Suleiman at Siget - by Rudolf Horvat 1902

PRIPOVIJESTI HRVATSKE POVIJESTI.

ČETVRTI DIO.

NAPISAO DR. RUDOLF HORVAT.

Source book

56. Sulejman pred Sigetom.

Maksimilijan je godine 1565. svršio rat s Turcima. Uzalud je pokušao, da sa Sulejmanom sklopi mir. Sultan baci u tamnicu poslanika Maksimilijanova, te 31. siječnja 1566. navijesti Maksimilijanu novi rat.

Sulejman je odlučio, da u novom ratu osobno vodi vojsku tursku. Spremivši se potpunoma, povede on 1. svibnja 1566. veliku vojsku iz Carigrada prema Ugarskoj. U Zemun stiže sultan 27. lipnja. Pred Sulejmanom prodriješe u Ugarsku dvije vojske turske, da paze na Maksimilijana, koji je kod Gjura sabirao čete svoje.

U ono je doba Nikola Zrinjski bio kapetan grada Sigeta. Doznavši, da se kod nedalekog Šikloša nalazi mala četa paše Mustafe Sokolovića, zaželi otkriti namjeru tursku. Zato pošalje prema Šiklošu svoga časnika Gašu Alapića sa 1000 pješaka i 500 konja-nika. Alapić navali na Turke pred zoru, kad su jošte spavali. Kako bijahu nepripravni, za čas ih Alapić smrvi, a vodju im rani. Iza toga pobraše junaci njegovi sve, što bijaše vrijednoga u taboru turskom, te se veseli vratiše u Siget.

Sulejman se upravo nalazio u Zemunu, kad mu stiže vijest o porazu kod Sikloša. Da se osveti Nikoli Zrinjskomu, staromu neprijatelju turskomu, krene sultan s vojskom svojom ravno prema Sigetu. Kad osvoji taj grad, poći će Maksimilijana potražiti u Beču.

Čim je Zrinjski doznao, da će Sulejman podsje-dati Siget, počne se spremati, da uzmogne izdržati opsadu. Najprije dade u grad dovesti dovoljno hrane, a onda se pobrine za oružje. Posada mu je isprvice brojila 1000 ljudi; on ju poveća tako, da je narasla na 2500 po izbor junaka. Popravivši jošte utvrde gradske, mogao je Nikola pouzdano očekivati opsadu tursku.

Nadao se, da će Sulejmana zadržati kod Sigeta mjesec dana, a možda i dva mjeseca. Time će kralj Maksi-milijan dobiti vremena, da sabere vojsku svoju, pak da se onda s Turcima ogleda na otvorenom polju. Zrinjski je osnovu svoju rastumačio i vojnicima svojim. Tako ih je oduševio za junačku obranu Sigeta, da su zajedno s njime položili prisegu vjernosti Bogu, kralju i domovini. Nikola je postavio takodjer vrlo stroge bojne zakone, jer za vrijeme opsade može opstanku grada zaprijetiti i najmanja nepokornost ili izdajstvo.

Početkom srpnja krene sultan Sulejman iz Zemuna prema Osijeku. Tu je Hamza, beg iz Pečuha, sagradio ogroman most preko Drave i močvara, koje se nalažahu i nalaze na lijevoj obali rijeke. Turska je vojska 20. srpnja počela prelaziti preko Drave, a prelazila je čitav dan i cijelu noć. Pred Siget stiže Sulejman 6. kolovoza. Uza se je imao 100.000 vojnika. Osim toga bijaše u taboru turskom jošte mnogo drugih naoružanih ljudi, koji su većinom bili izagnani iz kršćanskih domova, da Turcima pomažu kod donašanja hrane i drvlja, kod gradnje mostova, nasipa i t. d. Istodobno je kod Gjura prikupio Maksimilijan 50.000 vojnika, a još mu je toliko ljudi dolazilo u pomoć.

Maksimiljan se nije trebao plašiti sile turske, jer ga je o broju Turaka točno izvješćivao Nikola Zrinjski. Turci su dobro znali, da Sigeta ne će moći zauzeti drukčije, nego li osvajanjem pojedinih dijelova grada. Zato zapovjedi sultan već 7. kolovoza, neka Turci jurišaju na novi varoš, koji je najjužniji dio Sigeta. Pošto je novi varoš bio slabo utvrdjen, započeše Turci juriš bez dovoljne priprave, te se odviše primak-nuše zidinama gradskim. No skupo su platili lako-umnost svoju, izgubivši mnogo janjičara.

