Biography of Antun Vrančić

 Source: Glasoviti Hrvati prošlih vjekova: Niz životopisâ

by Ivan Kukuljević Sakcinski, 1886

Antun Vrančić

Neobične li vrsti sliku prikazuju u poviesti svieta Hrvati šestnaestoga vieka! Domovina im bijaše razcjepkana na više dielova i država, narod podčinjen vladi austrijskoj, mletačkoj i turskoj. Staro, slavno ime kraljevine Hrvatske bješe spalo na nješto malo opustošena prostora od Drave do Jadranskoga mora pod imenom: »Reliquiae regni« (ostanci kraljevstva); prava naroda gotovo svuda satrta, sviest narodna malo ne sasvim izgubljena. Pak ipak bijaše ime naroda hrvatskoga svuda dobro poznato, a narod je u trenutku svojih najvećih jada i nevolja razvijao toliko duševne i fizične snage, da slična pojava ne opažamo tada u mnogo većih i sretnijih naroda, koji su živjeli u nezavisnih, dobro uredjenih državah.

Kao što su Hrvati austrijski u ostancih svoje kraljevine dan i noć od svojih granica junački odbijali Turke, tako su s druge strane Mletčanom i Turkom bili jezgra njihove vojske. Ugarsku pako poplavili su upravo u ono doba Hrvati svojimi obranbenimi četami, zapovjednici tvrdja i gradova, upravitelji povećih kotara i dobara. A što je najdivnije, narod hrvatski, razštrkan po mnogih krajevih i državah, malo ne do kraja pogažen i smrvljen, dao je u isto doba dvjema silnim državama, osmanskoj i habsburžkoj, napose pako kraljevini Ugarskoj, toliko državnika, diplomata, dvorskih poslanika i vojskovodja, koliko malo koji veliki narod onoga vremena. U Europi ne bijaše tada uglednijega dvora, na kojem se ne bi bili udomili Hrvati kao državnici, poslanici i govornici. Ne bijaše pokraline, gdje se ne bi bili pojavili hrvatski učenjaci. Novi takodjer vjerski pokret onoga vremena brojio je medju svoje prve borioce hrvatske protivnike rimskih obreda i dogmata, kao Matu Frankovića, poznata svietu pod imenom Flacius Illyricus, veleumna Petra Vergera, Andriju Dudića Orehovečkoga, Ivana Ungnada, Stjepana Konzula Istrijanina i napokon Marka Antuna Dominisa (Gospodnetića). Nasuprot je opet rimska crkva brojila čitave legije Hrvata medju zanesenimi branitelji svoje nauke. Isti Izlam mogao se pohvaliti množtvom Hrvata, koji su uprav orientalnim zanosom i bezobzirnošću sliedili i štitili nauk alkorana. Pak uza sve to ostade Hrvatom u isto doba još i toliko duševne snage, da su uz svoju narodnu knjigu mogli duševnim radom podupirati književnost latinsku, talijansku, njemačku, magjarsku i tursku, da su nadalje mogli davati stranomu svietu i najizvrstnije umjetnike.

Iz velikoga kola ovih Hrvata izvadismo evo jednoga, koji spada medju sjajne zviezde naroda. To je Antun Vrančić. Želimo i toga velikog muža predočiti našim čitateljem u kratkih crticah, jer on svakako spada u Pantheon hrvatski.

O Vrančićevu rodu govori jedna povelja cara i kralja Maksimilijana, da potiče iz Bosne. Tu se iztiče, da su Vrančići još od ugarskoga kralja Ljudevita I. dobili plemstvo s grbom, koji su resila tri zlatna liera, i da im je isti kralj darovao poveća Įmanja u Bosni i Ugarskoj; nu kada Turci Bosnu osvojiše, da su Vrančići izgubili svoja imanja i stara pisma. Tada pobježe Ivanac Vrančić u Hrvatsku (in Croatiam), a odtuda u Dalmaciju, u grad Šibenik, gdje se njegovo pleme konačno nastani.

Koliko je istine u toj porodičnoj poviesti, ne ćemo da iztražujemo. Znamo, da sličnih bajka ima veoma mnogo u poviesti našeg hrvatskoga plemstva. Toliko je nepobitne istine, da su Vrančići slovili u gradu Šibeniku već u petnaestom vieku. Našli smo u zapisnicih šibenskih zabilježena Ivanca Vrančića, kao javnoga trgovca (publicus mercator) već 14. svibnja 1449. Moguće je, da taj Ivanac bijaše pradjed našega Antuna, jer ovoga otac Franjo rodi se u Šibeniku god. 1482.

Franjo Vrančić bijaše takodjer trgovac i gradjanin, a zajedno vlastelin grada Šibenika. Imao je za prvu ženu Margitu, kćer Mihalja Statilejića, vlastelina trogirskoga, a sestru slavnoga biskupa erdeljskog Ivana Statilejića. S ovom Margitom rodio je Franjo, osim Antuna, sinove: Mihalja (r. 1507.), Ivana I. (r. 1509. † 1510.), Petra (r. 1517. † 1523.), Daniela (r. 1521. † 1523.); osim ovih još dvie kćeri: Klaru (r. 1511. † 15 16.) i Katarinu (r. 1515. † 1536.). Pod starost oženio se po drugi put Angjelijom, kćerju Jerolima Ferra. S ovom rodio je sinove: Ivana II. (r. 1535.), Jerolima (r. 1536.) i Petra (r. 1540.).

Antun se rodio u Šibeniku 29. svibnja 1504. Odgoj Antunov i njegova brata Mihalja (r. 1507.) preuzeše dva njihova ujaka: Petar Berislavić i Ivan Statilejić. Glavnu brigu o njima nosio je od prvoga djetinstva ovaj posljednji, jer se dulje vremena desio u Dalmaciji, nego li Berislavić, koji je u Hrvatskoj i Ugarskoj obnašao velike službe. Statilejić bijaše čovjek ozbiljan, strog i učen. Prema njemu izticao je Antun Vrančić kroz sav svoj život veliko počitanje i zahvalnost.

Statilejić stupivši za mlada u svećenike, ode kasnije u Ugarsku, gdje kao čovjek uman i učen dobi predstojničtvo opatije urške (Ursiensis) i postane tajnikom kralja Ljudevita II. Ovaj ga posla god. 1521. u Mletke kao poslanika, da moli pomoć proti Turkom. Iza bitke muhačke pristane on uz Ivana Zapoljskog, i ovaj mu podieli god. 1528. biskupiju erdeljsku, i zadrža ga na svom dvoru kao svoga savjetnika. Sa Statilejićem poveća kralj Ivan broj onih biskupa i svojih privrženika, koji bijahu rodom iz pokrajina hrvatskih. Medju ovimi izticahu se Franjo Frankapan, nadbiskup kaločki, Stjepan Brodarić, biskup vacki, Gjorgje Utješenić, biskup veliko-varadinski, Šimun Erdedi, biskup zagrebački, Josip Jožefić, biskup senjski, i Nikola Bogavčić, biskup duvnanski. Statilejić kao biskup prionu još s većom pomnjom oko odgojivanja svojih nećaka. Vrančića Antuna predade on u nauke šibenskomu učenjaku Iliji Tolomeriću, pjesniku latinskomu i učitelju grčkog i latinskoga jezika. Drugog mu brata Mihalja posla u nauke u Krakov i u Beč. Ali s njim bijaše nezadovoljan, jer je bio mladić suviše živahan, lakomišljen i nepostojan.

Kad je Antun navršio jedva 16. godinu, dobi kanoničiju skradinsku, premda ne bijaše za svećenika redjen. Malo prije svoje smrti pozva ga ujak Petar Berislavić, biskup vesprimski i ban hrvatski, u Ugarsku. Ovaj mu predade naddjakonstvo šimedjko (šumsko) u svojoj biskupiji, a kad ban Berislavić god. 1520. kod Korenice u junačkom boju pade, zauzme se za Antuna opet ujak Statilejić. Uvidjevši, da mladiću još koješta nedostaje do podpune naobrazbe, posla ga u Italiju na sveučilište padovansko, želeći, kako sam Antun kasnije izpovjedi, da iz neuka i barbarskog čovjeka načini naobražena Latina (eque rudi ac barbaro homine Latinum reddi curavit).

Kad se Antun iz Italije povrati, nastavi svoje nauke u Beču i Krakovu. Napokon dodje na dvor kralja Ivana Zapoljskog, gdje mu se ujak desio. Kralj, uvidjev njegove sposobnosti, načini ga svojim tajnikom, i od tog vremena bijaše Antun prikovan za uviek uz razne dvorove vladarâ. Njegov ujak stao mu je već kao mladiću od 23 godine povjeravati poslanstva unutar granica kraljevine ugarske, nu kasnije, kad postade predstojnikom crkve starobudimske i erdeljske, počeo je obavljati mnogo važnije diplomatičke poslove.

Kralj Ivan povjeri mu uzastopce pet važnih i povećih a tri manja poslanstva, naime: 

1.) Rimsko do pape Klementa VII. (god. 1532.) 

2.) Francezko do kralja Franje I. (god. 1534.). 

3.) Englezko do kralja Henrika VIII. (god. 1534.) 

4.) Poljsko do kralja Sigmunda I. (god. 1530. i 1535.) 

5.) Mletačko, do dužda Andrije Grittija. 

6.) Do Gjaferbega sandžaka od Zvornika. 

7-) Do Husrefbega sandžaka od Smedereva i Biograda. 

8.) Do Mehmeda Mihalogla sandžaka bosanskog. 

Na dugačkih svojih putovanjih upozna se Antun s najodličnijimi muževi onoga vremena, a izvježba se ujedno kao državnik i diplomat prve vrsti. Za to ga upotrebi dvor kralja Ivana i kasnije čestoputa kod poslanstva u Rim, Mletke, Poljsku, kao i u Beč i Prag. Vrančić stane od to doba dopisivati s vladari, mogućnimi dostojanstvenici, sa slavnimi učenjaci i umjetnici onoga vremena.

