Liljan Zabavnik za Mladez 1866

Liljan Zabavnik za Mladez 1866

Ljudevit Modec

Albrecht, 1866

Source

Nikola Šubić knez Zrinjski.

Od Ljudevit Modec

Naša poslovica veli: "Domovina kakva bila, rodjenom je sinku mila", pa smjelo uztvrditi mogu, da se jurve i vi, mladjahni  moji čitaoci, ob istini ove poslovice osvjedočiste.

Kako nam je mila otčinska kuća, gdje prve svoje dane u igri i veselju sprovedosmo osjećate i sami, pa i nebila ota kuća upravo sjajna palača, nego siromašna samo koljebica. Osobito je to onaj od vas osjetio, koj ostavi jur otčinski svoj dom, pa se desi u drugom kojem selu ili gradu kod stranih ljudih. Kako vam srdcu godi, kad čujete govoriti o rodnom svojem mjestu, o zavičaju svojem; kakovim uzhitom govorite i sami o svakom predmetu i dogodjaju, što se tamo sbio; a kakova zavlada napokon radost, kad vam se pruži sgoda, da se u omiljeli zavičaj povratite ! Neće vam sjegurno  žao biti, što ostaviste ma i najljepši grad, kad u zavičaju svojem siromašne kolje bice nadjete.

Nu kao što nam je zavičaj vaš i njegovi žitelji miliji od svih drugih selah i gradovah i njihovih stanovnikah, isto tako miliji su nam ljudi našega roda, koji našim jezikom sbore, od tudjinah; milija nam je zemlja, gdje naš narod stanuje, nego li tudjinstvo, ma i ljepše i bogatije bilo. A to će opet osobito onaj osjetiti,  koj je ostavio domovinu svoju, te živi u tudjinstvu. O da znadete, kako je težko pri srdcu, kad se najedanput nadješ medju tudjimi ljudi, koji inače govore, misle i ćute nego li u tebe. Kako ti uho čezne za glasom sladkoga јеzika tvoga, kad ga za dugo čuo nisi ! Pa kad opaziš čovjeka od tvojega kraja, koj ti govori materinskim jezikom, zagrlio bi ga od radosti, ma i najprostiji prosjak bio!

 Što je pako čovjeku srdcu priraslo, što mu je milo, drago, da i sveto, to on osobito njeguje, za to on radi, a to će on kad uztreba i braniti proti svakomu neprijatelju. Kao što svaki brani svoju kuću, imetak i obitelj svoju od razbojnikah i zlotvorah, brane seljani svoje selo, gradjani svoj grad i žitelje a čitav narod brani zemlju svoju i sebe proti svakomu neprijatelju, dok je išto snage u njega.

Kao što je u nas, kao što mi svoje ljubimo i branimo, tako je svagdje, u svih narodah ; – a zašto? – Jer Bog to čuvstvo u ljudsko srdce usadi, pa on i hoće da tako čuvstvujemo, jer i Spasitelj sam pokaza nam činom, kako on ljubljaše i domovinu i cieli narod svoj, i kako se požrtvova za njegov spas.

Tako i mi ljubimo svoju domovinu, a ljubili bismo ju, da i nije onako krasna, napunjena vinorodnimi briežuljci i plodonosnimi ravnicami a premriežana krasnimi riekami i potoci. Pa odkad je našega roda ovdje, ljubljaše ju on, a ljubav svoju dokaza činom, bijuć kroz viekove ljute bojeve za omiljelu domovinu. Krasnih primjerah domoljubja i požrtvovanja imade nebrojeno u pradjedovah naših, a ja ću vam, mladeži mila, pripoviedati o takovom mužu našega roda, kojega ime ne samo naš narod, već i drugi narodi slave radi domoljubja i hrabrosti njegove. To je Nikola Šubić grof Zrinjski, vitez sigetski.

On proizteče iz slavne i moćne hrvatske obitelji Šubićah. Pradjedovi njegovi bijahu još za narodnih kraljevah hrvatskih veleugledni, a kasnije si potomci stekoše još veću slavu sa svoga vitežtva. Nu kako no sjajno sunce nadasija jasne zviezde, tako i nadkrili vitežtvom i slavom Nikola Šubić-Zrinjski sve, premda vitežke predje svoje. On se rodi od otca Nikole I. i majke Jelene, kćeri na glasu bana Ivana Karlovića god. 1507. Nikola imaše jošte dva brata, takodjer slavna u obrani domovine, i tri sestre, udate za prve velikaše hrvatske.

