U spomen trista Godišnjice boja sisačkoga.

 Source: 

“Vienac: Zabavi i Pouci”, Tečaj XXV, urednik Josip Pasarić, 1893.

U našoj domovini prije trista godina.  

U spomen trista Godišnjice boja sisačkoga.  

Prvi dio: Godina XXV, Broj 3, 21. siečna 1893.

Nekolik0 mjeseci ima još do 22. lipnja, što će se navršiti ravna tri vijeka, otkada shrva mač kršćanski zator osmanlijski a pred nečvrstim zidovima starodavnoga Siska.  Tridesetak godina dogadjaju tomu unaprijed, potamnjuje polumjesec Muhamedov po prvi put razbivši se o tvrda prsa Hrvata Nikole Zrinskoga.  Sad drugi Hrvat — po činu i on ban Hrvatske — pripravlja „rasulo" domu Osmanovu.  Udarci oni, što no zalomiše pod Siskom, ječe po dalekim stranama kopna evropskoga: Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj i drugud.  Hrvat je imao razloga, da vesela srca i tronuto pogleda na to djelo svoje.  Jedno se stoljeće, što su Habsburzi sjedjeli na prijestolu Hrvatske, primicalo kraju.  Kad su oci domovine naše bacili oči na tu dinastiju, pripinjali su oni nade svoje uz moć te kuće.  U spoju sa snažnom Austrijom mogli bi predobiti natrag zemlje izgubljene; a — ono! Past će i vrbaška i unska linija, te ostaju kukavni ostatci ostataka nekadanjega kraljevstva Hrvatske (reliquiae reliquiarum olim regni Croatiae.) Nestade mnogih čvrstih branilišta kao Jajca, Osijeka, Kostajnice, Kupe, Stine, Cazina, Bužima, Izačića i Ostrošca, malo pred bitkom sisačkom i Ripača, a da drugih i ne napominjemo.  

Postoje još dva najčvršća bedema, geografska središta nekad države hrvatske.  Bihać i Sisak prkose jedini još bijesnim nasrtajima turskim; nemio se dušmanin sad Zalijeće na njih.  Uzalud Hrvatima naricanja, uzalud tužbe; uzalud svi vapaji u češki Hradčin: duša kralja alkimiste prianjala uza zvjezdano nebo.  Čuše se u carskom vijeću iz usta Nijemca baruna Krste Auersperga ove riječi o prilikama na hrvatskim krajinama: „nema riječi, da zadosta ispripovjede i izraze skrajnju nuždu i slabi ustroj obrane Krajine.  Zaliti je, što na tolike molbe i zaklinjanja nije od cara nikakva odgovora; očevidno je, da je namjera sasvim napustiti siromašnu hrvatsku krajinu.  Mora ta tužba doći do svemogućega Boga; njega molimo, da on stane vladati svojom svemogućom desnicom, pa da nam pomogne.  Tako o položaju našem sam Nijemac.  A kano da svega još nije dosta, buni se i narav sama.  Godine 1590 zatrese se i tlo Zagreba grada.  Iste znatne godine priprema kraljevini našoj turski divan zla nova.  Bila svršila Porta rat s Perzijom, a bilo kao načelo neko državnika stambulskih vijeka 16 ratovati, jer mirom puca zgrada Osmanova.  Ili Poljacima ili Mlečanima ili Hrvatima sudjeno je vidjeti opet znance stare.  Tako tjerao Sinan vezir slabašnoga Amurata III.  Uzalud vrhovni muftija vapije proti: „a što, ako mi povrijedimo medjunarodno pravo, prekršivši primirje poduzmemo rat, pak tako rasrdimo predobroga i prevelikoga boga i volju našega Muhameda; ako prvi napušteni i od sreće vojske pogubimo (a ta kob daleko od nas bila!), te po zasluzi budemo kažnjeni”.  Tako muftija, ali mu ta smjelost pripravi grob: nesta ga otrovom.  

Paša bosanski Hasan dobije potajne zapovijedi, da osvaja po Hrvatskoj; eto time povoda ratu, a onda su prostrana vrata tužbama, da je tvrdi mir prekršen (koji je netom ponovljen bio na 8 godina).  Doista, rijetko kad režilo je čije srce na ubogu našu zemlju kao što je toga krvožednika.  Poturica taj loze hrvatske ili talijanske ne zasićuje se krvi, dimom i tjeranjem robova, dok ga privlačiva zemlja ne priteže za na uvijek.  Hasana, kakoje bio bojovan, nije trebalo tek poticati.  Eto ga s mjesta: robi, pali s 5,000 ljudi krajinu medju Križevcima i Ivanićem.  Da je svijet drhtao od gologa mača njegova, svjedokom je to, što je Nikola Mikoč, kanonik i opat djakovski, napustio svoje zvanje te se kano predstojnik čazmanski odumio posvetiti domovini.  Zagrebački kaptol daje tomu čovjeku u ruke ključe grada Siska, koji će braniti sa svojim kolegom Stjepanom Kovačićem (Fabritius, lat. naziv).  Upadaj od g.  1590, i 1591.  nije Hasanu uspio.  Čete mu budu pri nekom okršaju potučene, a pade i sam vodja Osman.  Tom prilikom gube Turci do 400 sužanja, a naši su dobili i topova nekoliko.  

Sam Hasan nije bio na licu mjesta; dakako on pljačka što samo može i koliko može.  Guščerovec, Božjakovina, Bukovec i Vrbovec i sv.  Jelena i sve s ovu stranu Zagreba ćuti nemilu ruku njegovu.  Da mu dopustiše vode rijeka Glogove i Lonje, bilo bi još i gorega.  Izgubljene je topove poslije zahtijevao natrag od nadvojvode Ferdinanda, komu su bili poslani u Štajerski Gradac.  Ne dobi odgovora.  Banom naše kraljevine u to je vrijeme Toma Bakač Erdedi.  Bansku stolicu zasio on g. 1584 iza mrskoga Nijemca Ungnada.  Primajući očevi naši novoga bana u zagrebačkom saboru sa suzama u očima naznačivahu time, da će biti ljubimcem narodnim.  I zbilja narod nije u dvostrukoj — da ne rečemo trostrukoj — borbi uzalud u njega upirao oči.  S jedne strane Nijemcima, što no su jurišali na slobodu države naše, a s druge Turcima, stavlja on jednima nasuprot riječ silnu, energičnu, a drugima oštar mač svoj.  I pri ovim provalama Hasanovim, da nekrstu odmazdi, tuče Moslavinu.  Ne će ona izdržati njegovih udaraca, pada i predaje se.  Ban ju ori, kolijevku slavnoga roda svoga.  Na obje protivne strane: u Carigrad i Zlatni Prag odletješe oštre tužbe.  

Puštan, poslanik Hasanov, svaljivao svu krivnju na nevjeru bana hrvatskoga.  A za uzorak zala, što ih je počinio taj čovjek, dao lukavi Moslem donijeti veliko topovsko zrno od 60 funti težine; taka zrna da su tukla grad turski Moslavinu.  Treba, da paša bosanski uzmnoži čete svoje i da se osveti; tim više, što će ban hrvatski podsjedati i grad Veliku.  Sinan vezir umio je tako vješto obmaniti Amurata III., da je padišah uvjeren bio o vjerolomstvu cara njemačkoga.  Austrijskomu je poslaniku kod Porte rečeno, da dvor i savjet velikoga gospodara sumnja o miroljubivosti bečkoga dvora, a tu sumnju da dobro potkrepljuje i zatezanje s dankom.  Hasan se digao opet na noge; posvuda strava od njega.  U sisačkim se stranama pronose crni glasi, da bi moglo dvijesta haračlija Zagreb upaliti.  Zagrebčanima bilo se čuvati.  

