Štit: Kraljevsta Hrvatskoga : povjesna pripovijest iz XVI. vijeka

The last pages of the historic drama
Štit: Kraljevsta Hrvatskoga : povjesna pripovijest iz XVI. vijeka

Jedva je rujna zora zarudila na obzorju istočnome a već je beglerbeg rumilski upravio svoj put prema vratima sigetskim. Davši već iz podaljega znak, da dolazi kao sultanov poslanik, nije u njega nitko dirnuo.

Oholo i ponosno, daleko ponosnije nego li onomadne Aliaga janjičarski, stupi beglerbeg pred kneza, koji ga je na samu primio u jednoj maloj sobici gradskoga tornja.

- Kneže, moj silni car pita te po posljednji put: što si naumio? - zapita Sal-Mahmud.

- To vidite svaki dan, - odgovori knez.

- Zar ćeš se uistinu boriti do zadnjeg čovjeka?

- Rekao si!

- I ne ćeš da predaš grada?

- Ne!

- Nije li ti žao tvojih Vitezova, da uludo ginu?

- Ne, jer to traži krst i otadžbina!

- Nije li ti žao sebe samoga?

- Ne!

- Tvrda si srca! - opet će Sal-Mahmud.

Zrinjski ne odgovori riječi.

- Silni moj padišah, štujući osobito tvoje junaštvo, kune ti se glavom svojom, da će te pustiti živa i netaknuta, kao i sve tvoje vjerne drugove, ako mu s dobra predaš grad.

- Ako si samo zato došao, onda si uzalud došao! - mirno će ali odrješito Zrinjski.

Sal-Mahmud se smrkne na te riječi i gledajući izazovnim pogledom čas dva u kneza upita:

- Poznaješ li ovo? - i pri tim riječima izvuče ispod kabanice trublju s kneževim grbom.

Zrinjski skoči sada kao gromom ošinut i vikne:

- Otkale ti ta trublja?

- Pitam te, Nikolo, poznaješ li ju? - ponovno će beglerbeg.

- Otkale ti ta trublja? - Zrinjski će osupnuto i priskoči k Sal-Mahmudu da mu ju oduzme.

No ovaj uzmakne dva tri koračaja i odvrati:

- Kako vidim, prepoznao si ju!

- To je trublja moga sina!

- Jest, sina tvoga, - potvrdi i beglerbeg.

- Gdje ste došli do nje? - uzrujano će Zrinjski.

- Gdje? - lukavo će i zlobno Sal-Mahmud.

Uhvatismo tvoga sina i sada je naš rob.

- Moga sina! Moga Gjuru! - bolno će knez, koga poraziše te nenadane vijesti.

Beglerbeg je uživao. Činilo mu se, da je pogodio Zrinjskoga u srce. Stojao je zlorado se smiješeći i gledao u kneza, koga je silno potresla vijest da mu je ljubljeni sin u turskomu ropstvu. Nakon odulje šutnje opet će proračunanom zlobom:

- No, kneže, hoćeš li nam sada predati Siget!

Zrinjski se potišten i shrvan spusti na obližnju stolicu pokraj prozora, uhvati se obim rukama za glavu i muklo izusti:

- Moj Gjuro! Moj dobri Gjuro!

Nekoliko časova potraja gluha, grobna tišina. Čulo se samo pritajeno disanje beglerbegovo i duboki teški uzdasi slomljenoga kneza. Nada njegova, nasljednik njegov, koji je imao držati ime i slavu Zrinjsku, on je eto pao u šake krvoločnim Turcima. Život njegova dragog prvijenca visi na niti. Bijesni sultan može svaki čas da mu odrubi glavu i da mu ju krvavu pošalje u Siget, da ga tim načinom kazni, što ne može osvojiti grada. O, kolika grozna pomisao na tu mogućnost, da ugleda najednom krvavu glavu svoga ljubimca s ugaslim očima i mrtvačkim blijedilom. On je proživljavao u tih nekoliko časova tešku, groznu i neponjatnu borbu. S jedne strane visio je život njegova jedinca, a s druge opet zadana vjera kralju i ljubav spram domovine nije mu dopuštala da preda grada zakletom neprijatelju krsta, kralja i domovine. On, Zrinjski, da počini to podlo djelo i da prostim izdajstvom osramoti svoje ime?