Odmah sutradan počnu Turci raditi ozbiljnije. Dok su iz topova pucali na bedeme gradske, stanu kopati podzemne prokope prema novomu varošu. Kad je Zrinjski uvidio, da će ga obrana novoga varoša stajati previše žrtava, dade on 9. kolovoza novi varoš zapa-liti na sve četiri strane. Ljude pak svoje zakloni Zrinjski u stari varoš.

Već 10. kolovoza stanu Turci podsjedati stari varoš sigetski. Bez prestanka su Turci pucali u grad iz topova svojih s istočne i južne strane. Kad se pak odlučiše, da zauzmu onaj jarak, koji je stari varoš dijelio od novoga, izleti iz Sigeta junački vojvoda Mato Sečujac, da im osujeti namjeru. Mato je tako srčano navalio na Turke, koji su u jarak nosili zemljom napunjene košare, da su odmah pobjegli i janjičari i radnici turski.

Turci se brzo dosjetiše drugog načina, kako će moći da zauzmu Siget. Na zapadnoj strani staroga varoša bijaše velik nasip. Pošto je taj nasip priječio oticanje vode iz potoka Almaša, koji teče kroz Siget razlijevala se voda oko nutarnjega grada i oko jednoga dijela staroga varoša. Spoznavši važnost ovoga nasipa, htjedoše sada Turci da ga sruše. Time bi Sigetu oteli veliku potporu u obrani njegovoj.

U spomenutu svrhu odrediše Turci velik broj vojnika i kršćanske raje. Ovi će nasip što brže presjeći, dočim će ih od kršćana braniti četa janjičara i 4 topa sa vojničkoga groblja. Osnova je turska bila dobro smišljena. No i Zrinjski brzo spozna, kolika mu odatle prijeti pogibelj. Zato pozove pred sebe dva viteza svoja (Radovana i Dandoa), te im povjeri 200 ljudi sa zadatkom, da provale iz grada i da otjeraju radnike turske. Ova je provala posvema uspjela. Janjičari pobjegoše, a vojnici Zrinjskovi zagvozde im ona 4 topa. Kad se nasip ispraznio od Turaka, vraćahu se brani-telji u Siget. Iznenada naidjoše pri tom na veliku silu Turaka. Veći dio branitelja spase se kroz bobovačka vrata u Siget, ali vodje im pogiboše na putu.

Turci napuste borbu za spomenuti nasip, te stanu danomice jurišati na stari varoš, ne bi li ga ovako zauzeli. Stari je varoš do 19. kolovoza morao izdržati 7 juriša turskih. Za tih juriša bijahu Turci tako smioni, da su se približavali neposrednoj blizini bedema sigetskih. Time pružahu braniteljima priliku, da topo-vima, puškama, kopljem i mačevima ruše Turke poput snoplja. Sultan izgubi ovih dana 5000 najboljih vojnika, medju tima 1500 samih janjičara. No dočim je Sulejman mogao za tih juriša izmjenjivati čete svoje, morade Zrinjski vazda u boj slati iste ljude. Branitelji bijahu zbog toga veoma izmoreni i znatno prorijedjeni. To je vidio i sam Nikola Zrinjski. Jasno mu bijaše, da će se u starom varošu moći održati samo jošte koji dan. Zato i javlja kralju Maksimilijanu, da će zapaliti stari varoš, kad mu do nevolje dodje.

Zadnji juriš protiv staroga varoša poduzeše Turci 19 kolovoza. Pošto su topovima učinili prodor u grad skom bedemu, a zemljom i drvećem zatrpali jarak oko bedema, provališe Turci u stari varoš već za rana jutra. Junački ih je dočekao Nikola Zrinjski s juna-cima svojim, te se u gradu razvio strašan boj. Premda su branitelji redomice uspješno odbijali nasrtaje turske, ipak se činilo, da će napokon podleći daleko pretežTiijim Turcima. Ovi naime provališe u stari varoš takodjer sa strane velikoga nasipa. Turci se dapače primaknuše k velikomu mostu, koji je iz staroga varoša preko močvare vodio u nutarnji grad. Da ih Turci ne Tastave od grada, počmu se branitelji preko mosta povlačiti iz staroga varoša. Bijesni su Turci bez prestanka navaljivali na branitelje za čitavog uzmaka. Tom prigodom pade vojvoda Mato Sečujac, a uz njega i nekoliko drugih odličnih vitezova. Stari pak varoš ostade Turcima.

