Kratka Uputa u Prolost Bosne i Hercegovine. Od g. 1463-1850

 

Excerpt of the 16th century from the book "Kratka Uputa u Prolost Bosne i Hercegovine. Od g. 1463-1850" by Safvet beg Bašagić-Redžepašić, 1900 

-25-

Godine 1506. umre Skender paša Mihajlović, a na Bosnu dogje sultanov sestrić Gazi Husrev beg.  Ovaj put nije bio osobite sreće ko bosanski namjesnik.  Po primjeru svoga predšastnika okupi Bošnjake oko sebe, pa se diže u pljačku put Hrvatske.  Na ušću Une u Savu dočeka ga ban Berislavić.  Husrev beg bude potučen i prisiljen na uzmak.  Tom prigodom Tešanj i Sokol ne imajući džebhane (municije) bez otpora kapituliraju pred ugarskim četama.  a Kotarište iza junačke obrane napokon podleže pretežnoj sili.  Kad o tome stigoše vijesti sultanu svrgne ga s Bosne, pa opremi Sinan bega, koji je samo vladao godinu.

Čim Selim I.  zasjede na prijestolje imenova Sinan bega beglerbegom od Anatolije, a na Bosnu opremi Junus bega 1512. godine.  Odmah Junus beg sakupi nešto vojske, pa osvoji Sokol i Tijesnu.

Kad sultan 1514. diže vojsku na Perziju, pozove i bosanske spahije, koji pod vodstvom Junus bega zapute se u daleki svijet, gdje su se naročito odlikovali kao vrijedni i neustrašivi junaci.

Iste godine Mehmed beg Gazi Isabegović bude skinut s Hercegovine, a imenovan Skender beg Ornosović.  U to od Mehmed bega stigne ulak u Carigrad s vijestima, da je gotov osvojiti Klis.  Na to Junus beg od sultana dobije naredbu, da se pridruži sa svojom vojskom Hercegovcima i po što po to osvoji Klis.  Čini se, da do osvojenja nije došlo, jer malo za tijem Junus beg bude pozvan u Carigrad, a na Bosnu imenovan vezir Mustaj paša Skenderpašić.

Hercegovački sandžak Skender beg Ornosović dobio je naredbu iz Carigrada 1515. (18. ševala 921)., da po Bosni i Hercegovini pokupi 1000 adžami oglana (neuke djece) i dovede u saraje.

U isto vrijeme bio je zvornički sandžak Sinan beg.

Mustaj paša bude premješten za valiju u Diari Bekir, a na Bosni zamijeni ga Hasan beg Davudpašić.  Za njegova begovanja Skender beg odveo je adžami oglane u Carigrad, a na Hercegovini zamijenio ga Mustaj beg Davudpašić.

Godine 1517. (u zilkidetu 923.) obsjednu ugarske čete Zvornik, ali bez uspjeha.  Kod obrane pogino je sandžak zvornički hadži Mustaj beg.

Naredne godine na Bosni nalazimo namjesnikom Mehmed bega Mihajlovića, a na Hercegovini Kasim bega 1518.

-26-

Iste godine zaklopi za uvijek oči glasoviti vojskovogja i veliki vezir Ahmed paša Hercegović.

Mehmed beg digne se, pa obsjedne Jajce, ali ga ne može osvojiti.  Na to popali okolišnja (mjesta, koja se nalažahu u ugarskim rukama i vrati se u Sarajevo.

Ištvanfi veli, da je u isto vrijeme godine 1519. bosanski vezir Mustafa paša sa smederevskim pašom Bali begom navalio na srebrenički banat, te ga zauzeo.  Za tijem neprestane napadaje činio na ugarski posjed u Bosni, dok je reda došla i na grad Jajce, koje su obsjedali dulje vremena.

Mehmed bega je zamijenio Gazi Bali beg Jahjapašić, koji na čelu akindžija provali u Hrvatsku, pa joj mnogo jada nanese.

Kad sultan Sulejman I.  godine 1521. pade s vojskom pod Stolni Biograd, Bali beg s bosanskom vojskom osvoji Skelu i Slankamen, gdje se razbaši, da dočekuje bjegunce i pljačka na okolo.  Čini se, da su u tome zanatu naši stari imali mnogo iskustva i vještine, za to ih, kako smo čuli prije više puta, i kako ćemo kasnije još više puta čuti, uvijek nalazimo u onom odjelu, vojske, kojoj je dužnost, da robi i pali prije ili poslije bitke.

Iza pada Stolnog Biograda Gazi Husrer beg, koji je uvijek težio za Bosnom, sklone napokon Bali bega, da mu dade Smederevski vilajet za Bosnu.  Tu promjenu sultan potvrdi drage volje.  Tako Gazi Huszer beg po drugi put dogje na Bosnu za namjesnika (1521.—1543.).

Za prvoga namjesnikovanja izgubljene gradove Husrev beg ne mogaše preboljeti.  Odmah na proljeće naredne godine sakupi vojsku, pa osvoji Tešanj i Kotarište.  U isto vrijeme Begtaš, vojvoda hercegovačkog namjesnika Mahmut bega, obsjedao je Skradin, Doznavši od uhoda, da Skradinu idu pomoćne čete pogje im u susret i razbije ih iza kratke bitke.  Za tijem se opet vrati pod Skradin i zauzme ga na juriš.

O Husrev begovu obsjedanju Jajca 1522., u kome su ga pomagali Sinan paša namjesnik manastirski i Bali beg, namjesnik smederevski, turske povijesti ništa ne znaju, dok neki to navode i tvrde, da ga je obsjedo ništa manje nego godinu i šest mjeseci.

Koliko je poznato Hurrev beg je tek u proljeće 1525. obsjedo Jajce i to samo s Bošnjacima bez vanjske pomoći.  Knez Krsto Frankopan priteko mu je u pomoć i prisilio Bošnjake na uzmak. Naredne godine 1526. kad Sulejman bješe odlučio, da digne veliku vojsku na Budim naredi Husrev begu, da pokupi bosansko hercegovačke spahije, pa provali u Hrvatsku i Slavoniju, te ih oplijeni i popali uzduž i poprijeko.  Za tijem da sagje pod Biograd, gdje mora čekati carsku vojsku.  Husrev beg je tu naredbu izvršio 25 ramazana 932. krenu s 20.000 konjanika preko Save i mnogo kvara nanese rečenim zemljama.

Pod Zemunom dočeka Sulejmana i s njime zaputi se na Muhač.

Pošto je bitka na Muhaču dosta znamenita za daljni razvoj bosansko-hercegovačke povijesti, mislim, da neće biti na odmet, ako o njoj nešto obširnije progovorimo.

Idući na Muhač Turci usput osvoje Ilok i Varadin.  Da ohrabri vojsku pod Varadinom podijeli sultan mnogo dirluka od 20 i više hiljada jaspri.  Mnogo je i naših zemljaka tude postalo spahijama.  Bezi i sandžak-hezi dobiše na dar počasna odijela od 30.000 jaspri.  Megju ostalima i Zvornički sandžak Sinan beg dobio je jedno takovo odijelo.

28

29. augusta stigla je turska sila na Muhač.  Dok su bezi pobijali čadore i namještali svoju vojsku, sultan sa svojom svitom pope se na jedan brežuljak, koji je kasnije prozvan Carevo brdo.  Tu mu bude postavljeno prijestolje.  Iza maloga odmora naredi velikome veziru Ibrahim paši, da mu pozove begove od Serhata,  da se s njima posavjetuje o kooperaciji.

Najprvi došo je Husrev beg.  Ibrahim paša odmah mu razloži za što je pozvan i završi ovako: »eto to je Muhač, neprijatelja još.  nema; šta misliš, kako bi trebalo vojsku razmetnuti?

