Pad Sigeta
Rudolf Horvat
In “Vienac - Zabavi i Pouci, Tecaj XXVI”
Urednik Josip Pasaric, Zagreb, 1894
Na medji baranjske i somodjske zupanije
dobio je oko polovice XV. vijeka Grk Osvald Anthemij od kralja veliki dio
zemljišta. Kako se pak u ono vrijeme nije moglo ni pomisliti imanje bez kake
tvrdjice. u koju bi gospodar snesao dragocjenosti svoje, ogleda se i taj Grk za
prikladnim mjestom, gdje bi sagradio svoj grad. Napokon se Grku dopao onaj
otočić, što ga čini potok Almaš. Oko tog otočića svuda je naokolo bila močvara,
a to je u ravnici najveća zaštita gradu. Na tom dakle mjestu sagradi Osvald
toranj od opeke, pa položi ovako osnov onomu dijelu Sigeta, koji dobi kasnije
ime „nutarnji grad“. Kasnije dodje Siget u ruke Valentina Töröka, koji pregne
za tim, da ga raširi i bolje utvrdi. Podigne za to oko grada bedeme od zemlje,
a oko njih načini jarke, pa je tako voda iz potoka Almaša okruživala grad sa
svih strana, dok su ga s daleka štitile još i močvare, te se nije moglo u grad
drukčije, nego preko mosta, koji je vodio iznad široke močvare do jedinih
gradskih vratiju. Tako je bio Siget utvrdjen prije turskih provala.
Kada su poslije muhačke bitke počeli Turci
pljačkati po baranjskoj županiji, tražili su nesretni kršćani skro višta za
svoju glavu. Kako su mnogi od njih našli u Sigetu dobro utočište, počeše se
poslije odlaska Turaka naseljivati pokraj grada, da imadu u nezgodi kamo sklo
nuti svoju glavu. Na južnoj strani grada nastade tako cijeli varoš, koji bješe
takodjer utvrdjen, kad je Törökova udova predala Siget kralju Ferdinandu.
Poslije g. 1556 postade na jugu tomu varošu „novi varoš“ nazvan tako za razliku
od prijašnjeg, koji dobi ime „stari varoš“[1].
To je eto razvitak grada, koji steče godine
1566. svjetsko ime. Kako je došlo do toga?
Kralj Maksimilijan ratovao je god. 1565. s
Turcima, ali nije završio taj rat. Svi su znali, da će se na godinu nastaviti
rat. Maksimilijan je doduše pokušao, ne bi li došlo do mira, pa je k Sulejmanu
poslao svog poslanika Jurja Hosszutotia, neka posreduje o miru, ali je turski
sultan bacio Hosszintotia u tamnicu i navijestio 31. siječnja g. 1566.
Maksimilijanu novi rat. Još je odlučio Sulejman, da će on sam voditi tursku
vojsku u novom ratu.[2]
Odsada se poče Maksimilijan spremati na
veliku vojnu, pa je za to tražio svagdje pomoći, gdjegod bi ju mogao dobiti.
Njemački stališi obećali su, da će dati veliku vojsku, dok će Hrvati stajati na
obrani granice svoje, a Ugri utvrdjivati gradove i kupiti vojsku za nji hovu
obranu. Osobito je bilo stalo Maksimilijanu do toga, da što bolje utvrdi svoje
pogranične gradove. Medju te gradove svakako je pripadao Siget, koji su Turci
htjeli toliko puta da zauzmu. A nije ni čudo, što su si Turci tako željeli
Sigeta, kad znamo, da je Siget bio baš na putu, kojim su Turci išli do Beča. Odatle
se i izlegla ona opsada Sigeta god. 1556., kad je Sulejman poslao svoga vojvodu
Aliju sa 25.000 Turaka, neka mu posvoji važno to mjesto. Onda se vratiše Turci
krvavih glava, jer je u Sigetu bio junački branitelj Hrvat Marko Stančić, komu
je pomogao još veći junakovikola knez Zrinjski, kad je kod Bobovca izmamio
Aliju u boj, pa mu pri bavio sramotni poraz. Mislilo se uvijek od onda, da će
Turci pokušati, da tu sramotu operu osvojenjem Sigeta, pa nije ni čudo, što su
kršćani na početku vojne g. 1566. upirali oči na tu tvrdju i pitali se, tko će
joj biti brani telj. Svima bude lakše. kad saznadoše, da je Nikoli Zrinjskomu
podijelio kralj tešku tu zadaću.
Tkogod je pratio bojeve turske, znao je za
ime Nikole Zrinjskoga. Silni taj hrvatski velikaš brao je lovorike u turskim
bojevima i onda, kad su svi ostali kršćanski vojvode pogibali od nesreće. Junak
taj proslavi se g. 1540. obranom Zrinja, ove djedovine svoje. Godine 1542.
znatno je doprinio Zrinjski pobjedi, koju je održala kršćanska vojska nad
turskom kod Budima. Od turskog pljačkanja spasao je i Ugarsku i Hrvatsku;
Ugarsku, kad je kod Šomlja potukao tatarsku bujicu, a Hrvatsku, kad je kod
Varaždina god. 1553. potukao turske razbojnike. Poslije slavne pobjede kod
Bobovca, Zrinjskoga je ime bilo tako strašno Turcima, da su g. 1562. pobjegli,
čim su začuli, da Zrinjski vodi na njih malu kršćansku vojsku.
Takovog viteza zapade zadaća, da brani
Siget, ako bi ga opsjeli Turci. Nije se doduše jošte znalo, kamo će Sulejman
krenuti s prvom svojom silom, ali se za to poče Zrinjski odmah pripravljati, da
ga ne bi zatekla turska sila nepripravna. Kako je i naravno, prva mu je bila
briga, da sakupi oko sebe po izbor junake. Kad mu je kralj Maksimilijan
dozvolio, da može na njegov račun uzeti 1000 pješaka za posadu sigetsku, odabra
on ove što u svojoj domovini, što opet u susjednim ugarskim pre djelima, gdje
je takodjer bilo hrvatskog stanovništva.[3]
Osim tih rado su u Siget došli junaci od
hrvatskog i ugarskog plemstva, kojima je bilo dično vojevati uz tako odličnog
vojvodu. Medju ovim vitezovima bilo je i takovih, koji su se već proslavili kao
vojvode manjih vojničkih odjela junačkim svojim djelima i bojnom vje štinom.
Tako uredi Zrinjski posadu sigetsku.
Medjutim se već i Sulejman spremio za rat.
Prvoga svibnja povede on ogromnu svoju vojsku providjenu svim ratnim spremama
iz Carigrada na Ugarsku. Sulejmanu su bile 72 godine, a to je trinaesta vojna,
koju će on sam glavom voditi.[4]
U Zemun stigao je Sulejman 27. lipnja, dok je već naprijed poslao dva odjela
svoje vojske.[5]
Јеđan je odjel vodio vezir Pertav na grad Gjulu, da ga opsjedne i osvoji, a
drugi je odjel vodio bosanski paša Mustafa Sokolović i Osman, beglerbeg
karamanski[6],
prema Dravi i dalje do stolnog Biograda, da ondje pazi na Maksimiljanovu
vojsku, koja se već počela sakupljati kraj Gjura. Od ovoga drugog odjela
prijedje oko polovice lipnja mala četa kao pretstraža Dravu i smijesti se kraj
Šikloša. Kad je to začuo Zrinjski, htjede saznati, kamo smjeraju ti Turci, pa
za to pošalje dio svoje sigetske i bobovačke posade[7]
pod vojvodstvom Gaše Alapića prema Šiklošu. U zoru, kad su još Turci bezbrižno
spavali, navali na njih Alapić, pa kako su nepripravni bili, za čas ih smrvi,
dapače i vodju im rani. Za tim pobraše naši junaci što je bilo vrijednoga u
turskom taboru, pa se veseli zaputiše u Siget. Kad su o tom stigli glasi
sultanu Sulej manu, koji je baš bio stigao u Zemun, rasrdi se silno. Оn je i
prije mislio, da će poći na Beč, samo se još nije odlučio, kuda će najprije, da
li u srednju Ugarsku, da osvoji Jegar, ili pak na zapad prema Sigetu, pa onda
starom cestom put Beča. Rasrdjen htio se svakako osvetiti Zrinjskomu, pa za to
krene s vojskom prema Sigetu[8].