Ali u to se opet javi Sal-Mahmud:

- Nikolo, što krzmaš? Časovi lete! Odluči se konačno. Ili nam predaj Siget ili ćeš izgubiti sina. Biraj sada! Ili ja idem.

U taj trenutak skoči Zrinjski kao mahnitac i vikne groznim glasom:

- Stani!

- Dakle ipak jednoć! - u sebi će beglerbeg a licem mu preleti zadovoljni smiješak.

Zrinjski megjutim skrsti ruke na grudima, prošeta se nekoliko puta gore dolje, a ledeni smrtni znoj probijao mu čelo... Sada tek Sal-Mahmud opazi grozno kneževo lice, smrtno njegovo bljedilo i strašnu njegovu borbu. Ugledav ga ovakova, malo se lecne i zadrhta, i nekoliko trenutaka nije se usudio da prozbori i jednu riječ.

Najednom se ustavi Zrinjski pred njim, pogleda ga upravo divljim pogledom i vikne:

- Zlico turska, odlazi mi s očiju!

Beglerbeg kao gromom ošinut izbulji oči u kneza i kao da ne vjeruje svojim rogjenim ušima, propenta:

- Ti me tjeraš? A Siget?

Siget je kraljev i moj!

A sin tvoj?

Neka bude vaš!

- Naš?! - zine beglerbeg još jače.

Zrinjski je dao vjeru kralju, da će grad braniti, i on će svoju riječ održati! To reci svome sultanu. Ali reci mu i to: Ako padne sin moj od srdžbe njegove, naći će se još u Sigetu osvetnika, koji će odrubiti i njegovu glavu! I makar ga čuvala cijela vojska janjičara, Sulejman će ipak pasti! - i pri tim riječima uprv prstom na izlaz vikne žestoko:

- Napolje!

I Sal-Mahmud poražen ostavi Siget.

A kada je stupio u šator Sulejmanov, promrrnlja jedva čujnim glasom:

- Sve je izgubljeno!

- Što?! zapita Sokolović i uhvati ga za desnicu.

- Zrinjski ne predaje Sigeta!

- A što reče glede sina svoga?

- Neka bude naš!

Sokolović zaškrguće strašno zubima, od divljega bijesa stisne obje šake i izusti neku groznu kletvu.

U to se javi sultan bolnim glasom:

- O, Allah, Allah, što sam ti skrivio, da si me ovako sramotno napustio?!

Sokolović i beglerbeg stojahu potišteni. Bilo im teško slušati jadikovku sultanovu.

- Dakle niti grožnja sa sinom nije uspjela, - opet će Sulejman.

- Ne, - potvrdi beglerbeg. - Dapače poručuje ti ovo, svijetli care: “Reci svome sultanu: ako padne sin moj od srdžbe njegove, naći će se još u Sigetu osvetnika, koji će odrubiti i njegovu glavu!

- Hulja! - plane veliki vezir i zgrči ponovno pijesti.

- “I makar ga čuvala cijela vojska janjičara, Sulejman će ipak pasti 0d osvetničke ruke!"

- Ah! - krikne sultan ogorčeno i zadrhta od srdžbe. - Kaursko pseto! on mi se grozi_ Meni, moćnomu sultanu! I to sam još poniženje... morao doživjeti!... - i pri tomu uhvati se rukom za srce, daha mu stane ponestajati i on se sruši na ćilim.

Sokolović i Sal-Mahmud priskoče brzo k njemu. Prsa mu se teško nadimala, u grlu mu hroptalo, ledeni znoj probijao mu čelo, a oči stao je izvraćati. Stara njegova bolest, grč srčani, uhvatio ga i opet, i to u tolikoj mjeri, da mu se pojavila pjena

na ustima.