Na to je odgovorio Husrev beg ovako: »Care, kad ratujem u Serhatu uvijek se savjetujem sa starcima i junacima, koji poznaju Serhat.  Ako zapovijedate, odmah ću otići posavjetovati se i saopćiti vam njihovo mišljenje.« Car naredi, da pozove preda nj te savjetnike, što Husrev beg odmah učini.  doviknuvši jednom svom agi, da brzo pozove starog Alajbega, Kara Osman bega, subašu Mehmeda, Adula.  Tuca i čeribašu Balabana dodavši još: „kaži im, da ih car zove na zdogovor."

Još ne bješe aga ni zamako u vojsku, kad se pomóli stari junačina Adul Tuco.  Husrev beg misleći, da ide na poziv povikne: „Hajde amo patišah te traži, da o ratu s tobom razgovara“.  Na to odgovori Tuco ispod brda: „Nije sada vakta razgovoru.  Alajbeg me tebi opremio, da.  ti kažem ovo, što ne znadeš: čarka-džije haber donesoše, da se dušman blizu primaknuo.  Hajde beže, da redaš bajrake!" Za tijem, ko da ga se ništa ne tiče, obode konja, pa odleti svojim putem

Ponašanje Tucavo uznemirilo je Sulejmana, a kad još stigne vijest od Bali bega sagje s brda, pa se zaputi od bajraka do bajraka, da hrabri vojnike.

29

Brzo se bitka zametnula.  Veliki vezir s 1000 svojih delija prvi navali na ugarske oklopnike, koje su vodili palatin Pereni i biskup Tomori, ali izgubiv na prvom udarcu veći dio družine uzmakne na trag.  U to orkan od 40.000 bosanskih i smederevskih spahija udari u srce ugarske vojske i probije je skroz i skroz.

Kako je brzo bitka dovršena veli zgodno Zinkeisen: videći Bathiani, da Turci uzmiču, dok je doviknuo kralju, „Bježe Turci pobjeda je naša“, kralj se već nalazio u bujici naših konjanika.  Neki povjesničari tvrde, da je više ugarske vojske pogaženo munjevitom provalom već posječeno.  I sam Kralj Ljudevit II.  na koji je način skončao, ne zna se sigurno.  Jedni misle, da je bježeći u jednoj močvari pao s konja i udušio se, dok drugi drže, da je poginuo u kreševu.

Iza poraza na Muhaču Budim se predo na milost.  Na to je Sulejman izdo naredbu, da niko ne smije dirnuti ni u čije dobro.  Čini se, da je to prva naredba turskoga sultana, koja dobro i imanje pobijegjenoga uzima u zaštitu u osvojenoj pokrajini, koja nije u napredak najavila, da se bez otpora pokorava.  Dakako to nije bilo pravo akindžijama, jer je Budim kao prijestolnica bio najbogatiji grad u Ugarskoj.

Na povratku iz Budima Husrev beg je dočeko harambašu Deliradića, koji bješe prije oplijenio turske komore, te ubije njega i svu mu družinu.  Za to ponovno bude odlikovan zlatnom odorom.

Eto tako propade ugarsko kraljevstvo.  Gradovi u Bosni, koje su Ugri posjedovali, ostadoše izloženi sudbini i gazi Husrev begu.  Vojvoda Murat beg prolazeći ispod Jajca sazna od jednoga vojnika jajačke posade, da s pomoću skalina može vrlo lako preko porušene kapije unići u grad.  To odmah javi Husrev begu u Sarajevo, ali bojeći se, da tajna ne izbije na površinu uvuče se kradom jedne noći godine 1527., te osvoji Jajce.  Provodić bude opremljen Husrev begu s veselom vijesti i za tu uslugu dobio je na poklon begova ata s cijelom opremom, ćuṛak od samura i dobar bakšiš (napojnicu u novcu).  

30

Čim su se glasovi raznijeli o padu Jajca, svi ostali gradovi predali su se bez otpora; da pače banjalučki kapetan Andrija Radović pobjego je prije, već je Husrev beg došo pod Banjaluku.  Eto tako nakon 64 godine opet Turci zavladaju cijelom Bosnom, koju bješe, kako smo već prije spomenuli, osvojio sultan Fatih Mehmed 1463.

Godine 1530. sretamo gazi Husrev bega, gdje s Bošnjacima ide Budimu u pomoć, koga je obsjedao Ferdinad Austrijski, ali se vrati s Muhačkoga polja doznavši, da su Austrijanci napustili obsadu i uzmakli prama Beču.

Naredne godine bosanska vojska, koja po Muvelkitu broji 50.000 vojnika pred velikom Sulejmanovom vojskom uhodi neprijateljske zemlje robeći i paleći na sve strane.  Kad se sultan vratio iz Ugarske rumelijski bezi provale u južne pokrajine Austrije, da robe i pale.  Nu vijesti o navali hrvatske vojske na Osijek pomrse im račune, te se brzo okupe i u zajednici sjave pod Osijek, gdje uz velik gubitak poraze neprijatelja.  Arslan beg, sin Mehmed bega smederevskoga, stigne sultan Sulejmana u Edreni s vijestima o toj pobjedi.  U ime nagrade ocijepi sultan od Osijeka nekoliko gradova i palanaka, pa ustroji novi požeški sandžak koji povjeri Arslan begovoj upravi.

Pošto je Sulejman imao pune šake posla na istoku, prepusti na neko vrijeme Evropu rumelijskim bezima, da uregjuju osvojene pokrajine i, ako im mogne poći za rukom, štogod privrijede za državu.  Regbi da je u to vrijeme Husrev beg obraćao svu pažnju na grad Sarajevo, da ga podigne gradnjama i trgovinom.  Koliko je on učinio za grad Sarajevo, ne da se u kratko reći; za to ćemo se poslije malo obširnije s tijem pozabaviti.

Na granici Hercegovine grad u Gabeli popravljen je i dobro utvrgjen za slučaj napadaja s vani godine 936. po Hidžr.

Iste godine miri-alem Džafer beg, kad je donio sultanu ključe od Bagdata, dobio je na dar zlatnu odoru i zvornički sandžak s prihodom od 300.000 jaspri.  Istom 1536. nalazimo bosansku vojsku pod Klisom, koju predvodi Husrev begov vojvoda Murat beg.

31 -

Hrvatska vojska od 10.000 pješaka i konjanika pogje Klisu u pomoć pod zapovjedništvom Petra Krušića, ali ga vojvoda Murat presrete kod Solina 4 ramazana 943. i potuče do nogu.  Na to se stanovnici Klisa razbjegnu, a Bošnjaci ga posjednu.  Klišani su prije svake godine zadavali mnogo jada bosanskoj krajini.  Tim povodom Husrev beg dobio je čast »terekki« (unapregjenje), a vojvoda Murat »ziamet« i plemstvo.

Naredne godine Nadin i Cetin budu pripojeni nastojanjem Murat begovim bosanskoj krajini.  Tako na predlog Gazi Husrev begov Klis i okolišnji gradovi postanu za se sandžak, a Murat beg bude imenovan prvim kliškim sandžak begom 944. (1537.).

Murat beg, da se u Carigradu pokaže dorasto svome zvanju, sakupi nešto vojske, pa zauze Kadin i Obruču, koje pripoji svome sandžaku.

