Siget - Povjest Hrvata - Vjekoslav Klaic, 1911

 Source: Povjest Hrvata by Vjekoslav Klaci

This is copied from an OCR'ed pdf and there might be errors.

The accents are definitely screwed up on many letters that require accents 

such as ć, č, š, ž.

Tezkom mukom izradio je, da je sabor dozvolio ratnu dacu po dva zlatna forinta od svakoga kmetskoga selišta (ili porte), izuzevši one krajeve, koji su minule godine stradali od turskoga pljackanja. Obnovljene biše još prijašnje odredbe glede stajace vojske i obcega ustanka (insurekcije). Na posljedku bi još upravljena molba na kralja, da još ove godine ili na početku dojduće sam glavom sabor obdrzava. Zaključi saborski zajedno s knjigom prituzaba biše poslani kralju u Augsburg, koji ih je 2. svibnja 1566. ondje i potvrdio.

Kud i kamo srecniji bio je Maksimilijan u tudjini. Papa Pio II. dao mu je 50,000 dukata, a španjolski kralj Filip II. 200,000 kruna. Njemački drzavni sabor, koji je 23. ozujka 1566 sam otvorio, dozvolio mu je 30 travnja oko 1,700,000 forinti, a jednaku svotu za dalje tri godine zajedno, tako da je mogao unovaciti mnogo njemačkih vojnika, po prilici 12-14,000 pješaka i nekih 10,000 konjanika. K tomu pridodje 7,000 konjanika iz ceških zemalja, 1,900 iz dolnje i gornje Austrije, 1500 do 1,700 konjanika, koji se oko »dvorskih zastava« kralja Maksimilijana i brata mu Ferdinanda Tirolskoga okupiše, i napokon 3,500 ugarskih vojnika, koji se nadjose u logoru svoga kralja. Bilo je medjutim pomoći i iz drugih kršćanskih zemalja. Iz Francuzke doveo je mladi herceg Guise 100 Ijudi, iz Italije herceg od Ferrare 800 konjanika. Herceg od Firence poslao je 3,000 pješaka, a herceg od Savoje 200 pješaka i toliko isto konjanika. S papinim darom unovacilo se je 2,000 pješaka.

Tako se napokon naslo u kraljevskom logoru izmedju Starigrada i Komorana na okupu preko 40,000 vojnika, polovicom pješaka i polovicom konjanika. Nadalje stajale su u znatnijim mjestima i jake posade, kao 6,000 ugarskih vojnika pod Dersffyjem kod Njitre, i 5,000 Ijudi u Kosicama pod Schwendijem. Bilo je posada i u juznougarskim gradovima; tako u Gjuli 2,600 momaka, kojima je zapovijedao Vladislav Kerecenji, onda u Sigetu, gdje je tadanji kapitan, knez Nikola Zrinski, skupio 2,500 - 3,000 junaka, medju njima mnogo Hrvata (Petar Farkasić, Vuk Papratović, Petar Patacić, Caspar Alapić, Lovro Juranić, Ivan Novaković, Stjepan Orsić, Juraj Radmanović i dr.). Knez Nikola Zrinski bijase još 23. travnja 1566 u svome gradu Cakovcu sastavio svoju oporuku (preporučivsi medju inim svoju zenu i djecu zagrebackomu biskupu Jurju Draskoviću, vrhovnomu krajiskomu kapitanu Ivanu Lenkoviću, Vladislavu Kerecenju i Ivanu Alapiću); dne 12. svibnja već je u Sigetu, odakle dopisuje s nadvojvodom Karlom i skuplja cete za obranu povjerene mu tvrdje.