Sokolović brzo poklekne k uzglavlju, podigne sultanovu glavu, no ovaj je bio već bez svijesti. Pjena mu sve jače navirala u usta, oči postajale staklene, dok napokon posve ne ugasnuše.

Veliki Sulejman, ponos i dika moćne turske države, “zvijezda otomanska", ispusti dušu pod Sigetom, ne dočekav, da mu se ispuni najvruća njegova želja, da uništi Siget i da ponizi Zrinjskoga.

- Mrtav je! - zdvojno će rumilski beglerbeg.

- Da, mrtav! - bolno će veliki vezir. - S njim umre i slava naše države!

I nekoliko časova stajahu obojica kao ukopani nad mrtvim svojim carem. Svakojake misli ragjale se u njihovim glavama, po gotovu u glavi velikoga vezira, koji je sa slavnim Sulejmanom proživio lijep dio života i doživio mnogo slavnih i sretnih dana.

Svagdje pobjednici, dok evo maleni Siget ne zada smrt najvećemu Turčinu svih vijekova.

No veliki se vezir bmo sabra, zatomi tugu svoju za padišahom i uhvativ rumilskoga beglerbega za desnicu, poluglasno mu reče:

- Sal-Mahmude, nad mrtvim našim padišahom zakunimo se, da ćemo tako dugo podsjedati Siget, dok ga ne osvojimo. Želja velikoga cara mora se ispuniti!

Beglerbeg pogleda u čudu Sokolovića i odvrati:

- Ne ćemo uspjeti, Mehmede, jer kada vojska dočuje, da je padišah mrtav, ne će se htjeti više boriti.

- Vojska ne smije znati, da je on umro! I nitko, osim nas dvojice! Razumiješ?!

- Razumijem. Sulejman ima da živi!

- Tako dugo, dok Siget ne bude naš! Izlaneš li bilo pred kim njegovu smrt, Allaha mi, ne ćeš više vidjeti svoje Rumelije!  Ti znadeš dobro, da se veliki vezir ne šali!

XIX.

"Borit ćemo se do skrajnosti!" bijahu riječi velikoga vezira, kada je u jutro 7. rujna izašao iz sultanova šatora, gdje je tobože primio zapovijedi careve za juriš, što ga je toga dana imala izvesti cjelokupna turska vojska. Taj dan imao je biti najodlučnijim u toj vojni. Siget je već napola razvaljen, oko samoga grada sve samo jedna velika hrpa pepela, obgorjelih greda i ogromna gomila mrtvih tjelesa turskih bojovnika. U samomu gradu nestalo je već i hrane, koju je progutao požar, kada su izgorjele gradske konjušnice i žitnica. A da nevolja bude još veća, uzmanjka u gradu i vode. Izmučene žene i bijedna uplašena djeca umirahu 0d teške žegje na očigled svojih muževa i otaca, koji s tugom u srcu gledahu, gdje im u groznim mukama izdišu oni, koji im bijahu tako mili i dragi.

Vídeći Zrinjski toga jutra osobitu žurbu u turskomu taboru, iščekivao je, da će Turci poduzeti nešto neobična. Nekim posebnim, dosele još neosjećanim čuvstvima, motrio je toga jutra osvit rumen zore, izlazak sunca i onu bisernu rosicu što se u svim mogućim bojama prelijevala i blistala po obližnjemu drveću, lišću i travi. Kao da mu je nešto šaputalo da je to valjda zadnje jutro što gleda sve te ljepote veličajne prirode božije. Već od prvoga dana kako se zatvorio u Siget, znao je da mu nema drugog izlaza van: ili sramotno predati ili slavno izginuti. No ipak je u njemu živjela nada da će mu kralj pohrliti s vojskom u pomoć i izbaviti ga iz teškoga i opasnog položaja. Ali kada je uvidio kako dan za danom gine u nepovrat, kako se ruši nova i stara Varoš, kako turski topovi uništavaju bedeme samoga grada, i gdje mu evo konačno ponestalo ne samo hrane već i vode, sada vidi da je sva njegova nada pusta i da već kuca posljednji čas njemu i njegovim vjernim vitezovima. I premda je gledao smrti u oči, nije se u njegovu srcu ragjala nikakova tjeskoba i strah, već naprotiv čvrsto uvjerenje da će učiniti veliko i junačko djelo ako sa svojim vjernim prijateljima položi život svoj za krst časni i slobodu zlatnu.