Ta osvajanja Bošnjaka u Dalmaciji i širenje požeškog i osječkog sandžaka u Slavoniji već odavno zabrinuto su gledali u Beču i Mletcima.  Po nagovoru Mlećana napokon Karlo V.  odluči dignuti veliku vojsku, da protjera Turke iz Slavonije.  Za tu se vojnu u Beču i Gracu činilo mnogo priprava, dok napokon pod zapovjedništvom generala Ivana Kacianera krene česareva sila prama Osijeku.  Bosanski, kliški, zvornički i smederevski bezi lijepo se spremiše, da ih dočekaju.  Pod jesen rečene godine došlo je do bitke kod Osijeka, gdje je kršćanska vojska hametom potučena.  Nezgodna vremena radi bezi se zadovolje samo tom pobjedom i povrate svome zavičaju.

Dok se to u Slavoniji odigravalo, Hajruddin paša Barbarosa uznemirivo je mletački posjed po Jandranskom moru, da ne bi Mlečani mogli u isto vrijeme provaliti u kliški i hercegovački sandžak.  Da ni signoriji ne bude krivo nemirni Gazi Husrev beg na proljeće 1538. digne vojsku, pa sagje pod Trogir kome mnogo jada nanese vatrom i mačem.

Na to se ujedine dalmatinski gradovi, pa pod zapovjedničtvom zadarskog generala odluče udariti na Klis, da vrate zajam za Trogir.  Kliški Murat beg na vrijeme obavijesti Husrev bega, koji brzo priteče u pomoć i pod Klisom razbije Dalmatince.  Odavle se zaputi prama Gradiškom.  Zadrani misleći, da se pružila dobra zgoda, udare na Nadin; nu Murat beg opremi ulaka Husrev begu s tom vijesti, koji se smjesta vrati na trag.  Čuvši Zadrani, da se Husrev beg primiče napuste obsadu i pobjegnu u svoje prebivalište.

32

Da im vrati šilo za ognjilo, Husrev beg obsjedne Zadar, a Murat bega opremi, da robi, pali i o zlu radi po cijeloj okolini.  Koliko je ovom prigodom Dalmaciji jada nanešeno i kako ju je Husrev beg u crno zavio, ne da se vjerovati turskim vrelima.

Iza strašnoga poraza sjedinjene španjolske, papinske i mletačke mornarice u zaljevu Narda pod jesen god.  1539. mletački admiral Andria Doria s ostatkom savezničkih lagja pane pod Novi, pa ga obsjedne s mora i s kopna.  Hercegovački sandžak Bali beg s nešto vojske priteče Novome u pomoć, ali prekasno dogje, da unigje u grad.  Sve nastojanje Hercegovaca, da po što suzbiju obsadnike i prodru u tvrgjavu, ostalo je bez uspjeha.  Napo to kon trodnevne obsade pane Novi u šake križara, a Bali beg se vrati mahajući šakama.  Svi odrasli muškarci budu u Novome sasječeni, a žene i djeca opremljeni ko robovi na mletački pazar.  Za Novim pali su bez obrane Kotor i Risan u vlast saveznika, koje je signorija dakako prisvojila za se.

Taj gubitak u Carigradu nije se mogo preboljeti; za to odmah na proljeće sultan Sulejman opremi Hajrudin pašu s brodovljem, a Husrev begu i Bali begu naredi, da obsjednu Novi s kopna.  Saveznici su se nadali tome, pa se dobro utvrdili i obskrbili svačijem; ali turskoj sili ne mogoše odoljeti, već podlegoše 9. reb.  ahara 946. (1540.).  Tako Novi opet pripane Hercegovini.  Ista sudbina stignula je takogje i grad Sinj.

Videći Mlečani, da nikako ne mogu izaći na kraj s pretežnijom turskom silom, rečene godine u oktobru sklope veoma nepovoljan mir s Carigradom, u kome prepuste Turskoj sve posjede u Archipelu i Moreji većinu posjeda u Dalmaciji.

Tako se na zapadu Bosne i Hercegovine za neko vrijeme uspostavio mir, ali s tijem bojno oružje naših pregja nije otpočinulo.

Smrt ugarskoga kralja Zapolje uzvitla buru na sjeveru.  Car Ferdinand I.  digne vojsku, da osvoji Ugarsku za austrijsku krunu.  Obsada Budima pozove Sulejmana opet u Ugarsku, gdje su morali takogje Bošnjaci i Hercegovci sudjelovati.  Ovom prigodom sudbina Ugarske bude odlučena.  Srednji dio s glavnim gradom Budimom Sulejman zadrži za se, a Erdelj dade Zapoljinu sinu ko vazalnu pokrajinu Turske.

33

Megju tijem se pobune Brgjani i uskrate harač Turskoj, po svoj prilici po nagovoru Mlečana.  Husrev beg digne se s nešto vojske i sagje u Brda, da uspostavi red i mir i pokori neposlušnu raju.  Nu tu ga zateče smrt.  Jedan Brgjanin iz Kuta gurne ga nožem u trbuh, gdje na mjestu ostane mrtav.

Eto tako svrši nakon 27 godina begovanja u Bosni slavni Gazi Husrev beg ibni Ferhad beg.

Svojim brojnim osvajanjima, gragjevinama i zauzimanjem za obrtni i kulturni procvat Bosne megju svima namjesnicima zauzima prvo mjesto, a Sarajevo mora mu uvijek biti zahvalno, što ga je ogradio prvim trgovačkim i obrtnim gradom u Bosni.  Za njegova begovanja pripojene su Bosni dvije banovine, i to: jajačka i srebrenička i mnogi gradovi u Dalmaciji kao Skradin, Klis, Nadin, Cetin, Knin, Kadin, Sinj i drugi manji gradovi i palanke.  Gazi Husrev bega naslijedi na Bosni Ulama beg 1542. (949.).  Toga glasovitog junačinu iste godine s bos.-herc.  vojskom nalazimo pod Budimom, gdje suzbija nekoliko puta pretežniju silu ćesarevu i pobjedonosno se vraća preko Save.

34

Naredne godine opet pregje Savu, pa osvoji Orahovac, BijeluStijenu i još neke palanke, a kliški sandžak Murat beg u isto vrijeme zauzo je Pečuh.

Godine 1544. (951.) Ulama beg i hercegovački Malkoč beg u zajednici osvoje Liku, koja bude pripojena Bosni.

Iste godine nalazimo na stolici velikih vezira Hrvata Rustem pašu Opukovića iz Skradina, koji je, kako ćemo poslije čuti petnaest godine obnašo tu najveću čast u državi.

Mnogo spominjani kliški sandžak Gazi Murat beg ko beg od Požege umre 1545.

Godine 1546. (954.) Ulama beg ode u Erzirum za namjesnika, a na njegovo mjesto dogje naš zemljak Sofi Ali beg.  Odakle je upravo rodom nijesam mogo doznati, ali se drži, da je iz Podrinja.  Sam prigjevak »sofi« (pobožni) svjedoči nam, da se puno nije zanimo, ratovanjem.  O dvogodišnjoj njegovoj upravi ništa nam ne bilježe pristupna vrela.

Ali bega je zamijenio Zulkaderlu Mehmed han, koji je umro u Sarajevu, a ovoga Hadim Ali beg, koji je brzo premješten za namjesnika u Budim.  Za njim je došo Sofi Mehmed beg, koji takogje kroz kratko vrijeme Bosnu ostavi i ode u Arad za namjesnika.

Godine 1551. (959.) na Bosni nalazimo po drugi put Hadim Ali bega.  Prve dvije godine njegova begovanja protekle su u miru sa susjednim pokrajinama.

Istom 1553. Ivan Hoisić, kapetan bana Nikole Zrinskoga, provali u Krajinu s dosta jakom vojskom, te pohara neke palanke po granici Bosne.  Čuvši za to kliški sandžak Malkoč beg naturi se za njim u potjeru.  Da mu ne izmakne preko granice i ne od nese plijen opremi Malkoč na menzile Hasan agu, bivšeg blagajskog bešlagu i Mehmed agu, ćehaju ključkoga s malom konjicom, da presretnu Hoisića i napadajima zaustave, dok on stigne s glavnim četama.

