Duel between Nikola Zrinski and Mehmed Sokolovic 1554 (Croatian)

Vienac: Zabavi i Pouci, book XXV

Editor, Josip Pasaric, 1893, Zagreb

О dvoboju izmedju bana Nikole Zrinjskoga
i bosanskoga paše Mehmeda 1554.

by Ferdo Sisic

O ovoj zanimljivoj epizodi iz života sigetskoga junaka tek je nešto pribilježio Matija Mesić (Život Nikole Zrinjskoga, sigetskoga junaka. Zagreb 1866. str. 140—141), no svu je gradju crpao iz Hammera (Gesch. d. Osmanen III. 354 i 738) i Istvánfija (Hist. r. hung. str. 234). Pred nama je tridesetak listina (prepisa) iz tajnog carskog arkiva i ratnog ministarstva, po kojima cijeli dogadjaj podajemo u drugoj slici. Listine priopćit će se na drugom mjestu.

Od kad je ono poginuo Ivan Kocijan (Katzianer) po nalogu Nikole Zrinjskoga u Kostajnici (1539), jednako se čuje, da je Zrinjski u nekoj privatnoj zadjevici s pograničnim pašama. Može biti da su Turci žalili, što je taj njihov tajni privrženik zaglavio, pa su ga možda naumili osvetiti, no čini se, da je onoj zadjevici jači razlog to, što su Zrinjski i na bosanskom zemljištu imali svojih dobara, a ova su se morala prema ugovoru s Ferdinandom čuvati, što je dakako gotovo nemoguće bilo. Uz to su pogranični begovi, ne mareći, da li je sultan s cesarom sklopio mir ili nije, jednako navaljivali na imanja grofova Zrinjskih, tako da su ova gotovo pusta i ništetna ostala. Tom se pograničnom čarkanju pridruži još i to, što je Mehmed paša bosanski uvrijedio javno bana Nikolu Zrinjskoga, davši proglasiti po svojim ljudima, da je ban kopile nekog Posedarskoga. Kad je banu Nikoli to došlo do ušiju, odma se otpremi put Beča na dvor Ferdinandu, te ovdje ishodi dozvolu, da se može s Mehmed-pašom sabljom u ruci ogledati, pa tako povrijedjenu čast osvetiti (početkom jula 1554.).

Kako bi zapriječio svako veliko oružanje a i eventualni boj, naloži Ferdinand, da svaka stranka, banova i pašina, ne smije više od pet stotina konjanika sobom na bojište povesti; ujedno naredi, da se sve ostale čete s obiju strana imadu najmanje tri milje daleko od Gjurgjevca odalečiti, gdje će se na dan 24. augusta, na Bartolovo, boj biti. O svemu je tomu Ferdinand ubavijestio Ivana baruna Ungnada, vrhovnog kapetana pograničnih četa; javivši mu, da je sporazuman s dvobojem, označi mu uvjete, a ujedno ga zamoli, da bi o tom poslu s banom dogovor zametnuo, pa da bi ga u slučaju potrebe svojim četama štitio (30. jula). Ujedno bješe javljeno bosanskomu paši, što je kralj naredio, da se osveti povrijedjena čast banova. Kad je Ungnad primio pismo kraljevo, veoma se uplaši i uzruja. Odma je doduše poslao banu sina svoga Ljudevita i Luku Székely-a, jednoga od najboljih svojih kapetana, da s njime dodje do nekog sporazumka, ali on je više u tom dvoboju nazrijevao političke nevolje, nego li obranu časti. Još se više uplašio barun Ungnad, kad je bosanski paša na ono pismo, u kojem se njemu javlja dvoboj s banom, pisao (4. augusta) Ungnadu, da zahtijeva od Zrinjskoga originalno dozvolno pismo Ferdinandovo, da ga otpremi u Carigrad sultanu, pa da tako i on dobije dozvolu, da smije poći u boj, jer inače on cijelu stvar drži povredom mira. Istog sadržaja pismo uspiše Mehmed-paša i kralju Ferdinandu. Medjutim uze ban zahtijevati od Ungnada, da bi on sve čete Hrvatske, Slavonije i susjedne južne Ugarske oko Gjurgjevca skupio, da se može s njima poslužiti u slučaju nevolje.