Nutarnji je grad sigetski bio dobro utvrdjen. U njemu je dakle Nikola Zrinjski našao zadnje utočište pred Sulejmanom. Ipak mu bijaše jasno, da se ni tu ne će moći održati pred Turcima, ako mu kralj za vremena ne pošalje pomoći. Zato je Nikola i poslao u kraljev tabor kod Staroga grada (blizu Požuna) glasnike svoje. Po njima Zrinjski poručuje kralju Maksi-milijanu, neka sada navali na Sulejmana, komu je vojska pred Sigetom znatno oslabljena i osramoćena.

Maksimilijan nije znao, što da radi. Savjetnici njegovi bijahu različita mnijenja. Po želji Nijemaca zaputi se napokon čitava vojska u Gjur, da ondje čeka zgodnije vrijeme za rad. Tako se eto uzalud sakupila velika i jaka vojska kršćanska. Sulejman se nije nadao tolikoj kukavštini. On bijaše uvjeren, da će kralj Maksimilijan za koji dan osvanuti pred Sigetom, da šatre vojsku tursku. Zato je i nastojao svom silom, da prije dolaska kraljeva zauzme Siget.

Sultan je uvidio, da bi potrošio mnogo vremena, ako bude bedeme gradske rušio topovima. Koliko su naime Turci bedeme oštetili, toliko bi ih popravili neumorni branitelji. Jurišati se pak ne može na nutarnji grad, pošto! se oko njega nalaze široke močvare. Trebalo je dakle da se tek pripravi tlo za jurišanje. Imajući već u svojoj ruci stari varoš, lako su Turci presjekli veliki onaj nasip, koji je oko grada razlijevao vodu iz potoka Almaša. Posljedica toga bijaše to, da je već za nekoliko dana nestalo močvara oko grada, gdje ostade samo blatno i vlažno tlo. Na ovakovo zemljište donašahu Turci s južne strane grada drveće, zemlju i svakojake stvari.

Bacajući to jedno na drugo, podizahu Turci nove visoke nasipe naprotiv bedema gradskih. Odatle će braniteljima moći priječiti, da se primiču k topovima svojim, da ne uzlaze na bedeme i da na njima ne popravljaju ono, što će medjutim porušiti topovi turski. Zrinjski je uvidjao, kolika mu pogibao prijeti odatle. Zato je nastojao, da osujeti namjeru njihovu. Radi blizine mogli su branitelji po volji obarati radnike turske. Ipak je nadvladala nepokolebiva volja sulta-nova. Iza velikih neprilika:i gubitaka dogotoviše Turci 26. kolovoza nasipe oko južnoga dijela gradskog.

Iz nasipa svoga razoriše Turci 26. kolovoza topovima oveći dio bedema gradskog. U ovaj prodor navališe odmah janjičari pod svojim agom Alijem. Zrinjski ih je sretno odbio. No janjičari pokušaše provaliti u grad jošte nekoliko puta. Pri tom bi vazda podizali užasnu viku. Ipak im poduzeće nije pošlo za rukom. Branitelji se dapače otisnuše pod večer za njima, te im uhvatiše živoga Aliju. Osim sramotnog poraza brojili su janjičari toga dana 1000 mrtvaca svojih.

Turci pripisivahu neuspjeh svoj tomu, što su na grad navaljivali samo s jugo-zapadne strane. Zato stanu opet graditi nove nasipe, i to na sjevero-istoku od grada, gdje se nalazio t. zv. Nadaždov bedem. Dovršivši i taj posao, poduzeše Turci 29. kolovoza veliki juriš na Siget. Da raspali vojsku svoju, uzjahao je sultan Sulejman konja svoga, te se onako star i boležljiv pokazao hrabrim janjičarima. Kao pomamni baciše se Turci na sigetske junake. Naskoro dodje do pokolja, gdje je stajao čovjek do čovjeka. Bog pomože braniteljima, te su sretno odbili prvi nasrtaj turski. Razbijeni Turci navališe još nekoliko puta, ali uzalud. Zrinjski je slavio teško stečenu pobjedu, a Turci izgubiše nadu u uspjeh.

Zadnjih dana mjeseca kolovoza ponoviše Turci još 3 juriša na Siget. Zrinjski ih je svakiput hrabro suzbio. Ipak izgubi mnogo ljudi. Teži mu je položaj nastao takodjer otuda, što su Turci neprestanim pucanjem iz topova svojih znatno oštetili gradski bedem na jugo-zapadu. Da se ovdje osigura od provale turske, dade Zrinjski s nutarnje strane toga bedema podići novi branik od debelih greda, medju koje su branitelji natrpali zemlju. Izmedju bedema i toga branika iskopaše branitelji jarak, da budu sigurniji od Turaka.