35

U po noći dostignu turci Hoisića čete.  Boj se zametne, u kome Hrvati budu poraženi, da je sam kapetan jedva umako preko granice s nešto družine.  Malkoč beg spremi sve odsječene glave sa sužnjima u Carigrad i izvješće o pobjedi; za to bude imenovan namjesnikom bosanskim, a Ali bega pozove sultan u rat na Perziju.  Kad izuzmeno Sinan bega (892.) za koga se ne zną sigurno je li s naše gore list Malkoč beg je drugi namjesnik Bosne, koji je niko na našoj grudi, i to u Duzi koa Prozora, po kojoj ga neki zovu Dugalić.  Od sada naši zemljaci preotimlju mah na namjesničkoj stolici u Bosni.

O Malkoč begovu namjesnikovanju turski zgodopisci ništa ne bilježe, dok hrvatski navode, da je mnogo jada nanio hrvatskoj Liki i Krajini neprestano provaljujući preko granice.

Do sada je bila stolica bosanskih namjesnika u Sarajevu, a Malkoč beg ju je prenio u Travnik, da mu je lakše pružati se prama hrvatskoj granici.

Malkoč beg je utvrdio Sinj i naselio ga bosanskim muslomanima.

Malkoč bega zamijeni opet naš zemljak Kara Osman han, sin vezira Kara Mustafa paše i sultan Sulejmanove sestre ŠahiHuban.  Nu brzo ga smrt zatekla u Skoplju, u selu Kopčićima, gdje je u posebnom turbetu pokopan, koje se i danas nalazi u dobru stanju.

-36 -

Za njim došo je na Bosnu je 1555. Kara Mustafa beg Sokolović, član glasovite porodice, kako ćemo kasnije vidjeti, koja je dulje vremena tresla sudbinom ne samo Bosne i Hercegovine, već i ogromne turske carevine.  Za svoga begovanja sagradio je lijepu džamiju na rogjenoj grudi u Rudome i privezo uz nju lijep vakuf.  Sultan ga pozove u Carigrad za ugojitelja sinu Sehinšahu, a na Bosnu opremi 1557. Hamza bega, serhatskog plemića i junaka¸ Megju tijem umre veliki vezir Rustem paša Opuković, a na njegovo mjesto zasjede Ali paša Praćić, Debeli.  Prve tri godine živio je u miru za susjednim zemljama.  Istom 1560. okupi vojsku oko sebe, pa se zaputi preko Save i prodrije čak u Kranjsku.  Tu ga dočeka Zmaj Vuk Branković s brojnim četama i potuče hametom.  Nu Branković, nehtijući se zadovoljiti samo pukom pobjedom, udari u potjeru za Bošnjacima i sjavi do Sarajeva, koje popali i orobi.  U bojazni, da ga ne presretne turska vojska brže bolje vrati se preko Save s bogatim plijenom.

Tom prigodom strašno je nastradao Gazi Husrev begov vakuf.  Mnogo dragocjeno oružje i posugje iz vakufske riznice odnio je Branković sa sobom.

Za njim došo je na Bosnu Hasan beg Sokolović, sin glasovitoga Tavil Mehmed paše Sokolovića, ali ga brzo zamijeni 1562.

37

(970.) Sinan beg Bajramagić, zet Sokolovića..  U njegovo vrijeme uregjene su granice izmegju Bosne i Venecije (Mletaka) i to ravno od Une do Jadranskoga mora.

Megju tijem umre veliki vezir Semiz Ali paša Praćić Hercegovac, a na njegovo mjesto zasjede Mehmed paša Sokolović, Visoki.  Nakon dvije godine Sinan beg bude premješten na Hercegovinu, kojom je upravljo preko dva decenija, a zamijeni ga Mustafa beg Sokolović.

On odmah sakupi oko sebe Bošnjake, pa udari na Krupu 1565, koju branjaše Matija Bakić.  Premda je dva put pretežnija sila pod vodstvom Herbarta Auersperga na vrijeme pošla Krupi u pomoć, nije se usudila udariti na Bošnjake, već se povukla pod Ostrožac.  Videći kapetan Bakić, da se ne može održati provali iz grada i pokuša se spasiti bijegom, ali u valovima Une nagje smrt 23. maja reč. god.  Eto tako Krupa, a za njom (Novin?) pripoji se Bosni.  Na to je Mustaj beg prešo Savu i robio po Hrvatskoj.

Naredne godine diže se stari Sulejman, pa VI.  put sagje u Ugarsku.  Ovaj put bila je meta Egra (Erlau).  Dakako i bos.hercegovačka vojska sudjelovala je na toj vojni pod zapovjedništvom Mustaj bega Sokolovića i Sinan bega Bajramagića.  Pošto je tvrgja Siget odavno turcima trn u oku, odlučiše najprije nju osvojiti, pa tada bez poteškoća saći pod Egru.  Nu to nije bio tako lahak poso.  Junački ban Nikola Zrinski s tri hiljade Hrvata neustrašivo je branio Siget nadajući se uvijek pomoći iz Beča.

38 -

 İza obsade 31. dan umre Sulejman pod Sigetom, a mudri i odvažni Sokolović, da se ne bi uskomešala vojska, što bi moglo dovesti do velikih neprilika, zataji sultanovu smrt i s mjesta opremi po svoga punca Selima II., da odmah dogje u vojsku.

Megju tijem u ime cara naregjivaše i izdavaše zapovijedi na sve strane.  Niko za to nije znao, osim njega i njegova sekretara Feridun bega.  Sokolović odluči po što po to osvojiti Siget, pa u ime carsko dijelio je stroge ukore vojsci i bezima, koji su srtali bez obzira na tvrde sigetske zidine.  Videći Zrinski, da ne može spasiti grada provali iz tvrgje i nagje smrt sa cijelom, družinom.  Zadovoljan sa osvojenjem Sigeta vrati se Sokolović s mrtvim carem put Carigrada.

Mustaj beg za zasluge pod Sigetom posto je beglerbeg budimski, a na Bosnu imenovan brat mu Mehmed beg Sokolović, s kojim se Bošnjaci vrate u domovinu.

Istom u Biogradu, kad su stigle vijesti, da se sultan Selim primiče razglasi Sokolović nakon 40 dana Sulejmanovu smrt i dolazak novog sultana.

Tome lukavo i odvažno izvedenome djelu nema primjera u svijetskoj povjesnici.  Slava Sokoloviću!

Godine 1568. (976.) kliški sandžak Ferhat beg Sokolović diže vojsku, pa udari preko Dalmacije put Zadra.  Nemogavši Zadru ništa načiniti osvoji usput Zemunik, Ozren, Brodin i Bijelu Stijenu.

Dvije godine kasnije zagrebački kanonik Franjo Filipović sakupi oko sebe brojnu vojsku, pa provali u tursku Krajinu.  Hercegovački sandžak Sinan beg i kliški sandžak Ferhad beg dočekaju ga kod Ivanića i hametom potuku.  Sam kanonik i više od 1000 Hrvata pade u sužanjstvo.  Franjo Filipović svojevoljno pregje na islam, dobi ime Mehmed i ziamet na Krajini.  Poslije je mnogo jada ko musloman nanio hrvatskoj Krajini.  Od njega vuku lozu današnji begovi Filipovići.

Godine 1574. (982.) Mehmed beg bude pozvan za lalu (uzgojitelja carevića) u Carigrad, a na Bosnu dogje kliški sandžak Ferhat beg Sokolović.