Na poslaničkih putovanjih pratio ga često i brat Mihalj, koji je obično živio uz ujaka Statilejića; ovaj ga je upotrebljivao takodjer za pomanje važnosti poslanstva u Mletke i u Poljsku. Mihalj bijaše ujedno dobar pjesnik latinski, te je rado pjevao ode i epigrame.

Od godine 1538. do 1540. živio je Antun Vrančić izmjenice u Budimu, Šegešvaru, erdeljskom Biogradu (Alba Julia) u Tordi, Kološvaru, i u drugih mjestih ugarskih i erdeljskih. Odtuda je često dopisivao sa svojimi poljskimi znanci; medju ovimi bijaše: Samuel Maciejowski, biskup Hlmski i učitelj kraljevića Sigmunda; Petar Opalenski, veliki blagajnik kraljevine poljske; Petar Poremba, kanonik Krakovski; Stjepan Tarnowski i mnogi drugi. S istom kraljicom poljskom Bonom, materom Izabelle Zapoljske, dopisivao je često, te mu ona preporučivala svoju kćer. Od hrvatskih učenjaka stajao je š njim u duševnom savezu u ovo doba: Trankvilo ili Tihić Andreašević (Andronico) Trogiranin, bivši čestoputa poslanik kralja Ivana i Ferdinanda, a prije učitelj humanističkih nauka u Lipsiji, pjesnik, govornik i povjestnik, zatim Franjo Nigretić Korčulanin, saučenik Vrančićev u Padovi, doktor prava i učitelj starina u Rimu, Stjepan Brodarić, biskup vacki, itd. Od inostranih bijaše: Pavao Jovio, biskup nucerinski, kojega talijansko djelo o Turcih prevede Vrančić na latinski. U posveti zamoli on Jovija, neka oprosti, ako nadje pogrješaka, jer: »neka zna, da je to prevodio Dalmatinac a ne Talijan.« Od protestantskih i njemačkih učenjaka dopisivahu s njim: Melanchton i Erazam od Rotterdama, zvjezdar Melkior, Severin Brunner, Jeremija Jakobin i Ivan Honther. Čini se dapače, da je Vrančić u to vrieme ne malo prijanjao uz nauke nove vjere Luterove, jer je bio namislio i oženiti se svojom prijateljicom Uršulom, gradjankom erdeljskog Biograda. Nu ovom svojom ljubavju uvriedio je ljuto svoga ujaka. S toga se doskora skrušeno pokaja, pa umoli pismeno i preko kralja Ivana i po svojih znancih biskupa ujaka, da mu veliki grieh oprosti. Ujak ga primi natrag u svoju milost.

Po smrti kralja Ivana Zapoljskog († 22. srpnja god. 1540.), kod kojega posljednjih časova bijaše prisutan i A. Vrančić, držahu mnogi i njega za zaštitnika maloga kraljevića. To se nagadjalo odatle, što je kraljica Izabella Vrančiću veoma naklonjena bila. Ona ga je upotrebljivala za sva svoja tajna poslanstva i s toga je veoma sumnjivim okom pratio sve njegove korake lukavi, za neograničenim gospodstvom pohlepni monak Gjorgje Utješenić. U svom ponašanju prama duhovitomu Vrančiću veoma prijazan, znao ga je, koliko bijaše moguće, odstranjivati od dvora kraljičina. On je vazda umio zapriečiti, da Vrančić ne bude povišen na sebi ravnu stolicu biskupsku, premda je kroz više godina častno obnašao čast predstojničtva crkve budimske i erdeljske, a dva puta imao nade da sjedne na stolicu biskupsku, premda još do onda ni mise čitao nije, niti je redjen bio za svećenika.

Kad napokon i Vrančićev ujak biskup Statilejić umre, te erdeljsku biskupiju njeki ljubimac Utješenićev, njegovim uplivom zasjede, ćutio se Vrančić na toliko uvriedjenim, da je naumio dvoru kraljice Izabelle za uviek okrenuti ledja. Osim kraljice nije imao nikoga kod dvora, tko bi se za njega zauzeti htio ili mogao. Sama kraljica stajaše pod strogim nadzorom monaka Gjorgja, a njega smatrahu svi kao podkralja, davajući mu javno i u pismih taj naslov.

U ovo doba stane Vrančić misliti na povratak u svoju domovinu. On posla prije svega svoga brata Mihalja kroz Veneciju u Šibenik, da razvidi, kako stoje stvari kod kuće. Biskupu šibenskomu Ivanu Luciću pisa 20. kolovoza god. 1544., da ništa tako vruće ne želi, nego da vidi opet svoju premilu, ako i kamenitu i malenu domovinu (patriae suavissimum solum, esto quod petriciosum ac tenue sit), te da živi tamo sa svojimi zemljaci i rodjaci.

U jeseni god. 1544. oboli Vrančić, a kraljica Izabella tješila ga pismeno i pozivala na svoj dvor, kadgodj bude htio doći. Isti Utješenić znao ga još uzdržavati kraj sebe, ne htijući odpustiti opasna muža iz okvira svoje moći. Pod izlikom svoga odlična prijateljstva priobći mu on god. 1545. dapače njeke crtice iz svoga života. Sgodu k tomu upotrebio je, kad mu Vrančić njeko svoje tiskano povjestno djelce pokloni. Gjorgje mu odgovori: »Primio i čitao sam tvoje djelo veoma rado (jucundissime) i razdielio sam sve odtiske medju prijatelje.«

Ne znamo, da li je Vrančić god. 1546. sa znanjem monakovim poslan bio u Francezku, da tamo obavi njeke poslove kraljičine. Na povratku posjeti on svoj rodni grad Šibenik i Mletke. Odatle pisa 20. lipnja reč. g. svomu prijatelju Karlu Kapellu, podkralju Cipra, da su mu poslovi u Francezkoj dosta dobro za rukom pošli, i da je kod njegova sina Franje u Muranu njekoliko veoma ugodnih dana sproveo.

Iz Mletaka krenu Vrančić preko Padove i Frisacha u Ugarsku i u Erdelj. Nu jedva da se je ovdje kratko vrieme desio, uvriedi ga njetko na kraljičinu dvoru, valjda Utješenić, tako ljuto, da je iznenada ostavio Erdelj i otišao u Poljsku, gdje je imao mnogo prijatelja. Kod kraljičina dvora držali su za stalno, da se Vrančić nikad više vratiti ne će. Došavši u Poljsku, nastani se u gradu Krakovu. Tu ga nalazimo od 2. kolovoza 1546. sve do konca iste godine. Ali već 27. kolovoza pisa on Poljaku Volanskomu: da nije otišao iz Ugarske s namjerom, da se ne povrati onamo; da se je odaljio, zahtievale su političke obstojnosti. S kraljicom je bez sumnje stajao u dobrih odnošajih, jer 25. rujna javi svomu prijatelju Muli, patriciju mletačkomu, da očekuje od kraljice nove zapoviedi. Istoga dana pisa i biskupu Urbanu Baćanu, savjetniku kraljičinu, neka se zauzme za nj, gdjegod bude potrebno. Svomu prijatelju Hrvatu Petru Petroviću, prvomu doglavniku kraljičinu, iza Utješenića, pisa tri dana kasnije: »Akoprem ne dvojim, da sam svojim burnim odlazkom ljuto uvriedio tebe, kao i mnoge druge tamošnje prijatelje, to znaj ipak, da je momu naglomu odlazku. dala ponajviše povod ljuta bolest (duše), u kojoj sam gotovo pamet izgubio, kako svi moji znanci znadu.« On žali, što je u tadašnjih opasnih okolnostih počinio taj korak. Moli ga, ako misli, da kraljici i njezinu sinu od koristi biti može, neka nastoji, da se sa čašću i poštenjem uzmogne vratiti, pošto je sasvim ozdravio.

I njegovi poljski prijatelji nagovarahu ga, neka se vrati na svoje toli odlično mjesto u Ugarsku. Čini se, da se domala izmirio s prvaci kraljičina dvora, jer 10. listopada pisa već o političkih stvarih monaku Utješeniću, Mihalju Čakiju, i drugim. Sliedeće godine 1547. mjeseca ožujka nalazio se opet u erdeljskom Biogradu. Odatle pisa 7. ožujka grofu Andriji Gorjanskomu, kastelanu poznanjskomu, da se u Erdelju svi uzradovaše nad njegovim povratkom. Kod kraljice da stoji u istoj milosti kao i prije. Petrović ga je primio veoma radostno, a sudeći po licu i ponašanju podkralja Utješenića ne sumnja ni malo, da mu je i on naklonjen. Nada se, da će i svoju prvašnju službu zadobiti. Svomu bratu Mihalju javi kući, da su mu knezovi i mogućnici od srca prijatelji. Kasnije dojavi istomu bratu, kako mu je u vrieme povratka iz Poljske monak Gjorgje uprav dosadjivao svojom prividnom prijaznošću. »Poveo me, veli, sa sobom u Veliki Varadin, odatle u Kološvar i u erdeljski Biograd. Bez mene ne htjede ni objedovati, ni večerati. Sve što je boljega bilo jela i pila, tim bi me prvoga počastio. Dapače i zaostalu plaću od 6 mjeseci dao mi je izplatiti s opomenom, da štedim. Nu kad sam zatražio njeko stalno namještenje, tad opet o tom ništa čuti ne htjede. Njeki stari lukavac Vegledi primjeti na to: »Šta ćeš više? slobodan si; sam si svoj gospodar; živiš, gdje i kako hoćeš, dok imaš samo srebriša.« Težko je iza toliko vremena sud izreći, tko je od ove dvojice slavnih Hrvata imao više uzroka, da se pravedno tuži na svoga zemljaka.