Kad se napokon znalo, da će Sulejman
opsjedati Siget, dade se Zrinjski na posao, da dovrši svoje priprave. Najprije
spremi u grad dovoljno hrane, pa onda se pobrine za topove i zajiru. Svoju
posadu poveća, pa mu naraste na 2500 ljudi posve spremnih za boj. Kad je jošte
po pravio neke stvari kod gradskih utvrda, mogao je pouz dano čekati tursku
opsadu. Mislio je naime Zrinjski, da će kod Sigeta zadržati Sulejmana mjesec, a
možda i dva mjeseca, pa tako dati prilike kralju Maksimilijanu, da sabere svu
svoju vojsku, pa se s njom ogleda s Turcima na bojnome polju. Ovu svoju osnovu
rastumačio je Zrinjski i svojim vojnicima i oduševio ih za junačkim obranu.
Ipak je nastojao Zrinjski, da se za svaki slučaj pripravi on i njegovi ljudi. U
to ime položio je najprije sam prisegu vjernosti Bogu, kralju i domovini
svojoj, a to isto učiniše za njim i njegovi vojnici. Postavio je Zrinjski i
bojne zakone i to vrlo stroge, kako je i potrebno da su u opsjednutom gradu,
gdje može i najmanja nepokornost ili izdajstvo zaprijetiti opstanku grada[9].
Na početku mjeseca srpnja krenuo je
Sulejman iz Zemuna prema Osijeku, gdje je gradio preko Drave i močvara, što su
bile na jednoj i drugoj obali, ogroman most pečujski beg Hamza.[10]
Dne 20. srpnja počela je turska vojska prelaziti Dravu i prelazila je cjeli dan
i noć. Na putu prema Siklošu dade Sulejman pogubiti budimskoga pašu Arslana,
koji je sramotno izgubio turski grad Vesprim, pa nije htio da dočeka u Budimu
bosanskoga pašu Mustafu Sokolovića, koji ga je imao da kazni, već je radije
pošao ovamo u susret sultanu i njegovoj milosti[11].
Kad je došao Sulejman u Pečuh, ostade ondje nekoliko dana, dok nje gova vojska
pripravi pod Sigetom sve, što je nužno za opsjedanje. U tabor pod Siget došao
je Sulejman 6. kolovoza[12].
To je opazio i Zrinjski u Sigetu, jer su Turci pozdravljali sultana svoga
pucnjavom iz topova i pušaka pa gromovitim usklicima: „Allah! Allah!“
Nastaje nam sada zanimljivo pitanje: koliko
je bilo turske vojske tu pod bedemima sigetskim? Izvori se turski doduše posve
ne slažu s kršćanskim, ali opet mo žemo razabrati, da je pravih vojnika uz
Sulejmana bilo do 100.000, dok je ostalih 50.000 Turaka bilo razdijeljeno na
opsadu Gyule i na stražarski posao kod stolnoga Biograda. Bilo je u turskoj
vojsci jošte mnogo drugih neoružanih ljudi, koji su većinom bili izagnani iz
kršćanskih domova, da pomažu Turcima kod donašanja hrane i drvlja. kod gradnje
mostova i nasipa itd.[13]
— Prema toj turskoj vojsci nije bila baš premalena kršćanska vojska, koja se kod
Gjura sakupljala oko kralja Maksimilijana. Glavni taj kršćanski tabor brojio je
preko 50.000 dobro naoružanih ljudi, dok je još toliki broj kršćanskih vojnika
bio raz dijeljen na manje tabore.[14]
Nije se Maksimilijan trebao plašiti turske sile, jer ga je Zrinjski točno
izvješćivao o broju Turaka.
Došav pred Siget, razredi Sulejman točno
svoju vojsku pa zapovjedi odmah drugi dan (7.kolovoza), da se započne boj na
Siget. Turci su dobro spoznali, da se Siget ne da drukčije zauzeti, nego
osvajanjem pojedinih dijelova grada i to tako, da se započne s novim varošem, a
dovrši s nutarnjim gradom. Za to i počeše Turci naj prije jurišati na
najjužniji dio Sigeta, t. j. na novi varoš. Kako je pak bio novi varoš slabo
utvrdjen, nisu se Turci nadali, da će im njegovo osvojenje zadati kakove muke, pa
započeše juriš bez dovoljne priprave, primaknuvši se zidinama gradskim. No
skupo su platili svoju lakoumnost, jer izgubiše mnogo janjičara, dok je
Zrinjski izgubio tek jednoga junaka. — Оdmah sjutradan dadu se Turci na
ozbiljniji posao: janjičari počeše činiti redovite dokope prema onome mjestu
novoga varoša, gdje su u isto vrijeme topovi rušili bedeme. Imali su pak svrhu,
da se tako dokopaju na tom mjestu gradskoga jarka, pa da ga zatrpaju i onda
provale u novi varoš. No premda su janjičari bili neumorni kod toga posla, ipak
su trebali tri potpuna dana, dok svoje
djelo privedu kraju, jer su ih kod toga posla priječili branitelji, pucajući na
njih sa gradskih bedema. Kad je Zrinjski uvidio, da će ga obrana novoga varoša
stajati previše žrtava, dade on 9. kolovoza zapaliti novi varoš na sve četiri
strane, pa se sa svojim ljudima povuče u stari varoš.[15]
Nema se ovdje ni misliti, da je možda u Zrinjskoga i njegovih junaka nestalo kakovoga
oduševljenja, što je morao ostaviti novi varoš. Znao je naime Zrinjski i prije,
da se tako slabe utvrde ne daju dugo braniti od jakoga neprijatelja. On je tek htio
da neprijatelju otme par dana. Isto tako nije se mogao Zrinjski nadati, da ne
će Turci osvojiti stari varoš, ako budu dulje vrijeme navaljivali. Ali je opet
znao, da će obranom staroga varoša zadržati Turke barem tjedan dana, kako je to
učinio Marko Stančić deset godina prije njega.[16]
Za obranu staroga varoša odredi Zrinjski
600 junaka, dok je ostale čuvao za daljnje opsjedanje. Turci započeše već 10.
kolovoza operirati proti staromu varošu, i to najprije topovima bijući ga s
južne i istočne strane. Dok su oni ovako bacali dan na dan silnu vatru u stari varoš,
naši im junaci nisu mogli mnogo nauditi, jer su imali manje topova. Tekar kad
su Turci postali tako siloviti, te su htjeli da se dokopaju onoga jarka, što je
dijelio stari varoš od novoga, izleti iz grada junački vojvoda Mate Sečujac s
četom pješaka, pa navali na janjičare, koji su ovamo nosili zemljom napunjene
košare. Tako je srčano udario Mate, da je za čas natjerao janji čare u bijeg,
te ih mnogo posjekao, dok je od svojih junaka izgubio tek jednoga.[17]
Kad nisu Turci mogli ovako uspjeti, a oni
brzo smisliše drugi način, kako bi naškodili Sigetu Na zapadnoj naime strani
staroga varoša bio je veliki nasip, koji je priječio otok vode iz potoka
Almaša, pa činio, da se ta voda morala razlijevati oko grada i jednoga dijela
staroga varoša. Taj je dakle nasip bio od velike važnosti za Siget. Pa upravo
njega htjedoše Turci da sruše i da ovako otmu Sigetu veliku potporu u njegovoj
obrani. Odrediše u to ime veliki broj vojnika i kršćanske raje, koji će što brže
presjeći taj nasip, dok će ih u isto vrijeme braniti od kršćana četiri topa sa
vojničkoga groblja i četa janji čara. Osnova je dakle turska bila dobro
smišljena, pa je Zrinjski lako razabrao, kolika mu pogibelj prijeti. Za to se
on brzo odluči, da takovu pogibelj odstrani od Sigeta, makar i uz veće žrtve.