39

Nijedan bosanski namjesnik nije bio silniji i moćniji od njega.  Dvorska mu je svita bila mnogobrojna.  Kad je ulazio u Travnik pred njim se nosilo 700 bajraka.  Pratilo ga je do tri stotine deli leventa u odijelu od vučine pod željeznim, kalpacima.  Sva ta družina bila je, kakono se veli od zla oca, a od gore majke.  Delijama i sejmenima nije bilo broja ni karara.

Ferhat beg odmah naredne godine okupi oko sebe bosanske akindžije i krenu put hrvatske Krajine.  Kod potoka Radonja sukobi se s generalom Herbartom Auerspergom i potuče ga do nogu.  Sam general poginu na bojnome polju, a sin mu Vuk Engelbert pade u Sokolovića sužanjstvo, koga dade na otkupe za toliko novaca, da sagradi krasnu džamiju i nabavi joj vakuf.  Po Pečujliji otkupnina dosegla je svotu od 30.000 dukata.  Ta je džamija Ferhadija u Banjojluci.  Tom je prigodom osvojio Cazin i Bužim.  Godine 1577. diže se opet put Krajine, pa osvoji redom palanke Mutnik, Ostrožac.  Veliku Kladušu, Štublić, Peći i Podzvizd.

Razorivši Gvozd zaputi se put Dubovca, ali general Ivan Farenberg preteče ga kod Korane i nakon ljuta okršaja Ferhat beg bude prisiljen na uzmak.

Za vojne Kevenhüllerove 1578. pane Cazin, Zrin i Bužim opet u ruke kršćanske, ali Ferhat beg pod jesen iste godine sagje u Krajinu, pa ponovno osvoji izgubljene palanke i postavi u njih jake posade.  Pri tome su ga pomagali vlasi, koje je dovo iz Stare Srbije, da mu vuku topove i grade utvrde.  Ñapokon se prevari, pa im povjeri takogje neke palanke, da se nasele i čuvaju ih od napadaja.  Čim se Ferhat beg vratio u Travnik, odmah se oni obrate na Farenberga, da mu izruče Ostrožac i ostale palanke.

40

Ugovor je bio potpisan u Beču i Gracu.  Nu čini se, da mu je Ferhat beg pomrsio osnove.  Od osvojenih gradova bude sastavljen novi sandžak, a Ostrožac je posto sijelo sandžak bega.

Godine 1579. oktobra 11. dan iza ićindije na divanu u visokoj porti jedan bosanski spahija (iz Vučitrna?) prosu drob najslavnijemu veziru turskoga carstva Mehmed paši Sokoloviću, Visokome, Mehmed paša spada u svijetskoj povjesnici u red prvih državnika i diplomata, dok mu u povijesti turskoj nema premca, a u prošlosti naše grude svojom slavom i veličinom može se postaviti o bok.  jedino Tvrtku Ponosnome.

Ako se može Tvrtkovo kraljevanje nazvati zlatnom dobom u povijesti Bosne i Hercegovine, mislim, da Sokolovića vezirovanje slobodno smijem obilježiti srebrenom dobom.  U ovo vrijeme naša je grudica igrala prvu ulogu u širokome turskome carstvu.  Njezini sinovi rasijani na tri kopna stajali su na čelu državi i vojskama.  Sve stranice turske povjesnice u drugoj polovici XVI.  vijeka pune su imena Sokolovića, Opukovića i ostalih-ića.  Jedni su brali lovore po srednjoj Aziji, drugi u zemlji Faraona, a treći.  po Europi ko gospodari mora i kopna.  Od godine 1544. sve do Mehmed pašine smrti sjedili su na stolici velikih vezira naši zemljaci.  Kroz to razdoblje većinom veziri pod kubetom rekrutirani od naših pregja.  Kroz to razdoblje većinom admirali vojskovogje i drugi viši državnici i časnici-bilo je lišće s naše gore.  Naročito pod zadnje dane Sulejmana I.  i Selima II.  kad je Sokolović u istinu carevo..  To je onaj Sokolović, koji je reko evropskim poslanicima:

»Nek me ne srdi Europa, jer mogu na štetu njojzi 
Dignut neprelazan zid po megji carstva sveg«

To je onaj Sokolović, koji je reko hametom potučenu admiralu Krluč Ali paši: »Ne kloni duhom, ako bude od potrebe, ja ću udariti u lagje srebro mjesto gvoždja, atlas mjesto platna, a svilu mjesto lana.  Usprkos svima poteškoćama preko zime sagradio je 200 ratnih brodova i s potpunom vojničkom plaćom u Carigradu izdržo preko zime 40.000 vojnika, koji su se vježbali za osvetnu bitku.

To je onaj Sokolović, koji je ozbiljno snovo o panislamističkoj.  državi, a do to postigne odlučio bješe na jugu prokopati Sueski kanal, a na sjeveru spojiti Don sa Volgom, da pospiješi komunikaciju megju Carigradom, Indijom i Turanom.  To je onaj Sokolović, koji je moć turske carevine iza Sulejmana uzdržo na visini sve do zadnjeg časa, da se od njegove smrti računa nazadak iste, a ne od smrti Sulejmanove.

41

A sada da vidimo okle potječe taj veliki čovjek.  Tavil (Visoki) Mehmed paša Sokolović rodio se u Sokolovićima u više gradskom kotaru.  Porodica Sokolovića bila je dosta ugledna na taj kraj i dijelila se na dvije loze.  Jedna loza imala je odžak u Rudome, iz koje potječu Deli Husrev paša i Lala Kara Mustafa paša a druga u Sokolovićima, iz koje potječu on, Lala Mehmed paša, Mustafa paša, Ferhat paša i Derviš paša.  Murat paša beglerbeg jemeņski i Mustafa paša beglerbeg budimski ne zna se kojoj lozi pripadaju.  Nu obje loze sastajale su se na trećem koljenu.  Hasan paša i Ibrahim han sinovi su Tavil Mehmed pašini, a veliki vezir i pjesnik Husrev paša bi će, da je unuk Deli Husrev pašin.

Po Muvekitu Tavil Mehmed paša je sin Ahmed bega Sokolovića, a ta tvrdnja osniva se na vakufnami (zadužbenoj povelji).  koju je Mehmed paša potpiso.  Dakle on je bolje znao: ko mu je otac, već mletački kroničari, za kojima su se poveli neki novi povjesničari kao Zinkeisen i dr.  koji hoće, da je Mehmed rogjen u Trebinju, da je bio kršćanin, pa čak i diaconus u nekakovu manastiru.

Mi smo na svome mjestu donijeli odlomak iz zakonika, ko se smije u Bosni i Hercegovini uzimati u adžami oglane, a taj zakon i vakufnama dovoljna su svjedočanstva, da su neosnovana naklapanja talijanskih zgodopisaca, koji se u opće megju se veoma razilaze o Sokolovića porijeklu.  

Mehmed paša je ko adžami oglan opremljen u Carigrad s Kara Mustafa pašom, i to po svoj prilici na zahtjev Deli Husrev paše, koji je na 30 godina prije njihove pojave na političkom poprištu bio II.  vezir u cara Sulejmana.

Budući je bio duševno darovit, a na oko pristo junak, nije nikakovo čudo, što je brzo napredovo u častima.  Godine 1546. bio je admiral, za tijem malo beglerbeg od Rumelije.  Kod osvojenja Temišvara za zasluge posto vezirom, a godine 1561 pokloni mu Sulejman svoju unuku, kćerku Selima II.  imenom Esmi-han i imenova ga našljednikom velikog vezira.

Iza smrti Semiz Ali paše Praćića napokon postane veliki vezir, koju je čast obnašo neprekidno za tri cara Sulejmana I.  Selima II.  i Murata III.  punih 16 godina na ponos i radost prijateljima, a na čudo i žalost neprijateljima, dok ne umrije od uboda osvetničkog mača fanatičnoga dervišine.