Samo jedno ga pitanje mučilo:

hoće li od te njegove velike žrtve biti koristi po otačbinu i kršćanstvo? Hoće li vojvode kraljevske vojske shvatiti svu veličinu te njegove žrtve i bar nakon njegove smrti uprijeti sve sile da oslabe moć tursku u Hrvatskoj í Ugarskoj? Čemu sav toliki napor, čemu sva tolika zamjerna junaštva ako oni koji ostanu iza njega, ne će izrabiti zgodu da pod Sigetom oslabljenu tursku silu još jače i oslabe i da već jednom odlučno obračunaju sa Sulejmanom. Kada je on s neznatnom šačicom svojih junaka bio kadar evo već mjesec dana da odolijeva silnoj turskoj vojsci, kud i kamo više moći će odoljeti složna i brojna kraljeva vojska. Ali poznavajući već otprije neodlučnost kraljevih savjetnika i plahost vojvoda, predvigjao je dobro da će i njegova žrtva možda još za nekoliko desetljeća biti prerana. Koliko su već puta mogli potresti temeljima osmanlijskoga carstva, da je bilo u kraljevih savjetnika onoliko volje i srčanosti kao u njega!

l sada evo, gdje su Turci već cio mjesec dana uzalud podsjedali Siget, gdje je na tisuće njihovih vojnika izgubilo glave, gdje su redovi sultanove vojske tako silno prorijedili vojvode carske vojske niti se ne miču nego još uvijek krzmaju i dršću pred imenom Sulejmanovim. Sakupiše se kod Gjura, odakle se s kršćanskom vojskom, što ju je kralj Maksimilijan dao sabrati, ne usugjuju príteći u pomoć Sigetu, nego mirno čekaju. A on neka se bori za cijelu državu!

I pomisao na tu neodlučnost i na taj nehaj carskih vojvoda upravo ga do skrajnosti ogorčila, te samo velika ljubav prema domovini uzdrži ga na svom mjestu do smrti.

A neki nutarnji tajni glas šaputao mu neprestano toga jutra, da je taj čas smrti evo upravo danas kucnuo. Toli duga iščekivana pomoć od kralja Maksimilijana nije stigla. Siget bio je već skoro posve razvaljen. Ponestalo mu hrane i vode, izginulo mnogo branitelja a ostala ih tek nekolicina, ali i s tom neznatnom nekolicinom nije se htio predati, već je odlučio boriti se do skrajnosti.

Pa kada je vidio gdje tursko topništvo baca u grad ognjene strjelice i lopte, gdje se diže konačno sva sila sultanova da grad posvema sravni sa zemljom, ode u gradski toranj, dozva svoga vjernog slugu Crnka i reče mu:

- Dijete moje, naš posljednji čas kuca! Dvojim da ćemo danas gledati još zapad sunca. Nama nema pomoći. Idi zato u gornje odaje i donesi mi moje najsjajnije odijelo. Kada mi je već umrijeti, hoću da poput junaka padnem mačem i u ruhu kakovo dolikuje Zrinjskomu.

I u tren oka odbaci kacigu i oklop, obuće kratku ječermu i preko nje ljubičastu baršunastu dolamu. O vrat objesi teški i dragocjeni zlatni lanac. Na glavu si metnu zlatom vezeni kalpak s perom od čaplje i s dragim kamenom sprijeda. O bedra opasa sablju, najvjerniju drugaricu svoju, koja mu se nigda dosele iznevjerila nije i uze još u mke lagani okrugli štit, kojim će se na čas zaštititi od udaraca neprijateljskih_ U postavu svoje skupocjene dolame dade ušiti stotinu dukata, da bude plijena onomu koji ga mrtva dobije. Konačno uze k sebi gradske ključeve, da ne dogju neprijatelju u šake, dok bude njemu na ramenima glava.