Dok je Nikola Zrinjski podizao novu utvrdu, latiše se Turci novoga posla: potkapanja bedema grad-skog. Oko Sigeta ostadoše jošte veoma blatna zemljišta, kad su Turci odstranili veliki onaj nasip, koji je priječio oticanje vode iz potoka Almaša. No od onda je već prošlo desetak dana, te je velika ljetna žega isušila nekadanje močvarno tlo. Zato su i mogli Turci već 2. rujna početi s kopanjem podzemnih prokopa.

Prvi podzemni prokop poduzeše Turci prema jugo-zapadnomu bedemu sigetskom. Za dva im dana podje posao za rukom na toliko, da su prokopali zemlju sve do onoga jarka, što ga branitelji iskopaše medju bedemom i novim branikom. Zrinjski doznade za namjeru tursku, pa dade prema otvoru prokopa potpaliti nekoliko bureta puščanoga praha. Zbog toga izgiboše radnici turski.

Ni ta nesreća nije mogla da sustavi napredovanje Turaka. Sultan odredi nove radnike, koji su noću od 4. na 5. rujna dogotovili posao. Turci snesu u prokop mnogo puščanoga praha i drugih gorivih tvari, pa to potpale u ranu zoru 5. rujna. Bedem se dakako odmah razvalio, a iz prodora stane sukljati silna vatra. Južni vjetar raznese vatru na sve strane, te je za čas u gradu planulo nekoliko kuća, medju ostalim i konjušnica Nikole Zrinjskoga. Branitelji su naravno sada imali pune ruke posla, da grad brane od bijesnoga ognja, koji se neizrecivom brzinom širio po gradu. U tom kobnom času najaviše Turci novi juriš na Siget.

U povjesti Sigeta bez dvojbe je 5. rujna 1566. najgrozniji dan. Kao bijesni stanu Turci nasrtati; znali su, da im ne će dugo moći odolijevati mala četa branitelja gradskih. Najprije su jurišali svom silom na jugo-istočni bedem. Odavle ih je Zrinjski iza krvavoga boja sretno odbio. Odmah zatim navališe neizmučeni jošte janjičari na sjevero-istočni ili Nadaždov bedem. Preslabi branitelji nijesu ovdje mogli odoljeti velikoj sili turskoj, te se mnogo janjičara protisnulo preko zidina u nutrinju grada. Za vremena jošte spazi Zrinjski veliku pogibao, koja odatle prijeti Sigetu. Zato sabere četu branitelja, te ih osobno povede protiv janjičara. Ovom zgodom pokazao je Nikola veliko osobno junaštvo. Na očigled vitezova svojih oborio je mačem

nekoliko janjičara. To je ohrabrilo branitelje, te su na Turke navalili tolikom žestinom, da su ih za čas rastepli i protjerali iz grada. Nije ipak ni to pomoglo. Turci ne sustadoše, već — izmijenivši čete svoje — ponovno provale u grad istim putem, Zrinjski ih je hrabro dočekao i suzbijao. Morao se ipak i sam uvje-riti, da ne će dugo moći odolijevati Turcima. Brani-telji su većim dijelom već izginuli u boju, a preostali su ljudi i onako izmučeni od silnoga napora. Vidio je Zrinjski i to, da je stari varoš sav u plamenu, te ne može više ni dati opstanka vitezovima njegovim.

Upravo je bijesnila najljuća bitka, kada Zrinjski dade braniteljima znak, neka se iz staroga varoša povuku u nutarnji grad. Junački branitelji stanu uzmi-cati prema mostu, koji dijeli vanjski grad (stari i novi varoš) od nutarnjega. Turci se potiskivahu za juna-cima Zrinjskoga, da i oni dodju na most, koji je podjedno služio kao vrata nutarnjemu gradu. Pošto je bila velika množina ovih Turaka, s kojima se na uzmaku boriše branitelji, nastade pogibao, da ne bi Turci kroz vrata doprli i u nutarnji grad. Zato digoše branitelji most prije, nego li su kroz njega svi junaci stigli u nutarnji grad. Sad se Turci svom silom bace na onu šaku ljudi, koji ostadoše pred mostom. Ovi se ipak nijesu predali, već dočekaše junačku smrt, boreći se poput lavova s gomilama turskim.