42

O njegovoj smrti puno se toga nagagjalo, a još se i danas nagagja.  Jedni misle, da je sultan Murat začetnik njegova umorstva, pošto nije znao, kako će se riješiti na drugi način Sokolovića, koji je bio moćniji nego sam sultan.  Zinkeisen tvrdi, da su ga makli s površine Lala Kara Mustafa paša Sokolović i zemljak mu slavni admiral Pijale paša, da se dokopaju više časti ne pazeći, da je 1573. umro Pijale paša, dakle šest godina prije Mehmeda, dok opet neki hoće, da se sve bilo urotilo proti njemu.

Bi li se moglo umorstvo Mehmed pašino dovesti u savez s pogibijom šejhi Hamze Orlanovića i progonstvom njegovih učenika? To mi se nekako čini najvjerojatnije, kad uzmemo u obzir porijeklo i zavičaj Sokolovićeva ubojice.  Bosanski spahija, lišen timara, pripadnik derviške kaste, a to sve nas i nehote navodi, da u njemu tražimo Hamzeviju i fanatičkoga osvetnika.  Za takav čin imade dosta primjera u povijesti islama: haridžije i prve kalife.

Što se tiče Mehmed pašina života i karaktera, predaleko bi zašli, da se upustismo u raspravu, samo ćemo toliko natuknuti, da se evropski povjesničari dijele u dva tabora.  Dok ga Gerlah i Garzoni strašno osugjuju, Floriani, Ranke i svi turski povjesničari jednoglasno slave ga ko značaj-čovjeka, rodoljuba i diplomata.

Šta je Sokolović učinio za našu grudu? Osim monumentalne višegradske ćuprije načinio je u svom zavičaju džamiju i musafirhanu, kojima je za uzdržavanje privezo velika imanja u Ugarskoj.  Sokolović nam je učinio, da smo zaigrali prvu ulogu u smjesi naroda turske carevine, da iza njega sinovi iz naših krajeva još polu vijeka tresu sudbinom ogromne države.

U Sokoloviću je izvor veličine našega ponosa, koji je tri vijeka prkosio istoku i zapadu.  A sada da završimo ovako: 

Dok povijest po istini veličinu rada sudi, 
Nosioče velké misli! doć ćeš u red prvih ljudi.  
A sudba je našeg roda, da narodim drugim daje
Velikane, po kojima zapad, istok nas poznaje.  
Mi smo mali, al u nama veliki se ponos budi: 
Što smo bare drugom komu velikijeh dali ljudi!

Tri godine iza Sokolovića smrti 1582. Bosna je službeno podignuta na beglerbegluk.  Bosanske namjesnike do sada mi smo po uzoru drugih zvali i pisali begovima, premda je megju njima i prije bilo više paša, pa čak i vezira.

43

Ferhat beg Sokolović zadnji je beg, a prvi paša bosanski.  I do sada Bosna se računala uvijek vilajetom, a bosanski namjesnik „primus inter pares" prama hercegovačkim, kliškim zvorničkim i novopazarskim bezima.  S tijem je činom Bosna samo podignuta službeno megju beglerbegluke i prihodi bosanskih namjesnika povećani, dok su i nadalje rečeni sandžaci ostali neovisni o bosanskom beglerbegu.  Kad su pripojeni direktno Bosni čuti ćemo kasnije (u XIX.  vijeku.)

Rečene godine sklopljen je mir izmegju Austrije i Turske, tako je bojno oružje otpočinulo izmegju obje države, a Bošnjaci smirili se na neko vrijeme.

Megju tijem je Ferhat paša premješten za namjesnika u Budim, a na Bosnu opremljen Kara Ali paša.  O njegovu pašovanju ništa se ne zna ko ni o njegova našljednika Šehsuvar paše.

Godine 1588. (997.) opet dogje na Bosnu Ferhat paša, kojom prigodom prenese stolicu bosanskih namjesnika iz Travnika u Banjaluku, da mu je lakše pružati se prama Krajini i Hrvatskoj.  Nu opet se brzo vrati u Budim, gdje ga iz potaje probode jedan njegov rob.

Njega naslijedi na Bosni naš zemljak Halil paša, koji umrije u Banjojluci.  Za njim je došo Sofi Mehmed paša, za koga neki misle, da je bivši bosanski (958.) namjesnik Sofi Mehmed beg.  Ni o njegovoj upravi ne zna se ništa, a to nam je najbolji znak, da je samo klepet oružja budio turske povjesničare na rad.

Ovom prigodom mislim, da je vrijeme upoznati se s bosansko-hercegovačkom vojskom, koje ustroj duboko zasijeca u razvoj i.  materijalno stanje naših zemalja.

Ko što sve osvojene pokrajine, tako su Bosna i Hercegovina podijeljene na lenska imanja.  Lenska imanja: timar ili ziamet jesu po shvaćanju turskih državnika tako zvano „mali mukatle“ ratno dobro (Schlachtgut) što se vojsci dijeli ko nagrada za zasluge u boju od osvojene pokrajine.

44

Kad su Bosna 1463. i Hercegovina 1483. panule pod okrilje turskih careva poznato je, da je ogromna većina pučanstva prešla na islam.  Bosansko-hercegovački plemići, ne samo, da su zadržali svoje posjede, nego su takogje odmah uvršteni u red lenskih vitezova.  Uz naslov beg data su im i lenska imanja, da služe u turskoj vojsci.  Dakako tom je prigodom i više Turaka obdareno lenskim imanjima ko na pr.: Skender beg Mihael-oglu dobio je ziamet Veselu Stražu u Skoplju ili carski silahdar Kara Davud bosanski alajbegluk sa ziametom od 50.000 jaspri (akčeta).

U glavnome su dvije vrste lenskih dobara i to krluč-timar i krluč-ziamet.  Timar se zvao od 3000 jaspi do 19.999, a ziamet.  od 20.000 naprijed.

Svaki posjednik lenskoga imanja, spahija ili zajim; uživo je doživotno i našljedno (u muškoj lozi) prihod od dobivenog zemljišta.  Spahija od 3000 jaspri išo je sam s konjem i obskrbom na vojsku, a za svakih 5000 jaspri više moro je sa sobom povesti po jednog oboružana i obskrbljena vojnika.  Tako je spahija vodio najviše trojicu, a zajim najmanje četiri, a kadkada prama veličini lena po 10 ili 15 vojnika.  Vojnici, koje su zajimi i spahije sa sobom vodili, zvali su se „džebeli“ (zamjenici).

Svaki lenski vitez morao je uvijek biti pripravan, da potpuno opremljen na mig pogje pod sandžak (zastavu)? Oružje im je bilo luk (Bogen), strelica (Pfeil), lako koplje kratak mač ili sablja, buzdohan (Streitkolben) i laki okrugli štit.  Odijelo pako bilo je dolama, čakšire i turban (u najstarija vremena), dok su poslije kacige (Piekelhaube) ili kalpak od razna krzna sasvim preoteli mah.  Zajimi su nosili i panciere i odijevali se raskošno u srebro i zlato.  Konj ili at od plemenite rase bio je ponos svakoga spahije a čistoća i oprema prava radost.

Lenska su dobra dijeljena po selima, koja su sastavljala jednu nahiju, kojom je upravljo pod raznim nazivima (subaša, kapetan, muselim) najstariji član iz najuglednije porodice u nahiji (župi).

Distrikt, koji je obuhvato više takovih župa zvao se sandžak (standart).  S njim je upravljo beg, pred kojim se nosio jedan tug (konjski rep) kao znak dostojanstvą.  Sandžak begu su bili podregjeni alajbezi (pukovnici), a ovima čeribaše (satnici).