Hasan osvaja, pod njegovim udarcima padaju tvrdi gradovi Hrastovica i Gore; pak se po tom puti k Sisku.  Da će kanonik Mikoč, kojega su ljudi obično Mikcem zvali, grad braniti, već smo spomenuli.  Bio taj čovjek Siščanin i za to dobar znalac tamošnjega zemljišta, pak mudar i taktičan.  Danas bi taki dogadjaji pripadali medju čudesa: pop da bude zapovjednikom grada.  Mijenja se duh vremena.  Listovi Mikočevi, što ih slao zagrebačkomu kaptolu, svjedoče nam, kako se je dobro razumio čovjek taj u umijeće bojno.  On namješta straže, odabira mjesta za bombarde, postavlja ih, ruši kule i nove gradi: to sve prema strategijskim obzirima.  Teško mu je išlo: svijet gladan voli loviti ribe nego krute ratne posle vršiti, pak toliki bjegunci od vojne službe čine, da mu je upotrebljavati i disciplinarne kazni.  On izdrža prvu opsadu grada, a poslije nadodje prekrvava druga i treća.  To bješe godine 1591.  Lako je bilo banu Bakaču zapovijedati Mikoču: sve seljake pod oružje; ali tko će ih hraniti? — pita umjesno Mikac.  

Nijesu ni očevi naši gledali turskih provala prekrštenih ruku.  Uhode banove donose prije nego se slutiti dalo pouzdane glase, da je Hasanu naloženo, da zauzme Bihać i Sisak; prema tomu neka se i Mikoč vlada.  Još prije početka nove godine 1592. sazivlje ban Toma Bakač Erdedi hrvatski državni sabor (generalia comitia ex edicto bani).  Evo, što je zaključeno: Pod „zastavu kraljevsku" imaju doći svi prelati, velikaši i plemići i drugi posjednici i svjetovnjaci i duhovni, i to glavom (personal iter) imaju biti uz taj banderij i uz bana za vrijeme općenite vojne u toj skrajnjoj pogibli.  Svi svjetovnjaci i duhovnici, gospoda i plemići imaju staviti po jednoga konjanika od deset kuća.  Nema li jedan posjednik deset kuća, ima se složiti s drugim te sastaviti broj.  

Imaju podnositi sve terete, što ih plaćenici vojnici snašaju, kad ratuju.  Žene imućne, dječaci, starci i slabi, što no za rat nijesu, imaju takodjer dati vojske prema broju čeljadi i imetku.  Udovice će ostati kod kuće, gdje će se Bogu moliti.  I samostanci imaju dati svoj dijelak: četiri konjanika.  Inostranci trgovci u kraljevstvu Hrvatskoj imaju uzdržavati konjanike, a to prema svomu imetku i trgovini.  I naseljenici imaju dati vojnika; gradovi opet kola za prijevoz topova i drugoga strjeliva.  Tko bi se usudio ne izvršiti zapovijedi sabora, sve će mu se njegovo oduzeti i konfiskovati.  Sve se ima pokoravati kapetanu kraljevine, dakako: ban je i nad njim.  Bio tad kapetanom ili vojevodom kraljevine jedan Gregorijanec, ali bolestan.  

Staleži odredjuju, ako za neko vrijeme ne bi ozdravio, neka ban u sporazumu s podbanom i protonotarom izabere drugoga.  Izim svega toga ima svak živ donijeti živeža.  Uz to se imaju popraviti tvrdjave i staviti u obrambeni položaj.  Ima li gdje takoga grada, komu bi gospodarilo više braće, a nemar se kod njega vidio, razvidjeti je protonotaru: na komu je krivica.  Koji će ushtjeti tvrdju popraviti, onomu se neka dadu „litterae regni” pod pečatom kraljevstva. 

Tako stroge i čvrste mjere snovali očevi naši, da obrane ovu grudu zemlje.  Bio to pravi narodni ustanak.  Pak uza sve to traži Hrvatska pomoć još od svojih njemačkih saveznika.  Vrhovnu upravu u našoj domovini vodio za onda nadvojvoda Ernest; na nj se obraćaju staleži, da pošalje Sisku u pomoć četa i strjeliva, a u Zagreb neki stalni broj pješaka i topova.  

Drugi dio: Godina XXV, Broj 7, 19. veljače 1893.

Godine 1592., kad je snijeg okopnio, eto opet Hasana, i opet pošao naprama Sisku.  U opće: u čitavom tom ratovanju Sisak je ona tacka, gdje se s obje strane najbudnija pažnja usredotočuje; on je cilj, on svrha.  A kako da i ne bude, kad o njemu stoji sudba zadnjega ostatka krvlju natopljene zemlje naše, a ključem je pravim u austrijske zemlje Kranjsku i Štajersku.  Branitelj se u njemu nije promijenio.  Hasan se zamisli nešto. . .  sagradit će nov čvrst grad, koji će Sisku držati ravnotežje.  Eto tako mu uporišta ili operacijone podloge za sve pothvate, kojih će kod njega biti, ako mu bog da.  O Jurjevu po prilici eto i bana Tome Bakača: vodi čete protiv Turčina. 

O mjestu grada Hasanova nijesu se slagali njegovi dostojanstvenici: Rustan, Mehmed i drugi.  Odlučit će paša.  Već 12 travnja udareni su osnovi današnjoj Petrinji.  Odboden joj je prostran opseg; bit će učvrštena sa pet kula a prolazit će se kroz dvoja vrata.  Paša je bosanski odabrao položaj: ušće rijeke Petrinje u Kupu a medju gradovima Hrastovicom i Gorama.  Zidovi se grada zidju više i više na sramotu bana Bakača.  Osobito su dobri radnici pašini vojnici srpske narodnosti.  Oni su kao robovi morali slijediti silnika.  Ban Bakač udario čador kod sela Bresta.  Uzalud mu navale i njegove i Mikočeve na Nijemce: da treba bitke s Hasanom; ne dali se ovi nagovoriti.  Tu bio oštar Mikoč, pa njemačkomu podgeneralu u lice: kamo toliki trošak Hrvatske i susjednih zemalja?  Ali Nijemcu ne bilo ni do česa stalo; ne pomažu ni sve molbe; njemački zapovjednik odilazi a za Sisak ostavlja samo sto momaka, tako da se Mikoč zbog toga vladanja okameni.  

Za tri nedjelje dana (2 svibnja) naviješta zvuk svirala, trubalja, prasak pušaka i grmljavina topova klikovanje tursko nad novim gradom.  Bješe običaj plemena Muhamedova, da se drže ophodi okolo novoga grada.  3.  svibnja eno Hasana paše na vrhu brda hrastovačkoga, razapinje čadorje, pa se izruga banu Bakaču, posmatrajući sa visine čete njegove onako, kako je ban pazio na nj, dok je gradio grad.  

Iza toga ostavi posade u Petrinji, Hrastovici i Gorama, pak — iščeznu.  U Petrinji je ostavio 1,000 momaka, a naloži im, da imaju načiniti most preko Kupe a pod smrtnu glavu, dok se on opet tu ne stvori.  Ode Hasan k Bišću, tomu starodavnomu štitu hrvatske kraljevme.  Četama njemačkim pomoćnicama bilo je porušiti novu Petrinju, ali u njih nije volje k ratovanju.  „ Bijedni se naš ban muči, bez ugleda; on nema nijednoga svoga ili kraljevstva vojnika".  Nijemci ne bili ni za straže, ni — za šta.  Tako su banu bile ruke sapete.  Osramoćena se kršćanska vojska udalji — petoga dana iza kako je otišao paša.  Hasan hrli k Bišću, a mjeseca lipnja godine 1592.  već je pod njegovim bedemima.  Zahtijeva predaju a i čini ju kapetan grada Nijemac Lamberg nakon obrane od jedne nedjelje dana.  19.  lipnja godine 1592.  pada tako taj grad — po riječima Talijana državnika — „metropolitana di Croazia, piazza principalissima di quei (sc. croatici) confini", što no je bio zidom kršćanstva i hrvatstva kroz 140 godina.  Krivica tolikoj nesreći leži na drhtavu srcu zapovjednika Nijemca.  Koliko li drukčije brane gradove svoje Hrvati: Zrinski, Jurišić, Bakić, Mikoč i Gjurak!  Po riječima kroničara Bosinija poginu za opsade bihaćke do 2,000 ljudi u gradu.  