Na početku godine 1548. bavio se Vrančić opet u Krakovu u njekom poslu kraljice Izabelle. Odatle je pozivao vješta slikara Elvira iz Breslave, da ide s njim u Erdelj, i da načini veliku sliku mladoga kraljevića Ivana Sigmunda Zapoljskog. Utješeniću je prijavljivao iz Krakova novosti europejske. Medju ostalim pisa mu o pokušanom umorstvu milanskog vojvode Feranta Gonzage, kojemu on sretno izbjegnu. Taj pokušaj bijaše dosta sličan onomu, koji kasnije Španjolci i Talijani izvedoše na Utješeniću. Vrančić dodaje: »Tako se sada zločin zločinom sveti.«3

Iz Krakova otidje Vrančić u Utješenićevih poslovih u Rim, i vrati se odande opet u Krakov. Odatle dojavi Utješeniću 15. listopada veselu viest, da ga u Rimu namjeravaju nagraditi kardinalstvom, premda se o tom mnogo kasnije, t. j. tekar malo prije Utješenićeva umorstva ozbiljno radilo.

Konac godine 1548. proživi Vrančić u svojoj ljubljenoj Polskoj. Tekar na početku god. 1549. vrati se opet u Erdelj. U to doba bavio se i književnimi poslovi. Pisao je korografiju i geografiju Erdelja, Moldavske i Prekogorja (Transalpina terra), a ujedno je sakupljao u Erdelju starine, nadpise rimske itd. Od kuće bijaše dao dopremiti mladoga svoga polubrata Ivana, i posla ga u Beč Ivanu Škroferu. Drugoga polubrata Jerolima preda u službu kraljice i sina joj, kojim bijaše veoma omilio.

Medju tim se bijaše znatno povećala dugotrajna razpra medju Petrovićem, takodjer Hrvatom, i Utješenićem. A i stara Vrančićeva mržnja prama posljednjemu udari u žestok novi plam. Dne 27. svibnja 1549. pisa on tomu svemožnomu gospodaru Erdelja i polovice Ugarske, da mu je već dozlogrdilo njegovo nehajno i tvrdo postupanje prama njemu, i da on svoj nevoljni i uvredljivi položaj ne može na dalje podnositi. Ako mu ne će da pomogne i doskoči nevolji, da će tražiti drugoga gospodara.

Na početku listopada ostavi Vrančić doista zemljište, na kom je monak Gjorgje neograničeno vladao. On ode opet u Poljsku, svoju drugu domovinu. Iz Krakova pisa 13. listopada svomu bratu Mihalju: »Ja, staviv svu svoju nadu u Boga, i posavjetovav se s prijatelji, ni po što niesam htio, da se monak dulje titra sa mnom, jer bi to bila sramota.« »Pet godina, stavlja Vrančić-varao me podjedno taj čovjek i obećavao mi zlatna brda. Nu želio me napokon načiniti smiešnim. Bio sam po volji i kraljici i sinu joj, i velikašem i plemstvu, i čitavoj kraljevini. Ovoj sam služio 25 godina vjerno i pošteno, po primjeru naših ujaka Berislavića i Statilejića. Samo monak smatrao me nepovoljnim gostom, jer nije mogao uživati dohodaka moga predstojničtva (erdeljskog), i jer se plašio moga uma, kako mi kazivahu prijatelji. Protivio sam mu se često na saborih i kod viećanja, ali samo radi dobra i koristi naroda, ne držeći se poslovice: »Obsequium amicos, veritas odium parit. (Pokornost radja prijatelje, a istina mržnju).« Kad sam napokon uvidio, da će mu najmilije biti, ako otidjem, uzeh dopust od kraljice i njezina sina, od Petrovića i od samoga njega. Izpovjedih im jasno i glasno, da idem služit kralja Ferdinanda, jer kod njih ne vidim spasa. Što sam ovako postupao, dužan sam bio svomu imenu, koje sam dosad u Ugarskoj stekao, i koje je poznato širom mnogih kraljevina.« Napokon dodaje: »Jacta est alea et vela ventis dedimus, clavum Deo credidimus. (Pala je kocka, i zabrodismo; krmilo smo Bogu povjerili.) »Pak ako u napried budem trpio kojekakove nevolje, volim ih podnositi od Akila, nego li od krinke (apud larvam). Da izbjegnem svim klevetam i ogovaranju, uzeo sam i pismenu svjedočbu vrhu moje vjerne službe od kraljice i Petrovića.«

Evo tužne slike iz života dvojice velikih i umnih Hrvata, koji su stojali u tudjoj službi: oni žrtvovahu svu svoju tjelesnu i duševnu snagu za tudju svrhu, u isti trenutak, kad im je vlastiti narod, po svih stranah razkomadane domovine, trpio Tantalove muke. Oni, oba svećenici, zakleti službenici Isusa i vjere poniznosti i ljubavi, ugreznuše u kaljužinu medjusobne mržnje, radi jedinog slavohlepja i težnje za čim većom moćju 1 silom na dvoru njima i narodu tudjem.

Sve do polovice studenoga god. 1549. ostao je Vrančić u Krakovu. Odatle pisa svom prijatelju kanoniku Peštiju: »da je na putu bolovao od groznice kao i njegov polubrat, koga je  sobom poveo. Što u Erdelju zlobni jezici govore, da se želi u Poljskoj po drugi put oženiti, to sam, — veli Vrančić,  čuo već tisuću puta, nu za sada niesam još pomislio na to.  Kad bi baš Bog zapovjedio tako, slušao bih ga. Ali ne bih se ženio u Poljskoj, gdje se s većim poštenjem razpušteno živi (scortatur) nego li ženi.« Kasnije javlja istomu prijatelju s najvećom radošću i s njekim zanosom, da je u knjižnici Andrije Tricezija našao rukopis Bonfinove poviesti Ugarske, i to pet knjiga, posljednju razdieljenu na pet razdiela (decades); u njoj da govori pisac o vremenu kralja Vladislava II. »Spremam se, dodaje Vrančić, da ovo djelo tiskom priobćim zajedno s Brodarićevom poviešću bitke muhačke. Ako Bog da, izdat ću štogod i od svojih djela o poviesti Ugarskoj, kojom se bavim već 22 godine.« 

Iz Krakova krenu Vrančić sa svojim polubratom Ivanom i s prognanim iz Dalmacije Franjom Butrišićem u Beč. Na putu malo da nije zajedno s drugovi postradao. Njegovi magjarski sluge, na čelu im prvi kočijaš János Mihályffy, urotiše se proti njemu. Znajući, da ima nješto novaca, naumiše porobiti ga i ubiti svu trojicu putnika. Vjernost mladjega kočijaša spasi ih. On dojavi svomu gospodaru, što mu drugovi zaključiše. U njekoj velikoj šumi preko granice Šlezke naumiše zlotvori prevrnuti kola, za tim napasti na gospodu i poubijati ih. Nu kad dodjoše u Psinu, na granici Šlezkoj, pozove ih Vrančić preda se, izpsova ih i odtjera s naputkom, neka na drugom počine svoj zločin, kad već žele na vješala, doći. Iza toga stigoše putnici sretno u Beč 13. studenoga 1549. Vrančić se stavi sad pod zaštitu i okrilje svoga staroga prijatelja Tome Nadažda, tadašnjeg dvorskog sudca, a kasnijeg bana i palatina, za tin Gjorgja Bornemise, svoga pootčima, i drugih mogućnika na dvoru kralja Ferdinanda I.

Na početku prosinca ode on s Butrišićem u pohode Tomi Nadaždu u grad Šarvar na Rabi. Nu Nadaždi se bavio uprav tada u Hrvatskoj, gdje je takodjer posjed imao. Kad mu doglasiše pohod Vrančićev, vrati se domala u Šarvar.  Vrančić se nije mogao zadosta nahvaliti, kako ga je domaćin liepo primio, i kako ugodno sprovodi kod njega vrieme zajedno s mladim Butrišićem. Taj siromah bolovaše od suhe bolesti, želeći se podjedno vratiti kući, odkuda ga bijaše protjerao njegov ujak.

Za vrieme, dok se desio Vrančić u Šarvaru, posjetio je više puta rimsku Sabariju (Suboticu), gdje je tražio starine i sakupljao rimske nadpise. Kod Tome Nadažda sproveo je u svemu tri mjeseca, čekajući, da se svrši požunski sabor. Polubrata Ivana i Jerolima dao je u Beču na nauke. O prvom pisa Vrančić svomu bratu Mihalju, da je u družbi slovenskih drugova izkvario sasvim liepi svoj jezik hrvatski, koji sada sasvim tepavo govori (balbutit). Samoga Ivana nagovarao je, neka sa svom dušom prione uz nauke, i neka dobro pamti, da su neučeni ljudi samo poluljudi, a učeni polubozi.

Kad kralj Ferdinand I. nakon dovršena požunskog sabora (13. veljače 1550.) dodje u Beč, pozva on onamo uslied preporuke svojih doglavnika i Antuna Vrančića. Čim dodje, imenova ga odmah svojim tajnikom. Ovim naimenovanjem otvore se Vrančiću vrata sretnijega i slavnijega doba njegova života. Svomu prijatelju Trankvilu Andreaševiću pisa on 12. ožujka 1550. u Trogir: »Sad sam u službi kralja Ferdinanda I. Sreća se navraća opet u moje krilo. Pak ipak zavidim tvojoj sretnoj dokolici. Kamo sreće, da mogu i ja jedva jedan put vratiti se u domovinu, da uživam tamo onu slast slobode, koja se nijednim zlatom nadoknaditi ne može! Ali od nužde prikovan novomu robstvu, težko da ću ikada doživjeti tu sreću. Dočim ti, sretni starče, daleko od svjetskih tuga i buna, možeš mirno obćiti s Muzami i baviti se ptičarstvom i ribarstvom, pak ne ćeš da zamieniš Dalmaciju za čitav sviet, niti Trogir za budi koji drugi najljepši grad. Jao meni nesretniku, koji tako kasno shvaćam udobnost mirna života u otačbini.«

Svomu prijatelju Mihalju Čakiju dojavi Vrančić 16. svibnja god. 1550., da mu je biskup jegarski, Mihalj Olah, podielio kanoničiju jegarsku i naddjakoniju sabolčku, dočim je predstojničtvo. erdeljsko Utješenić, kako je predvidjao, za se prigrlio.