45 -

Više sandžaka sačinjavalo je u vojsci jedan beglerbegluk, kojim je upravljo u početku paša sa dva tuga, a poslije (u Bosni redovito) vezir sa tri tuga.  Bosanski beglerbeg u vojničkim stvarima bio je podčinjen beglerbegu od Rumelije (Europske Turske), a ovaj opet serdari ekremu, koji je redovito bio i veliki vezir.

Na zapovijed subaše kupile su se spahije, pa se pridružile alajbegu.  Alajbezi predvodili su ih sandžak begu, a ovaj beglerbegu od Rumelije, a ovaj opet serdari ekremu.  Tako su za kratko vrijeme sve spahije mogle doći na odregjeno mjesto.

Koliko su Bosna i Hercegovina mogle dignuti konjanika, to se ne može tačno odrediti, ali sigurno smijem ustvrditi u ovo vrijeme i poslije sve do Hećimoglije, da su mogle izvan svojih granica uvijek opremiti od 15-20.000 pa katkad i više, kako ćemo kasnije čuti.

Što se tiče oružja, odijela, opreme konjske i vrsnoće naše su spahije uživale dobar glas u turskoj vojsci.  Krluč-ziameti (ratna imanja), koja su kao leno prelazila s oca na najstarijeg sina, glavna su podloga bosanskome plemstvu, koje je od pada bosanske kraljevine do Omer pašinih vremena vodilo glavnu riječ u zemlji.  Starješine moćnih begovskih porodica bili su „ajani vilajet" (velikaši pokrajine), koji su se sastajali po jedan put u godini na sabor kod valije (namjesnika).

Druga vrsta bosansko-hercegovačke vojske zvala se akindži.  To su takogje konjanici.  Akindžije nijesu imale ni lena ni plaće nego kao dobrovoljci išli șu u rat i životarili od ratnog plijena i grabeža iz susjednih neprijateljskih pokrajina.  Za osobite zasluge u boju dobivali su lenske posjede u osvojenim zemljama, gdje su mnogi našli i novu postojbinu.  Na taj način Bosna i Hercegovina koncem XVI.  i početkom XVII.  vijeka naselile su dosta gradova po Ugarskoj i Hrvatskoj.  Dakako da je megju naseljenicima bilo i dosta plemića, jer ziameta u domovini nijesu mogli svi imati.

Glavna sijela Bošnjaka i Hercegovaca preko Save bila su Budim, Temišvar, Arad, Kaniža, Egra, Osijek, Požega, Janok (Gjur) i t. d.

Treća vrsta konjaništva zvala se bešlije.  Čini se, da su oni bili državni plaćenici u pograničnim palankana, da suzbijaju navalę iz susjednih pokrajina. 

46 -

Od pješadije možemo istaknuti azebe (pandure) i domaće jenjičare (baše) kojih su age i drugi zabiti sjedili su Sarajevu.  Prvi su čuvali utvrde i klance na granici i bili su državni plaćenici.  Oni nijesu išli u rat sve do početka našeg vijeka, dok su drugi isto tako bili plaćenici pod uvjetom, da uvijek na zapovijed jenjičarskog age u Carigradu moraju poći na vojsku.

Osim tih beglerbezi, sandžak-bezi, alajbezi i drugi bezi s velikim ziametom izdržavali su i vodili na vojsku odregjen broj konjanika ili pješaka pod raznim imenima delija, sejmena, pašalija džebelija i t. d.  U kratko rekuć: bilo pod ovim, bilo pod onim imenom, osim hodža, imama mujezina, čini se, da su svi muslomani Bosne i Hercegovine bili vojnici s koljena na koljeno sve do polovice ovoga vijeka.

Godine 1000. (1591.) dogje na Bosnu za namjesnika Gazi Deli Hasan paša.  Kako se razabire iz naslova bio je zaslužan i neustrašiv junak.  Čim je austrijski poslanik u Carigradu saznao za Hasan pašino naimenovanje, odmah zatraži od porte, da ga svrgne s Bosne, jer inače o miru ne će biti zbora, pošto je Hasan paša bio-poznat kao ratoboran duh, kome se ne da mirovati.  Nu sve to ništa nije pomoglo, jer je Hasan na dvoru imao zalegje u dvojici zemljaka; na ime za njega se zauzimo veliki vezir Hrvat Sijavuš paša i carski prvi savjetnik Derviš aga Bejezidagić, Mostarac.  Na to primjećuje Čatib-Čelebi: dok je njih dvojice, nije mu se ni najmanje trebalo bojati, da ga ko makne s Bosne.

Zbilja časom se obistini slutnja poslanikova.  Čim Hasan okupi oko sebe Bošnjake i Hercegovce, zape mu oko za tvrdi grad Bihać.  Bez duga promišljanja krene na čelu vojske put Krajine.  Najprije osvoji grad Ripač, a onda porenu dalje prema Šturliću i Blagaju na Korani robeći i paleći oko kupe i Korane.  O toj vojni turska vrela ništa nam ne bilježe.

Naredne godine u proljeće opet Hasan paša digne vojsku, pa sagje u Krajinu.  Najprije zapremi Goru i Hrastovicu.  Za tijem jedan dio vojske s topovima opremi pod Bihać 10. juna 1592, Poslije tri dana dogje sam s ostalom vojskom te ga obsjede sa svih strana.  Kapetan Josip Lamberg branio je Bihać.  S početka sve poruke Hasan pašine kapetanu i posadi, da predadu grad, nijesu ništa koristile.  14. juna u nedjelu obori se Hasan sa svom silom na grad i poče ga biti sa svih strana žestokom vatrom.  Napokon uvidi Lamberg i posada, da se ne mogu oprijeti pašinoj sili, pa predadu grad (pod uslovom, da im, dade slobodan prolaz) 19. juna rečene godine.

47

Lopašić veli, da je paša darovao Lamberga obilatim darovima.  i zlatnom odorom, a sudce odijelima od atlasa i predbacuje im izdajstvo, dok turski savremeni povjesničari o tome ništa ne znaju..  Od Bihća i okolišnjih gradova postroji se novi sandžak sa sijelom s početka u Bihću, a poslije na Udbini i drugim gradovima.  Prvim sandžak begom bude imenovan Ferhad pašin delibaša Rustam beg.

Domaći pisac Knežević navodi, da je iste godine senjski knez Bartušić zauzeo Klis, ali da ga je malo za tijem Hasan paša ponovno osvojio.  Klisu je na vrijeme stigo u pomoć general Lenković, ali ga Hasan paša razbije 27. maja i svu mu potuče družinu.  U tome kreševu pogino je senjski biskup i dva kanonika, a sam Lenković jedva iznio živu glavu.  Ni o tome dogogjaju turska vrela ništa ne pišu.

Odmah nekako iza pada Bihća diže se Hasan paša s vojskom, pa pregje Kupu kod Petrinje, da robi po Hrvatskoj.  Hrvatski ban Tomo Erdödi-Bakač dočeka ga s dosta brojnom vojskom.  Bitka se zametnu kod Bresta, u kojoj Hasan paša izvojšti pobjedu.  2000 Hrvata pokri bojno polje, a 200 ih pade u sužanjstvo sa šest topova.  Sužnje, topove i 22 zastave opremi paša u Carigrad s porukom, da mu se odmah gleda pomoć, jer da će mu Hrvati vratiti šilo za ognjilo, ali pašine poruke ostale su neuslišane.