Dok je glavna vojska pod samim kraljem i nadvojvodom Ferdinandom imala braniti Ugarsku, povjereno bi nadvojvodi Karlu, da s vojskom iz nutarnjoaustrijskih zemalja (Stajerske, Kranjske i Koruske) brani Hrvatsku, Slavoniju i Medjumurje. Vrhovni kapitan krajiski Ivan Lenković u to se vrijeme mnogo ne iztice, ah to više njegov zamjenik Herbart Auersperg. Ovaj je već u ozujku okupio oko sebe sve cete hrvatskih kapitanija, te podjedno pozvao i kranjsku gospodu. Pozivu njegovu odazvala su se zaista braca njegova Dietrich i Weikhardt, zatim grof Ivan Auersperg-Schonberg, kapitan kranjskih vitezova Jošt Josip Turn i drugi. Napucen od nekoga Simuna Zecića pokušao je Herbart u prvoj polovici travnja 1565 da iz Bihaca i Ripca provali do turske Udbine, pa da je osvoji. No kad je iz Zavalja, gdje je nocio, htjeo da se preko visoke Plješivice (Vrazi vrtal, Teufelsgarten) spusti u Krbavu, odvratiše ga od toga domaci krajisnici tim, da bi mu Ijudi i konji od silnog snijega i blata nemilo stradali. Tako se je opet vratio u Ripac, odakle je na sam Uskrs, 14. travnja provalio u Bosnu, te citav kotar Lusci poharao. Spalivsi do 300 kuca, poubivsi i zarobivsi mnogo Turaka, te ugrabivsi dobar plijen sklonio se je na uskrsni ponedjeljak kasno po noci u Bihac.

Malo dana poslije, naime 5. svibnja, sastao se je u Zagrebu sabor hrvatski. Biskup Juraj Drasković prosvjedovao je tom prigodom, sto se za njegov grad Hrastovicu, koji je na udaru Turcima, kraljevstvo slabo ili nikako ne brine. Sabor je na to zaključio, da se mora podati pomoć recenomu gradu proti neprijatelju, pace je odredio i nacin, kako da se utvrdi. Nadalje su sabrani stalezi odlučili, da se s mjesta (statim) dignu na oruzje pod zastavom bana Erdeda, te da nitko ovaj put ne bude oslobodjen od polazka na vojnu (ut nemo liber sit a praesenti exercituacione). Još bi odredjeno, da se posalju poklisari nadvojvodi Karlu, koji ce traziti, da se broj vojnika u banskoj ceti povisi i placa za njih doznaci. Da se napokon brojnoj vojsci u zemlji osigura zivez, zakljuceno bi, da se zito i vino ne smije izvan zemlje prodavati. Svim tim ustanovama, pa i drugiina, skupilo se u kraljevstvu toliko vojske, da je mogla ne samo braniti krajiske gradove, nego u zgodan cas i provaljivati u susjedne sandžake bosanske. Medjutim bijahu u Ugarskoj već pojedine pase zapoceli ratovanje.

Budimski paša Arslan (Oroslan) navalio je 5. lipnja 1566. na tvrdu Palotu zapadno od Stolnog Biograda, ali je već za deset dana uzmakao, kad su grofovi Helfenstein i giurski kapitan Salm u pomoći joj pritekli. Na to je Salm ne samo zauzeo susjedni Vesprim, nego sredinom srpnja i dobro utvrdjeni Totis. Snovalo se pace udariti i na Ostrogon. kad no ie krali Maksimilijan zapovjedio, da se voivode ogranice na obranu, jer se već javljalo o dolazku sultanovu.

Stari i od uloga skrseni Sulejman nije mogao pravo stajati ni na konju jahati. pace je i duševno bio zahirio; uza sve to bijase se rijesio da sam glavom vojsku vodi. U jednu ie ruku htjeo izpuniti svoju vjersku duznost a u drugu oprati ljagu, nanesenu njegovoj casti, sto mu je vojska pred Maltom bila potucena. To je trinaesta vojna. koju je sam vodio. Dne 29. travnia krenuo je iz Carigrada; tek u drugoj polovici lipnja stigao je u Zemun, gdie ga je po njegovu nalogu sa sjajnom druzinom dočekao erdeliski vojvoda Ivan Sigismund. Vojvoda pao je 29. lipnja tri puta preda nj na koljena, te mu predao bogate darove. Sultan primio ga je kao Ijubljenoga sina, te mu je obecao, da ne ce mirovati, dok ga ne ovjenca ugarskom krunom. Sutradan uzvratio mu je sultan takodjer bogatim darovima, koje su 22 causa nosili, pridavsi još cetiri prekrasna konja, koje je vrhovni konjusnik doveo. Na razstanku 1. srpnja rekao je sultan vojvodi: »Pobrini se za vojsku, barut, olovo i novce; ako ti sto uztreba, javi mi, da ti dadem, sto trazis.«