Ovako odjeven stupi iz svoga stana megja vitezove. Ugledav ga u odori koju je oblačio samo na najveće svečanosti, razumješe svi, što bi imalo to značiti.

- Provala iz grada! - šapne Lovro Juranić drugu Vuku Papratoviću, koji je stajao do njega s Petrom Patačićem i Nikolom Kobačem. '

- I ja bih rekao, ~ odvrati Papratović. - Zadnji je čas kucnuo! i

Meutim je već Zrinjski stupio na sredinu, dao im desnicom znak da stupe bliže, pa tada im reče:

- Braćo moja, branitelji krsta časnoga i otačbine! Posljednji nam evo čas izbija. Ali prije nego li vam klonu hrabre desnice, prije nego li vam ugasnu sjajne oči, dogjite redomice ovamo na moje očinske i prijateljske grudi, da se zagrlimo.

I kao što se nejaka djeca okupljaju oko krila majčina, tako se okupiše hrabri branitelji sigetski oko svoga div-vogje. Poput dječice pristupahu k njemu da jamačno za zadnji put prime poljubac i zagrljaj od njega.

A kada ih je se redom izljubio, produlji:

- Sinci moji! Cio već mjesec odbijamo silu sultanovu od našega grada, koga nam kralj preda na vjeru, da ga branimo. Što je bilo u našim silama, učinismo. Držim, da smo časno ovršili svoju dužnost. Ali sada, kada nam ponesta i hrane i vode, sada smo prisiljeni da učinimo i zadnje djelo. Provalit ćemo iz grada, pa što višnji Gospod dade! Malo nas je, ali budimo i u ovom zadnjem trenutku lavovi, borimo se hrabro, da kršćanstvu i osmanstvu pokažemo, kako Hrvat umije mrijeti za kralja i Hrvatsku! Nema sumnje, svi ćemo izginuti, ali naša smrt bit će samo lijep završetak onoga velikog djela, na koje nas je pozvao kralj i ljubav domovínska. Naša posljednja borba bit će za Boga i Hrvatsku!

- Za Boga i Hrvatsku! - odgovori oduševljeno mala četa i podigne u vis gole mačeve i natisne za kneziom, koji je odlučno stupao prema gradskim vratima. Tu se na čas zaustavi i naloži topniku Jurju Horvatu, da posljednji put opali veliki top, čim se spuste gradska vrata. Teški lanci, na kojima je visio gradski most, koji je ujedno služio kao vrata, zacviliše, top se ispruži a njegov naboj što ubije što rani do šest stotina Turaka. U tili čas nastade u neprijateljskoj gomili cio put, kojim Zrinjski provali iz Sigeta. Uz njega je stupao hrabri mu ljubimac Lovro Juranić, držeći u ljevici kraljevsku zastavu a u desnici britki mač.

- Isuse! Marijo! - zazivahu naši.

- Allah! Allah! - vikahu Turci.

A Zrinjski je poput gordoga diva, lavljom snagom i maldenačkim oduševljenjem, držeći u lijevoj samokres a u desnoj mač, sjekao oko sebe, obarao guste redove turske i neprestano krčio si dalje put, dovikujući sveudilj svojim vjernim vitezovima:

- Naprijed junaci! Za mnom za Boga i Hrvatsku!

Ali u to puče puška iz redova janjičarskih i pogodi Zrinjskoga u same junačke grudi. Iz duboke rane brizne sva sila krvi i zakrvari ječermu i dolamu, ali on još ne pušta mača iz desnice nego se bori poput lava i još neko vrijeme dovikuje svojima:

- Naprijed, braćo! Za vjeru Isusovu i za Hrvatsku!

- Za Boga! Za Hrvatsku! - odgovore opet sigetski lavovi i zabijahu se poput klina u guste turske redove!