U nadi, da će mu rumelijska vojska doći u pomoć naredne godine u proljeće opet s 10.000 Bošnjaka i Hercegovaca pregje Kupu kod Petrinje, pa obsjedne Sisak.  Veliki vezir Hrvat Sijavuš paša imenova Girli Hasan pašu beglerbegom od Rumelije i opremi ga Bošnjacima u pomoć.  U Srijemu stigne glas u rumelijsku vojsku, da je velikim vezirom postao Sinan paša, a beglerbegom od Rumelije sin mu kukavni Mehmed paša, a Girli Hasan paša, da odmah ide u Temešvar za namjesnika.  Vojska mora čekati novog beglerbega.  Eto tako udes Gazi Hasan pašu s Bošnjacima postavi na kocku.

48

U to prispije brojna kršćanska vojska pod zapovjedništvom Tome Erdödija pod Sisak.  Videći Gazi Hasan paša, da mu pomoći nema i znajući, da je neprijateljska vojska četiri puta pretežnija, ipak ne htjede uzmaknuti preko Kupe nego pod svojim geslom „Soko leti perjem, a junak s veledušjem“, zametnu krvavu bitku.  Nu ovaj put bojna sreća okrene mu legja, a Bosna i Hecegovina skupo platiše sa 7000 junaka i vitezova drzoviti ponos Hasan pašin 22. juna 1593. Od prvaka tude plati glavom sam Hasan paša, hercegovački namjesnik Mehmed beg, kliški sandžak Sultan-zade Mustafa paša, krčki sandžak stari Memi beg, zvornički sandžak Sinan beg i cvijet bosansko hercegovačkih begova i spahija.  Ovom prigodom su osvetili Hrvati krbavski poraz upravo poslije sto godina (1493.)

Hasan pašu zamijeni na Bosni Sarhoš Mustafa paša Ajaspašič.

Osokoljeni sisačkom pobjedom Hrvati poprime ofenzivu.  General Lenković sakupi do 10.000 vojnika, što konjanika, što pješadije, pa udari 5. novembra 1593. na Bihać.  Hrvatski pisci tvrde, da je Lenković po noći unišao u Bihać, porobio ga i sve turke isjeko bez milosrgja, dok turska vrela pišu, da su obje hrvatske vojske od Bihaća i Nove Petrinje suzbijene.  Mi ćemo samo toliko reći, da je Lenković zbilja provalio u Bihać u onim danima, ne bi ga ostavio bez velika jada, jer je Bihać uvijek bio, a naročito tada važna tvrgjava na Krajini.

Mustafa paša na čelu bosanske voiske ponovno udari na Sisak i osvoji ga iza petdnevne obsade.  Iza toga je oplijenio zagrebačku županiju.

49 -

Poraz pod Siskom, smrt Hasan paše dvaju carskih sestrica sandžak bega hercegovačkog i kliškog duboko se kosnu sultana, pa odmah opremi glavom velikog vezira da osveti taj gubitak.  Više o miru nije bilo govora.

Od ovo doba ratuje bosansko-hercegovačka vojska na ugarskom tlu, a mi ćemo se samo u toliko zabaviti s tijem ratovanjem, koliko zasjeca u naše prilike ističući djela vojskovogja i junaka iz naših krajeva.  Godine 1594. pridružila se naša vojska Sinan paši pod Osijekom.  Sarhoš paša bude odregjen za čarkadžiju.

Posljedice te vojne bile su, da su Turci osvojili Besprem i Polatu, a izgubili Janok (Gjur) i Stolni Biograd.

Kod obrane Stolnog Biograda budimski beglerbeg Hasan paša Sokolović, sin slavnog Mehmed paše, počinio je veliko junaštvo.  U najljućem kreševu izgubivši dva konja ispod sebe i zadobivši tri teške rane s nekoliko delija očajno se boreći prokrčio je put kroz neprijateljsku vojsku i umaknuo u Budim.  Turski povjesničari pišući o ovom dogagjaju isporegjuju ga s bajoslovnim herojima Istoka s Rustemom Zalovim i Madi Kerbom.

Jajački arkiv pod tom godinom bilježi, da je ban Lenković zauzeo Petrinju, Sisak i Kostajnicu, koju su opet Turci osvojili.

Naredne godine opet nalazimo naše spahije u Ugarskoj.  Kršćani su obsjedali Ostrogon i Hatvan.  Mehmed paša, sin velikog vezira i Hasan paša Sokolović priteku Hatvanu u pomoć.  U prvom okršaju Hasan paša zadobije dvije rane, ali ne htjede uzmaknuti, već sa svojim delijama udari na topove, koje brzo zauze.  Arnautski „gazija“ Mehmed paša misleći, da Sokolović bježi u strahu okrenu legja, a za njim sva rumelijska vojska i pobježe prama Budimu.  Videći neprijatelj šta bi pokupi zadnje sile, pa navali na Sokolovića, ali junak ne uzmaknu.  Megju tijem provali posada iz grada, te u zajednici s Hasan pašom izvojšti sjajnu pobjedu.  Dok se to zbivalo pod Hatvanom, Mustafa paša s našom vojskom stigo je pod Ostrogon.  Prije sebe iz Bosne bješe opremio jedan bajrak bosanske i jedan smederevske raje u svemu 2000 momaka tako zvanih salahora Ostrogonu u pomoć, ali raja, čim je došla na lice mjesta, prešla je na neprijateljsku stranu i u zajednici počela obsjedati grad.  Na vijesti, da se Mustafa paša primiče Ostrogonu kršćanska vojska osokoljena rajom krene mu u susret.  Na Mohaču pridruži se Mustafa paši i Girli Hasan paša temešvarski, koji idući prama Ostrogonu u zajednici udare na neprijatelja i prisile ga, da uzmakne.prama Komoranu.

50

Dok je bosanska vojska boravila u Ugarskoj, general Lenković dogje s velikom vojskom pod Sisak, gdje nagje samo prazne zidine, jer bosanska posada umače prije preko granice pretvorivši cijeli grad u prah i pepeo.

Videći posada u Novoj Petrinji, da će na nju doći reda ostavi grad i skloni se u Kostajnicu, koju obsjedne Lenković bez uspjeha.

Mustafa pašu na Bosni zamjeni Mihalidži Ahmed paša 1595.

Iste godine ponovno zavojšti serdar Sinan paša na Ugarsku.  Kod osvojenja Teta Bošnjaci su bili karakoldžije, a kod obsjedanja Gjura (Janoka) priječili su pomoćne čete od Komorna i ujedno navaljivali na grad.  ovom zgodom Gazi Sokolović počinio je velika junaštva, za što je napokon jedva promaknut na čast beglerbega od Rumelije.  Poslije dvomjesečne obrane Gjur pane opet pod tursku vlast.

Tom prigodom Ahmed paša bude imenovan muhafizom u Osijeku, a bosanskim namjesnikom Husejin paša Bajramagić.  I njega nalazimo u Budimu, gdje se pridružuje spomenutom strašivcu Mehmed paši, koga otac bješe postavio za serdara, da priteče u pomoć Ostrogonu, u kome bješe beg i muhafiz junački Kara Ali beg Malkoč, sin bivšeg bosanskog namjesnika Malkoč bega.

Ispod Ostrogona opet pobjegne kukavni serdar ostavivši na cjedilu Lala Mehmed pašu Sokolovića i Hasan pašu Tira.  U prvom okršaju hotimice nagje smrt junak Osman paša Čarkadži govoreći: Bolje je poginuti, već lopovsku (serdarevu) zapovijed slušati."

Megju tijem opet Hrvati pod vodstvom Zrinskog, Lenkovića i Erdödija navale na Petrinju, koju branjaše bihaćki sandžak Rustem beg s malom posadom.  Kad Rustem beg podlegnu teškim ranama, ostali provale iz grada i svi junački izginu.