U to doba pretijaše cieloj Evropi a najpače našoj domovini velika pogibelj od Turakah, krvnih joj neprijateljah. Jedva što naš Nikola nješto poodraste, navali silni turski car Sulejman god. 1526. na Ugarsku, a u ugarskoj bitko na muhačkom polju gdje se  i hrvatski vitezovi junački borahu, potučena bi hametom ugarsko-hrvatska a i sam kralj Ljudevit II. zaglavi u njekoj močvari. Hrvati si tad izabraše za kralja Ferdinanda iz prejasnoga habsburžkoga doma, dočim se htjede u Ugarskoj do priestolja popeti knez sedmogradski Ivan Zapolja. Da pako svrhu svoju poluči, pozove odmetnik jadni kletoga neprijatelja kršćanstva, turskoga cara Sulejmena, u pomoć. God. 1529. povede car Sulejman silnu vojsku u Ugarsku, a odanle pod Beč, misleć, kad ovaj i predobi, da će mu biti s ostalom Evropom lak posao. Ali se ljuto prevari, kršćanski vitezovi tako ga hrabro branijahu da ga Turci zauzeti nemogoše, a medju junačkimi branioci odlikova se i mladjahni još Nikola i to tako, da ga cesar Karlo V. obdari konjem od mejdana i zlatnim ogrljajem.

Kao što je Nikola junačko djelo započeo, nastavi ga kroz čitav svoj život. Neprestano bi hrabro odbijao turske navale ne samo sa svojih dobarah, što no se protezahu uz tursku granicu, već vojevaše on slavno i u cieloj Hrvatskoj i Ugarskoj uz ostalu kraljevsku vojsku. A radi junačkih svojih činah bude g. 1542. kraljem Ferdinandom imenovan na požunskom saboru banom trojedne kraljevine.

Postignuv tu čast puče mu još širje polje, gdje je imao prilike pokazati zamjernu svoju vojničku vještinu i junačtvo. Na čelu hrvatske vojske razbijaše on hrabro Turke, ma gdje oni u domovinu našu prodrli. U vrieme pako mira, koj bi na jednodušno zahtievanje ugarsko-hrvatskih stališah i redovah sa Turci na pet godinah skopljem, nastojaše Zrinjski, da se tvrdjave poprave a njekoje s nova podignu, da će po iztečenom miru krepčije Turke dočekati moći.

U priznanje svestranoga revnovanja Nikole Zrinjskoga za obću sigurnost u burnih onih vremenih, pokloni mu kralj Ferdinand bujno Medjumurje na vječna vremena. Izkusiv Nikola još za prošlih turskih ratovah, kako je to njegovo vlastničtvo od osobite važnosti u ratu, utvrdi iz nova Čakovac grad.

God. 1556. odreče se Nikola Zrinjski banske časti, pa primi čast meštra towarnikah, a god. 1561. načini kralj Ferdinand Nikolu na vlastito njegovo zahtjevanje zapovjednikom tvrdje Sigetske.

Po smrti kralja Ferdinanda nasliedi ga sin njegov Maksimilijan, a prigodom krunitbe njegove za ugarskoga i hrvatskoga kralja bijaše naš Nikola na čelu hrvatskih stališah i redovah te nosaše pred novim kraljem zlatnu jabuku. U saboru, što ga je namah Maksimilijan sabrao, da viećaju, jeda li bi se ostalo kod mira, što bi sa Sulejmanom sklopljen uz godišnjih 30.000 dukatah, bijaše Nikola dušom i tielom za to, da se svakako prekine mir a a zametne rat s Turci.

Nu premda nebi sada uvažene vatrene rieči Zrinjskove, te bi Sulejmanu u Carigrad poslan zaostali danak da se uzdrži mir, ipak bi doskora prekinut. U Ugarskoj nastojaše sin pomenutoga već odmetnika Zapolje, da si podčini veći dio Ugarske, a buduć mu to nepodje za rukom, dodje mu opet u pomoć Sulejman. Mehmed-paša bosanski bi od Sulejmana sa njekoliko stotinah konjanikah napried odaslan, da razvidi okolicu. Kad to začu Nikola, namah posla proti njemu do 1000 konjanikah i blizu toliko pješakah pod zapovjedničtvom Kašpara Alapića, Vuka Papratovića, Nikole Kovaća i Petra Patačića. Kod Sikloša nadodju na neprijatelja, navale manj iznenada i hametom ga potuku. Sam Mehmed osta na bojnom polju a njegov sin bi uhvaćen; našinci se pako pjevajući i konje igrajući vrate s bogatim plienom u Siget.