Turci su dakle 5. rujna zauzeli vanjski grad sigetski. Skupo li platiše pobjedu svoju! Spomenutog im se naime dana broj vojnika smanjio za 7000 ljudi. Ipak zaželiše Turci, da proslave pobjedu svoju. Na bedeme gradske, koje su prošlih dana toliko nakvasili krvlju svojom, nataknuše Turci zastave, neka tako vidi cijela vojska turska, da je vanjski grad u rukama turskim. I vidjela je to čitava vojska turska, samo

nije vidio Sulejman, silni vojvoda njezin. Najveći taj Turčin umro je jošte u noći od 4. na 5 rujna, dakle prije toga velikog juriša. Veli se, da je umro od starosti, kostobolje i proljeva. Sulejmanu se nije ispunila posljednja želja njegova: da vidi naime Siget pod vlašću turskom!

Veliki vezir Mehmed Sokolović nije dozvolio, da se vojsci turskoj razglasi smrt Sulejmanova. Bojao se, da Turci ne bi 5. rujna htjeli onako bijesno jurišati na Siget. Zato je sve udesio tako, da osim pouzda-nika njegovih nitko nije znao za smrt njegovu. On je za Sulejmana dao priredjivati jela kao svaki dan; pred -sultanovim je šatorom svirala glazba kao obično ; uopće je oko šatora i u šatoru vladao običajni red.

57. Junačka smrt Nikole Zrinjskoga.

Kad su Turci iza opsade od mjesec dana zauzeli vanjski grad Siget, povukao se Nikola Zrinjski 5. rujna 1566. u nutarnji grad. Nije ipak mogao imati nade, da će se ovdje održati od sile turske. Nutarnji je grad bio naime slabo utvrdjen. Sa sjeverne su ga strane doduše branila dva bedema, pred kojima se izvana sterao duboki jarak sa dosta vode. No s južne strane — naproti vanjskome gradu — nije bilo gotovo nika-kove obrane. — S ove je strane okruživao nutarnji grad jedino jarak, pun vode, ali bez ikakova zida. Samo nekoliko kuća — medju njima i zapovjednikova

— moglo bi na toj strani braniti nutarnji grad. Zrinjski nije imao ni toliko topova, da bi mogao čuvati ovaj dio grada. Velika je topa imao samo dva, dočim je ostalih četrnaest bilo kojekakove vrste. Obrana dakle nutarnjega grada nije mogla ležati u njegovoj utvrdi.

Kao zapovjednik Sigeta, vršio je Nikola Zrinjski krasno svoju zadaću. On je upravo prošlih dana zasvjedočio junaštvo i poštenje svoje. Koncem kolovoza i htjede naime sultan Sulejman, da Zrinjskoga sklone na predaju Sigeta. Najprije dade u grad baciti strje-licu s pismom, u kojemu Nikoli obećaje da će ga učiniti gospodarom Hrvatske, ako mu predade Siget. Kad mu to nije uspjelo, poslužio se Sulejman varkom. Na pljačkanju svome po Medjumurju uhvatiše Turci čovjeka, koji je služio kao trubljač kod Jurja Zrinj-skoga, najstarijeg sina Nikolinog. Sulejman dade u Siget poslati trubljačevu trublju, na kojoj bijaše urezan grb obitelji knezova Zrinjskih. S ovom trubljom pošalje sultan u Siget poruku, da je zarobio Jurja Zrinj-skoga, te će ga i pogubiti, ako Nikola ne predade grad. Pošto je trubljač vazda bio u društvu gospodara svoga, morao je Zrinjski vjerovati, da su Turci zaista zarobiti sina njegova, kad im je u rukama trublja trub-ljačeva. Poruka je dakle sultanova stavila na kušnju očinsko srce Nikole Zrinjskoga. Najstarijega sina njegova, koji treba da drži ime i slavu knezova Zrinjskih, hoće sada da pogubi krvoločni sultan turski! Ipak je junački značaj — spojen sa živom vjerom u Boga i sa pravom ljubavlju domovinskom — prevladao u Nikoli Zrinjskomu silnu bol za ljubljenim sinom!