Gubitkom Bišća prestaje biti Una „principalissimo hume di Croazia", mjesto unske braniti je sad liniju Slunj-Otočac.  Opasnost prijeti i najtvrdjim mjestima.  Hrvati napuštaju Glinu, Koranu i Mrežnicu, a branit će Kupu.  Obranbena se linija prenosi više k sjeveru, a spajala bi Ogulin-Karlovac-Brest-Sisak.  

Paša bosanski tako dokonča s Bišćem jednom za vazda, pak opet — k Sisku.  Siščani gotovi na otpor; ban hrvatski s četama svojim prignao opet k Brestu; ima u misli: privlačiti k sebi pomoći, koncentrovati, koliko će se dati, pak po tom na odlučan boj.  Nesreća htjede, te Srbin Belojević, banov pouzdanik, učini izdaju.  

Taj Belojević nagovara pašu, neka bi udario na bana: nikad prilike bolje, ta ban ima samo malo četa, pa još i te boja nijesu vidjele.  Bane li očekivana pomoć, ne će biti dobra; u brzini je sve.  To odlučuje.  Hasanu se nekako ne dalo, ali ga Belojević ipak natjera.  Imao paša bosanski omašnu vojsku, a ban samo oko 2,000.  Kad ban zapazio vojskovodju turskoga na prijelazu, zapovijeda u redove bojne.  Uzalud mu revnost i trka, Hasan ga potuče do noge „i ako su” — riječi su našega Batkaja — „Hrvati lomili koplja.”  Možebiti bi se dalo što i učiniti, da se pomoćni Nijemci ne izopiše u sred podne.  Ta čeljad udari glavom bez obzira a da se gotovo ni tukla nije.  Još prije boja ban kano da je sigurno znao, što ga čeka: pisao za čete pomoćnice a preko zapovjednika sisačkoga.  Kad je pismo do Mikoča došlo, prije nego što će ga dalje na put, sve je već gotovo bilo.  

Mikoč ispiše rezultat o porazu: „uteče nekoliko vojnika banovaeu s banom i moćni (veli podrugljivo Mikoč) Nijemci”; ipak da bi pomoći bilo.  Poraz je doista bio velik.  Za samoga se bana nije više dana znalo, je li živ ili mrtav; bojište krije do 600 hrvatskih i njemačkih vojnika, kojih će glave s otetim zastavama vidjeti do brzo ulice carigradske.  Triumf će resiti 4,000 pohvatanih u sužanjstvo ljudi, a nekoliko ih tisuća bude još putem podavljeno. 

Treći dio: Godina XXV, Broj 10, 11. ožujka 1893.

S velikim se slavljem slavila ta pobjeda u Carigradu: od usta do usta pronosilo se ime Hasana junaka; prijestolu Osmanovu on je uresom, uzdanicom.  Sablju, dragocjeno i skupocjeno odijelo, izvezeno suhim zlatom, dade sultan za uzdarje tomu maču.  

Sad Hasan opasuje Sisak.  Istina, Rudolf car šalje sultanu danak; sultan će poslati na Hasana zapovijed, da ne ratuje, ali je mudričina Hasan.  Prevari on svoga gospodara: U Zagrebu ima već 40,000 Nijemaca u pripremi.  Murata to razljuti, a Hasanu se paši vjerovalo.  Paša bosanski ne odustaje od nauma svoga.  U Sisku su opet Mikoč i Kovačić branitelji grada.  Sto li Mikočeva haljina ne podnese, da kraljevstvo ne izgubi i taj branik! Imao je samo još 25 ljudi, a od napora bio „jedva živ“.  Pisma njegova odišu nam strahom i tugom: Siščani sami mislili na predaju, a Nijemci zarazili dodijavajući.  Da samo njih ne bi bilo, — kaže jedno pismo Mikočevo; vazda se psuju, da pomriješe od gladi a zbog Hrvata; ma da bi on učiniti to smio, „ne bi im ni mrvice dao“.  Pomisli na veliku studen, a predstavi sebi ljutu glad, pak imaš nemilu sliku, što no je bila.  Razbjegavaju se, a samo „se pri čašama viče”.  Ban pribirao čete opet i iza poraza Brešćanskoga, ali s njemačkim generalima stara muka: jedva ih mogao zadržati, da se ne razidju; mrmljali, da nemaju šta jesti.  Drugo nije preostalo, već ih stao mititi: oni dobivaju sav kruh, a Hrvati gladuju.  Nijemci — veli Mikoč — nagone upravo bana u smijeh, i ako bješe veoma zbunjen: jer oni sve prevrnuše, da nadju štogod jesti.  Inače „su taki strašljivice, da se jedva usude na polje izilazati “(timidi vix exire audentes).  S njima Turci ne imaše baš velike muke.  Uza sva zla — ako smijemo u ovoj prigodi vjere pokloniti Ištvanfiju — još su svoje žene Nijemci u rat vodali. 

Dok je taka slika vojske kršćanske, drukčije je to kod Hasana.  Da on gradu presiječe dovoz hrane, s 5,000 ljudi opustoši strašno okolicu sisačku: sve obori oganj i mač, a pohvata više od 2,000 seljaka.  S južnoga jednoga brežuljka grad tuče topovima, a onda hoće da mu se predaje.  I grožnje i lukavu umjetnost upotrebljava taj vješti Turčin, samo da dodje do svrhe.  On da zna sve tajne Mikočeve, i za to mu uzaludni napori.  Taktični branitelj ispipa glasnika pismonošu i dozna, da izdajica nije nitko drugi do li namjesnik Marko, pješački satnik.  Taj da s Turcima očijuka već neki niz godina.  

Vješto Mikoč pritajiva svoju bol; pokazat će Turčinu poslaniku svu snagu i spremu, pak da spozna Moslem, koliko se pop gjaurski razumije u lijepo ponašanje, priredi objed.  Gostima bili i poslanik i namjesnik Marko, ali će im prisjesti veselje.  Najednom usred živahne zabave navale na oba čvrste ruke, oni se svališe pogodjeni iz pušaka.  Cm ovrši kuburom neki Kranjac, koji je bio vodjom topništva.  Lješine tih prijatelja dade Mikoč baciti u Savu.  

Čudio se Hasan, što nema glasnika, pa se poboja, da mu se ne zgodi koje zlo.  Pošalje i drugoga a Mikoča pozdravi čvrsto, neka se pazi, ako je što učinio prvomu. — Ma što mene briga! — odvrati Mikoč, — ja ga otpravili, a što s njim dalje, to ti traži.  Hoćeš li pak grad, evo ti ga, ali je tu jedno po srijedi; ja ne ću, da Sisak primi ma tko; neka prvaci dodju sami, da mi bude tim manja sramota.  Neka se Hasan razmisli za 3 dana.  — Ne treba paša tek o tom razmišljati; 500 najboljih će ići.  Lukavi pop sve priredio, da došljaci nadju smrt što sigurnije; a kad stupe na gradska vrata, raznese ih smrtno zrnje, srećni oni, koji umakoše; ali tih je malo.  Preostali će javiti Hasanu jadni udes braće svoje, a Hasan — pobjesni.  Kune se ljuto: bit će osvete; mjesto varka takih na polju bojnom ogledat će se Muhamed i Isukrst.  Sisak mora pasti ili Hasan ne će više nositi na ramenu glave. 