Ali u taj tren pukne i druga puška, a tane njezino pogodi Zrinjskoga izmegju desnoga oka i uha. Nikola onesviješćen pade na zemlju. Vjerni njegovi drugovi priskoče sada k njemu, da ne puste neprijatelja do njegova tijela. Bijaše to živi zid oko slavnoga junaka, komu izbijahu zadnji časovi života.

Videći Turci Zrinjskoga polumrtva, navale na vjerne njegove kao krvožedne nemani. Nastade strahovita borba i klanje. Nekoliko desetaka preostalih Vitezova borilo se s tisućama razbješnjelih janjičara, koji sijeku divlje i bez prestanka. Oštrice sijevaju poput bljeska, padaju na glave ustrajnih sigetskih junaka, koji zazivajući ime Isusa i Marije, ginu dostojno uz svoga velikog vogju davši svoj život za krst časni i slobodu zlatnu. Uz polumrtvoga Zrinjskoga pade Vuk Papratović, Petar Patačić, Nikola Kobač i drugi. Ne dugo zatim klone i ljevica mladoga Lovre Juranića a kraljevska zastava padne do nogu Níkolinih zajedno s neustrašivim barjaktarom.

Lavovi sigetski ležahu u jednoj gomili oko svoga velikog vogje. Izvršiše veličajno djelo, kakvome nema premca u povjesti naroda. I sada tek postadoše Turci gospodari Sigeta. Poput bijesne vodene bujice, koja sve ruši i obara što joj dolazi na dohvat, provališe u sam nutamji grad, te stanu grozno klati i sjeći žene, starce i djecu. A dok je divljač turska klala po Sígetu, dotle je strašni plamen zahvatio gradski toranj u kom je bilo mnogo puščanog praha. Nekoliko stotina nih, držeći da je u tornju pohranjeno sigetsko blago, navale prema njemu. Ali upravo u taj čas lizne plamen u barut, silni dim uz strašni plamen sukne put nebesa a grozna grmljavina zatutnji, potrese temeljima gradskoga tornja i za čas bijaše već sve na tisuće í tisuće komada u uzdušnim visinama. Pod ruševinama posljednjih ostanaka sigetske tvrgje nagje tri tisuće Turaka svoju smrt. Skupo li platiše jadnu svoju pobjedu. Još žalosníje bješe, što te pobjede živ ne dočeka car Sulejman.

Aga janjičarski, da dade oduška svojoj mržnji na Zrinjskoga, dade m na jednom turskom topu odrubiti glavu i nataknu ju zajedno s glavama ostalih Vitezova na kolce, te ih tako pusti puna dva dana, t. j. 7. i 8. rujna pred sultanovim šatorom. Oko njihovih glava usadiše i kršćanske zastave kao znakove svoje pobjede.

Truplo Nikolino ukopa pako Mustafa Vilić-Banjalučanin, koji je negda bio nejgovim sužnjem, te mu se sada desila prilika da mu tom zadnjom počasti iskaže zahvalnost za čovječno postupanje, koje je uživao kao sužanj u njegovu dvoru.

Glavu Zrinjskoga posla 9. rujna veliki vezir svomu bratu Mustafi, paši budimskomu, a ovaj ju opet otpremi carskomu vojvodi Salmu, poručiv mu, da će se i njemu isto dogoditi kao i Zrinjskomu, ako ne preda grada Gjura sultanu, kada dogje poda nj.

Dobivši Sal časne ostanke velikoga junaka, dopremi ih 14. rujna s najvećim vojničkim počastima u kraljevski tabor.

U gjurskoj glavnoj crkvi ostade izložena do 18. rujna. Taj pak dan u jutro upute se u crkvu najugledniji muževi iz kraljevskog tabora. Glava bude odanle dignuta, a zatim ju vojska sprovede s velikom slavom do izvan tabora, a dalje ju oveze Nikolin sin Juraj, svak Franjo Tahi i zet Baltazar Baćan u sv. Helenu kod Čakovca, gdje su ju položili na vječni upokoj u obiteljsku grobnicu, uz grob Nikoline žene Katarine Frankopanke Ozaljske, koju je on toliko ljubio.

XX.