Sulejmanu bijase poglavito do toga, da osvoji one tvrdinje, koje su zaustavljale dalje sirenje turske vlasti, a to su bile Gjula na iztoku, Siget na zapadu i Jegar na sjeveru. Na Gjulu poslao je vezira Pertav-pasu sa 25,000 konjanika i pješaka, te 2,000 janjičara, odredivsi, da mu se pridruzi temesvarski paša i krimski Tatari. Nakon podsade od dva mjeseca prorijedila se junacka posada tako, da se je napokon kapitan Vladislav Kerecenji s preostalih 500 Ijudi 3. rujna morao predati uz pogodbu da slobodno iz grada izadje. Na to su Turci zauzeli još susjedne manje tvrdinje Jeno i Vilagos, pa tako posve zatrli vlast kralja Maksimilijana u krajevima onkraj srednje Tise.

Sam Sulejman, kaze se, smijerao je izprva s glavnom vojskom udariti na Jegar; ali kad mu je stigla vijest, da je Nikola Zrinski razbio kod Siklosa jednu tursku cetu, odlučio je poci ravno prema Sigetu, koji mu je i onako više smetao od Jegra. Ali prelazom preko rijeke Drave, koja bijase nabujala, zategnulo se je napredovanje, tako da je tek 1. kolovoza turska vojska doprla do Sigeta, a 6. kolovoza sam Sulejman. Koliko je vojske turske opasalo grad, tezko je osjeci, jer se vijesti ne podudaraju; ali nema dvojbe, da je bilo preko 100,000 za boj odredjenih momaka, a topova sto većih sto manjih preko dvije stotine.

Siget dijelio se je tada na novu varoš (na jugu), na staru varoš i na stari grad (na sjeveru). Ove tri cesti Sigeta bile su medju sobom spojene mostovima, od kojih je onaj, koji je spajao staru varoš s gradom, bio prilicno dugacak, dok je drugi izmedju obiju varoši bio mnogo kraci. Glavna obrana mjestu bile su mocvare potoka Almasa, koje su ga pretvarale u otok, po cemu je i dobio magjarsko ime Siget (= otok). Najjace je bio utvrdjen stari grad, koji doduse nije imao kamenih zidova, nego samo od drva i zemlje podignute bedeme i pet bastiona. Tek u nutarnjem dijelu toga grada, u koji se takodjer mostom ulazilo, stajala je jedna kula od kamena, u kojoj se je cuvao puscani prah. Nikola Zrinski bijase se svime obskrbio za dulju podsadu toga grada, tako da je narocito hrane bilo na pretek.

Doznavsi da su Turci na domaku, skupio je svu posadu i za oruzje dorasle gradjane u nutarnjem dijelu staroga grada, gdje su mu prisegli vjernost i poslusnost do smrti, posto se je on prije zavjerio ovim rijecima:

»Ja Nikola knez Zrinski obecajem najprije Bogu velikomu, zatim njegovu velicanstvu, nasemu sjajnomu vladaru i nasoj ubogoj domovini i vama vitezovima, da vas nikad ne cu ostaviti, nego da cu s vama zivjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!«

Još je svoga necaka Gašpara Alapića proglasio svojim zamjenikom, ako bi ga smrt zatekla.

Namah 7. kolovoza zapoceli su Turci udarati na novu varoš. Podsada trajala je punih mjesec dana. Jedan od hrvatskih junaka, koji je nakon pada Sigeta dopanuo turskoga suzanjstva, pa se onda za veliku svotu novaca odkupio, sastavio je u hrvatskom jeziku vjernu i potanku povjest te podsade. Njegovo je djelce po zelji Ivana Auersperga ljubljanski Slovenac Samojlo Budina preveo na njemački i latinski jezik. Hrvatski izvornik ili je negdje zametnut ili je propao; latinski prijevod Slovenca Budine izasao je stampom u Becu godine 1568., pa tako nam je sacuvan obsezan opis sigetske katastrofe od ocevidca, koji je sam u onoj strasnoj borbi sudjelovao.