Pozdravi svoj grad (Sisak) — do novoga drukčijega pohoda.  U svom bjesnilu zaleti se sad bosanski osvajač preko Turopolja, a sve tamo do gore Okida.  Jauk i pomaganja razlij egaše se tim krajevima.  Krajevi Bišca, Drežnika, Hrastovice, Petrinje, pak zagrebskoga Turopolja izgubiše tad mnoge rpe ljudi.  Do 35,000 u jadno će ropstvo.  Oganj i mač pokazuje korake krvožednika: sve to usred tvrdoga mira.  

Tad poletješe u Prag plemići Palfi, Nadaždi i drugi, da podignu tužbe pred carom.  Trudili se prikazati nečuvena nasilja Hasana, bijesnoga Moslema.  Rudolfo car u nemoći svojoj bjesni na bana Bakača Brdeda poradi Moslavine, pak poraza Brešćanskoga.  Tu da je Hasan našao 2 velika topa, a tim je Bakač prekršio mir; uz to je on Nijemce upropastio.  Paša bosanski nije ništa kriv, on i ne radi s velikim topovima.  Car zabrazdio u svom gnjevu tako daleko, da je i samoga bana skinuo s dostojanstva.  U to tužbe ne samo iz Hrvatske: i iz Ljubljane bježao svijet i iz unutarnjih austrijskih zemalja.  

Sve to prisili Rudolfa, te dozvoli Nadaždiju, da vojsku kupi, a Zagreb da dobije zbog obrane 2,000 vojnika.  Nadaždi novači, a vojska će se sastati u Zagrebu.  Imao privesti svoje čete i Andrija Auersperg, general u Karlovcu, a dok ne prispije.  suzbijat će dotle Nadaždi sam Turke, kako bude mogao.  Pritjecaše Slovenci i Nijemci iz Štajerske i Kranjske, a sakupljena se vojska utaboruje izmedju Zagreba i Save na polju.  U to nastane poplava, pa treba micati tabor; studen, a dan jedan ružniji za drugim; ne bi li se i odgodila vojna? 17.  rujna 1592. približile se vojske neprijateljske, a Nadaždi pozva Hasana, neka dodje, ako ga je rodila majka.  Eto strašnog boja petrinjskoga.  Lijepa ta kršćanska vojska od kojih 10,000 ljudi bude od Hasana polomljena.  12 je topova, 7 zastava i 1,000 ljudi zarobljeno.  Tri stotine njih: muževa, žena, djece i staraca svakoga doba jaukalo po carigradskim ulicama, vučeno u triumfu pokraj stana austrijskoga poslanika.  

Naprijed silna barbarska buka, zatim jedna četa sa zaplijenjenim oružjem, pak kola s drugim plijenom, zarobljenici udarcima udarani najzadnji.  Poslije je sve to prodano na trgu.  Te nam vijesti ostavi očevidac.  Ova nesreća uzbuni cijeli kršćanski svijet.  Car Rudolfo sad vidi, kakov ima mir.  On naredi, da se po svem njemačkom carstvu, po Ugarskoj i Hrvatskoj ima od sad zvoniti na dan 3 puta, da zvona kršćane opomenu, da je pogibao blizu, pa da se Bogu mole.  To je t. zv. „tursko zvonjenje".  

Sad se pitamo, ako je iza toga poloma vladala općenita i tolika strava po njemačkom svijetu, kako je tek bilo u Hrvatskoj ! Otkud vojske, kad je Turčin izveo i rasadio sve, a i ono što ima: tko će ju hraniti, kad su posvuda zatrti plodovi poljski.  A njemačke čete pomoćnice postupale gore — ako je moguće — nego i sami Turci.  Nijemci očevima našim i kuće rušili i ubijali narod i sve haraj, što im došlo pod germanske stope1.  U tako jadnom položaju, u nevoljama, lcaldh hrvatska zemlja nije vidjela može biti onamo od franačkih vremena, sastaju se opet zastupnici naše domovine, da još posljednje odrede.  Bilo to o Jurjevu g.  1593.  Za povjerenika kraljevskoga posla car Rudolf Ruperta Eggenberga, generala španjolskoga kralja Filipa.  Odrediše: da hrvatski nunciji uprave predstavku na cara, neka se pobrine za propalo kraljevstvo hrvatsko i da bi im pomogao.  Ta dosad su Turci oteli i spalili 26 gradova, a odveli u ropstvo bezbroj ljudi.  Sad na, pak eto skrajnje propasti (ultimum escidium) onomu, što se jošte Hrvatskom zove.  Uz to se silno tuže očevi naši na čete njemačke, za koje smo već rekli, kako su se ponašale.  

Trebalo bi, da ban ima više vojnika, a uz bolju plaću.  U Pragu pripisivali Brešćanski poraz banu, i ako mu nije on ni majmanje kriv nego Nijemci, koje je imao, jer oni ne bjehu vikli na borbe protiv Turaka.  Treba bana „u ime kraljevstva" ispričati.  Vojsku banovu treba pomnožiti i za to, „što vanjske pomoćne njemačke čete nemaju tolike brzine, da dostignu iznenadne i neprestane turske navale, a ni navaljivati ne umiju".  Izim toga bit će zamoljen nadvojvoda Ernest, da bi štogod učinio za utvrdjenje Siska, jer sam kaptol nije sve podoban učiniti.  Uz to će se podnijeti molba na sabor ugarski, da bi i Ugri pomogli braniti Hrvatsku.  Ako ni car ni Ugarska ne budu htjeli Hrvatskoj pomoći, hrvatski će nunciji kano zastupnici Hrvatske očitovati ovo: „Staleži i redovi preduboko oborene kraljevine Hrvatske ostavljeni bez ikakve pomoći, prije nego panu pod tursku vlast ili ostave obitavališta u domovini te se isele drugamo, najsvečanije prosvjeduju pred Bogom, kraljem, kraljevinom Ugarskom i cijelim kršćanstvom, ako se budu u najskrajnjim nevoljama za život i otačbinu svoju pobrinuli tako, kako ih bude savjetovala sudba i nužda, da je zgodnije i korisnije”. 

Ovi zaključci vrijednih otaca naših svjedoče nam, da se je hrvatskomu narodu na koncu 16.  vijeka bilo boriti na život i smrt.  Zaključci ovi znače očajnost.  Ako k tomu pridamo: kaki li su strah imali od kralja i Nijemaca zbog gaženja prava kraljevine, razumijemo i narodno ogorčenje onoga doba. 

Nadvojvoda Maksimilijan posta upraviteljem Hrvatske bas u to doba, ali ga Hrvati ne htjedoše.  Kad je neke naloge s reskriptom cara Budolfa poslao saboru, baciše staleži naloge i reskript i ne pripustiše ih u „acta” kraljevstva.  Ipak ni tad još ne će nikoji general biti vojvodom iznad bana, a ban može i nadalje kano i kralj sazivati sabor.  Ni u najjadnijem položaju ne dadoše se pogaziti očevi naši. 

Ugarska je držala svoj sabor u Požunu, a riješi se glede Hrvatske na to, neka se Hrvatska brani, kako zna sama i sama neka plaća svoju vojsku.  Car barem ovlasti, da se vojska može sabirati.  

S druge se strane sprema Hasan bosanski, kako nikad prije.  On će da Hrvatskoj zada posljednji udarac.  I od samoga budimskoga vezira traži vojske, ta njemu je veliki vezir Sinan naložio: Sisak ima pasti i sa Siskom šta dodje.  Na to ga i zgoda zove, jer je u tom gradu sad malo ljudi, koje haljina popovska vodi.  Tko je vidio da mač pristoji popu!  Zapovjednici tvrdih gradova kano Biograda, Ostrogona, Sigeta, Petih Crkava i od drugud pokoravaju se nalozima svemogućega paše bosanskoga.  