U to doba pohodio je Vrančić više puta Nadažda u Šarvaru. Dopisivao je s učiteljem kraljevića Maksimilijana Ivanom Hasenburgom is njemačkim učenjakom Krstom Armbrustom. Bio je njeko vrieme i bolestan u Beču. Kad mjeseca rujna godine 1550. dodje u Jegar, da preuzme svoja crkvena dobra, nadje svoju kanoničku kuću zapremljenu od vojnika i punu konjskoga smrada. Dohodci bijahu maleni, sela i zemljišta njegove naddjakonije većom stranom od Turaka poharana. Bolestan i zlovoljan pisa 26. listopada 1550. svomu prijatelju mletačkomu poslaniku Badoaru, da je tisuću puta požalio, što je ikad pošao u Ugarsku. Ujedno je psovao na rat i na sve one, koji su začetnici toga vječnog rata. Biskup Olah umiri ga ponješto, kad mu dojavi, da mu je kralj dopitao lektorat kaptola ostrogonskog, i da ga kraljeva darovnica već u Beču čeka.

U isto vrieme poče Vrančić dopisivati i s učenim biskupom zagrebačkim Pavlom Gregorijancem, mužem uvaženim kod kraljeva dvora. Kad se Pavao kao carski poslanik vratio iz Rima, čestita on Vrančiću, da ga je nasliedio u naddjakoniji jegarskoj. Gregorijanca nazivao je Vrančić vazda svojim otcem, a on njega ljubeznim sinom.

Godine 1551. 3. studenoga darova kralj Ferdinand I. Vrančiću bogatu cistercitsku opatiju sv. Margite od Pornova (Pornó). Naloži mu ujedno, da po propisu reda cistercita ima u buduće nositi odjeću istoga reda, van ako ga stolica rimska rieši od te dužnosti. Čini se ipak, da Vrančić nikada tu redovnu odjeću nosio nije, kao što sve do tada još mise čitao nije, premda se u Erdelju prije njekoliko godina za misnika rediti dao. Sliedeće godine 1552. bijaše Vrančić uviek uz kralja, sad u Beču, sad na saboru u Požunu, sad na raznih putovanjih. Nu budući da je to mnogo novaca stojalo, potuži se biskupu Olahu, da je za tri mjeseca 260 dukata potrošio, te da ne zna, odakle će troškove smagati. A mora, - veli, sjajno živjeti uz druge mogućnike i bogataše, koji se dese na dvoru. Dodaje napokon »Nos in aula erogamus non corrogamus (Mi u dvoru trošimo, ali ne sabiremo).« Uz to je morao i Pornov utvrdjivati. Po zakonu je imao kao opat ustrojiti četu konjanika na svoj trošak, a nije dobio od dohodaka pornovskih tečajem šest mjeseci ni pare.

19. ožujka 1552. posla ga kralj Ferdinand I. ujedno s Pavlom Palinskim u Budim do Ali-paše, upravitelja turske Ugarske. Imao ga je umoliti za primirje, jer se je Sultan Sulejman spremao na persijski rat. Vrančiću i drugu podje za rukom predobiti za se Ali-pašu. Oni se vrate s veselom viesti, da je utanačeno primirje na pol godine.

Kad je Vrančiću ova zadaća sretno za rukom pošla, imenova ga kralj Ferdinand I. 6. lipnja 1533. biskupom pečujskim i svojim savjetnikom, te mu povrati ujedno po smrti Utješenićevoj oteto mu predstojničtvo crkve erdeljske. Odmah za tim povjeri mu veliku zadaću, da ide s Franjom Zajem Čemerskim, zapovjednikom dunavskih nazadista (šajkaša), u Carigrad i u Aziju kao poslanik, da ugovori mir sa Sulejmanom. Ova zadaća bijaše tim teža, jer malo prije bijahu zatvorili Ferdinandova poslanika Malvezzija u Carigradu, kad dobiše viest, da je Ferdinand, uz utanačen ugovor s kraljicom Izabellom i Utješenićem, zauzeo veliki dio Erdelja.

Vrančić uzme za poslaničkog tajnika svoga sunarodnika Petra Horvata, oruža se muževnom odlučnošću i odvažnošću, i odpremi se na dugački put, noseći tako rekuć glavu u torbi. Dobra svoje biskupije, kojih upravu gospodarstva brat mu Mihalj ne htjede primiti, iznajmi na više godina Franji Tahu Susedgradskom, obćenitomu zakupniku dobara, koji je znao nabavljati dobit iz dohodaka milom i silom.

Vrančić krene na put 17. srpnja 1553. Najprije posjeti u Budimu novoga upravitelja Ugarske Tujgun-pašu. Preko Biograda i Sofije dodjoše poslanici sa znatnom pratnjom i bogatimi darovi 25. kolovoza u Carigrad. Tu im se pridruži iz tamnice izpušteni Ivan Maria Malvezzi. Car Sulejman, premda bijaše već sasvim spreman na put u Aziju, dočeka sjajno poslanike u Carigradu. U svečanoj audienciji primi ih tako prijazno i milostivo, kako još nijedno kršćansko poslaničtvo tečajem mnogo godina.

Veće potežkoće nego sa samim carem, imali su poslanici s carskim zetom, velikim vezirom Rustem-pašom Opukovićem, odpadnikom hrvatskim, i s ostalimi veziri, većom stranom Hrvati. Najveća zapreka ugovaranju mira bijaše zahtievanje poslanika, da se kralju Ferdinandu dobrovoljno odpusti Erdelj, na što Turci nikako ne htjedoše privoliti. Po svrgnuću Rustempaše postane velikim vezirom Ahmed-paša, takodjer odpadnik hrvatski iz Dalmacije. Ovaj je postupao s poslanici mnogo mirnije i uljudnije, ali je isto tako malo popuštao kao i Rustem. Nakon dvogodišnjeg boravka u Carigradu, ne mogavši se nagoditi s veziri, zamoliše poslanici, da smiju poći pred Sulejmana u Aziju. Ovaj se bavio tad perzijskim ratom u gradu Amaziji. Onamo krenu dakle Vrančić sa svojimi iza njega stiglimi drugovi Zajem i Busbekom dne 9. ožujka 1555. Dodjoše u Amaziju tekar koncem svibnja nakon veoma trudna putovanja. Taj put opisa Vrančić crtimice. Na putu sabra on mnogo dragocjenih iztočnih rukopisa, a u Angori, glavnom gradu Galacije, nadje glasoviti nadpis s opisom njekih do tad nepoznatih sgoda iz života Caesara Augusta. Taj nadpis priobći on prvi put svietu, i za to ga nazvaše kasnije učenjaci nadpisom Vrančićevim. Isto tako našao je tu znameniti ljetopis turski, koji prevede na latinski. Kasnije služili se njime Leonklavio i drugi učenjaci.

Iz Azije vratiše se poslanici u Carigrad 23. lipnja 1555. Bili su dakle tri i pol mjeseca u Aziji. Iz Carigrada dopisivao je Vrančić s banom Nikolom Zrinjskim, kojega bijahu obtužili u Beču, da želi Hrvatsku predati Turkom; nadalje s Pavlom Gregorijancem, s učenjakom Pavlom Lukrecijem, sa svojom braćom Mihaljem i Ivanom, i sa starim otcem, kojega je morao »kao biskup« podučavati, da ne dozvoli maćuhi Angjeliji zametati u kući nemir i nesklad.

S Turci niesu mogli poslanici sveudilj do željene svrhe doći. Proti njihovim zahtjevom radiše potajno poslanici kraljice Izabelle i kralja francezkog. Kad Rustem-paša zasjede po drugi put stolicu velikog vezirstva, potisnu ih on u takav položaj, koji je tečajem šest mjeseci podpunoma naličio zatvoru, jer se ne smjedoše ni maknuti iz svoga stana bez njegova znanja. Medju tim nastaviše Turci u Ugarskoj, Erdelju i Hrvatskoj rat proti Ferdinandu. Ovaj izgubi iznova Erdelj i mnoge gradove. Tekar mjeseca kolovoza god. 1557. podje poslanikom za rukom njekako nagoditi se s Rustem-pašom i utanačiti preliminare mira. Nu moradoše mu obreći 24.000 dukata u ime dragovoljna dara. Nakon četirigodišnjeg veoma naporna ugovaranja i diplomatizovanja krenuše oni napokon 17. kolovoza 1557. iz Carigrada kući.

Kad koncem rujna dodjoše u Komarom, pisa im kralj Ferdinand I. 28. rujna, da odmah krenu u Beč, jer ih carska kočija već pripravna čeka. U Beču predadoše kralju veoma obširno izvješće, iz kojega se moglo razabrati, kolike potežkoće i nevolje imadoše nadvladati, dok su na polu postigli svoju svrhu. Ali Turci zahtievahu uz privolu mira, da se grad Siget poruši, na što poslanici još u Carigradu bivši ne htjedoše pristati. Radi toga odgodi kralj Ferdinand I. potvrdu utanačena ugovora mira.

U znak svoga zadovoljstva imenova kralj Vrančića još iste godine 1557. 19. studenoga biskupom jegarskim, velikim županom heveškim i kralj. savjetnikom. Sliedeće godine ode Vrančić u Jegar, odkale pisa 14. ožujka 1558. češkomu kralju Maksimilijanu, da je svečanim načinom uveden u posjed biskupije jegarske. Svomu bratu Mihalju, koji se je bavio tada u Beču, ponudi opet upravu biskupskih dobara; nu čini se, da je iznova ovu čast odbio. Iz Beča pisa mu brat 25. svibnja, neka što prije dodje u Beč, jer ga tamo sve nestrpljivo čeka; car je više puta pitao za nj primasa Olaha, jer želi, da s njim govori. Brat Mihalj otidje medju tim u Mletke i povrati se odande u Dalmaciju.