Nova varoš, kako je bila slabo utvrdjena, nije se uza svu junacku obranu mogla dugo

odrzati. Već 9. kolovoza morao ju je Zrinski napustiti i spaliti, te uzmaknuti u staru varoš. No i tu su Turci osvojili nakon deset dana (19. kolovoza), kojom su prigodom izginuli brojni branitelji, jer se nijesu za vremena mogli skloniti u grad. No i Turaka ostalo je mrtvih do 3,000 momaka. Još za podsade stare varoši poručio je Zrinski kralju Maksimilijanu u logor kod Gjura,

»da ce, ako mu dodje do nevolje, staru varoš upaliti, te se u grad povuci,
da se tu brani do posljednjega covjeka.«

Osobito krvava bila ie borba za stari grad. Veliki vezir Ahmed Sokolović pokušao je izprva predobiti Zrinskoga, doglasivši mu pirmorn na odapetoj streljici, da ce mu darovati citavu Hrvatsku, ako mu Siget predade. Malo zatim zarobili su Turci u Medjumurju trubljaca Jurja Zrinskoga, najstarijega Nikolina sina. Sulejman uze na to trubiju toga trumbetasa, na kojoj je bio grb porodice Zrinskih, te ju posla u grad Nikoli s porukom: »neka mu grad predade, jer ce mu inace pogubiti sina, koji je u njegovoj vlasti. «  Napokon baciše Turci u grad više pisama na hrvatskom, magjarskom i njemačkom jeziku, pozivajuci branitelje, da u ludo ne gube glave, već neka se predadu, pa ce ih silni sultan bogato nagraditi. Ali sve te poruke i prijetnje nijesu koristile.

Posto su Turci neprestano danju i nocu kroz više dana na grad pucali, te mu bedeme na više mjesta razvalili, odredi veliki vezir Sokolović za 26. kolovoza obci juris. Ali taj bi suzbit, pri cemu su branitelji ugrabili dvije turske zastave, te ubili egipatskoga namjestnika Alipašu i zapovjednika topnictva Aliportuka. Još je zesci bio juris 29. kolovoza na godisnjicu pada Beograda, Muliadkoga boja i uzeca Budima. Sam sultan, premda tesko bolan i nemocan, zajasio je konja i pokazao se vojnicima, da ih obodri. Ali junacki branitelji suzbijali su sve navale od jutra do mraka, pace su zarobili janjičarskoga agu.

Sad su Turci stali lagume kopati, da ovako razvale stari grad. Od 2. rujna kopali su pod bastionom, zvanom »brdo«, koju bijase nekad Nadazdi podigao, pa izpuniše lagum drvom, slamom i barutom. Zrinski je doduse na to jurišajuce Turke dočekao i još jednom suzbio; ali kad je na to vjetar dunuo, te je grad stao gorjeti, morao ga je Zrinski zajedno sa zairom, hranom i bijednim ziteljima prepustiti Turcima, pa se s ostatcima posade skloniti u nutarnju, najtvrdju cest grada. Medjutim bijase Sulejman već 4. rujna umro, ne dočekavsi ni pada Sigcta, a ni glasa o padu Gjule.

Veliki vezir Sokolović zatajio je sultanovu smrt svima, pace i samim vezirima, te je prigodom jurisa 5. rujna namjestio mrtvo tijelo njegovo na stolac uz prozor njegova satora, kao da ziv gleda svoje hrabre borce.  U isti inah poslao je Sokolović k Sulejmanovu sinu i svome tastu Selimu II, pouzdana glasnika, da mu javi smrt ocevu, te ga pozove, neka sto prije pohita u tabor medju svoje vojnike. Da i dalje zavara Turke, pridrzao je Sokolović sav dosadanji red i obrede (dao je za sultana jelo pripravljati i u odredjeno vrijeme glasbi pred njegovim satorom udarati), kao da je sultan još svedjer na životu.

Zrinski nije se više mogao dugo drzati u nutarnjoj cesti staroga grada. Imao je uza se jedva još 500 junaka. Kad su k tomu Turci 7. rujna već od rane zore stali na ostatak grada bacati ognjene strijele i lopte, te ga zapalili zajedno sa stanom samoga Zrinskoga, i kad se je zatim citava turska vojska spremila na juris, odlučio je knez Zrinski, da ce radije iz grada provaliti i junacki poginuti, nego u gradu kukavno izgorjeti.