Odabrao dva svoja viteza: Radovana i Dandoa, pa im povjeri 200 ljudi, da
provale iz grada i protjeraju turske radnike. Malo prije sutona izve doše
Radovan i Dando svoju četu na bobovačka vrata, pa udariše na ono 600 janjičara.
Ovi nisu ni pokušali, da se bore s našim lavovima, već udri u bijeg. Za čas bio je nasip prazan od Turaka i njihovih
poslenika, a naši junaci zagvozde ona četiri turska topa. No kad su se vraćali
u grad, naidjoše na veliku silu Turaka, pa su se morali dugo i žestoko boriti s
njima, dok su se doko pali bobovačkih vrata. Naravno je, da je tom prigodom zaglavio
mnogi junak iz naše čete, a Zrinjski je morao oplakivati i Radovana i Dandoa,
jer ih zahvatiše turska zrna baš pred vratima, kako su zadnji bili na uzmaku svoje
čete.[18]
Videći Turci, da Zrinjski brižno čuva
nasip, okane se njega, pa počnu dan na dan jurišati na stari varoš da ga ovako
zauzmu. Do 19. kolovoza morade stari varoš uzdržati sedam turskih juriša. Dobro
su mislili Turci, da će ovako oslabiti branitelje, pa ih prisiliti napokon, da predadu
stari varoš. A bilo je i teško onoj šačici brani telja, da se po danu i po noći
bore s neprijateljima, koji su uvijek mijenjali svoje čete, da se ne umore.
Turci su za tih juriša bili tako smioni, da su se približavali neposrednoj
blizini sigetskih bedema. Time je bila s jedne strane braniteljima pružena
prilika, da topovima, puškama, kopljem i mačevima ruše Turke kao snoplje. Tako
oteše Sulejmanu za ovih juriša 5000 najbolje vojske, medju tima 1500 samih
janjičara. No s druge strane trpjeli su i branitelji mnogo, jer su ih Turci
radi neposredne blizine znatno prorijedili. To je vidio i Zrinjski, pa je znao,
da će se moći u starom varošu održati tek jošte koji dan. Radi toga je pisao
Maksimilijanu, da će upaliti stari varoš, ako mu do nevolje dodje, pa se onda
povući u grad, da se tu brani do zadnjega čovjeka. Naskoro morao je Zrinjski
zbilja tako učiniti.
Turci se dadu 19. kolovoza na bijesni
zadnji juriš proti staromu varošu. Već za rana jutra započnu Turci boj, provaljujući
u stari varoš preko zatrpanoga jarka i učinjena u gradskim bedemima prodora.
Zrinjskoga junaci srčano se oboriše na Turke, pa se razvi strašan boj, a premda
su uvijek suzbijali neprijatelje, ipak se činilo, da će podleći Turcima. Krvava
naime ta sjeća trajala je cjeli dan, pa se umoriše naši junaci, budući su se
morali uvijek isti boriti sa neprijateljem, koji je mijenjao svoje čete. Još
veća nevolja nastade za branitelje, kad su Turci provalili u stari varoš i sa
strane velikoga nasipa, pa se već primakli do onoga velikog mosta, koji je
dijelio grad od staroga varoša. Naši junaci stadoše se sada povlačiti u grad
preko mosta, boreći se u isto vrijeme s neprijateljem, koji ih je progonio.
Kako su pak nekoji junaci bili opkoljeni od turskoga mnoštva, ne mogahu u pravi
čas doprijeti do mosta, pa izgiboše u junačkoj borbi. — Taj dan bio je dakle
nesretan po Zrinjskoga, jer je bilo nekoliko odličnih vitezova medju junacima,
koji su u toj borbi pali; medju ovima bio je i poznati nam već vojvoda Mate Sečujac[19].
Stari pak varoš pade u turske ruke.
Zrinjski je dakle bio prinudjen, da potraži
zadnje utočište, koje je bilo kadro da ga uspješno brani od navala turskih.
Grad je naime sigetski bio veoma dobro utvrdjen. pa se odanle dalo suzbijati
turske juriše. No Zrinjski je dobro vidio i to, da je sada nastalo vrijeme, kad
bi mu morala doći pomoć od kraljeve vojske. Za to je on slao glasnike u kraljev
tabor i tražio, neka se sada navali na Sulejmana, jer mu je vojska znatno
oslabljena i osra moćena pod Sigetom. — Kralj Maksimilijan predloži svome
bojnome vijeću, da odmah krene u Starom gradu sakupljena vojska proti glavnoj
turskoj sili, dakle prema Dravi. No savjetnici kraljevi bili su različitog
mnjenja.
Jedni su rekli, neka car ide u Gjur, a brat
njegov Ferdinand neka vodi vojsku na Sulejmana. Drugi su opet bili istoga mnijenja
s biskupom Forgačem: neka se udari na Ostrogon, koji je u turskim rukama; ovako
će biti Turci prisiljeni, da se okane opsjedanja Sigeta i Gjule, pa da pohrle u
pomoć svome napadnutom gradu. Napokon pre vlada treće mnijenje, koje su osobito
zagovarali njemački savjetnici: neka naime cijela vojska podje u Gjur i ondje čeka
zgodnije vrijeme za rad. Tako bješe uzalud sakupljena lijepa i jaka kršćanska
vojska, jer počivajući u Gjuru nije donijela nikake koristi niti Sigetu niti
Gjuli.[20]
Sulejman se nije nadao tolikoj kukavštini kršćanske vojske. On je bio nasuprot
uvjeren, da će za koji dan na njega navaliti Maksimilijan. Za to je i nastojao
svom silom, da se Siget prije zauzme, nego li mu dodje u pomoć kraljeva vojska.
Vidio je pak Sulejman, da će potrošiti jošte mnogo vremena, ako bude topovima
rušio bedeme gradske i tako silio Siget na predaju, jer koliko bi topovi
oštetili bedeme, toliko bi ih popravili kršćani. Jurišati pak nije mogao na Siget,
kad je na daleko oko bedema bila voda, koja je priječila dolazak do grada.
Trebalo je dakle, da se pripravi tek tlo za jurišanje a te priprave oteše
Turcima cijeli tjedan. Sada je bilo lako Turcima, da prosijeku onaj veliki
nasip, koji je razlijevao vodu iz potoka Almaša, kad su imali u svojim rukama
stari varoš. Za nekoliko dana nestade tako močvara, a mjesto nje ostade blatno
i vlažno tlo. Na ovakovo zemljište počeše Turci s južne strane grada snašati
svakojake stvari. Bilo je tu drveća i granja, vreća i lagava napunjenih
zemljom, vunom i kožama. To su sve bacali Turci jedno na drugo, da tako podignu
nasuprot gradskim bedemima svoje visoke nasipe, s kojih će moći priječiti
branitelje, da se ne primiču k svojim topovima, da ne uzlaze na bedeme i da ne popravljuju
na njima ono, što će medjutim turski topovi porušiti. Zrinjski je dobro vidio,
kolika mu pogibao odatle prijeti, pa je za to nastojao, da ovrati Turke od toga
posla. Kako se pak Turci primicahu do neposredne bli zine gradskih bedema, nije
bilo teško sigetskim junacima, da ih zrnjem iz topova ruše kao snoplje. No
Sulejman je htio da tako bude, pa se Turci moradoše izvrgavati i najvećoj
pogibli, da izvrše sultanov nalog. Dapače su i odlični Turci sudjelovali pri
tom poslu i upravo od ovih pogibe tu veliki broj.[21]
Ovi nasipi bili su dogotovljeni do 26.
kolovoza. Toga dana učine Turci juriš i to prema jugo-zapadnome dijelu grada,
gdje je bio bedem, koji su Turci svojim topovima znatno oštetili i naprama
kojemu je baš stajao njihov veliki nasip. Strašnom su silom navalili janjičari pod
svojim agom Alijem. Urličući zatrpali su doskora gradski jarak, pa se
protisnuli do prodora u bedemu. Svaki čas suzbijeni od sigetskih vitezova,
navaljivali su svedjer s nova, pa je juriš u najvećem stupnju svome potrajao
potpuna dva sata, dok ne podje Zrinjskomu za rukom, te je nagnao Turke u bijeg.