Vrančić ode u Beč i ostade ondje sve do konca god. 1558., dopisujući sa svojim poslaničkim drugom Busbekom, sa stolicom rimskom, s Andrijom Dudićem, Andrijom Rapićem (Rapicio), Aonijem Palearom, slavnim učenjakom, kojega kasnije radi vjerskih pitanja sažegoše u Rimu na lomači; nadalje s učenim Stradom, Ivanom Basanom Sibenčaninom itd. Na početku god. 1559. bijaše Vrančić poslan kao kralj. povjerenik u Prešovu i Košice u ratnih poslovih. Živio je za tim u svojoj jegarskoj biskupiji, odakle je izvješćivao često cara Ferdinanda i kralja Maksimiljana o političkih stvarih i o kretanju Turaka. Za ovu uslugu zahvališe se pismeno oba vladara.

Mjeseca ožujka god. 1559. pozva ga cesar Ferdinand I. u Augsburg, da se s njim dogovori o njekih važnih stvarih. Ovaj dopis primi Vrančić, u Šipušu. On javi cesaru 8. svibnja, da je krenuo na put u Njemačku. U Augsburgu se bavio do tri mjeseca, te je često dopisivao s mladim kraljem Maksimilijanom javljajući mu novosti. Primasu Olahu pisa 19. srpnja: »Još uviek ne znam, za što me je cesar u Njemačku pozvao. Njeki vele, da me je htio poslati u Englezku, drugi tvrde u Francezku, treći vele, da ću morati poći u Rim. Nu onamo bih najmanje volio.«

U Augsburgu je obćio Vrančić mnogo s cesarom is kardinalom i nadbiskupom augsburžkim. Tu se sastajao na večerih s cesarskimi izbornici, t. j. s nadbiskupi mogućkim, trevirskim i solnogradskim. Ovi bijahu vazda željni slušati viesti o njegovih raznih poslaničkih putovanjih, o stanju dvorova, o običajih raznih naroda itd., te im nikada nije mogao zadosta pripoviedati. Tužio se u svojih pismih i na veliku skupoću i žalio je, da mora kao najmladji biskup obnašati takova zvanja, s kojimi su skopčani veliki troškovi.

Oko sredine mjeseca kolovoza bijaše Vrančić opet u Beču. Odatle dojavi palatinu Nadaždu, da se veselo vraća u svoj Jegar, jer namienjena mu poslanstva su odgodjena. Izpričavao se kod cesara, da u Englezku ne može kao katolik, a u Rim da pred papu ne smije, dok nije potvrdjen za biskupa jegarskog. »Preporučao sam, - veli, -za taj posao gjurskoga biskupa Pavla Gregorijanca, rodjena Hrvata iz Zagorja.« U svojih dopisih na primasa Olaha i Gregorijanca hvali u velike izvrstna vina, nekarsko i rensko, koja su mu se u Njemačkoj nada sve milila. Veli, da bi za deset godina produljio život, kad bi ova vina uviek uživati mogao. Ostatak god. 1559. proživio je Vrančić u Jegru, Beču i Košicah.

Godine 1560. nalazimo Vrančića većom stranom u Jegru. Tu je imao podjedno posla s vojnici i s Luterani, koji sve to više preotimahu mah. U to doba dopisivao je s cesarom Ferdinandom, kraljem Maksimilijanom, s pašom budimskim i s raznimi vojničkimi zapovjednici, medju kojimi bijaše i Ivan Kružić. Uz to se bavio i književnimi poslovi, te se zahvalio zagrebačkomu biskupu Gjuri Draškoviću, da mu je poslao dialoge Poljaka Martina Kromera, isto tako Aoniju Paleariju i Rapiću za poslana mu književna djela. Ujedno je sabirao novčane prineske za utvrdjenje grada Jegra, i skrbio se za odgojivanje svoga nećaka Fausta Vrančića, sina Mihaljeva, kasnijeg biskupa čanadskog i latinskog i hrvatskog pisca.

U Rimu potvrdi papa Pio IV. tekar god. 1561. 24. rujna Antuna Vrančića za biskupa jegarskog. Posvećen je kao takav 21. rujna iste god. u Beču u crkvi reda sv. Franje po ugarskom primasu Nikoli Olahu. Prisegu položi tekar 14. listopada, takodjer u Beču. Ali još jednako mise čitao nije.

U ovo doba htjede cesar Ferdinand I. u svoje ime poslati Vrančića na koncil tridentinski, da ga ondje zastupa. Ali poradi silnih biskupskih poslova ne mogaše Vrančić primiti ovoga veoma odlična poslanstva. Novi izbor pade na drugoga Hrvata Gjuru Draškovića, biskupa gjurskog. Radi toga, što Vrančić ne htjede na koncil tridentinski, a valjda i radi ustručavanja, da čita misu, počeše njegovi neprijatelji klevetati, da je prešao na vjeru luteransku, premda je protestante uprav tada u svojoj biskupiji najstrožije progonio. Razglasiše takodjer, da želi grad Jegar predati Turkom, akoprem se je sav svoj život borio proti njima.

Vrativ se pod konac studenoga 1561. iz Beča i Požuna u Jegar, nagazi tu na podpunu bunu vojnika radi svog luteranskog popa, kojega ni on ni gradsko poglavarstvo ne htjede trpjeti u Jegru. Vojnici tvrdiše, da su oni dužni samo tielom pokoriti se cesaru, nu njihovom dušom i savješću da Bog razpolaže. Oni ne dozvoliše biskupu, da zabranjuje seljakom iz okolice dolaziti u grad, i slušati njihova prodikatora. Odatle nastadoše dugotrajne razpre i česta dopisivanja s cesarom i kraljem i s vojničkim poglavarstvom. Uz to je imao biskup velika okapanja s Luterani u Košicah, takodjer radi tamošnjeg prodikača. S toga pisa on biskupu varadinskomu, da ima toliko posla ob dan i ob noć, da je oslabio od umorna rada na tielu i na pameti. U toj duševnoj i crkvenoj borbi bijaše mu na veliku pomoć predstojnik crkve jegarske i zajedno biskup modruški Dionis Piopius.

Napokon dosadi Vrančiću biskupovanje jegarsko. Prvoga prosinca 1562. utanači on s cesarem Ferdinandom I. ugovor, uslied kojega predade caru upravu čitave biskupije jegarske sa svimi dohodci, is gradovi Jegrom i Sarvašköom. Naprotiv imao mu je cesar naznačiti drugu residenciju, a u ime uzdržavanja plaćati mu godimice 8.000 for. i predati predstojničtvo crkve turčanske. Kao biskupu jegarskomu ostalo mu je prosto obdjelavanje i uživanje vinograda biskupije jegarske. Kapetanu grada Jegra imao je biskup odstupiti upravu županije heveške i boršodske. Biskup pričuva si u Jegru čedan stan za slučaj, kad bi u crkvenih poslovih posjetio biskupiju. Ali taj ugovor ostao je većom stranom samo na papiru. U ona burna vremena morao je biskup opetovano moliti kralja, da mu se od ugovorene plaće barem nješta izplati, da može dostojno živjeti. Da olakša dakle život biskupu, podieli mu kralj 13. prosinca 1563. bogatu opatiju B. D. M. u županiji turčanskoj ujedno sa starim gradom Znijem.

U ovo doba (3. rujna 1563.) umre Vrančićev otac u velikoj starosti od 81 godine. Brat Mihalj pisa mu iz Šibenika, da će se za maćuhu Angjeliku brinuti, kako je otcu na umoru obrekao. Tajnih naloga da nije dobio od otca, već one, koje mu je priobćio po popu Ivanu Križaniću. Ali ovi se nigdje. ne spominju u spisih Vrančićevih.

Odtada je Vrančić mnogo živio u Požunu, gdje je imao svoju vlastitu kuću. Kao kraljevski savjetnik bijaše često pozivan u Beč na viećanja. Znamenito je, da od petorice savjetnika svećeničkog staleža bijahu tada tri Hrvata, naime Antun Vrančić, Gjuro Drašković i Andrija Dudić Orehovački, iza četvrtoga Pavla Gregorijanca.

Obiteljski poslovi zadavali su u ovo doba mnoge brige Vrančiću. Za jednu kćer svoga brata Mihalja morao je poslati bogati miraz, koji joj bijaše obrekao. Svomu polubratu Petru podjeljivao je nauk, kako da ima urediti svoj život prije nego li se bude ženio. Vlastelinu rabskomu Jerolimu Hermolajiću, kojega kćer izprosio bijaše Petar, savjetova, da ne dade prije kćeri, dok Petar ne uredi svoju kuću. Nećaka Fausta Vrančića podučavao je, kako da ima napredovati u naucih. Jerolimu Andreaševiću iz Trogira, svomu rodjaku, koji mu bijaše poslao pjesmu u njegovu slavu, odgovori on: »Hvaliti se ima brodar, kad prispije u luku. Dok živi, prerano je, da ga hvali.« U pismu dodaje: »Rado bih ti odgovorio u stihovih, ali kod svojih državničkih poslova prestao sam već od davna pjevati.« Starog prijatelja Andronika, koji bijaše iz Dalmacije u njekih poslovih došao u Ugarsku, pozva, neka se nastani u njegovoj požunskoj kući, kamo će se domala vratiti iz grada Znija.