I preostali branitelji sigetski pretrpješe već kušnju sultanovu. Videć naime, da je Nikola Zrinjski nepo-mičan kao stijena, pokušao je Sulejman koncem kolo-voza, da predobi vitezove njegove. U Siget su Turci bacili mnogo strjelica sa pismima na hrvatskom, njemačkom i magjarskom jeziku. Tu je braniteljima sultan poručivao, neka ne pogibaju uzalud, jer će Turci onako osvojiti grad. Za njih bit će puno bolje, ako se dobrovoljno pokore mogućemu sultanu turskom,

koji će ih obilno nagraditi. Sulejman nije uspio ni ovdje, jer su branitelji ostali vjerni požrtvovnomu vodji svomu. Od 3000 branitelja preostade jošte na životu samo 500 ljudi. Ova bi četa ipak dostajala, da obrani nutarnji grad, kad bi samo bile druge prilike povoljnije.

Branitelji su zajedno s Nikolom Zrinjskim morali uvidjeti, da Sigeta ne će moći održati, ne dodje li mu za koji dan pomoć od kralja Maksimilijana. U plamenu vanjskoga grada propade hrana, koje je Zrinjski doveo u Siget toliko, da bi mogla kroz 4 mjeseca prehraniti branitelje. U nutarnjem se gradu nalazilo samo 1000 mjerova brašna, što je Zrinjski dao prije opsade dovesti s imanja svojih. To je premalo, da duže vremena prehrani branitelje, te preostale ljude, žene i djecu. Osim toga se u nutarnjem gradu odmah pojavila i nestašica vode.

Zrinjski se u nutarnjem gradu sigetskom održao dva dana. Istodobno je Mehmed Sokolović pripravljao tursku vojsku za još jedan juriš. Čitavoj vojsci dade pročitati pismo, što ga je tobože pisao sultan Sulej-man, o čijoj smrti nijesu vojnici jošte ništa znali. U spomenutom pismu pita sultan vezira svoga Mehmeda : Zar jošte nije izgorio taj dimnjak (misli na Siget) ?

Ne će li jošte zatrubiti trublja pobjede?

Veliki vezir Sokolović dade 7. rujna 1566. bacati u nutarnji grad silnu vatru iz topova turskih. Vatra je naskoro zahvatila one zgrade, koje stajahu prema vanjskomu gradu; medju ostalima planuo je takodjer stan Nikole Zrinjskoga. Odmah iza toga zapovjedi veliki vezir, neka čitava vojska navali na nutarnji grad. Trublje zatrube, a cijelo polje na daleko pokri turska vojska, da zadnjiput juriša na ostanke Sigeta.

Brzo je Nikola Zrinjski uvidio, da je tvrdji siget-skoj kucnuo zadnji čas. On i junaci njegovi ne će moći izdržati veliki juriš turski, jer su utvrde preslabe. Pa da i odbiju Turke, koja im korist od toga, kad će ih i onako progutati plamen u nutarnjem gradu. Videć dakle, da njega i vitezove njegove čeka sigurna smrt, odlučio je Zrinjski, neka ta smrt bude junačka.

Pred sebe dozove Nikola Zrinjski vjernoga svoga slugu Crnka, te od njega zatraži najljepše odijelo svoje. Obukavši se, kao da polazi na kakovu svečanost, pripasao je Nikola očevu sablju, s kojom se vazda borio i održao toliko pobjeda. U podstavu dolame svoje dade Zrinjski ušiti 100 dukata, da budu plijenom onomu Turčinu, koji će ga mrtva dobiti. U svoje ruke uze jošte ključeve gradske, da ih čuva, dok bude života u tijelu njegovu.

U svečanom odijelu svome dodje Zrinjski pred malenu četu branitelja sigetskih, da ih s nekoliko riječi pripravi na junačku smrt. Najprije ih sjeti na junaštvo, koje su do tada vazda pokazivali u borbi s nerazmjerno jačim Turcima. Zatim izjavi, da s njima želi provaliti iz grada medju Turke. Oni će naravno u tom boju svi zaglaviti. Ali će junačka smrt njihova biti samo lijep završetak onoga djela, na koje ih je pozvao kralj i ljubav domovinska. U boj! U zadnji boj! vikahu oduševljeno branitelji, slušajući poziv ljubljenoga vodje svoga. Mnogi pobacaše oklope i štitove, da otvo-renim grudima dočekaju napadaj turski.

Vitezove svoje dovede Nikola Zrinjski pred vrata, koja su iz nutarnjega grada vodila u vanjski. Pred vratima je iza vodom napunjene grabe stajala velika vojska turska, koja se upravo spremila za posljednji juriš na Siget. Zrinjski je zaželio, neka se spuste vrata, da opet bude most, preko koga će branitelji provaliti iz grada. Jedinomu pak preostalomu topniku svomu — Marku Serečanu — zapovjedi Zrinjski, neka kroz otvor ispali ogroman top, koji je imao u gradu. No u onom času, kad su se spuštala gradska vrata, pogodi tursko tane Marka. Mjesto njega ispalio je top vojnik Juraj Horvat. Veli se, da je naboj iz velikoga topa do 600 Turaka što pogubio što opet ranio. Onim pak putem, što ga je učinio top, provali iz Sigeta junački Nikola Zrinjski na čelu vitezova svojih.