Preko tjelesa palih Turaka, kojima je bio gotovo zatrpan gradski jarak, otisnu se
naši junaci za Turcima i još na bijegu njihovu uhvate živoga im Aliju. Turci su
toga dana doživjeli potpuni poraz, jer izgubiše 1000 ljudi i još sramotno
pobjegoše.[22]
Neprijatelji su uvidjeli, da ne mogu
dovoljno operirati proti gradu, ako navaljuju samo s jedne strane. Odlučiše za
to, da će učiniti nasipe i sa sjevero-istočne strane proti t. zv. Nadaždovu
bedemu, kao što su ih već načinili s južne strane grada. Taj posao bio je gotov
do 29. kolovoza.
S velikim veseljem pozdraviše Turci
Sulejmanovu zapovijed, da se toga dana juriša na Siget i to sa svim silama
turskim. Turci su naime rado vjerovali u razne presude, pa su držali 29.
kolovoza kao sretni dan u svojoj ratnoj povjesti. Na taj dan stekao je Sulejman
već tri puta slavu: prviput, kad je zauzeo Biograd, drugiput, kad je na
muhačkom polju porazio kralja Ljudevita II., a trećiput, kad je osvojio Budim.
Posvemašnje je bilo u turskoj vojsci pouzdanje, da se ne će ni ovajput
iznevjeriti sreća Sulejmanu i njegovoj vojsci. Sulejman je upravo raspalio
tursku vojsku, kad je, premda star i bolestan, uzjahao konja, pa se pokazao
hrabrim svojim janjičarima. Kao pomamni bace se Turci na dani znak na sigetske
junake. Kako im je mudri Aliportug, ravnatelj njihova topništva, pomogao sa
svojim izumom kolije, te ovako pokrio gradske jarke, lako je bilo Turcima, da provale
do otvora gradskih bedema, pa se tu ogledaju sa braniteljima – kao što se veli
— "čovjek do čovjeka“. Pa ipak ne klonuše sigetski junaci niti časak
duhom, već pokazaše odmah u prvom nasrtaju turskom toliko junaštva, da su Turci
bili posve razbijeni. Uzalud su kasnije na novo navaljivali: prvi njihov uzmak,
u kojem je pao genijalni Aliportug, ulije u kršćane neku novu silu, te oni
uvijek nagnaše Turke u bijeg. Kako je i u ovom jurišu pala velika množina
Turaka, a neuspjeh njegov uništio u Turcima oduševljenje, imao je Zrinjski dovoljno
razloga, da slavi pobjedu.[23]
Sulejman je eto već tri tjedna pred Sigetom
s ogromnom svojom vojskom, pa ne može da zauzme taj grad, premda ga bije dan na
dan i topovima i jurišima, a brani ga tek šaka vitezova (Čudno je to moralo djelovati
na silnoga turskog sultana, koji je počinio sile siju junačkih djela u svome
životu. Još ga je jače moralo boljeti, kad je vidio, da to pod Sigetom pogibaju
najbolji njegovi junaci. Odani mu janjičari učinili su po njegovoj želji već
toliko juriša, pa ipak do sada nisu postigli ništa znamenita, premda je znatno
smanjen njihov broj. Nema sumnje, da su Turci sa Sulejmanom dobro uvidjali,
kako se razredjuje jezgra njihove vojske, pa da nastaje pogibao, da bi velika i
lijepa Maksimilijanova vojska lako pobijedila tursku vojsku, ako bude ova još dulje
pogibala pod Sigetom, a na nju onda navalio Maksimilijan. Ne možemo se dakle
čuditi, kad nam izvori kršćanski i turski pripovijedaju, da je Sulejman
pokušao, ne bi li dobio Siget na koji drugi način, a ne baš uz tolike žrtve.—
Najprije dobaci u grad Zrinjskomu strjelicu s pismom, u kojem mu obećava, da će
ga učiniti gospodarom Hrvatske, ako mu preda grad.[24]
Kada to nije uspjelo, posluži se Sulejman varkom. Njegovi vojnici ulovili su
naime na svome pljačkanju po Medjumurju trumbentaša Jurja Zrinjskoga,
najstarijega Nikolina sina.
Kako je pak ovaj trumbentaš bio uvijek uza
svog gospodara, znao je Sulejman, da će Zrinjski biti uvjeren, da je u turskim
rukama i njegov sin, ako mu u grad dobace trublju, na kojoj je bio grb
Zrinjskove obitelji. Sulejman to i učini, pa bude u grad poslana trublja sa
Sulejma novom porukom, da će pogubiti sina Zrinjskoga, ako Nikola ne preda
grad. Nema sumnje, da je to bila strašna kušnja. Juraj je bio najstariji
Nikolin sin, koji je imao da drži slavu i ime obitelji Zrinjskih, pa njega da
sada pogubi krvoločni turski sultan! No Nikolin junački karakter, njegova vjera
i domovinska ljubav nadvlada u njemu i bol za ljubljenim sinom.[25]
– Kad je vidio Sulejman, da je Zrinjski nepomičan kao stijena, pokuša on da
pokrene vjerom onih vitezova, kojima je Zrinjski dao toliko srčanosti, da su ustrajno
odbili sve turske juriše. Dade naime baciti u grad mnogo pisama, gdje se
vojnicima u hrvatskom, njemačkom i magjarskom jeziku poručuje, neka ne pogibaju
uzalud, već neka se pokore mogućnome turskome caru, koji će ih obilno
nagraditi. Ni ovdje ne postigne Sulejman nikakav uspjeh, jer su kršćanski
vojnici već davno odlučili, da ustraju do zadnjega časa vjerni svomu vodji
Zrinjskomu.
Ako je prije tih pokušaja bio Sulejman
duševno poražen, koliko li su ga svladali ovi neuspjesi! Da se sada stvori
ovdje pred Sigetom Maksimilijanova vojska! Te se pomisli negdje žacao stari i
od bolesti iznemogli turski car, dok su se od nje u isti čas žacali i
savjetnici Maksimilijanovi. Kako je većina njih bila iz njemačkih zemalja, nije
im bilo mnogo stalo do toga, hoće li pasti Siget. Samo da ne bi Turčin sa
svojom vojskom provalio dalje na zapad! Toga su se bojali oni, pa tek u tom
slučaju odlučiše. da se biju s turskom vojskom. Pogine li pak u Sigetu Zrinjski
sa šakom svojih vitezova, od toga ne će biti velike štete za njih. Njemačke ove
savjetnike nisu mogli pobiti drugi savjetnici, koji su imali nešto junačkog
duha, jer ih je bilo malo. Tako se odlučilo napokon, da Maksimilijanova vojska
ne ide u pomoć niti Sigetu niti Gyuli, gdje je takodjer nastupio zadnji čas za
pomoć, jer je Pertav ljuto pritisnuo grad. Maksimilijan razmjesti svoju vojsku
izmedju Gjura i Dunava, pa će ovdje dočekati Turke, ako na njega navale!
Kad je vidio Sulejman, da se bez oružja ne
da zauzeti Siget, zapovjedi, da se opet juriša. Tri dana po redu učiniše Turci
velike juriše na grad, ali ih svakiput suzbiše hrabri branitelji. U tim
jurišima pade znatni broj Turaka, ali
opet nema sumnje, da je i četa Zrinjskoga bila prikraćena za kojega junaka.
Teži je nastao položaj za Zrinjskoga i otuda, što su Turci neprestanim
gruvanjem topova svojih znatno oštetili jugozapadni bedem, dok je u isto
vrijeme bio na toj strani prilično već zatrpan gradski jarak drvljem i
tjelesima palih Turaka, jer se ovdje najžešće borilo Zrinjski je doduše
nastojao, kako bi popravio, što su topovi na toj strani porušili, ali mu to
nije bilo moguće, jer su Turci naproti tomu bedemu imali visoki svoj nasip,
odakle su mogli smetati branitelje pri njihovu poslu. Ipak se dosjeti Zrinjski,
kako će na toj strani nešto pomoći utvrdi gradskoj. On dade učiniti malo dalje
od toga bedema novo branište od de belih greda, medju koje je natrpao zemlje.