Kad godine 1566. car Sulejman provali ogromnom vojskom u Slavoniju i Ugarsku, te napokon zaglavi izpred grada Sigeta, bijaše se i Vrančić po želji kralja Maksimilijana II. pridružio njegovoj vojsci. Iz utvrdjena tabora pod gradom Gjurom, odkuda se velika kršćanska vojska na sreću Turaka ni ne maknu, opisa Vrančić svomu bratu Mihalju 14. listopada s velikom žalošću grozno stanje Ugarske. »Turčin, veli, osvojio je opet do 12 županija, predobio tvrde gradove Siget i Gjulu: onaj iza junačke obrane i smrti bana Zrinjskoga, ovaj po izdajstvu zapovjednika Kerečenja. Medju tim čeka kraljeva vojska njeke nenadane bolje sgode. Sad će doći red i na gornju slovensku Ugarsku. S toga spremi za vremena brata Petra i sve moje sužnje iz županije turčanske u Požun, gdje će biti sigurniji.« Nu na sreću Ugarske odvede Mehmed Sokolović, zatajivši smrt Sulejmanovu, tursku vojsku natrag preko Dunava kući. U travnju sliedeće godine 1567. povede kralj Maksimilijan Vrančića sa sobom u češki Prag. Odatle pisa on primasu Olahu: »Ne znam, što se o meni radi. Cesar još uviek šuti. Puk brblja svašta, a ja treptim radi udesa, koji mi je po cesaru dosudjen.«  Iz Praga je pratio Vrančić cesara natrag u Beč, odanle odoše na sabor u Požun. Tu bijaše napokon odlučena sudbina Vrančićeva. On bijaše izabran sa štajerskim savjetnikom Krstom Teufenbachom, da ide opet u Carigrad kao poslanik. Iz Beča pisa on 12. lipnja 1567. svomu njegdašnjemu drugu kod turskog poslanstva Franji Zaju Čemerskomu: »Primio sam opasan teret poslanstva iz ljubavi prama domovini, i iz pokornosti prama cesaru. Pokušat ću, hoću li moći kao 60-godišnji starac još koristiti otačbini i kršćanstvu.« Kardinalu Komendunu priobći 20. lipnja, da će za deset dana krenuti opet na opasan put u Carigrad. Ujedno mu dojavi, da je cesarski po ́slanik u Poljskoj biskup Andrija Dudić tamo se oženio, primivši vjeru protestansku, na štetu svoje mladosti i na sramotu katoličkoga svieta. Prije svoga polazka dobi Vrančić od kralja Maksimilijana pismenu dozvolu, da može načiniti oporuku vrhu svih svojih dobara, osim crkvenih. Ovu oporuku potvrdi kralj unapried svečanom izjavom. Ujedno uzme pod svoju zaštitu Vrančićevu braću i svu njegovu obitelj.

Poslanici dobiše nalog, da prije svega posjete u Budimu novog upravitelja turske Ugarske Mustafu Sokolovića, obljubljenog nećaka svemogućeg vezira Mehmeda Sokolovića. Oni dodjoše u Budim 10. srpnja 1567., svaki s pratnjom od 80 sluga i vojnika, i bijahu od paše dočekani veoma svečano. On dojavi njihov dolazak i odlazak po skoroteči u Carigrad. Razašalje na sve strane svoga pašaluka ulake sa zapoviedju, da se poslanici častno i prijateljski dočekati imadu. Vrančića umoli, da izradi kod njegova strica, koji ga htjede imati kraj sebe pri dvoru, neka ga ostavi u Budimu, jer nije rad obnašati na dvoru carskom makar i mnogo veću čast. Svoje putovanje od Požuna do Carigrada opisa Vrančić u formi dnevnika. Rukopis s obširnim opisom izgubljen je po nemarnosti Ričeputija, a sačuvane su samo crtice. U Carigrad došao je Vrančić sa svojim drugom i pratnjom 22. kolozova, pošto je iz Požuna krenuo bio prvoga srpnja.

Uz razkalašena i razuzdana sultana Selima II. bijaše tada veliki vezir Mehmed Sokolović svemogući i pravi gospodar ogromnoga carstva turskoga. Njemu donesoše poslanici na dar 4.000 dukata, za tim više zlatnih i srebrnih čaša, sudova, urâ, dragocjene odjeće, uz druge darove. Ali poslovi su tekli veoma polagano. Veliki vezir bijaše muž oprezan i svjestan svoje velike sile. Godina 1567. proteče bez ikakova uspjeha. Na početku god. 1568. moradoše poslanici u Jedren, jer se tamo desio i sultan i veliki vezir. Odtuda pošiljao je Vrančić svoja službena izvješća, radi veće sigurnosti, po svojih zemljacih svomu bratu Mihalju u Šibenik, a ovaj odpravljao bi ih u Beč. Za ovu uslugu zahvali se kasnije kralj Maksimilijan pismeno Mihalju Vrančiću.

Tekar 20. ožujka 1568. pošlo je poslanikom za rukom skloniti Sokolovića, da je podpisao ugovor mira na osam godina. Poslanici veseli i zadovoljni krenuše odmah kući, i stigoše u Budim 29. travnja, gdje posjetiše opet Mustafu pašu Sokolovića. Pohitiše tad u Beč, gdje ih primiše s velikom radošću. Slavni tadanji učenjak Ivan Sambuko izpjeva u slavu Vrančićeva sretna povratka poveću pjesmu, a ovaj mu se pismeno zahvali 12. svibnja, te mu posla na uzdarje bogati turski sag, nazvan Bezaarem.

Umoran od mučna putovanja po Turskoj, a i od dvorskog života u Beču, pisa Vrančić 5. rujna 1568. svomu prijatelju biskupu varadinskomu Stjepanu Radecu, koji se bijaše povukao u svoju slovačku krajinu u mir: »Zavidim ti prijatelju! što možeš daleko od poslova trajati mirne dane u blagoj samoći. Pak ipak niesi nikad osamljen! Tebe kruži u Karpatih blaga živahna priroda sa svojimi šumskimi stanovnici i pjevači. Meni starcu neda sudbina, da kod svoga Znija, takodjer u Karpatih, odpočinem, i da uživam samoću, daleko od gradova i dvorova. Sit sam svjetskih časti i slave. Težim već za nebeskim stanom. Ćutim se slaba na tielu, na očima, na sluhu, i na želudcu, pak se ipak moram kretati u kolu meni nepovoljnu.« S Gjurom Draškovićem mnogo je dopisivao. Čestitao mu je radi pobjede nad Turci kod Hrastovice i zaželio, da svojom snagom i krepošću uzčuva staru slavu našega naroda. Ujedno ga upozori, neka se ne izvrgava suviše opasnostim, jer bi mogao stradati poput biskupa i bana Berislavića. I sa slavnim kardinalom Aleksandrom Farnezom, zaštitnikom našega neumrloga Klovija, dopisivao je Vrančić u to doba. Kardinal, kao stari njegov prijatelj, ponudio mu svaku službu, kadgodj ju uztreba.

Sa svojom rodbinom stajao je Vrančić u vječnom doticaju. Polubrata Petra sa ženom Magdalenom držao je kod sebe. Bratu Mihalju pisa, da mu pošalje i sina Fausta, koji je u Padovi polazio nauke. On izjavi ovomu svoju radost, što s osobitom ljubavju goji muziku, nu upozori mladića, nek uz to ne zaboravi na druge nauke i znanosti. »Jer, veli, ne bih rado da se kući vratiš kao gajdaš i citaraš (utricularius et cytharoedus).« Jerolimu Andreaševiću zavidio je, da se pod starost može baviti samo knjigom i znanošću: »Ego, veli, — quanto in majore dignitate sum et honore constitutus, tanto sane minus sum meus. (Ja, što sam u većoj časti i slavi, to sam doista manje svoj).« Pogovaralo se u ono doba mnogo, da će Vrančić postati kardinalom. Antun Proculeani u Mletcih pisa papi Piju V.: »da je Vrančić za kršćanstvo toliko zasluga stekao, te bi doista zaslužio, da bude od Rima nagradjen kardinalstvom. Tim bi se od strane rimske stolice zadovoljilo ne samo katoličkomu svietu, nego navlastito narodu dalmatinskomu, koji crkvi dade u sv. Jerolimu četvrtoga naučitelja, a sada opet toli zaslužna muža, kao što je Vrančić.« Carski poslanik u Carigradu Wyss čestitao je dapače Vrančiću na kardinalstvu. Taj mu čedno odgovori: »Tolika čast ne podaje se toli malo poznatim svećenikom, kako sam ja.« U mjesecu lipnju god. 1569. pozva kralj Maksimilijan Vrančića iznenada opet u Beč poradi njekih državnih poslova. Vrančić bivši tad u Požunu, izpričava se, da za Beč ne ima novaca, jer mu komora tečajem pet mjeseci od dopitane mu plaće ni novčića izplatila nije. Na opetovani poziv kraljev pohiti ipak u Beč, gdje osta njekoliko mjeseci. Od tuda dopisivao je s kardinali Amulijem, Alessandrinom i Delfinom, sa svojom rodbinom i prijatelji. Ali kakav je posao obavljao u Beču, ne znamo.

Napokon povišen je Vrančić na najvišu crkvenu, a kasnije i civilnu vlast u Ugarskoj. Kralj Maksimiljan obazrievši se na njegove zasluge za državu, imenova ga 17. listopada 1569. nadbiskupom ostrogonskim, primasom Ugarskim i svojim dvorskim kancelarom. U svečanoj povelji spominje kralj Maksimiljan i zasluge njegovih ujaka Petra Berislavića i Ivana Statilejića, nabraja njegove posebne zasluge, iztiče napokon njegovo veliko požrtvovanje prilikom drugoga poslanstva u Tursku, dočim kaže: »da je Vrančić, ne štedeći svoje starosti ni svojih sila dragovoljno po drugi put primio na se tu zadaću; prkoseći svim pogibeljim i samoj smrti, da je podnosio sve trudove brige i skrbi, koje su mu bez dvojbe bile težke.«" Napokon spominje kralj i poviest njegove porodice, i daje novi grb plemstva njemu, njegovoj braći i njihovim nasljednikom. Kao nadbiskup i primas čitao je Vrančić tekar g. 1569. prvu misu.

S rečenim velikim odlikovanjem ne bijaše još kralj Maksimiljan zadovoljan. On zamoli iz Praga 12. siečnja 1570. rimskoga papu, da. Vrančića u nadbiskupskoj časti potvrdi i obični plašt bez ikakovih pristojba bezplatno podieli, jer je njegova nadbiskupija velikom stranom od Turaka poharana i osvojena, te ne ima toliko dohodaka, da bi novi nadbiskup znatnu svotu za pristojbe sabrati mogao.

Prilikom vjenčanja svoje kćeri Ane s kraljem španjolskim Filipom II. pozva kralj Maksimiljan 15. travnja 1570. Vrančića opet u Prag, da kao prvi prelat njegove monarkije taj svečanį obred obavi.