Turci su isprvice s udivljenjem motrili Zrinjskoga. Dovikivahu mu, neka ne gubi uzalud junačku glavu svoju, jer će sigurno steći milost sultana Sulejmana, bude li se predao. No Zrinjski se ne dade smesti, već se kao lav obori na neprijatelje svoje. Njegov su primjer slijedili vitezovi njegovi, te se pred Sigetom zametnula krvava bitka na otvorenom polju.

Kao što je i naravno, ovaj pokolj nije mogao potrajati dugo. Tane iz puške turske pogodi junačke grudi Nikole Zrinjskoga, te je ovaj počeo silno krva-riti. Ipak nije Zrinjski još ni sada duhom klonuo, već je i na dalje poticao junake svoje, neka budu vjerni obećanju svome, pak se neka ustrajno bore do konca života svoga. A tko da se i ne bori uz takvoga vodju?

Turci bježahu pred mačem kršćanskim, pak su tek iz daleka puškama, strjelicama i kopljem svojim gadjali u junačku četu. Padahu junaci, pade i Nikola, koga drugo tane pogodi izmedju desnog uha i oka. Zrinjski se onesvijestio, a vitezovi njegovi stvoriše živi zid oko tijela njegova. Tu izgibe čitava četa junaka sigetskih od zrna iz pušaka turskih. Neki su nam junaci poznati i po imenu svome. Uz Nikolu Zrinjskoga pade Vuk Papratović, vojvoda na glasu. Od ostalih vojvoda zaglaviše Petar Patačić i Nikola Kobač. Tane tursko pogodi i Lovru Juranića, koji je pred Nikolom Zrinj-skim prigodom ove provale nosio zastavu carsku. Borba se vodila i kod gradskih vrata, gdje su Turci navalili na zadnje redove čete Zrinjskove. Odavle se vojvoda Ivan Novak s nekoliko branitelja zaklonio u gradski toranj. Turci stanu iz topova i pušaka strijeljati na toranj, gdje su poubijali sve branitelje.

Tako dakle pade u turske ruke i nutarnji grad sigetski. Dakako da su Turci odmah počeli gospoda-riti po običaju svome. Stanovnici sigetski postradaše svi bez iznimke. Muškarce su Turci sasjekli, a žene im i djecu odveli u tabor svoj kao robove turske. — Ipak je Turcima bilo sudjeno, da kod opsade Sigeta skupo plate svaki pedalj zemlje, što će je osvojiti.

Nesreća im se dogodila i kod osvojenja nutarnjega grada. Turci se naime, nadahu da će u Sigetu naći veliko blago. Provalivši dakle u nutranji grad, stanu to blago tražiti. Kad ga pak nigdje nijesu mogli naći, uhvatiše Turci jednoga od sluga Zrinjskovih, te ga odvedoše u šator Sokolovićev, da ondje ispovijedi, kamo je Zrinjski sakrio dragocijenosti svoje. Bojeći se mučenja, priznade sluga, da je po nalogu gospodara svoga bacio u oganj sve srebro, zlato i ostale skupocjene stvari. Još je sluga rekao, da će vatra, koja tako bijesno hara po Sigetu, naskoro zahvatiti i toranj, gdje se nalazi mnogo puščanoga praha. Doznavši to, preplašio se veliki vezir Sokolović. Ta ako plane toranj, raznijet će ga puščani prah po čitavom nutarnjem gradu, gdje će sasuti i Turke, kojih je ondje tako mnogo. Sokolović odmah pošalje u grad glasnika, neka Turcima javi pogibelj, koja im prijeti, pa im neka zapovjedi, da se brzo imaju ukloniti iz grada.

Dok je medjutim još taj glasnik trčao u grad, zbila se ondje užasna nesreća. Oganj zahvati toranj, koga puščani prah smrvi u komade. Preko 3000 Turaka pogibe u gradu od kamenja i ruševina tornja i ostalih zgrada. Zbog toga nastade velika žalost u taboru turskom. Nitko nije ni mislio na to, kako bi se što ljepše proslavilo konačno zauzeće Sigeta, već je svatko opla-kivao kojega rodjaka ili prijatelja, a veliki vezir brojne vojnike svoje.