Ovaj slučaj odluči sudbinu Sigeta i njegovih junačkih braniteljah, jer se Sulejman zakle svetcem Muhamedom, da će se krvavo osvetiti. S čitavom svojom vojskom krene put Sigeta i do mala stigne pod bedeme sigetske, gdje bi pozdravljen vatrom iz svih topovah. Nikola bijaše u tom važnom položaju sve učinio, što hrabri, oprezni i od sve duše domovini i kralju svomu odani vodja učiniti može. Tvrdjava bijaše dobro utvrdjena i dovoljnom hranom obskrbljena, nu što najnuždnije bijaše, to uzmanjka, naime velika i jaka posada; jer vojske, što je Nikola u Sigetu imadjaše, bilo je jedva 3000 momakah. Nu ni to nezabuni hrabroga viteza, jerbo znadijaše, da se kralj Maksimilijan bavi s jakom vojskom u Ugarskoj, pa od njega umoli pomoć.

Kad no se bijaše Sulejman sa svom ogromnom svojom vojskom od 200.000 vojnikah pod zidove sigetske doturao, sazove Nikola svoje vierne, pa jim stane ovako govoriti: Junaci! evo ljuta boja, odavna od vas željno izgledana. Evo pred vami silnih turskih četah, da se pobiju s nami i predobe ovu tvrdju. S njimi se moramo boriti za domovinu, slobodu i život. Ako li božjom pomoći održimo tvrdju od propasti, sve smo izbavili, slobodu i mir domovine, i slavu i čast svoju. Ne samo naša domovina već i cielo kršćanstvo poveselit će se ako obranimo ovo mjesto, tako važno za obranu ciele zemlje. Da se pako predatete kao strašivice, što se medjutim od vas, junakah na glasu, ni pomisliti nesmije, tad jao i naopako: sve bi se izvrnulo.

Jer tko tu nebude hrabar, te mačem u ruci neponese živu na ramenih glavu, inače je lje nikad neće. Sada je kucnuo čas junaci! da si osvjetlamo lice i sačuvamo junačko ime, srčano boj bijući sa kletim neprijateljem.

Nije dovoljno, da samo moje rieči slušate, nego treba i mene za izgled uzeti! Znam ja dobro, da će obsada golema truda i napora stajati; no na koliko vas znam kao vitezove, nije me ni malo strah, da bi klonuli duhom. Pa i svemožni Bog, koj nas u toliko sgodah prikrilio, neće jamačno niti sada boriocem za domovinu uztegnuti svoje pomoćnice ruke, pa on će nas iztrgnuti iz čeljustih našemu neprijatelju, samo treba, da se pregnemo a nezaziremo, predajući se u očinsku zaštitu njegovu.

Uza to treba da i sami nastojimo, jedan drugoga valjanim savjetom i uzornim izgledom da podupiremo i podpaljujemo, dušmanu ni za dlaku nepopustiv. Pogibelj junaci! što hoće da se evo na nas obori, moramo da ju odvratimo od glave. Predočimo si samo braćo slavu pobjede, pa uhvatimo tvrdu vjeru il obraniti i spasiti svim slobodu zlatnu, ili dično za domovinu poginuti – jedno i drugo ovjekovećit će nam uspomenu na zemlji, a rajske one blaženosti zaslužiti u nebu. S toga zahtjevam, da kano što se ja obvezujem da ću braniti ovo mjesto, tako da se i vi zakunete, da ćete se do posljednje kapi krvi uz mene boriti, sjetiv se one vjernosti, kojom ste dužni svomu kralju i zvanju, pak i mojoj časti. Tko bi o predaji il izdajstvu snovao, suditi ću mu strogo po vojničkih zakonih i osuditi ga na smrt, ma kojega roda i koljena on bio! Svaki mora svojoj dužnosti točno zadovoljiti i pokoravati se svojim zapovjednikom. Napokon; ako li i mene zastigne smrt ili druga nesreća, naredjujem, da vam bude zapovjednikom evo Kašpar Alapić, moj sestrić, koga svi dobro poznate. Moja će pako biti briga, da u ničem nepostradate! Sada se započme ljuti boj, da se izkuša hrabrost i divna uztrajnost naših junakah ! Turci stadoše najprije svom silom navaljivati na novi grad, te ga jako oštete. Videći Nikola, da ga neće moći obraniti, pa da sile svoje bolje sjedini, upali ga, pa se povuče u stari grad.

Turci stanu sada biti stari grad sa svih stranah iz težkih topovah. Sigečani odbijahu hrabro sve navale, nu poslje njekoliko danah prolomi topovska vatra zidine gradske, a biesni Turci jurišahu tako, da se morade Nikola sa svojimi povući u tvrdju.