Odtada je Vrančić većom stranom stanovao u slovenskoj Trnavi. Kad kralj, živući tad većom stranom u Češkoj, upravu Ugarske i Hrvatske predade svomu bratu Karlu, pisa on Vrančiću iz Praga 21. svibnja 1570. neka ide u Beč i neka kao savjetnik podpomaže brata svojim umom i izkustvom, pošto druga dva tekar imenovana savjetnika, biskup pečujski Ivan Moslavački i biskup kninski, neizkusni su u državnih poslovih. Vrančić ode dakle opet u Beč, ako i nerado, gdje je iznova njeko vrieme probavio na cesarskom dvoru.

Već godine 1571. bijaše kralj Maksimilijan opredelio Vrančića svojim kraljevskim namjestnikom u Ugarskoj. Nu konačno imenovanje proglasi on svečanom poveljom tekar 24. lipnja god. 1572. Ovom časti postigne Vrančić vršak moći i sile u Ugarskoj. Za njega, mnogo bolestna i veoma oslabljena starca, bijaše ta čast veliki teret. Burni sabori, česta viećanja nesložnih i častoljubnih velikaša, kraljevinski sudovi, kojim je predsjedati imao, zahtievali su veliki duševni napor i krepku tjelesnu snagu, koja je Vrančića već iznevjerila bila. S toga pisa on svomu ostrogonskomu vikaru, koji mu je čestitao na dobivenoj visokoj časti: »Koliko ja sâm sebi čestitam na toj časti, to ću ti ustmeno kazati. Ogroman su mi naprtili teret, koji mi valja proti volji nositi. Ne ću, da mi se kaže, da niesam pripravan u svako doba koristiti domovini i da odbacujem darove božje i velikoga cesara.«

Anzelmo Stöckel bijaše u to doba naumio napisati poviest zadnjega rata turskoga, a uz to i život Vrančićev. On mu to pismeno priobći. Vrančić mu odgovori: »Pisati poviest samo od slušanja veoma je težko. Ti niesi očima turski rat gledao, pa šta ćeš o njem pisati? Da moj život u obliku panegirika napišeš, ne mogu se protiviti, ali ne dozvoljujem, da ga prije napišeš, nego se dogovoriš sa mnom. Inače ti ne ću dati podpore za tiskanje.«

Uslied cesareve preporuke posla papa Pio V. Vrančiću nadbiskupski plašt bez ikakvih običnih troškova. Vrančić se zahvali papi veoma skromno. Ujedno se izpriča, da po svojoj dužnosti ne može u Rim radi ogromnih državnih i crkvenih poslova.

Prilikom izpražnjene časti palatinske preporuči Vrančić kralju Maksimilijanu II. slavnoga povjestničara Nikolu Istvanfija za ovo mjesto. Ujedno dojavi kralju, da se Gjuro Drašković želi odreći časti banske. »To je, veli, -i pravedno; jer u ovo vrieme treba bana, koji zna mačem kretati.« Još prije nego bijaše imenovan kraljevskim namjestnikom, preporuči on istoga Draškovića kao najsposobnijega za ovu čast namjestničtva.

U listopadu god. 1572. bijaše u Požunu držan krunitbeni sabor. Na njem se imao kruniti mladi kraljević Rudolfo za kralja. Vrančić je imao velika okapanja radi toga; morao je napeti sve duševne sile, dok je nadvladao protestanske protivnike. Napokon ga zapade čast, da je Rudolfa svojom rukom vjenčao krunom sv. Stjepana. Njegov govor, tom prilikom držan, tiskan je u Mletcih kod Rampazzetta. Radi novih usluga preporuči ga kralj Maksimilijan II. 2. prosinca 1572. obširnim pismom papi Grguru XIII. za kardinala. To isto učini i mladi kralj Rudolfo. Oba zamoliše kardinala D'Augusta, neka gleda papu skloniti na njihovu molbu. Rečeni kardinal odgovori, da je u tom poslu govorio s papom, ali da ovaj nije sklon za sada budi ikoga povisiti na kardinalstvo; s vremenom da će uzeti u obzir molbe njihovih Veličanstva i velike zasluge Vrančićeve. I kardinal Boncampagna pisa kralju Rudolfu, da će se kod pape zauzeti za Vrančića; ali papa ostade kod svoga »non possumus.« U isto doba molila je kralja Maksimilijana županija hontanska, da joj dade za velikoga župana Vrančića, jer joj treba čovjeka umna i ugledna.

Božićne blagdane god. 1572. sprovede Vrančić u Trnavi. Odatle pisa Gjuri Draškoviću, kao novoimenovanomu nadbiskupu kaločkomu, da mu od srdca čestita na dobivenoj časti; uvjerava ga, da ga ne bi mogao bolje ljubiti, kad bi mu bio rodjeni brat; žali ga, da od kašlja mnogo trpi, i dodaje: »Ja sam sada sasvim zdrav, premda su moje godine silnim korakom napried pošle.«

Na početku god. 1573. zahvali se Vrančić kraljevom Maksimilijanu i Rudolfu na milosti, što su ga papi preporučili za kardinala; nu sâm nije gojio nikakove nade, da će postići tu čast. U mirnoj Trnavi imao je još toliko prazna vremena, da je kralju Maksimilijanu mogao podnieti obširnu osnovu, kako bi sdruženi kršćanski vladari imali uspješno vojevati proti Turkom.

Domala se premjesti Vrančić iz Trnave opet u Požun, da predsjeda kraljevinskomu sudu. Tu dobi iznenada glasove o seljačkoj buni u Hrvatskoj. O njoj pisa on 23. veljače 1573. kralju Maksimilijanu medju ostalim ovo: »Ne ima tomu dugo, što sam čuo, da pobunjeni seljaci oko gradova Suseda i Stubice nezadovoljni time, što su se osvetili Franji Tahu, sada za većimi ciljevi teže. Bojati se, da će nastati ozbiljna buna u onih krajevih. Ovo zlo veoma je opasno. Treba da držimo na umu običaje i narav našega prostoga puka. Tomu treba prije doskočiti, nego li se saberu velike čete seljaka. Nu valja i promisliti, što je bolje? Ili da upotrebimo silu, ili da postupamo blago! Budemo li postupali silovito, može se dogoditi svašta, na što ni ne mislimo, osobito kad se uzmu u obzir sva vladajuća zla u našoj kraljevini. Seljak u svojoj razpaljenoj strasti ne gleda ni na vlast, ni na razloge. Kad je stao radi česa bjesniti, hrli napried kao razuzdan i poplašen konj, i ne zaustavi se, dok ga ne ubiješ, ili dok ne počini tolika zla, koja se kasnije ni s velikim trudom popraviti ne mogu. Tu se ima hitro postupati. Seljačko bjesnilo može se kadikad obuzdati malenom silom; ako li se dulje čeka, ojača snaga pučka i težko ju je pokoriti. Nu valja i na to misliti, ako se oružje proti njim upotrebi, da se seljaci mogu sjediniti s Turci. Mislim, da bi za ugušenje opasne bune najprikladniji bio nadvojvoda Karlo. Trebalo bi im obećati, da će se na budućem saboru potražiti liek za njihove nevolje i povriedjena prava. Kako čujem, viču oni najviše,za starom pravdom i pravicom. Istina je, da u povredi prava sve zlo leži. I doista, neka mi vjeruje Vaše Veličanstvo, ne bez razloga tuže se seljaci; jer kod nas se postupa s niemom životinjom bolje i savjestnije, nego li od strane vlastelinstva s podčinjenimi kmetovi. U isto vrieme, kad ih od turske sile jedva braniti mogu, gule ih i drže u većem robstvu nego li Turci svoje podložnike. Ovim nevoljam ne mogući na dalje odoljeti, posrnuli su siromasi u opasan vrtlog, možebiti i u sporazumku s Turci. Trebalo bi i gospodu obuzdati zakonom više kršćanskim i čovječnim; naučiti ih treba, kako imadu postupati sa svojimi podložnici. Kako se od svih strana govori i jauče, puk je suviše obterećen i izmučen gulenjem i robljenjem svoje gospode i Turaka. Bojim se, da bi zatorom puka ili duljim trajanjem bjesnila i očajnosti propasti mogla i čitava Vaša kraljevina.«

O istom predmetu pisa Vrančić isti dan gjurskomu biskupu i kraljevu kancelaru Ivanu Listu: »Veliku mi brigu zadaje, piše on, - ustanak púka u Slavoniji; ne znam pravo, kako da se doskoči ovomu zlu; strah me je, da će se prosti narod sjediniti s Turci proti gospodi.«

Vrančićeve brige razprši pismo kralja Maksimilijana, pisano u Beču 27. veljače 1573., u kojem mu priobćuje, da je ustanak u Hrvatskoj već pogažen, jer je odmah u početku bio o svemu obaviešten po bratu nadvojvodi Karlu. S toga su odmah takove shodne mjere poprimljene, koje su širenje ustanka sasvim obuzdale. Poubijano je, kako mu javiše, do 4.000 seljaka, na veliku štetu države, ali se nije moglo postupati inače.

Biskup gjurski, List, priobći Vrančiću o seljačkoj buni u Hrvatskoj: »Prvi je krivac Franjo Tahi, a za tim vesprimski biskup Stjepan Fejerkö. Ovoga posla kralj odmah, kako se dočulo o dizanju seljaka proti Tahu, kao kraljevskog povjerenika u Hrvatsku, da presluša tužbe seljaka, i da ih nagodi s Tahom; nu taj povjerenik zakasni sa svojim odlazkom, a kad je došao u Hrvatsku, odsjede kod Taha u Susedgradu i presluša njeke kmetove. Na mjesto da u ime kralja sâm sud izreče, predade za tim čitav posao dalje iztrage saboru hrvatskomu. Gospoda počeše iznova iztraživati i preslušavati tužbe seljaka. Oni im odgovoriše, da su oni svoje tužbe podnieli cesaru, i da od samoga njega očekuju pomoć, Tahu i njegovim nasljednikom da odkazuju svaku pokornost. Poticanjem Tahovim odsudi plemstvo tužitelje seljake kao buntovnike. Istom tada podignu seljaci obćenitu bunu i pozovu u pomoć srodnu braću iz Štajerske i Kranjske. Domala naraste njihov broj na 16.000.