Žurba sa strane banove, a strah i oklijevanje s Ungnadove, učiniše, da su se ova dva dostojanstvenika zavadila. Sada se obrati kapetan na kralja dugim pismom (iz Optuja 5. augusta), u kojem obrazloži svoju bojazan. Već je češće bilo ovakih zadjevica izmedju kršćana i Turaka, a posljedica bila je redovito to, da su kršćani po koje pogranično mjesto izgubili. Paša je po općem sudu i glasu vremenit i slab čovjek, pa bez sumnje ne će se lično htjeti pobiti, već će tu priliku uhvatiti, da s oružanom vojskom osvoji svu Hrvatsku i Zagreb, koji je već davno u duhu za svoju prijestolnicu izabrao[1]. To bi pako vrlo opasno bilo, jer utvrde na granici nijesu baš sjajne. Nema momčadi, živeža, praha i olova, kola, a što je najglavnije, nema novaca; uza sve to još hara po onim stranama kuga. Radi toga Ungnad piše, da nije kadar Zrinjskoga svojskom zaštititi, a ako bi to htio učiniti, onda bi otvorio gotovo sva pogranična mjesta dušmaninu. Još misli Ungnad, da bi Turci mjesto do Gjurgjevca pošli do Zrinjagrada, a kako ima od jednog mjesta do drugoga do dvadeset milja, da on nije podoban po kraljevoj želji Zrinju u pomoć priteći. S toga moli kapetan, neka bi Ferdinand odgodio taj dvoboj na vrijeme, kad predje primirje, ili do sultanove dozvole Mehmed-paši za dvoboj.

Kad je kralj Ferdinand to pismo primio, odma odgovori Ungnadu (iz Beča 9. augusta). Kralj najodlučnije zabranjuje dvoboj, uvaživši razloge kapetanove; u ostalom drži, da dva tako visoka dostojanstvenika, kao što su ban i paša, a uz to još svojim vladarima veoma mili, ne trebaju tek mačem u ruci da brane svoju čast[2], pa stoga nalaže Ungnadu, neka o tom odmah obavijesti bana i pašu. Kapetan posluša kralja, pa 13. augusta napiše Mehmed paši iz Optuja pismo, u kojem mu javi kraljevu želju, te od njega zatraži, da bi se i on svakog neprijateljstva odrekao. Ungnad prilaže tomu pismu kraljevu originalnu zabranu i hrvatski prijevod, da bi paša laglje razumio, o čem se radi[3].  То је Ungnad Mehmed paši poslao po dvojici svojih „pokli sara“, kako sam piše kralju (iz Optuja 16. augusta), javivši mu, da je izvršio njegove zapovijedi. Banu je želju kraljevu javio po sinu Ljudevitu i kapetanu Székelyu.

Medju tijem se stvari drugačije okrenu, a to radi turskog oružanja i gibanja. Još 11. augusta uspisa Ferdinand Zrinjskomu, dakle dva dana pokle mu je zabranio dvoboj, neka se samo dalje oruža i sprema za svaki slučaj, odgovorio paša, da prima dvoboj ili ne. Stvari su se još više pooštrile, kad su Turci iznenada navalili na imanje banovo, na gradove Rakovac i Viroviticu (16. augusta); premda nijesu tom prilikom ubrali lovorika, jer su bili odbijeni i izgubili šestnaest uhićenika, no ipak sve to nije miru na korist bilo. Kad je Ungnad čuo za tu provalu Turaka, još više se preplaši pa stade govoriti, da su to prve posljedice izaziva banova. Ali taki miroljubivi duh nije bio ni u Zrinjskoga niti u časnika, koji su služili pod Ungnadovom zapovijedi. Jer ovi se listom obraćaju na svoga kapetana, da im dozvoli poći u boj s banom, koji je stao živo skupljati vojsku, te na ukupno plemstvo hrvatsko izda nalog upravo kraljevskom vlasti, da se oko njega skupi[4].

Ponovna molba raznih plemića, medju ostalima Petra grofa Erdödy-a iz Novog grada ma Savi (17. augusta) i Ivana Alapića, opet ljuto zavadi bana i kapetana. Ovaj se opet obrati pismom na Mehmed pašu (19. augusta), pa ga opomene, neka bi držao mir, jer da će ga onda i Zrinjski držati; ako bi se pak on oružao, te svoje konjanike, kao nedavno na Bakovac i Viroviticu, u robiju poslao, onda je on krivac, što se primirje krši, a ne ban. S toga se Zrinjski ne oruža, da bi Turke napao, već da se brani, bez obzira e da li će biti dvoboj ili ne će. Istoga dana otpravi Ungnad pismo i banu Nikoli, zaklinjući ga, da bi prestao s naoružanjem, jer da prebjeglice i uhićenici turski kažu, da se Turci ne spremaju, a paša još nije dobio dozvole od sultana, bez koje se ne će boj zametnuti; u ostalom sada je ramazan, a za to doba Turci bez velike potrebe ne zalaze u boj.