Cijela se današnja Bosna i južna Ugarska uskomeša.  Priprave se činile u najvećoj tišini, a tekle kroz cijelu zimu.  Mnoge čete i nepozvane lete na glas velike vojne.  Od segedinskih je strana vodja šepavi Ibrahim, eto i Turaka temišvarskih i drugih.  Kad sunčana toplina upilji najviše oštre zrake, kretat će se to veliko mnoštvo.  Svi zapovjednici stoje pod vrhovnim vodstvom vještoga i prokušanoga Hasana.  Veličina se vojske koleba po navodima raznih pisaca izmedju 25—50,000 ljudi.  Najvjerojatnije je — po našem mnijenju — broj oko 30,000 pravih bojovnika.  Ostala je rpa imala tek sporedne zadaće: dovoz živeža, rad nasipa i dr., a sastojala najviše od Srba.  Kako mu drago: vojska je ipak ubojita bila, a opremljena s velikim topovljem.  Tu bila historijska Kacijanerica, Erdedica i top s grbom cara Maksimilijana: svaki od ovih triju rigao zrnje od 60 funti težine.  Iz Banjaluke kreće se vojska.  Topove voze četiri prevelika broda po Savi a u službi su i šajke gradiščanske i druge vrsti ladje.  2,000 pješaka i 600 konjanika prokrčuje unaprijed pute neprolazne a možebiti načinit će i most gdjegod, da zapreke ne bude nigdje.  Obala Save rijeke dovest će vojsku, a 15. lipnja pred Tijelovo bijeli se platneno čadorje po brežuljcima sisačkim.  Pješake će prevesti vojvoda Menibeg preko kupskoga mosta kao i one, što su na brodovima.  Njemu se je skrbiti za nasipe na obalama Kupe a što bliže Siska grada.  Sa nasipa će topovi raditi.  

Treći dio: Godina XXV, Broj 11, 18. ožujka 1893.

U Sisku vodili obranu opet popovi: Blaž Gjurak i Mate Fintić.  Zapovjednici gradski bivali obično imenovani na jednu godinu.  Ova su dvojica obskrbili grad, kako su bolje mogli.  Svi muškarci obližnje krajine sad su pod oružjem; tko je bio neizvježban, vježbaju ga oni.  Najljepšom je zaštitom jaka kula prema gradu, a od kupske strane.  Utvrde pomagahu pridizati sva obližnja sela, najviše ipak kaptol zagrebački, pak i crkve i popovi.  Car Rudolfo — osim dozvole, da se vojska može kupiti — nije činio za grad ništa, ta bio bi mir porušen. Vojska se osloboditeljica sakupljala u Zagrebu, vrhovnim joj je generalom iskusni dugim ratovanjem u Belgiji Bupert Eggenberg.  On će poći sa četom od 300 Nijemaca.  Ban Toma Bakač zapovijeda, da se sve plemstvo kraljevine s oružjem u ruci u Zagrebu okupi.  Poslani su nalozi i pojedinim generalima i drugim zapovjednicima tvrdjava, da se svi požure na vojsku.  Hasan paša načinio bio most preko rijeke Kupe tako prostran, da je 6 konjanika uspored prolaziti moglo.  Preko toga je mosta i prešao jedan dio vojske i nemilo mlatio Sisak.  Kršćanska je vojska dne 19.  lipnja u Zagrebu.  Novi most, što ga preko Save načini Eggenberg, prenijet će kršćanske junake.  

U Turopolju je još više Andrija Auersperg s hrvatskim četama iz Karlovca, s istarskim Hrvatima i najviše Slovencima iz Kranjske.  Pod njim Gjuro i Sigismund Paradeiser, Krsto Obručan s koruškim arkibusirima i Jakov Plankerić (?) (Plancherius), kano vodje konjanika.  K Eggenbergu stupa vješti Nijemac Melkior Reder s 500 njemačkih konjanika, pak podpukovnik Stjepan Grossvvein s hrvatskim vojnicima okoline varaždinske.  Od drugih napominjemo Ferdinanda Weidingera s njemačkim strijelcima, Adama Raubera, Petra Bakača Erdeda, kapetana hrvatskih Uskoka, Stjepana Tahija, Ivana Draškovića, Vuka Druskoca, Benka Turoca i Franju Orehovačkoga.  

Svi ti vodje imena našega bjehu pod zapovijedi bana Bakača.  Više je mnijenja, tko je bio glavnim vojskovodjom.  Da je tu čast imao ban hrvatski: to tvrde kroničar Petarde Reva, hrvatski povjesnik Gjuro Ratkaj i umni Francuz Ducange Ištvanfi je za Eggenberga, a Valvasor hoće tu lijepu ulogu namaknuti svomu zemljaku Auerspergu.  Mislimo, da je viša vlast to mjesto dopitala Eggensbergu, glavnomu generalu zagrebačkomu, a ban Hrvatske se nije imao pokoravati nikomu.  A da su generali imali počitanje prema dostojanstvu proregis Croatiae, vidjet ćemo prije glavne bitke.  Kud i kamo najviše četa privede ban Hrvatske (1240 ljudi); vojska je osloboditeljica pripadala narodnostima hrvatskoj, slovenskoj i njemačkoj po naravi zemalja, iz kojih je sabirana; u velikoj većini (preko 2/3) bijahu Hrvati.  Kao što je broj turske vojske nestalan, tako je i kršćanske.  Mi volimo maksimum od 8,000 konjanika i pješaka, i ako se kranjski pisci drže onoga od pukih 4,000 vojnika.   Vojska bi kršćanska bila dobro oružana; koncentrovala se u Zelinu.  Vojvode su iščekivali još Gjuru Zrinskoga, ali je on bio zapriječen.  Hasan tuče Sisak neprestano: sa zapadne, istočne i sa južne strane.  

Zrnje tursko strašno hara; Gjurak ima samo 300 ljudi, ta 12 mu vojvoda i drug njegov Fintić leže mrtvi.  Njega samoga obladala teška rana, ali o predaji ni glasa.  Osobito je majstorski umio on raditi s topovima.  Ali tko će sili odoljeti; treba slati po pomoć k banu Bakaču i generalu Eggenbergu.  Lipnja je mjeseca dan 22., ranim jutrom eto brza vojnika iz Siska: nosi vojsci kršćanskoj glase: „Ne dodje li pomoć danas, sjutra će Sisak pasti.  Glavna zaštita, kula ona, ležala već u prahu.  Sad se bojno vijeće drži; čuju se različita mnijenja.  Veliki ratnik — kako ga naziva Valvasor — ban Hrvatske Toma Bakač Erdedi svjetlije opreznost; nešto dalje pošao vojvoda Tahi i misli, da bi se vojska povukla k Novomu, pak se učvrstila ondje.  Za navalu smjesta bili Nijemci Reder, Auersperg i Eggenberg.  čuo se savjet kanonika zagrebačkih; vojska bi se kršćanska imala smjestiti na tako zvani otok pred Siskom.  Auerspergove riječi: „ne gledajmo na broj vojske neprijateljske, Bog će nam pomoći11 uspališe vojvode: privoli i ban.  Kocka pade: ravno će na srce neprijatelja.  U 3 bojna reda stupala kršćanska vojska.  „Prvenstva radi svojega dostojanstva“  stao u prvi bojni red ban Hrvatske Toma Bakač; iza bana general Auersperg; iza Auersperga u trećem bojnom redu general Eggenberg, pa Reder s pješačtvom i drugim četama na obadva krila.  Bit će, da su Hrvati na najopasnijem mjestu stajali i poradi toga, što su oni najbolje poznavali tursko bojovanje, pak zbog osobite svoje sposobnosti za navale.  Tako je vojska osloboditeljica stupala izravno na neprijatelja.  Budni Memibeg, vojvoda zvornički, prvi javlja paši bosanskomu; u daljini čuju se trublje, a rek bi sve su bliže i bliže.  Hasan paša bio pri objedu.  Odma će na to izdajnomu Sr-binu Belojeviću, koji je sjedio kod objeda najbliže uz njega: Sto to značiti može? Bit će koji, odvrati mu Vojin, od braće bana Bakača Erdeda: hoće mu se uznemirivati čarkanjem tabor tvoj.  0 potpunoj kakvoj vojsci kršćanskoj Belojević nema ni pojma.  U to glasnik zaredao za glasnikom: uz bubnje se u daljini vide i zastave i omašna se vojska Kreće.  Na te sigurne glase nije više paši do objeda, a i taj mu je imao zadnji u životu biti.  1,000 najboljih vojnika baci odma prama neprijatelju, a to na bana Bakača.  Sam odabira 18 — 20,000 momaka, i to najviše konjanika, pa ravno prema mostu u redovima bojnim.  Kod mosta straže čauši: oni ne puštaju nijednoga Srbina, već samo najbiranije Turke.  Hasan i najbolji oko njega časnici bili medju pješacima.  Ostatak vojske ostavi u taboru pod Kurtbegom vučjidolskim i Opertbegom livanjskim: kobnomu se gradu ne smije dati da odlane.  