Oni počeše obsjedati tvrde gradove, rušiti i paliti plemićke dvorove, progonaiti u obće plemstvo i uništavati sve, što je gospodsko; proglasiše napokon svakoga seljaka izdajicom, koji ne htjede pristati uz bunu. Biskup vesprimski pohiti tada poštom u Beč, da javi caru, što se sgadja. Ban je očekivao naloge od kralja. Ovaj bijaše već prije upućen o svem, te dade nalog banu, da oružanom rukom postupa proti seljakom. Seljaci bijahu podieljeni u tri do četiri tabora. Proti njim bjehu poslani Uskoci, nadvojvodini vojnici i banove čete, koji potukoše i razpršiše buntovnike. Od njih osta do 4.000 mrtvih. Tim bijaše buna ugušena. Ali se pogovara, da su banski vojnici još iza toga u okolici Susedgrada i Samobora bez ikakove potrebe haračili i veću stranu sela sažegli. Čitava Hrvatska proklinje Taha. (Tota Slavonia maledicit Tahio.) Nu mora se priznati, da su i kraljevski povjerenici veoma ludo postupali. Nesretni Tahi izgubio je ovih dana po svojoj nemarnosti grad Sečen.«

Radi gubitka ovoga grada molio je kasnije Vrančić kralja, da se obiestni i neposlušni Franjo Tahi strogo kazni. Nu on umre prije, nego li ga mogaše postići gnjev kraljev.

Mjeseca travnja dobi Vrančić nalog od kralja, da kao njegov namjestnik ide u Prešovu i da drži tamo namjestnički sud, pošto se je plemstvo već na posljednjem saboru tužilo, da mu je iz gornjo-ugarskih strana predaleko ići na sud u Požun. Vrančić bijaše već tada boležljiv. Svomu prijatelju Sambuku. pisa 20. travnja 1573., da ide veoma nerado u Prešov. Još 30. svibnja čestita mu pismeno kralj Maksimilijan, što je sretno prispio u rečeni grad. Ali Vrančić, grozničav i slab, slutio je već tada svoju skoru smrt. Dan prije svoga rodjendana, 28. svibnja 1573. bijaše u Prešovu načinio svoju oporuku. Kratko vrieme za tim, 15. lipnja 1573., umre u istom gradu kao žrtva savjestno vršene dužnosti. Malo dana prije smrti primi pismo od pape Grgura XIII., u kom mu ovaj javi, da ga je radi velikih zasluga imenovao kardinalom. Ali kad mjeseca kolovoza šešir kardinalski iz Rima stignu, počivao je Vrančić već u vječnom snu.

U svojoj oporuci ostavi Vrančić ponajprije kralju Maksimilijanu jednu krasnu zdjelu kralja Matije Korvina. Djeci svoje pokojne braće: Faustu i Kažimiru Vrančiću od brata Mihalja, kao i Franji i Antunu, sinovom Petrovim, ostavio je veću stranu svoga imetka, a osim toga nećakinjam Margiti i Klari svakoj 1.000 for. U njegovu zaostavštinu računalo se vino, razne vrsti prirodnina, nedignuta jednogodišnja desetina, za tim razne stvari od zlata i srebra, kao prstenje i drago kamenje sahranjeno u jednoj čaši, kako sam kaže, od ne velike vriednosti, nadalje pokućtvo sa stolovi, stolicami i kočijami, napokon odjeća od svile, kadife i sukna, obložena dragocjenimi kožami. Isto tako ostavi nećakom svoju knjižnicu s primjetbom, ako su u njoj koje heretičke knjige, neka se sažegu. Svomu liečniku Properciju ostavi na uspomenu 100 for. Svoje njeke prijatelje nadari takodjer pomanjimi darovi, kao crkvenimi knjigami, bogatom crkvenom odjećom itd. Za ovršitelje svoje oporuke i za štitnike svojih nećaka zamoli, da bude Njegovo Veličanstvo kralj Maksimilijan, nadbiskup kaločki i bivši ban hrvatski Gjuro Drašković, biskup varadinski Gjuro Bornemisa, biskup vesprimski Stjepan Fejerkö, biskup kninski Zakarija i podpalatin Mirko Čobor.

Po želji pokojnikovoj odvezoše njegovo mrtvo tielo sjajnim sprovodom u grad Trnavu. Tu ga zakopaše u glavnoj crkvi sv. Nikole. Nadgrobno slovo držao je njegov prijatelj Mihalj Duborocki. Njegovi zahvalni nećaci postaviše mu kasnije na grobnicu kameni spomenik s nadpisom, u kom se spominju njegove časti u Ugarskoj, njegova čestitost, darežljivost, rječitost i mudrost; navode se njegova mnoga poslanstva do svih gotovo kršćanskih vladara, i do dvaju careva turskih, koje je poslove sve obavio s najvećom sdušnošću, te je vrlo zaslužan za državu.7

Antun Vrančić bijaše tanka i visoka stasa, lica bjeloputna, imao je modre oči, podugački zavinuti nos, do pasa dugu plavu bradu. Bijaše blage ćudi i veoma umiljata ponašanja. S prirodjenom umjetnošću govorničtva stekao je već u mladosti ljubav i sklonost vladara, mogućnika i žena. U svoje doba bijaše jedan od najumnijih muževa i državnika, mnogo učen, pri tom veoma čedan, ali vazda iskren i otvoren, na koliko mu dopustiše zvanje i diplomatičke obstojnosti. Svi, koji su s njim obćili, štovahu ga, jer bijaše čista i poštena značaja.

I kao učenjak stekao je Vrančić liepo ime u poviesti. Učeni i za razprostiranje staroklasične književnosti veoma zaslužni mletački tiskar Aldo Manucio, koji je dopisivao s Vrančićem, reče u jednom pismu o njem, da je Vrančićeva slava pukla po cieloj Europi, pače po cielom svietu, te mu je s toga ugodno, kad može i on Vrančićeve kreposti neprestano hvaliti. Uz proslavljene hrvatske suvremene državnike šestnaestoga vieka pripada Vrančiću svakako prvo mjesto, osim veleumnoga Petra Vergara. A vriedno je znati, da se medju ovimi državnici spominju: Gjorgje Utješenić, Ivan Statilejić, Trankvilo Andreašević (Andronico), Stjepan Brodarić, Pavao Gregorijanec, Gjuro Drašković, Josip Jožefić, Nikola Jurišić, Jerolim i Vespazijan Zadranin, Franjo Frankapan, Andrija Dudić Orehovečki, Benko Kuripešić, Serafin Gučetić, Ivan Hoberdanac itd.

Medju njegovimi književnimi djeli mogu se njeke poslanice sravniti s najboljimi onoga vremena, a sve imadu većom stranom historičku vriednost. Njegova poslanička izvješća razjašnjuju duboke i tajne nîti najumnije tadašnje diplomacije turske. Njegova se poviestna djela odlikuju istinom i jasnoćom pisanja; njegovi zemljopisni odlomci i putni dnevnici pokazuju dobro poznavanje stare geografijske literature ne samo grčke i latinske nego i sredovječne. Ovi spisi imadu vriednost i za današnje učenjake. Najslabija su njegova pjesnička djela, koja napisa pod imenom: »Otia Antonii Verantii.« Nu i medju njimi ima pjesama, koje se odlikuju duhovitošću i zanosom mislî. Njeke njegove pjesme vriede takodjer za historiju tadašnju, kao na primjer pjesma na sliku Melanchtona, slikanu od slavnoga Alberta Dürera, i njeke pjesme na kralja Ivana i njegova sina. Vrančić je pisao njeke sitnice i na hrvatskom jeziku. Preosta od njega: »Molitva, koju složi i govori svaki dan,« tiskana u Marnavićevu: »Nauku kršćanskom.« U Mletcih god. 1699. Sakupljena Vrančićeva djela izdala je ugarska akademija znanosti u XII knjiga u 8-ni. A ova njegova poviestna i zemljopisna djela upotrebljivahu već suvremeni na glasu učenjaci, kao Wolfgang Lazius, Leonclavius itd. Vrančićevi rukopisi čuvaju se većom stranom u sbirci grofa Szechenya, u knjižnici ugarskog nar. muzeja i u knjižnici biskupije pečujske. Fausto Vrančić, vriedan i učen nećak Antunov, bijaše ostavio ove rukopise kao riedke i svete zaostavštine svoga velikoga strica svojoj porodici u Šibeniku. Ali potomci Vrančićevi ne znadoše čuvati dragocjeno ovo blago. Zajedno s rukopisi Fausta i Mihalja Vrančića darovaše, a većom stranom i prodaše koncem prošloga i početkom ovoga stoljeća knezovi Draganić-Vrančići sve Antunove rukopise ugarskim učenjakom.

Autunu Vrančiću posvetiše njeki učenjaci svoja djela. Tako mu posveti Ivan Verdizzotti svoju poveću pjesmu: »O pobjedi kod Lepanta«, izdanu tiskom u Mletcih god. 1572. Petar Hrvat (Illyricus) posveti mu svoja bogoslovna djela. Ivan Secervitius izdade u Beču svoje pohvalne pjesme pod naslovom: »Verantius.« Petar Illicinus pokloni mu s predgovorom svoje govore tiskane u Olomucu god. 1573. Leonhard Stöckel pisa u njegovu slavu panegirike kao i slavni učenjak Sambuccus. Hrvatski pjesnik B. Karnarutić posveti mu svoju pjesmu: »Izvarsna ljubav, napokon: nemila i nesrićna smrt Pirama i Tisbe.« U Mletcih god. 1572.

Od Antuna Vrančića imamo dvie slike, obje u bakru rezane od njegova proslavljena zemljaka Martina Kolunića nazvana Rota, bakrorezca i slikara cara Rudolfa II. Njega je Vrančić iz Dalmacije i pozvao ponajprije na dvor carski. Ove slike rezane su u velikom formatu.