Od svih branitelja sigetskih ostadoše na životu samo sedmorica. Slugu Črnka i vojnika Gerecija zadržaše Turci za sužanjstvo, jer bijahu lijepi mladići. Stjepana Oršića spasi Turčin Hasan iz Šikloša. Hasan bijaše naime nekada rob Oršićev, te je sada htio da pokaže zahvalnost prijašnjemu gospodaru, koji je s njime lijepo postupao. Za Gašu Alapića držahu Turci, da je sluga, pošto je bio nakažen na tijelu i u licu. Trojicu vojnika sačuvao je napokon veliki vezir Sokolović hotimice, da kršćanima odnesu glas o padu Sigeta.

 Najkasnije umrije Nikola Zrinjski. Kad ga je ono drugo tane tursko oborilo na zemlju, nije Nikola poginuo, već se samo onesvijestio. Poslije smrti junačkih vitezova, koji se tom prigodom sletiše oko ljubljenoga vodje svoga, uzeše Turci onesviještenoga Nikolu, te ga odnesoše u tabor svoj. Tamo su liječnici ustano-vili, da je u Zrinjskoga jošte malo života, premda su obadvije rane njegove smrtonosne. Radi toga zapo-vjedi aga janjičarski, neka Zrinjskomu odsjeku glavu na onom topu, što ga Turci zarobiŠe kod Osijeka, kad su ondje god. 1537. potukli vojsku Kacijanerovu. To bi imala biti osveta turska, što je Nikola Zrinjski god. 1539. dao u Kostajnici ubiti Kacijanera radi njegova saveza s Turcima.

Poslije toga uzeše Turci kolceve, pa na nje nataknuše glave palih branitelja sigetskih, a i glavu Nikole Zrinjskoga. Ove kolceve staviše pred šator sultanov, gdje su ostali dva dana. Svrha im bijaše, da svatko uzmogne vidjeti, kako se vojska turska nema više bojati ovih junaka, koji su joj zadavali preko mjesec dana posla.

Veliki je vezir Sokolović 9. rujna poslao glavu Nikole Zrinjskoga svomu bratu Mustafi, zapovjedniku Budima. Mustafa ju predade carskomu vojvodi Salmu, koji ju uz velike vojničke počasti dovede u kraljevski tabor kod Gjura. U taboru je glava Zrinjskoga bila izložena do 18. rujna u posebnoj crkvi. Kako li se kukavnim negdje osjećahu vojvode carski, koji su tu kod Gjura sakupili veliku vojsku kršćansku, a ipak nijesu imali toliko srčanosti, da oslobode Nikolu Zrinj-skoga u Sigetu od opsade turske! Juraj Zrinjski, najstariji sin junaka sigetskoga, dodje 18. rujna u Gjur po glavu očevu, te ju odvede u sv. Helenu kod Čakovca. Ovdje bijaše Nikola Zrinjski pokopan u posebnoj grobnici sa svim počastima, koje su išle tako-voga neumrlog junaka.

Osvojivši Siget, morala bi vojska turska prema bojnoj osnovi krenuti protiv cara i kralja Maksimili-jana. No Sokolović je već davno uvidio, da rata ne će moći nastaviti, a kamo li dovršiti. Ta pred Sigetom je izgubio mnogo vremena i 30.000 najboljih vojnika.

Osim toga je već nestajalo živeža za vojsku tursku, koja je istodobno stradala i od bolesti (proljev). Zato je Sokolović imao poslije pada Sigeta jedinu želju: da uz što manje gubitke dovede vojsku tursku u Cari-grad, gdje će na prijestolje doći Sulejmanov sin Selim.

A mora se priznati, da je Sokolović znao posvema ispuniti želju svoju. On je naime tako vješto kretao vojskom svojom, da se u carskom taboru kod Gjura nije pravo moglo doznati, kamo će sada poći Turci.

Da je Maksimilijan uza se imao odvažnih ljudi, ovi bi ga svjetovali, neka sada bez oklijevanja navali na oslabljenu vojsku tursku. Mjesto toga čekahu vojvode carski kod Gjura tako dugo, dok se nije pouzdano znalo, da je sultan Sulejman umro, a vojska se turska vratila u Carigrad. Tada pak zaključiše vojvode, neka se raspusti velika vojska carska, u koju su mnogi kršćani opravdano polagali najljepše nade, ali koja nije učinila upravo ništa.