Sisačko je polje prosječeno trima rijekama: Savom, Kupom i Odrom.  U kutu, gdje no Kupa u Savu utječe, ležao Sisak grad, po milje k zapadu dalje drugi je tupi kut; a čini ga sa Kupom Odra.  Na desnom kraku toga kuta bio sagradjen veliki onaj kupski most.  U taj dakle kut prevede Hasan paša svoju vojsku i smjesti se tako, da mu je na lijevo bila Odra, straga Kupa a s desna most, pred njim sprijeda prostori bojni.  Na drugoj se strani rijeke Kupe dizali opkopi, a s njih topovlje na grad riga smrtnu vatru.  Iza opkopa dizao se tabor turski; sad su u njemu najviše Srbi.  Konjaništvo turskoga vojskovodje stupalo razdijeljeno u dva bojna reda; treći se otraga krio.  

Kršćansku vojsku izmamiti na otvoreno polje: to mu je bila osnova pusta.  U vanredno dugom prvom bojnom redu od preko koja tri kilometra čeka Hasan paša gjaure.  Prije bitke — vele — upitat će popa svoga Talismana: šta li kažu knjige svete? — Zlo, — odvrati Muhamedov ugodni k.  Treba podnositi, — prihvati Hasan — ono, što Bog pošalje.   Deset je sati prije podne prevagnulo: na domaku su vojske.  Pukovnici bana hrvatskoga Ivan Drašković, Benko Turoc i Franjo Orehovački bacaju se divljom srčanosti s odjelom hrvatskoga konjaništva na vojsku Hasanovu, a za njima ban Bakač Erdedi.  Strašna je sila turska, o nju' se lomi hrvatska žestina.  Hrvati će uzmaknuti, a Turke s bokova popada Auersperg sa Rauberom, a sa 600 strijeljaca.  S ovima su Turci u zabavi smrtnoj, dok hrvatsko konjaništvo s Bakačem na čelu opet prikupljeno a podupirano strijelcima Auerspergovim ne zasiječe u sredinu i rasiječe sve na desno i lijevo, što se preda nj stavi.  Bilo to lijevo tursko krilo konjaničko.  

Dosta dugo bio boj neodlučan, borilo se krvavo.  Hasan slao preko mosta, da mu u pomoć dodju.  Još njegove vojske bih) na mostu: kad je već bilo odlučeno.  Dajmo riječ našemu piscu: „doli je bitka tako plamtila, a Erdedi sa svojim konjaništvom najstrašnije prolome stvarao” („fervente in bune modum pugna, ac Erdodiocum suis equitibus acerrimam impressionem faciente“,) pa Auersperg i treći bojni red pustio u boj, nagnu Turci u bijeg.   Uz to u času najkritičnijem eto i viteškoga branitelja Siska grada: čini oštru provalu; on smete neprijatelja ne malo.  Na krilu turskom desnom bore se Janjičari ljuto, a to proti Nijemcu i hrvatskomu krajišniku.  

Uzaman im muka; kad ban Erdedi u bijeg baci krilo lijevo, konjaničko, ne mogoše se održati ni pješaci.  U kut Odre i Kupe upravljena je strka divlja, pak desno tamo k mostu.  Uzalud se trudi Hasan paša, da uspostavi redove bojne.  Niti grožnje, ni nalozi oštri, ni sam u bojan mač ne pomaže.  Tu tiska k mostu, na most, skakanje u Kupu, tu bijeg svake vrsti.  Niti Odra ne donosi spasa: nekako je oduboka.  Metež općeniti pobra i samoga oštroga Hasana: i on uperio k mostu.  Uzalud kušaju čauši, da generalitetu, što no je na bijegu, put prokrče kundacima.  Most se kida ili pod težinom neobičnom ili od sjekira kapetana hrvatskih arkibusira grofa Stjepana Blagaj skoga i Jakova Prankerića.  (?) 

Uzmi još nesmiljenu sječu otraga, pak eto ti barem donekle grozne slike.  Kolika je Kupa rijeka: po svoj širini prekrivaju je lješine ljudske i konjske, jedno na drugomu tako, da ti oko vode ne ugleda.  Turci oni (Srbi većinom), što su iz tabora grad tukli, u nestrpljivu su očekivanju, e da bi ugledali braću svoju pobjedonosnu; al kad ujednom: u vatru s municijom, pak bjegaj na vrat na nos.  Odio, što no je grad s nasipa tukao, sastavljen je sa zemljom crnom svi do jednoga.  „Ultimum reliquiarum“ kraljevstva Hrvatske „refugiun”  gleda čudo nečuveno; Kupa voda ne vidje prizora podobna.  Carević Mehmed, nećak padišahov a Hercegovine zapovjednik, lovi brvno od mosta, zazivlje pomoć bogova i ljudi, a osobito bana Erdeda, koliko će ga grlo ponijeti.  

Ali buka bojna ne čuje uboga vapaja njegova; svali ga zrno puščano.  Eto poloma nikad neslućena.  Medju mrtvacima brojiti je i samoga groznoga Hasan pašu Tilli Predojevića, vrhovnoga zapovjednika; pak se redaju Gliasi Memi, beg zvornićki, po činu drugi u Bosni iza Hasana; carević Mehmedbeg, najstariji sin sestre sultanove; Muhamed po materi od roda carskoga, a po ocu sin Rustema, velikog vezira; Mustafa Sultansade, beg kliski i zet cara Sulemana; Ramadan požeški, bivši beg Skenderije; Seffer, beg cernićki; Sinan orehovački i izdajica Srbin Vojin Belojević.  Od vojevoda oboreno ih izim Hasana i Melimeda u svem 12; k tomu 40 alajbega, 200 zajma (turskih velikaša), 400 znatnijih spahija, silu janjičara i asapa.  Dakako, gotovo sve te pograbi voda hladna, a ne da ih stiže možebiti mač osvetni.  

Općenito se drži, da razbojno sisačko polje i kupske vode okrvavi oko 18—19,000 Turka; reći ćemo s malim izuzetkom sve, što Hasan paša povede sa boj.  Neizvjestan je broj naših, što no poginuše.  U plijenu je do 30 brodova, topova 39, izmedju njih 9 velikih, a u tima Kacijanerica, Erdedica i top s grbom cara Maksimilijana.  

Haljine skupocjene, zlato, biserje, prstenje, mačevi izvezeni zlatom i srebrom, mnoge konjske sprave od suhoga zlata, šajke i sve zastave dodjoše u kršćanske ruke.  Do 2,000 konja pohvataše, a od vojnika jedva desetak; medju zadnjima bješe Hasanaga, nadzornik konja, Daut spahija i još jedan plemić, koji prvi našima reče, da je Hasan paša zaglavio.  

Četvrti dio: Godina XXV, Broj 12, 25. ožujka 1893.