U onim teškim danima, kada je Zrinjski bio najtežu borbu s turskom silom pod Sigetom, čuvao je ban hrvatski Petar Erdedi s nekoliko tisuća vojske istočne granice Hrvatske. Do njega su dopirali često glasovi 0 teškoj, nadčovječnoj borbi što ju vodi

Zrinjski sa Sulejmanom. Slutio je i on, da se šaka ljudi ne će odhrvati tolikoj sili turskoj, ali je utvrdo vjerovao, da će kralj s brojnom vojskom, koja je tratila uzalud dragocjeno vrijeme pod Gjurom, ipak priteći u pomoć Sigetu. Koliko bi još mrzio Nikolu, ipak je osjećao potrebu, da mu se priteče u pomoć, jer tu, gdje se radilo o dobrobiti domovine i kršćanstva, tu je prestajala i njegova mržnja. U Zrinjskomu kao branitelju Sigeta gledao je sada diva i junaka, te mu se počeo sve više diviti. A kada mu stigoše glasovi o smjeloj provali Nikolinoj iz Sigeta i o njegovoj junačkoj smrti, tada je nestalo i posljednjeg traga mržnje i on je bolno zavapio:

- S Nikolom Zrinjskim izgubismo vrlo mnogo!

A te riječi ponovio je mjesec dana poslije i na njegovu grobu, koga je naročito pohodio zato, da se pokloni sjeni takvoga junaka i da se pomoli za upokoj njegove plemenite duše. Dugo se nije mogao odijeliti od groba njegova.

A kada je stupio na vrata crkvice, osvrne se još jednom na onu veliku kamenu ploču i reče:

- O, kamo sreće, kada bi naša bijedna Hrvatska imala više ovakovih značajeva, kao što je bio on!

A još je nešto bilo, što je sve više mekšalo srce Petrovo. Lijepa njegova kći počne sve više venuti. Sa osobitom bolju opazi to jednoga dana san Petar Erdedi.

Anice, tebi nije dobro, - zapita je iza toga otac.

Nije, oče.

A što ti je?

Ne znam; valjda se prehladih.

- No, to bi lijepo bilo, da mi sada oboliš. Sada kada ti spreman svatove, ti se hoćeš razboljeti.

- Svatove, oče? Ne razumijem, - reče djevojka nešto osupnuta.

- Pa da, svatove; samo mi ozdravi.

- A za koga to, oče, hoćeš da ozdravim?

- Evo ti kažem, kćerko: za Gjuru Zrinjskoga. Samo mi ozdravi.

Anka se nehotice potrese, na blijedo lice udari joj crven, začugjenim očima pogledavši oca svoga.

- Što ti rekoh, kod toga ostajem, - ponovi otac; - samo mi ozdravi.

- Hvala oče. Ali možda je prekasno, - reče Anka i zaplače, pokrivši lice obim rukama svojim.

I doista, u Petrove kćeri ugnijezdila se teška bolest. Otkako joj je ono „otac odbio vruću želju, da pogje za Gjuru, od onda je uhvati duboka tuga. Istina, jedno od drugoga nije bilo tako rastavljeno, da ne bi doznavali, kako jedno o drugome neprestano misli, Anka o Gjuri, Gjuro o Anki - pa se već našlo i glasnika, koji su to dojavljivali - ali razorena sreća, o kojoj su već tako ugodno sanjali, razori im radost, osobito knjeginjici Anki. A kako u takom stupnju žalosti popusti čitavo tijelo gubeći svoju otpornost, nije čudo, da i bolest tada radije na nj dogje. Pa tako se i nježno tijelo knjeginjice to lakše razbolje, te poče ginuti sve više i više. Badava se upotrebljavalo sve, što bi joj moglo što skorije pribaviti zdravlje, njezina bolest nije se mogla više zaustaviti. Knjeginjica se rušila 0d dana u dan, - dok jednoga dana tiho, s Raspetim u ruci, za uvijek ne usne.

Tako mržnja ragja smrću, ali ne samo u pojedinca nego i u cijelog naroda. Ne bilo joj traga u nas!