Da pak bude i to branište što sigurnije, dade on kopati jarak izmedju prijašnjeg
bedena i novoga braništa. — Dok se Zrinjski bavio ovim poslom, latiše se Turci
novog načina opsade. Nije to doduše ništa novo u njihovoj ratnoj vještini, ali kod
Sigeta nisu mogli dosada da to upotrebe. Mislim naime na potkapanje bedema.[26]
Kad je bio odstranjem veliki onaj nasip, koji je priječio odtok potoka Almaša i
činio, da se voda razljeva oko grada, ostadoše jošte veoma blatna zemljišta oko
Sigeta. No od onda je prošlo već dva tjedna, a velika suša isušila tlo, te su
sada mogli Turci da pokušaju potkapati. I ovo upotrebiše najprije prema
jugozapadnom bedemu. Počeli su to raditi 2. rujna, pa im već za tri dana podje
posao tako za rukom, da su došli sa svojim potkopom do onoga jarka, što ga iskopaše
branitelji medju bedemom i braništem. Kada to opaziše branitelji, potpališe
prema otvoru potkopa nekoliko sudića puščanoga praha. Tako poginuše turski radnici,
ali za to poslaše Turci druge, da nastave posao. Do noći izmedju 4. i 5. rujna
dogotovljen je bio njihov posao, a u potkop naneseno mnogo puščanoga praha i drugih
gorivih stvari. U ranu zoru 5. rujna potpališe Turci to pod bedemom. Iz
razvaljenoga bedema stane sukljati silna vatra, koju nastali južni vjetar
raznese naokolo, pa je za čas planulo nekoliko kuća, medju njima i konjušnica
Zrinjskoga. Zrinjski zapovjedi svojim vojnicima, da brane grad od bjesnoga
ognja, koji se neobičnom brzinom širio po gradu, no naskoro ih morade poslati
na još strašnju obranu, na odbijanje turskog juriša. Mjesto njih branili su
grad od vatre starci, žene i djeca, ali uzalud, jer je sve više rastao objem
njezin.[27]
Taj dan sigurno je najgroznij u povjesti
Sigeta. Turci navaljivahu kao bijesni, jer su znali, da im neće moći dugo
odolijevati malena četa Zrinjskovih vitezova. Najprije su jurišali svom silom
na jugo-istočni bedem, no otuda ih junački odbijahu kršćani. Kad su se naši
junaci već umorili na toj strani, navale do sada još neizmučeni janjičari na
sjevero-istočni ili Nadaždov bedem s tolikom silom, da ih branitelji nisu mogli
suzdržati, pa se velika množina Turaka nadje već u nutriti grada. Zrinjski je
još za vremena opazio veliku tu pogibao, pa zato stupi sam na čelo svojih
vitezova, da odbije s ove strane Turke. I ovom prilikom pokaza Nikola veliko svoje
junaštvo, jer je na očigled kršćana svojom rukom smaknuo nekoliko janjičara.[28]
Divnim tim junačtvom ohrabreni kršćani navališe na Turke tolikom žestinom, da
su ih za čas rastepli i protjerali iz grada. Turci ne sustadoše, već izmijeniv
svoje čete, ponoviše strašni juriš. Zrinjski ih je uvijek jednakom silom
suzbijao, ali je napokon i sam razabrao, da je palo mnogo njegovih junaka, dok
su ostali i onako izmučeni od silnoga napora, te ne će moći dugo odolijevati
Turcima. Vidio je Zrinjski i to, da je sav grad u plamenu, te u njemu nema više
opstanka njegovim vitezovima. S toga dade znak svojim junacima, neka se povuku
u nutarnji grad, gdje će moći još koji čas nastaviti borbu. Kad su počeli
Zrinjskovi junaci uzmicati prema mostu, koji dijeli vanjski grad od nutarnjega,
potiskivahu se za njima Turci. Pošto je pak bila velika množina tih Turaka,
bojali su se branitelji, da ne bi i oni došli u nutarnji grad, pa za to digoše most
prije, nego li su svi junaci mogli dospjeti u nu tarnji grad. No ovi se ne
predadoše Turcima, već dočekaše junačku smrt, boreći se kao lavovi s gomilama
turskim.[29]
Turci su dakle zauzeli vanjski grad, ali su
i skupo platili pobjedu svoju, jer im je taj dan smanjio broj za 7000 ljudi. To
je veći broj turskih vojnika, nego li je bio broj onih staraca, žena i djece,
koji su s izgorjelim vanjskim gradom dospjeli u turske ruke. Pa ipak htjedoše Turci
da proslave pobjedu svoju. Oni natakoše više zastava na bedeme gradske, koji su
prije bili toliko nakvašeni njihovom krvlju, neka tako vidi cijela turska
vojska, da je vanjski grad u turskim rukama. No ako je to vidjela turska
vojska, nije vidio Sulejman, njezin vojvoda i silni turski car. Najveći taj
Turčin umro je prošle noći.[30]
Veli se, da je umro od starosti, kostobolje i proljeva. Posljednja ta bolest
silno je morila tursku vojsku pod Sigetom, pa je od nje pogibalo dosta Turaka.
Sulejmanu se nije ispunila posljednja njegova želja, da naime vidi Siget u
svojim rukama. Kako je nestalna ljudska sreća! Za cijeloga njegova života
ispunjavala mu se svaka želja, a sreća je služila njegovu oružju. Sada pak pred
smrću njegovom ostavi ga i sreća, a njegova želja nije imala moći, da se ostvari!
No turska vojska nije smjela znati, da je umro Sulejman, jer ne bi počinila
onako strašni juriš od 5. rujna, niti bi zauzela Siget. To je dobro znao veliki
vezir Mehmed Sokolović, pa je za to sve udesio tako, te osim njegovih pouzdanika
nitko nije znao, da je umro Sulejman. On je dao za sultana pripravljati jela
kao obično, pred sulta novim šatorom svirala je glazba kao obično, u opće je vladao
oko šatora i u šatoru onakav red, kakav je i prije bio.[31]
Tako je Sokolović zavarao tursku vojsku, pa je ona bila posve uvjerena, da je
sultan napisao ono pismo, u kojem s nezadovoljstvom pita poslije 5. rujna svog
vezira Sokolovića: „Zar jošte nije izgorio taj dimnjak i ne će li još da
zatrubi trublja pobjede?[32]
Kad je Zrinjski morao 5. rujna ostaviti
vanjski grad, pa se povući u nutarnji, teško da je već imao nade, da će se
ovdje moći održati. Sa sjeverne je strane bio nutarnji grad dobro utvrdjen, jer
su s ove strane bila dva bedema, a pred njima izvana duboki jarak, u kojem je bilo
dosta vode. No s južne strane naproti vanjskome gradu nije bilo gotovo nikakove
obrane, jer ako je i bio s te strane jarak pun vode, nije bilo nikakvoga zida.
