tahijeve imenom Lukinići Daut-spahija, koga ulovi slovenski vojnik „stari Radić." — Naših pogibe takodjer neznatan broj: 1 arkebusirski furir sa 2 konjanika i 10 husara; od pješaka pogibe oko 40 većinom Uskoka, koji su oteli most, prije nego su Turci do njeg došli, gdje su se stranom utopili, stranom pako ugušeni i sgaženi bili od silne navalice Turaka na most.
Ovu sjajnu pobjedu dojavi namah Eggenberg caru, poslavši mu posebnoga kurira. Koli ga je ta viest razveselila vidi se od tud, daje namah išo u svoju dvorsku kapelu, gdje se je odpjevalo „Tebe boga hvalimo” a kurira nagradio je sa zlatnim lancem, vriednim 190 taldanjih krona (t. j. 335 fr. 15 nvč. a. vr.) Poslie piše mu Eggenberg obširno ob ovoj pobjedi, a i Auersperg posla svoju već spomenutu relaciju caru, u kojoj navadja, kako se je u ovoj bitci borilo hrabro sa obe strane i kako sn se kod carske vojske sakupile najbolje i najhrabrije čete sa svih krajeva, a završuje riečmi: “In summa Gott der allmächtige hat seine Macht allda gezeigt und für seine armen Christen selbst gestritten.”
Čuvši papa Kliment VIII. ob ovoj pobjedi, namah napisa (10. srpnja) vlastoručno pismo Andriji Auerspergu u kojem hvali njegovu hrabrost, te ga poziva da nastavi svoje junačko djelo. I naš ban dobio je pohvalu od pape, dapače koli je cienjena bila i njegova hrabrost u ovoj bitci, vidi se odtud, što ga je španjolski kralj Filip II. imenovao vitezom reda spasiteljeva, dobivši zlatnu, biserom urešenu medalju sa grbom ovoga reda i sa napisom „In Deo vici“.
U spomen ove pobjede sazida kaptol kod Siska u selu Greda kapelicu, posvećenu mučeniku sv. Akaciju, jer je 22. lipnja dan ovoga svetca. U stolnoj pako crkvi zagrebačkoj obdržaje se svečana služba božja na vječiti spomen ove pobjede dana 22. lipnja, te se pjeva „Tebe boga hvalimo”. Po Kranjskoj slavi se takodjer od te pobjede sv. Akacij kao zaštitnik zemlje.
Vojska, vesela nad ovom nenadanom pobjedom, izrazi svoju zahvalnost bogu, koji ju im je podielio tim, da je tri puta išla u obhodu oko grada, te svaki put prignula svoja koljena, te se bogu pomolila. Pravo veli Valvasor Promatraš li neizmjeran broj mrtvih neprijatelja, poginulih od ovako malene šake kršćana, ili veličinu poraza, ili pomoć rieka Kupe i Odre, koju su ove pružile, gušeći neprijatelja: moraš priznati, da je bog podielio ljudem jako veličajnu pobjedu. Bog je naime onaj, koji snizuje ohole i preuzetne, a slabim podaje sile i hrabrosti.