Najprije dade iz svoga stana iznijeti svoje dragocjenosti i blago, te sve pobaca u vatru. Onda dozva svoga vjernoga sluzbenika Crnka, te se s njegovom pomoći zaodjene sjajnim odorama. Na glavu je nasadio zlatom vezeni kalpak s perom od caplje i dragim kamenom sprijeda. O bedra opasao je sablju, a u ruke uzeo je lagan, okrugao stit. U podstavu dolame dao je usiti sto ugarskih dukata, da bude plijena Turcinu, koji ga u ruke dobije. Napokon uze k sebi gradske kljuce, da ne dodju neprijatelju u ruke, dok bude njemu na ramenima glava. Tako odjeven i priredjen podje iz svoga stana medju preostale branitelje, koji su ga već pripravni čekali u gradskom dvoristu blizu vrata, gdje je stajao naperen jedan top, napunjen komadima zeljeza i tanetima.

Opomenuvsi još jednom svoju vjernu cetu, da ne zali poginuti za svetu vjeru Isusovu, za kralja i domovinu zapovjedi, da se spuste gradska vrata i opali top, koji je oborio brojne Turke pred mostom i utro tako put u gomili neprijateljskoj. Sada provali Zrinski s cetom svojom, pred kojom je Lovro Juranić nosio kraljevsku zastavu. Zrinski, kako je bio prvi medju svojima, obori jednoga turskoga castnika samokresom, a onda stade macem sjeci na sve strane. Turci mu dovikivahu, da ne gubi ludo glave, već neka se preda na milost sultanovu. Napokon ga pogodi neprijateljsko zrno u glavu i on pade na zemlju. Oko umirucega vojvode nasta silno kresevo, u kojem su branitelji izginuli, na sto su Turci još zivoga Zrinskoga odnijeli pred janjičarskoga agu, koji mu je na Kocijanovu topu dao glavu odrubiti.

Kad su na to slavodobitni Turci provalili u nutarnju cest grada, da plijene i robe, poleti kamena kula, n kojoj je bilo mnogo baruta, u zrak, te pokopa u svojim rusevinama 3,000 neprijatelja. Od branitelja grada Sigeta izginuse gotovo svi; Turci pokloniše život samo nekima izmedju njih, kao Zrinskovu sluzbeniku Crnku, mladomu Berti Gereciju, Stjepanu Orsiću i Gasparu Alapiću, potonjemu banu hrvatskomu. Crnka i Alapića izkupio je poslije iz turskoga suzanjstva knez Juraj Zrinski, Nikolin sin. Glavu Nikole Zrinskoga natakao je Sokolović na kolac pred sultanovim satorom, gdje je dva dana stajala; dne 9. rujna posla je svomu bratu, budimskomu pasi Mustafi, a ovaj je odpremi grofu Salmu, Poslije je Nikolin sin Juraj prenese u Cakovac, gdje bi sahranjena u porodicnoj grobnici u pavlinskoj crkvi sv. Jelene. Turke je stajalo podsjedanje i uzece Sigeta 18,000 konjanika i 7,000 janjičara.

Za podsjedanja Sigeta i Gjule stajao je nadvovoda Karlo u Medjumurju kod Preloga  vojskom od 10,000 momaka iz nutarnjoaustrijskih zemalja. Njemu su bili podvrgnuti hrvatski ban Petar Erdedi i zamjenici vrhovnoga kapitana krajiskoga Ivana Lenkovića, po imenu Vid Halek u Slavoniji i Herbart Auersperg u Hrvatskoj. Sam Karlo poduzimao je iz Medjumurja navale prema Boboviscu ili Bobovcu, te je tako jednom prigodom razprsio jednu tursku cetu od 4,000 Ijudi. Zamasnija bila su cetovanja bana Erdeda i Herbarta Auersperga, sto su ih ovi izvodili po nalogu nadvojvode, ne bi li tako smeli sultana pri obsjedanju Sigeta. Dne 29. kolovoza nasli su se kod Topuskoga na okupu ban Erdedi, Herbart Auersperg i kapitan kranjskih pomoćnih ceta Jošt Josip Thurn. Uza se imali su do 3,000 konjanika i cetiri banderija pješaka. Bilo je tu i hrvatskih knezova, kao Franjo Frankapan Slunjski, sa svojim lakim konjanicima.