Sulejman pokuša još, nebi li mogao bez skrajnih sredstvah predobiti tvrdju. On pozva Nikolu na predaju tvrdje, obričuć mu vezirluk nad svimi ilirskimi državami, a Hrvatsku da će mu darovati kao baštinu. Ali sva ova sjajna obećanja nenadju odziva u Nikole, u koga bijaše vjera tvrdja od kamena. Na to mu još poruči, da mu je sin pao Turkom u šake (što bijaše samo varkom), pa ako mu je drag život djeteta, neka jim zadovolji zahtjevanju. Ali ni život miloga mu sina nemogaše pokrenuti vjerom našega junaka.

Sad je imala bojna sreća riešiti sudbinu tvrdje. Turci stanu na novo sa svih stranah topovi udarati, jurišati a uz to kopati lagume pod bedemi. Nu sve jurišanje susbiše hrabro naši junaci, premda velikim gubitkom. Bezuspješnost ta razjadi ohola Sulejmana tako, da izpusti 4. rujna griešnu svoju dušu na očigled svejednako prkosećega još grada. Veliki vezir zataji medjutim smrt Sultanovu, da mu se vojska nepobuni, pa stade na novo i silom tjerati Turke na juriš.

Tako se branijahu sigetski junaci do 8. rujna ; al barut jim bijaše upaljen, zaira u lagmu dignuta a broj jim spao na 600. Nikola i svi mu drugovi uvidiše, da nije moguće dalje se opirati, kad očekivana pomoć im prispjela nije; nu opet se nehtjede predati Turkom u ruke na milost i nemilost, već odluči slavno poginuti mačem u ruci.

Osmoga rujna u jutro, uprav na dan male gospojine, odjene se Nikola svečanim odielom, metne na glavu zlatom, dragulji i perjanicom nakićeni kalpak, a pripasa skupocjenu sablju, što no ju baštinio od otca, i kojom si već mnogo stekao slave. Za kroj odiela metne gradske ključeve i sto zlatnih dukatah za onoga, koj će mu se prvi dočepati tiela.

Ovako svečano odjeven uputi se na dvor, gdje je njegovih 600 oboružanih junakah izčekivalo posljednje zapovjedi ljubeznoga vodje svoga. Kriepkim i ganljivim svojim glasom probesjedi jim sad Nikola stražnji put ovako: Junaci! gdje smo, u kakovu mjestu i koli jadno nam se godi, vidite i sami. Evo došlo je do toga, da nam je izginuti ne na bojnom polju mačem u ruci, nego zagušiti se od dima i vatre poput sinjih kukavicah. Branit se dalje nemožemo, a opet nepredajmo so sramotno živi Turkom u ruke, jer nas drugo nečeka do vječna i sramotna robstva. Posrnimo radje mačem u ruci medju biesne Turke, pa se branimo zadavajuć jim težke rane do zadnje kapi krvi. Time ćemo zasvjedočiti, da smo ne samo pošteno kano junaci živjeli, već i umrieti znali, pa si ovječiti živu uspomenu u poznom potomstvu i vasionu svietu i živjet ćemo u pameti, dok se bude spominjalo koljeno čovječansko. Junaci! za mnom! kano dosele ugledajte se i sada u mene.

Zazvav do tri puta ime Isusovo a izručiv Lovri Juraniću kraljevski barjak, dade velika vrata širom otvoriti a pod njimi nalazeći se mužar u neprijatelje izpaliti, te se sad začme stražnji nu i najžešći boj. Sasuv Turci gotovu mećavu smrtonosnih tanetah od svih stranah na naše, prošipi do mala i Nikolina junačka prsa težko olovo. U krvi ugreznuo, neprestade on ipak svojim smrtonosnim mačem jošte mahati i borioce bodriti i podpaljivati. Ali skoro pogodi ga drugo i treće tane i to tako težko, da se namah na tla srušio. Turci videć kako padne junak ovaj, uzkliknu radostno Allah! te udare još žešće na ostanke Nikoline čete. Ali i ovi kolju i sieku mrke Turke i ukapahu se istom po njihovimi lešinami.

Glavu Nikolinu Turci Odrube i nataknu ju na koplje, gdje je čitavi dan 8. rujna bila, a onda ju posla vezir Sokolović u Budim.

Ovako se boraše i žrtvova život svoj za kralja i domovinu slavni naš Nikola; pa kao što sâm u oči glavne bitke svojim u napried reče, da će jih potomstvo slaviti, slavi jih ne samo narod naš u pjesmah, već i drugi narodi. Ove će godine u rujnu biti upravo 300 godinah od slavne njegove smrti, s toga će se u nas svagdje slaviti tristogodišnjica.

Dječice draga, sjetite se prigodom te sve čanosti goleme ljubavi za domovinu u junač kih grudih Nikolinih, sjetite se njegove ljute borbe i slavne smrti, pa si to duboko usadite u svoje grudi, da uzljubite i vi po njegovu primjeru majku tako slavnih sinovah,—majku domovinu!