O vratu carevića Mehmeda nadjoše jedan dragi kamen: bezoar uz brus, kojim se je brusio, bio zamotan u grimizan omot.  Za smrt Hasanovu kršćanski vojevode nijesu znali.  Tahi za to i ne dade progoniti Turaka, što no su bili u taboru; tolik je strah od Hasana bio.  Njegova je lješina izvadjena iz vode na sam dan bitke.  Vojvodama turskim budu glave odsječene, pa se istave na ogled pobjednoj vojsci.  Vojnici naši i seljani okoline sisačke po više dana lovili po vodama onim plijen obilniji od ikog ribolova.  Toma Bakač se pobrinuo, da Hasan bude sahranjen.  

Brat mu Petar zamota ga u nov sag, prebaci nada nj koplje i zastavu, pak ga na jednom povišem brežuljku pokopa.  Tako iskaza ban hrvatski posljednju čast svomu groznomu protivniku.  U pobjednoj se vojsci gotovo svak istakao.  Od vojevoda u prvom redu ban Bakač Erdedi, generali Auersperg i Eggenberg, pak Ivan Drašković, Vuk Druškoc, Benko Turoc, Franjo Orehovački i dr. „Osim pomenutih vojvoda, spomenuti valja i druge junake, neka se njima ponose potomci njihovi, kojih ima još i dan danas u sisačkoj okolici.  Evo im slavnih imena: Blaž lvlarić iz Odre; Mijo Meštrović iz Strelečkoga; Mijo Vajcek takodjer iz Strelečkoga; Nikola Beneković iz Sela; Martin Janeković inače Trohar iz Stnpna; Antun Tominie iz Dužice; Mijo Bezuh iz Grede; Antun Saraga takodjer iz Grede; Niko Pavlušić iz Dužice i Blaž Hunjad iz Siska.  Uvažajući kaptol zagrebački njihovo junačko požrtvovanje, proglasi ih slobodnjacima i odredi, da ni oni ni potomci njihovi od svojih kuća i posjeda, koje su dotle uživali, ne će plaćati nikakve daće, ni pristojbe, ni desetine, riječju: nikakov teret ne će nositi. 

Vojska pobjednica činila trostruki ophod oko grada u slavu božju.  Glasnici se razletješe po Evropi, da navijeste dan sreće.  Vladaoci kršćanski zahvaljuju usrdno Bogu po svjema zemljama.  Car Rudolfo odlikova glasnike zlatnim lancem, pak se odmah zaputi u crkvu, gdje se je pjevalo: Tebe Boga hvalimo.  A tek rimski papa ! U svom pismu na „ljubljenoga sina grofa Tomu Erdeda mjesto Njegova carskoga Veličanstva u Hrvatskoj bana” hvali Klemento Vili.  našega bana: „Ti si onaj, koji si stvar i savjetom mudro unapredio i mišicom se junački iskaza, o “ Ti znaš tešku bol, što nam ju isti Turci zadadoše, osvojivši prošle godine znamenitu tvrdju, a da će opet biti povraćena, pobudi Ti najveću, nadu u srcima sviju tom preslavnom pobjedom “, itd. ; pismo je odugo i laskavo, a završuje ovako: „Medju tim, da razabereš, koliko te tvoje zasluge cijenimo, o našoj velikoj naklonosti prema tebi, odredjuj tako, da, štogod bismo mi od tebe saznali, da bi bilo kadro, da promakne tvoje dostojanstvo (ad tuam dignitatem promovendam) i uznese junaštvo tvoje, mi ćemo drage volje učiniti Uvijek”.  To je pismo od 10. srpnja 1593. godine: 3 nedjelje dakle iza boja sisačkoga.  Papa zahvaljuje Bogu pjevajući: Tebe Boga hvalimo — i privatno i svečano (gratias privatim egiinus et sollemniter etiam et publice).  

Car Rudolfo i papa Klemento VIII. — da upotrebimo riječi Francuza Bucange-a „u pismima slavna djela heroja u zvijezde okivahu” (praeelara herois faeta summis laudibus per epistolam efferebant).  Filip II., kralj španjolski, uresi heroizam našega bana visokom odlikom.  

Toma je Bakač prvi, što mi znamo, hrvatski ban, odlikovan redom zlatnoga runa (aureo ordinis vellere).  Zatim mu budu prsa ukrašena i drugim velikim redom: na ime „redom sv. Spasitelja” (sacri Redemptoris ordine).  

Visoku tu odliku nose banu u Zagreb dva rimska prvaka od istoga reda.  Toma ide s pripadnicima svoje obitelji i s velikom pratnjom prvaka u stolni hram svetoga kralja; u hram onaj, za koji se grozio Hasan, da će na njegovu glavnom žrtveniku svoje konje zobiti.  Tu prisustvuje narod iz mnogih krajeva uboge i poharane domovine zahvalnoj službi božjoj, koju vrši biskup glavnoga grada Petar Domitrović.  U božjem hramu pozdravlja taj naobraženi crkveni pastir osloboditelja naroda svoga; Toma mu zahvaljuje lijepo.  Iza otpjevane službe prima ban svetu pričest, a iza toga pristupaju rimski prvaci i uz formalne rieči objese mu ogrlicu.  Ceremonija je ovršena; ban izlazi kano „sacri' Redemptoris ordiois athleta.  A sad oda sviju strana vreva i stiska onih, što mu čestitaju; trubljavina trubalja, jeka svirala, a zrak se razliježe orljavom „na mnogaja ljeta”; poslije podne je sjajna gozba.  

Udji danas u naš velelijepi stolni hram, pak zaputiš li se k žrtveniku sv.  Marije, što no je u desnom brodu, eto ti nadgrobnoga spomenika pobjeditelja sisačkoga; vidiš mu junački lik u kipu istesanu u kamenu.  Na vrhu spomenika opazit ćeš kacigu, bansko žezlo i „zastavu kraljevsku”, znak vojvodski.  Ban se drži mača ljuta, a oči upire u razapetoga Spasitelja.  Krasni iznad glave napisani simbol: „in deo vici” podsjeća te na te divne časove odlikovanja u banu naroda hrvatskoga. 

Peti dio: Godina XXV, Broj 13, 1. trvnja 1893.

Svratimo se još i k viteškoma branitelja Siska popu Blažu Gjuraku. Hrvatski mu saber prizna vrlo vladanje, indavši mu pohvalnu diploma; vladalar Rodolfo podijeli mu plemstvo a papa Klemento VIII učini ga vitezom.

Bitku sisačku pronese slika i pjesma na daleko.  Neposredno odmah iza dogadjaja naslika ju u lukrorezu neki Oktavijan Lamelli.  U Ljubljani se još u doba kranjskoga povjesnika Valvasora (g. 1689.) mogle vidjeti dvije takve slike: jedna u stolnoj crkvi, druga u gradskoj vijećnici. U hrvatskoj nam se kajkavitini saluvals ova pjesma:

Milo tuže turske bule, Kupe vode gledajući,

Kupe vode gledajući, Hasan-pašu proklinjajući:

Oh prokleta Kupa voda, koja si se izmešala,

koja si se izmešala to s junačkom crnum krvjum.

Odbiraj se Kupa voda od junačke crne krvi,

naj ju budu milo bule k srdcu svomu pritiskale.

Nit se Kupa odbirala od junačke crne krvi,

nit je bule primajući k srcam svojim pritiskale.

Oh prokleti Hasan-paša! bilo ti se zahotilo

tvrda grada, bila Siska, tvrda grada bila Siska,

bilo ti se zahotilo Turovoga lipa polja,

Turovoga lipa polja i Zagreba lipa mista.

Bilo ti se zahotilo prelipoga Kaptoloma,

prelipoga Kaptoloma, popovskoga lipa blaga.

Bilo ti se zahotilo popovskoga srebra, zlata,

Sveta Kralja zlata križa, Sveta Kralja zlata križa.