Sva ta vojska udarila je prema Uni, da zaprijeti gradovima Novigradu i Kostajnici. Najprije oborili su se pješaci na Novigrad, dok su u isti mah konjanici pohitali prema Kostajnici, pa pustosili u harali niz Unu sve do Save i pozezkoga sandžaka. Jednima i drugima bili su kao zaledjehrvatski knezovi sa svojim lakim konjanicima. Ceta, koja je udarila na Novigrad, osvojilai zapalila je sarau varoš, te je stala podsjedati tvrdinju. U to je turska posada iz Kostajnice izašla, da podje u pomoć podsjednutomu Novigradu, ali ta bi od kršćanskih ceta dočekana, razprsena i u bijeg natjerana, tako da se je tek malo njih vratilo u Kostajnicu. Zapovjednik turski u Novigradu poceo je na to ugovarati o predaji uz pogodbu, da ga puste s posadom slobodno iz grada otici. No Auersperg i Erdedi nijesu vjerovali u te ponude, pa odlučiše nastaviti podsjedanje, da grad silom osvoje. Najednom se je proculo, da gradu dolazi u pomoć s jedne strane pozezki sandžak (Usraimbeg) sa 5,000 konjanika, a s druge hlivanjski sandžak (Holi-beg) sa 800 janjičara i toliko konjanika, koje je imao povesti sultanu pod Siget. Kad je na to pozezki sandžak presao Savu, te se zdruzio sa hlivanjskim sandžakom, ban se je Erdedi zajedno s Auerspergom rijesio za odlucni boj. I tako je u dolini Une nedaleko od Novigrada doslo do bitke, u kojoj su Turci bili razbiti i razpršeni. Sam pozezki sandžak dopanuo je tezkih rana, te bi zarobljen i poslanu Ljubljanu, gdje je više mjeseci bio u suzanjstvu, dok se nije za 30,000 dukata odkupio. Osim toga ostalo je mrtvih na bojnom polju sva sila Turaka, medju njima i hlivanjski sandžak Holibeg, koji je bio potomak jedne turske sultanije i prijatelj sultana Sulejmana. Suviše zapao je kršćane obilat plijen, kao svi topovi, mnoge bojne opreme, barjaci i gotovo sva prtljaga. Medjutim dobiše ban i Auersperg od nadvojvode Karla novih ceta, s nalogom, da provable prema Pozegi. Na tom cetovanju spalilisu jedan grad, u kojem je sandžak obicavao stolovati; zatim su poharali savkolik onaj kraj, te zarobili mnogo puka i stoke. Vratili su se kući tek onda, kad su im stigli glasi, da je Siget već pao.

Dok je ovako juzna vojska pod nadvojvodom Karlom sve moguce cinila, da smeta

Turcima pri podsjedanjn Sigeta, glavna je vojska na sjeveru stajala skrštenih ruku. Ugarski i hrvatski velikasi n ratnom vijecu. narocito velikovaradinski biskup Forgac i vrhovni konjusnik Franjo Tahi predlagali su doduse kralju i bratu mu Ferdinandu. koji su od 15. kolovoza u logoru boravili, da bi se udarilo na Ostrogon i tim odvratilo Turke od podsade Sigeta; ali strah Nijemaca bio je tolik, da nijesu htjeli ni cuti za kakvo odlucno poduzece. I tako je ratno vijece odlučilo, da se vojska pomakne samo do Gjura, pa da ondje u usancjenom logoru čeka na dalje dogadjaje. Još 15. listopada piše Antun Vrančić bratu Mihajlu ovako:

»Mi gubimo vrijeme zaludo boraveći u logoru kod Komorana. Izgledajuci nekakvu zgodu, ne znam kakovu.«

Sedam dana zatim, — 22. listopada, — razpustena bi vojska; neki manji odjeli biše poslani Schwendiju da s njima brani Tokaj od erdeljskoga vojvode, druge opet razmjestiše po ugarskim krajiskim gradovima, gdje su hrpimice ginuli od bijede i razpustenoga života; najveći dio vojske poslan bi kući. Mjesto Sigeta postade sada branikom jugozapadne Ugarske Kaniza;