Tek nekoliko kuća, medju njima i zapovjednikova. imalo bi s ove strane braniti
nutarnji grad. Ni topova nije imao Zrinjski toliko, da bi mogao ovu stranu
grada čuvati, jer su samo dva topa bila velika, dok je ostalih četrnaest bilo
kojekakve vrste. Obrana dakle nutarnjega grada nije mogla ležati u njegovoj
utvrdi.[33]
0 vitezovima, koji su se s Nikolom povukli
u nutarnji grad, može se reći ovo: Malena je to bila četa, po prilici od 500
ljudi, ali su ti ljudi s oduševljenjem branili grad, pa im je to oduševljenje
još više poraslo, kad su vidjeli, koliko muka zadaje neprijatelju borba s
kršćanskim junacima. Nema sumnje, da bi se ta mala četa Zrinjskovih junaka
jošte dugo opirala Turcima i mnogo im muke zadala, kad bi bila u boljem
položaju, nego li se sada nalazila. Sigurno je naime i posljednji branitelj
uvidjao, da se Siget ne će moći održati, ako mu za koji čas ne dodje pomoć od kršćanske
vojske. To je morao uvidjati za to, jer je već prvi dan nastala nevolja u
nutarnjem gradu. Hrana na ime, koje je Zrinjski doveo u Siget toliko, da bi
hranila grad četiri mjeseca, propala je u plamenu vanjskoga grada.[34]
U nutarnjem pak gradu bilo je tek tisuću mjerova brašna, koje je dao Zrinjski dovesti
sa svojih imanja prije opsade. To je premalo, da prehrani tolik broj ljudi
branitelja i ostalih gradjana duže vremena. Uz to nastade u gradu nevolja i
zbog oskudice vode. Kada su dakle branitelji vidjeli, kako padaju od glada i
žedje tolike žene i djeca, morali su znati, da i njih to isto čeka.[35]
Veliki vizir Mehmed Sokolovic dobro je
znao, koliko je oduševljenja u signskih vitezova, pa je bio uvjeren, da će ga
stojati dosta žrtava, dok im otme i to slabo utočište. Za to on pokuša, ne bi
li mu Zrinjski s dobra predao grad. Poruči dakle Zrinjskomu, da ga Sulejman štuje
kao osobitog viteza i junaka, pa mu se kune svojom glavom, da će pustiti na
miru njega i vitezove njegove, ako mu preda grad. Kad znamo, na kakove uvjete
nije prije pristao Zrinjski, da preda grad, ne ćemo se čuditi, što je sada
odbio Sokolovićevu ponudu. On je primio Siget na vjeru od kralja Maksimilijana,
pa želi, da ga njemu natrag i preda. On ne vjeruje u tursko obećanje, za to i
poručuje Sokoloviću, da će radje i život svoj izgubiti, ako mu dodje do
nevolje, nego li predati Turcima grad.[36]
Slavni je dakle taj junak već pripravan, da
i svoj život žrtvuje za dobrobit domovine! Žarko je moralo biti u Zrinjskoga
rodoljublje, ali i uvjerenje, da će se naći osvetnik, koji će osvetiti i
njegovu smrt i smrt njegovih - vitezova. Ta eno medju Gjurom i Dunavom
kršćanske vojske pod kraljem Maksimilijanom, koja već možda ide prema Sigetu,
da se obori na ostanke turske vojske. Turčin će skupo platiti Siget, a
kršćansko oružje slavit če pobjedu, koja će kršćanskim narodima dati dosta oduševljenja,
da nastave rat na Turke i da oslobode kršćanske zemlje od turskoga gospodstva!
Poslije neuspjelog dogovaranja odluči
Sokolović, da sa svim svojim silama pritisne grad, pa da ga napokon zauzme. Dne
7. rujna[37]
poče on bacati u grad silnu vatru, koja naskoro zahvati one zgrade prema
vanjskomu gradu, medju njima i stan
Zrinjskoga. Za čas bio je cijeli nutarnji grad u plamenu.[38]
U isti mah dade Sokolović zatrubiti u sve trublje i zapovjedi, da se čini
općeniti veliki juriš na nutarnji grad. Cijelo polje na daleko sa svih strana
pokri turska vojska, koja je znala, da je to zadnji juriš.
Zrinjski je dobro znao, da je kucnuo
posljednji čas. On i njegovi junaci ne će moći uzdržati taj juriš, pa da ga i
uzdrže, koja im korist, kad bi ih progutao plamen u gradu. Pravo veli Petar
Zrinjski,[39]
da su Zrinjskovi junaci bili već i u vatri kušani, pa se pokazali čisti kao zlato.
Kad je dakle uvidio Zrinjski, da njega i njegove vitezove čeka smrt, odluči on,
neka bude junačka ta smrt. Radi toga dozove on svoga vjernog slugu Crnka, pa
zatraži od njega najljepše svoje odijelo.[40]
Obukav se, kao da polazi na kakovu svečanost, pripasa Zrinjski još očevu
sablju, s kojom se borio i održao toliko pobjeda, te još dade u podstavu svoje
dolame ušiti 100 ugarskih dukata, da bude plijen Turčinu, koji ga mrtva dobije.
Uzev jošte u svoje ruke gradske ključeve, da ih ne dobije neprijatelj, dok bude
njemu na ramenu glava, zaputi se Zrinjski u gradski dvor, gdje su ga čekali
njegovi vite zovi. S nekoliko riječi pripravi ih Nikola na junačku posljednju
borbu.[41]
On ih sjeti na junaštvo, koje su do sada tako dično pokazali, pa ih zamoli,
neka bude njihova provala medju Turke i s time spojena junačka smrt samo lijepi
završetak onoga djela, na koje su bili pozvani. Nije ni trebalo dugo
pripravljati na posljednji taj boj vitezove, koji su s Nikolom počinili u
Sigetu toliko čudesa od junaštva. Njima je zavladalo toliko oduševljenje za
junačku smrt,[42]
da su mnogi pobacali oklope i štitove, pa će otvo renim grudima dočekati
neprijateljsku strjelicu ili mač.
Ovakovu četu kršćanskih junaka dovede
Zrinjski pred vrata, što su vodila u vanjski grad i napram kojima je stajala
ogromna turska vojska, pripravljena za juriš. Žrinjski zapovjedi, da se dignu
vrata, pa onda ispali ogromni top. No u taj čas, kad su se dizala vrata, pogodi
neprijateljsko zrno jedinoga jošte topnika Marka Serečana.[43]
Nikola zapovjedi Jurju Horvatu, neka zamijeni Marka, pa ovaj ispali top. Veli se,[44]
da je taj top 600 neprijatelja što pogubio, što opet ranio. Ovim putem, što ga
je učinio top, provali sada Zrinjski sa svojim vitezovima, da junački poginu na
otvorenom polju. Оn je bio na čelu sigetskih vitezova, pa je prvi i ovom prilikom pokazao
divno ju naštvo. Kao lavovi oboriše se naši vitezovi na Turke, koji su s
udivljenjem motrili Zrinjskoga, pa mu dovikivali neka ne gubi uzalud junačku
svoju glavu, jer će steći sigurnu milost njihova sultana, bude li se predao.
Zrinjski se ne dade smesti, već nastavi junačku borbu, pa ne klone duhom ni
onda, kad ga neprijateljsko zrno pogodi u junačke grudi, te je počeo silno
krvariti. I sada jošte poticaše on svoje junake, neka budu vjerni svome cilju, pa
se neka ustrajno bore. A tko da se i ne bori uz takovog viteza? Turci su
bježali pred kršćanskim mačem, pa tek iz daleka gadjali u junačku četu svojim
strjelicama, kopljem i puškama. I opet pogodi tursko zrno Zrinjskoga, ovajput
izmedju desnoga oka i uha, pa ga onesvijesti.[45]
Junaci sigetski okupiše se oko miloga svog Nikole, da ne puste neprijatelja do
njegova tijela; no turske strjelice i zrna iz njihovih pušaka opsipaju ih, pa
oni popadaše oko vodje svoga.[46]
Svi izvori nabrajaju imena svih najodličnijih junaka, koji su ovdje uz Nikolu
Zrinjskoga junačkom smrću pali, pa za to treba da se i ovdje spo menu.[47]
Bio je tu Vuk Papratović, vojvoda na glasu, za tim Nikola Kobač i Petar
Patačić, takodjer vojvode. Od mladih pak plemića poginuše ovdje Ivan Bajoni,
Pavao Isthvanfi i Jure Čaki. Uz njih je bez sumnje pao i zastavnik Lovro
Juranić, koji je pred Nikolom nosio carsku zastavu pri provali. — Kako nije
mogla cijela četa da na jednom provali iz grada, bio je posljednji dio ove čete
od Turaka zaustavljen jošte kod gradskih vrata. Tu se zametne borba, u kojoj
pogiboše gotovo svi naši junaci; tek se nekoliko njih zakloni svojvodom Ivanom
Novakom u gradski toranj. Odanle su još neko vrijeme strijeljali Turke, dok ne
pogine i posljednji od neprijateljskih zrna. — Tako dakle pade i nutarnji grad
u turske ruke. Dakako da su Turci odmah počeli gospodariti po svojem običaju. Muževe
posjekoše, a žene i djecu odvedoše u svoj tabor, da budu turski sužnji.