Bilo ti se zahotilo zagrebačkih mladih snaha,

bilo ti se zahotilo i divojak zagrebačkih.

Bilo ti se zahotilo turopoljska bila hliba,

Turopoljska bila hliba, kravarskoga dobra vina

Hliba se je bil založil, vode Kupe se je napil,

Kupe vode prez mertuka i s mnogimi vitezovi,

i s mnogimi vitezovi i s mnogimi delijamii.

i s delijami vitezovi, carovimi janičari.

O Kaurska lipa zemlja, kako se ti sad veseliš,

lipo pojuć stare majke, stare majke i udovice,

stare majke i udovice, mladi momki i divojke,

mile pisme popivajuć, Hasan-pašu proklinjajuć.

Oh prokleta turska zemlja, kako se ti sad žalostiš!

Milo tuže turske majke, turske majke i starice,

turske majke i starice, turske bule i divojke

tužne pisme popivajuć, Hasan-pašu proklinjajuć.

Oh prelipa Bosna zemlja i široka Romanija, 

i široka Romanija i bogata Natolija.

Kaj se toga počrnilo iz slavnoga Carigrada,

kaj se toga opustilo od dolnjega Biograda!

Tako narod na proslavi dogadjaj taj.  Kad se blažene uspomene preporoditelji narodni pred pedeset - šestdeset li godina stavili, da svoj rod probude iz crnog mrtvila, što no ga je gušilo, nije moglo izostati, a da naraštaju 19. vijeka ne prikalu i ovu sjajnu tačku s lijepom ruhu.  Već god. 1887. pomoli se u Zagrebu knjižica “Erdodi kneza Tomasha Horvatske Dalm. y Shlavonzke bana obstedyenye y poboj sziszechki 1593”.  Napisa ju „klerikesh” Tomash Gorichanecz.  Sa zanosom ilirskim pjeva a povećej toj pjesmi mladi čovjek taj: 

gde vsze zemlye Horvatzke hajduka

Junachka je dostignula ruka, 

Teska ruka Horvatskoga Bana 

Z pomochniczum Nemskog Kapitana.

Budi nam dozvoljeno na ovom mjestu spomenuti nekoliko lijepih misli mladoga pjesnika — Ilira, što ih stavlja u usta „Horvatinyi vili’, kad govori sa sjedoglavim starcem:

»Ah od Boga meni radost dana, 

vidim, Ztarche! Horvatzkoga Bana, 

detcze szvoje ide Majka Draga, 

jaszna zvezda nashega Orszaga; 

dragi Ztarche! pogledi Horvata, 

malo na nyem videti je zlata, 

vech se teski na nyem oklop szveti, 

pod nyim szerdcze gotovo vumreti; 

kak na glavi pernicza sze vija, 

kakva jasznost iz obraza szija, 

kak gyegyerno pred junaki jasche, 

britku sablyu kak priztojno pasche! 

Nechu rechi, da 'ga Mati mila 

tako z-szablyum nè je porodila, 

Lahko mogu veruvati szada, 

da tak Zrinzki ischel je iz Grada, 

da ov pogled bil je Frangepana, 

kad je z-Turczi zapochel mejdana; 

Bog mu podal szerdcze Zrinovicha, 

szlavni venecz Frangepanovicha

 (razumije se Horvatu.)

Šesti dio: Godina XXV, Broj 14, 8. trvnja 1893.

Dvije godine poslije „iskresa” Ivan Kukuljević svoga „Jurana i Sofiju” ili „Turci kod Siska”, gdje se poput crvene niti kroz cijelu dramu provlači „slava — čast — sud potomstva — i otačbina”, riječi, što ih mladjahni pisac stavlja u usta poslije pobjeditelju sisačkomu.  Ali su i prije još nastali osobiti natpisi i pjesmice, izvrgavajući ruglu Hasan-pašu. 

Bitku je sisačku suvremeni svijet ocjenjivao prema važnosti njezinoj, i to nam svjedoče pisma Klementa VIII.  U pismu na bana ne može biti ništa većega „pro tuitione Germaniae”, nego li ta pobjeda.  Pa ipak.  tražiš li je danas u svjetskoj povjesti medju velikim bitkama, uzalud ti trud.  Narodi južne, zapadne i srednje Evrope kano da su zaboravili, kako su u tom pogledu ćtitili očevi njihovi.  Ali je bitka sisačka znamenita: razmisli 0 mnoštvu vojske, što no je povaljeno: o broju vojevoda, što no zaglaviše; o odličnoj krvi nekih, pak tko li bješe taj turski mač Hasan-paša Tilli Predojević.  Ne rodi se Turčin, koji je bio kraljevinu našu kako no taj poturica, bič hrvatski.  Za povjest je hrvatsku boj sisački vise nego znamenit.  Sisak je bio „ultimum refugium reliquiarum regni Croatiae”.  Kad je Bihać pao, zaplaka Rim: a kad se Sisak otrže dva mjeseca iza pobjede slavne od naše zemlje, izabrani biskup srijemski vapije: „propadoše i drugi ostatci kraljevstva”...  „siromah je narod tako oboren, da proklinje dane rodjenja svoga” itd., ne zna kamo bi, ni šta bi.  Tako bilo dva mjeseca poslije, ali nije svejedno: pade li Sisak 24. kolovoza ili 22. lipnja: nije svejedno, pada li pod Hasanom, tračkim beglerbegom ili pod Hasanom pašom.  Predojevićem.  Da u velikom tom boju pobijedi mjesto Bakača Kasan, (da Bakač možebiti i pade kano što je pao Hasan), zamete se i zadnji trag hrvatskoj kraljevini.  Sisak je dvostruka i dvojako znamenita odmazda za Budački.  

Sisak i Siget dva su imena povjesti naše — naravski za onoga, tko razumije — što no bi se staviti mogla uz Maraton i Termopile, a imena Zrinskoga i Bakača dostojna su imena najvećih junaka.  Sigetom se zamrači prvi put veliko carstvo padišahovo, a Sisak je početkom rdjanja države sultana.  Iza dogadjaja poslije boja sisačkoga klonu za stalno prvi put navala turska.  Tolika propast carevića, vojske i topova stvara u analima otomanskim „godinu rasula”.  Osloboditelj ica vojska kršćanska sastavljena je izim Hrvata i Slovenaca još od Nijemaca, ali je većina pretežita (preko dvije trećine) narodnosti naše.  

Hrvati su i u bitci bili oni, na koje se prve najviše obori turska težina.  Časno ali najopasnije mjesto prepušteno je njihovoj srčanosti; a ta srčanost neprijatelja prva i rastrga.  (Erdedio — u neodlučnoj bitci — acerrimam impressionem faciente, dade vojska turska pleći).  Dakako, tim se ne umanjuju zasluge četa pomoćnica.  Ban Toma Bakač Erdedi uze sebi za geslo: „ja pobijedili s pomoću bozjom” 1 (in deo vici).  Pak doista, i ako bi tko stao nagadjati, što su razlozi porazu turskomu, mislimo mi, da je stvar ipak neprotumačiva; a moguće je, da je ban Bakač najboljim tumačem po svojem simbolu.  Tako se vrijedni očevi naši boriše na ratištima željezom ljutim, da očuvaju nama unučadi ovaj komadić zemlje.  Nas bi danas imao obasijevati mir blagi; — danas nema ratovanja u onom smislu: nama se je ogledati perom i umom oštrim.  Uza svagdašnje trude mi ćemo se sada — trista ljeta od onih vremena — da budemo vedriji i ustrajniji, spomenuti, kako mukopatni predji naši, kad im već skrajnja bila kucnula, sebi lovor.ov sapletoše vijenac slavnom bitkom sisačkom.  Neka nam teška ona vremena i čini otaca iz njih vazda svijetle, kako treba da narod i u nezgodnim časovima života priveže uza se utjehu, nadu i pouzdanje u sebe.   - Juraj Tomljenović.