Turcima je bilo sudjeno, da kod opsjedanja
Sigeta skupo plate svaki pedalj zemlje, što je osvoje. Tako je bilo i sada s
nutarnjim gradom. Eto, što se dogodilo. — Turci su se nadali, da će naći u
Sigetu veliko blago, jer su znali, da je Zrinjski imao uza se silne
dragocjenosti. Kad su dakle provalili u nutarnji grad, počeše tražiti to blago,
ali ga nigdje ne nadjoše. Napokon uhvatiše jednoga od Zrinjskovih sluga, pa ga
dovedoše u Sokolovićev šator, da tamo ispovjedi, kamo je Zrinjski sakrio
dragocjenosti svoje. Momak ondje reče, da je po nalogu gospodarovu sve srebro,
zlato i ostale skupocjene stvari morao baciti u oganj, koji tako bijesno hara
po gradu, te će naskoro zahvatiti i toranj, u kojem je mnogo puščanoga praha.
Kad je to začuo Sokolović, preplaši se, jer će taj puščani prah sasuti grad i u
njemu sve Turke, kojih je tolika množina bila ondje. Brzo dakle pošalje u grad
glasnika, neka Turcima javi pogibao, koja im prijeti, pa im zapovjedi, da se
uklone iz grada. No još je taj glasnik bio na putu, kad se zbila grozna
katastrofa. Oganj, što su ga Turci bacili u grad, da bude na štetu kršćanima,
nanese njima samima groznu nesreću. Preko 3000 Turaka pogibe u gradu od kamenja
i ruševina tornja i ostalih zgrada. U turskom taboru nastade tolika žalost, da
nitko nije ni pomislio, kako bi se proslavilo zauzeće Sigeta, već je svatko
oplakivao kojega rodjaka ili prijatelja.[48]
Samo sedmorici branitelja poštediše Turci život. Dvojicu od njih: slugu Črnka i
Bertu Gerecija zadržaše Turci za sužanjstvo, jer su bili lijepi mladići. Gašu
Alapića spasi njegova vanjština, jer su Turci mislili, da je sluga, kad je bio
tako nakažen na tijelu i u licu. Stjepana Oršića spasi Turčin Hasan iz Šikloša,
koji je prije bio njegov rob, pa mu sada iskazao zahvalnost radi lijepog postupanja.[49]
Trojicu pak vojnika sačuva Sokolović, da odnesu kršćanima glas o onom, što se
dogodilo sa Sigetom. Da dovršimo s Nikolom Zrinjskim. Kad ga ono drugo zrno
obali na zemlju, nije on poginuo, već se samo onesvijestio. Poslije smrti
vitezova koji se kraj njega sletiše, uzeše ga Turci i odnesoše u svoj tabor.
Tamo se pokaza, da je u Zrinjskoga jošte nešto života, premda su obadvije rane
bile smrtne. Radi toga dade mu janjičarski aga odsjeći glavu i to na onom topu,
što su ga Turci zarobili god. 1537. kod Osijeka, kad su ondje potukli Katzianerovu
vojsku.[50]
Dakle na Katzianerovu topu pade glava Nikole Zrinjskoga, koji je god. 1539. dao
ubiti Katzianera radi izdajstva. — Poslije toga natakoše Turci glavu Zrinjskoga
i glave ostalih vitezova na kolce, pa ih
postaviše pred sultanov i Sokolovićev šator, da tu ostanu ovako dva
dana, pa da svatko vidi, kako se turska vojska nema više bojati tih junaka,
koji su joj toliko posla zadali. Sokolović posla 9. rujna glavu Zrinjskoga
svomu bratu Mustafi, zapovjedniku budimskomu, a ovaj ju otpremi carskomu
vojvodi Salmu. Kad ju je ovaj s velikom vojničkom počasti doveo u kraljevski
tabor kod Gjura, bila je ondje izložena do 18. rujna u crkvi, a onda ju opet s
velikim slavljenu odveze Nikolin najstariji sin Jure Zrinjski do sv. Jelene kod
Čakovca, gdje ju pokopa u obiteljskoj grobnici.[51]
Turci su dakle napokon osvojili Siget, pa
bi sada po vojnoj osnovi morali krenuti na Maksimilijana. No Sokolović je već
davno uvidio, da ne će moći nastaviti rata. Ta njegovoj vojsci nestajaše već
živeža, najbolji njegovi junaci pali su pod Sigetom, a ostalu vojsku mori mu
proljev. Sokolović je dapače imao sada samo jednu želju: kako bi uza što manje
gubitke doveo tursku vojsku u Carigrad, gdje će sada na prijestolje doći
Sulejmanov sin Selim. I mora se reći, da je Sokolović znao posve ispuniti svoju
želju, pri čemu ga je pomagala njegova vještina i zdravi njegov um. On je naime
tako vješto kretao svojom vojskom, da se u kršćanskom taboru nije znalo, kamo
će krenuti turska vojska. Da je bilo u kršćanskoj vojsci odvažnih ljudi, oni bi
sada bez oklijevanja navalili na oslabljenu i osramoćenim tursku vojsku. Tako
bi se barem ispunila posljednja želja Zrinjskoga. Ali je bilo malo junačkoga
duha u Maksimilijanovih vojvoda, pa oni ne uradiše niti sada baš ništa, kao što
nisu ni prije poslali pomoć Sigetu ili Gyuli, koja je takodjer pala 1. rujna
Turcima u ruke. Kad se napokon posve pouzdano znalo, da je umro Sulejman, a
turska se vojska vratila u Carigrad, dodjoše Maksimilijanovi vojvode do tog
zaključka, da se raspusti lijepa kršćanska vojska, koja je stojala mnogo
novaca, u koju su mnogi kršćani polagali najljepše nade, ali koja nije učinila
upravo ništa!
Mislim, da je riješeno ono pitanje, što ga
postavih na početku ove raspravice: kako je naime Siget došao do svjetskoga
glasa? Siget su opsjedali Turci, pa ga i zauzeli, ali je upravo taj pad svratio
na sebe oči cijeloga kršćanskog svijeta. Junački je to bio pad, a drukčiji nije
ni mogao da bude, kad ga je branio Leonida svoga vremena, hrvatski vitez i
proslavljeni knez Nikola Zrinjski. Neka se samo prispodobi ogromna ona turska
vojska sa četom Nikolinih vitezova, koji su branili grad od Turaka. Svi se
pisci slažu u tome, da je turska vojska u ono vrijeme bila najbolja od svih
vojska. Ona je bila uvijek dobro opremljena i opskrbljena sa svim, što joj je
bilo potrebito u ratu. Nebroj kršćana vodili su Turci sa sobom, da im prave putove
i donose hranu, a to je znatno pri pomoglo vojnicima, jer tako nisu trebali da
sami to čine. Vodja pak toj vojsci bio je najveći vojvoda svoga vijeka: silni
sultan Sulejman. Njegova prisutnost davala je se odvažnosti njegovoj vojsci, a
on je bio okružen uvijek s vrsnim ljudima i uz njega su uvijek bili hrabri
njegovi janjičari. I proti takovoj vojsci održao je Zrinjski cijeli mjesec grad
Siget, makar su Turci upotrebili svu svoju vještinu u opsjedanju gradova!
Zrinjski je dapače satro neprijatelju najbolju njegovu silu prije, nego li je
predao grad. Ako je kršćanstvo sa Sigetom izgubilo do 3000 ljudi, Turci su
odnijeli slabu pobjedu, izgubiv ondje do 30 000 najboljih svojih junaka, dakle
desetputa više od kršćana.
Nema sumnje, da su sigetski vitezovi ustrajnim
svojim junačtvom najviše doprinijeli, da je Siget postao slavni grad. Ali opet
ne treba dokazivati, da je na ustrajnost sigetskih vitezova veoma mnogo
djelovalo osobno junaštvo Nikole Zrinjskoga, pa ona neprelomiva njegova vjernost
Bogu, kralju i domovini. Nikola je bio junak za cijeloga svog života, a
posljednje svoje dane takodjer je sproveo u najvećem junaštvu. Ako ga je
kršćanski svijet poznavao već i prije opsade Sigeta, junačka mu je sada smrt
bila opjevana od svih naroda evropskih. Vitezovi naime, koji su se desili u
Maksimilijanovoj vojsci. pripadali su raznim narodnostima, pa su tada, vrativ
se kući, pripovijedali svojim ljudima o hrvatskom junaku Nikoli Zrinjskomu.
Uvijek se pak našlo ljudi, koji su htjeli da opišu toliko junaštvo, neka se i
drugi ugledaju u njega. Tako je u samom njemačkom jeziku izašlo g. 1566.
dvanaest radnja (novina, historija, pjevanja itd.) a g. 1567., 1568. i 1271. po
jedna radnja, a svaka je pripovijedala svijetu o junačkoj obrani Sigeta, pa o smrti
Zrinjskoga i njegovih junaka.[52]
Ako je već tudji svijet pokazivao toliko
udivljenja nad viteštvom Nikolinim, što da reknemo o Hrvatima? Bez sumnje je za
njih bila nesreća, što je morao poginuti Zrinjski, koji ih je toliko puta
obranio od Turaka. I pad Sigeta bila je od sada nevolja za Hrvatsku, jer su
sada mogli Turci i sa sjevera provaljivati na one tužne ostanke naše domovine,
na keje su svaki dan nasrtali bijesni turski razbojnici s istoka i s juga. Pa opet
mogli su Hrvati naći utjehu svojoj boli baš u ovoj zgodi. Ta pod Sigetom je
prestalo za uvijek kucati srce najvećega kršćanskog neprijatelja, silnoga
turskog sultana Sulejmana II. ! Ondje pod zidinama neprijateljskog grada morao
je poginuti najbolji turski junak i vojvoda usred ogromne svoje vojske. Kako
krasna zadovoljština za kršćanski svijet! Pa ne samo to, već je tu pod bedemima
sigetskim osramoćena, oslabljena turska vojska; osramo ćena, jer je trebala
mjesec dana najvećeg napora, da se dočepa ruševina sigetskih; oslabljena, jer
je izgubila 30.000 vrsnih svojih vojnika.
Zrinjskoga smrt i pad Sigeta prozveli su
dakle kod Hrvata u isto vrijeme i bol nad gubitkom i utjehu radi nade. No dok
su to dobro osjećali Hrvati onoga vremena, htjeli su takodjer, da i njihovi
potomci imadu pred očima taj čin. Radi toga gotovo svaki hrvatski pisac rado se
u svojim djelima sjeća Nikole Zrinjskoga i opsade sigetske. Pa za to je li
čudo, ako su i do nas doprle ponosne vijesti o tome? Danas znade svako dijete,
koje ide u školu, za Nikolu Zrinjskoga i za junačku njegovu smrt kod Sigeta.
Danas vidi hrvatski svijet pred svojim očima na pozornici, kako se to zbilo sa
Sigetom, i svatko se jagmi za tim užitkom, jer je opojen slavom jednoga od naj većih
svojih pradjedova. Danas nam je napokon svima jasno, da je upravo s padom
Sigeta počela prviput gasnuti zvijezda veličine i moći turskoga carstva, te
počela svije tliti zvijezda sreće i prosvjete kršćanskih naroda.
R. Horvat
[1] Tako pripovijeda
o postanku Sigeta Mesić: „Zrinjska zviezda“ sv. I. str. 223. i 224.
[6] Isthvanfi na str. 289. veli, da je Osman bio „prefectus Ciliciae,
Capadociae et Pamphylliae“, a te su pokrajine činile beglerbegat Karamanije.
[8] Tu se razilaze pisci, koje sam rabio. Hamer se povadja za Isthvanffijem,
koji veli, da je Sulejman jošte kod Biograda bio neodlučan, bi li pošao na Siget
ili na Jegar. Napokon se već odlučio za Jegar, pa u to ime dao napraviti most
kod Petro varadina i naprijed poslao neke čete, kad ili mu dodje glas, da je
Zrinjski potukao njegovu vojsku kod Šikloša. Sulejman dade srušiti most kod
Petrovaradina i novi graditi kod Osijeka, preko kojega će njegova vojska ići na
Siget. (str. 289.) — Mesić pri hvaća mnijenje magjarskoga historičara Salamona,
koji posve pobija Isthvanffijevo pripovijedanje. On ne može vjerovati, da bi se
Su lejman dao na vojnu bez stalne osnove. Za most kod Petrovaradina veli, da je
nastao u kršćanskim glavama, a nije ga ni bilo. Sulejman je htio da ide na Beč,
pa je naravno, da prije osvoji Siget, koji mu je bio na putu. (Mesić str. 231.
i 232.)
[9] Kertbeny: „Ungarn betrefende deutsche Erstlingsdrucke” 1450—100“ str.
185. Isthvanffi str. 24. Mesić str. 246 i 247.
[10] Budina str. 725. pripovijeda, kako je teško bilo graditi taj most
poradi nabujale Drave, koja ga je odnesla, kad ga je prviput sagradio Hamza.
Tekar kad se Sulejman grozio, da će ga pogubiti, ako ne bude most gotov do
njegova dolaska, dade se Hamza ponovno na posao i za 10 dana bio je most gotov.
[12] Hammer str. 447. veli, da je to bilo 5. kolovoza. Isto tako -
Zinkeisen: „Geschichte des osmanischen Reiches in Europa“.
[16] Ovako Mesić na str. 253. i 254., dok Isthvanfi str. 295. piše, da je
Zrinski privolio samo na prošnju svojih vojvoda, da se brani stari varoš.
[21] Isthvanffi str.
296.
[22] Isthvanffi str. 297. spominje, da je u tom jurišu pao „purрuratus
Memphiticus“, koji je upravljao Egiptom i Aleksandrijom. Kerdbeni pak na str.
186. i Budina na str. 731. vele, da je tu pao paša „Miserski“. To će valjda
biti onaj „Memphiticus“.
[23] Isthvanfi str.
297. Mesić str. 269–271.
[30] Tako Isthvanfi
str. 298, a po njemu Mesić str. 282. Hammer pak na str. 449., a po njemu i
Zinkeisen na str. 407. vele na temelju turskih izvora, da je Sulejman umro
slijedeće noći, dakle od 5. na 6. rujna. Budima str. 735. veli, da je Sulejman
umro 4. rujna u jedan sat poslije podne „in loco Sicilihono“ kraj vinograda
sigetskih.
[33] Kertbeny str.
186. Budima str. 732.
[39] „Adrianskoga
mora syrena“ str. 269.
[40] Kertbeny str. 186. i 187. navadja doslovne riječi Zrinjskova sluge
Jurka, koji opisuje, kako se Zrinjski odjenuo za posljednju svoju borbu. Budima
takodjer opširno o tom pripo vijeda na str. 733., a Isthvanfi na str. 299.
[43] Tako tumači Mesić to ime po Isthvanffiju str. 298., koji veli, da se
taj topnik zvao Saracenus.
[46] Budina samo na str. 734. tvrdi, da su Zrinjskovi vitezovi pobjegli iza
njegova pada u nutarnji grad i ondje zametnuli veliki boj.
[48] Tako pripovijeda Hammer na str. 452. po Selanikiju, turskom savremenom
piscu i očevidcu toga dogadjaja. I svi ostali izvori govore o toj nesreći, koja
je zadesila Turke.
[49] Isthvanffi str.
300.
[50] Hammer str. 451.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.