No junačina Zrinjski nije za sve to mario, već neprestano kupio oko sebe vojsku i plemstvo, tako da je Ungnad teškim srcem 20. augusta javio kralju Ferdinandu, da je čitava miroljubiva osnova pala; još se boji kapetan, da će paša, kad bude čuo, da je ban došao na mejdan, pomisliti, da mu se rugaju, te iz osvete navaliti na posjed Zrinjskoga ili bolje reći na Hrvatsku. Strah ga je još i to, da će se tako i kuga iz turskih strana raširiti. On ne će poći do Gjurgjevca, da ne bi paša kazao, da je primirje prekršeno.

Dne 21. augusta stigne Zrinjski u Koprivnicu, a odavle prispje 22. augusta pred veče sa 5.000 momaka u Gjurgjevac; uz put poveo je sobom one kapetane, što ih је Ungnad poslao u grad Rasinju. Оdma sjutradan 23. augusta javi Zrinjski Ungnadu svoj dolazak, pa stane od njega zahtijevati, da mu pošalje vojske, oružja i zaire, kako je to ugovoreno bilo s kapetanom Székelyiem, a i sam kralj naložio. Tek dvije vojvode, koji su iz Koprivnice putovali, jesu sve ono, što mu je poslao. Nada se, da će ga Ungnad saslušati, a pogotovo s toga, što o paši još uvijek nema traga ni glasa. Zrinjski je više dana čekao pašu, no zaludu, Mehmed ne dodje, a ban se na to vrati kući.

Ungnadu nije to pravo bilo, no kad je čuo, da paša nije ni došao na bojište, stane se Zrinjskomu u pismu ispričavati. On da nije nikako mogao da dodje u Gjurgjevac, jer bi inače prekršio naročitu zapovijed kraljevu, a onda,  misli, da bi i smiješno bilo da je došao, jer paše i onako nije bilo, pa bi tako suvišan bio. Još piše Ungnad, da je Zrinjski prekršio kraljevu zapovijed, jer je poveo sobom 5.000 momaka, pa s toga će jamačno Mehmed paša iz osvete skoro navaliti na Hrvatsku; čuje, da se paša požeški već sprema. Ujedno se stao Ungnad ispričavati i kralju Ferdinandu, što nije došao u Gjurgjevac, pa tom prilikom ljuto napadne bana, jer da mu je on tobože lično i po sinu Ljudevitu obećao, da ne će poći na dvoboj, ako paša ne dodje (29. augusta).

Ferdinad na to opet Zrinjskomu zabrani dvoboj, no ujedno naloži Ungnadu, da mora banu pomoći, ako bi na njega Turci navalili. Premda svi prijebjegi, uhode i uhićenici kažu, da za taj mah nema pogibli, to se ipak moraju držati na oprezu, jer osveta turska minuti neće. Napokon stignu početkom septembra dva pisma od Меhmed-paše Ungnadu. U prvom javlja, da mu je milo, što je kralj zabranio svaki dvoboj. U drugom se ispričava, što su njegovi ljudi navalili na Rakovac i Viroviticu, jer da je tomu bio ban kriv, pošto je jednako skupljao vojsku i njemu se tobože grozio. Ta je dva pisma Ungnad otpravio Ferdinandu (4. septembra), obznanivši ujedno bana o tom.

Medjutim su se Turci stali spremati na Hrvatsku, ali u to se izmedju sebe zavade. Mehmed-paša požeški nije htio dopustiti Bošnjacima, da mu prelaze preko zemljišta, jer da ne će da ima rat na svojim granicama. Malkoč beg hercegovački bio je već na putu, no u to ga smete križanje carske mornarice. A ni vrijeme nije bilo baš najprikladnije, jer pod konac augusta jednako javljaju silne kiše, sve su ladje na Savi bile pune vode, a čauši, što ih je Mehmed-paša bosanski u Carigrad poslao, još se nijesu vratili.

U to je stala harati strašna kuga po turskim stranama, tako da je Mehmed morao bježati od mjesta do mjesta, a konačno dobjegao u Osijek; za sultana se kazivalo, da je poražen u Perziji. Sve je to prilike po Hrvate poboljšavalo, no unatoč svega toga Zrinjski se marljivo spremao, te sve pripravljao za obranu; uza njega su bila mnoga hrvatska gospoda: Lenković, Erdödy, Alapić, Ratkaj i drugi. Turci su za to dobro znali, pa s toga se još nijesu htjeli osvetiti, već su se i oni spravljali. Mehmed paša uze kupiti oko sebe vojsku, a poglavito spahije. Čini se, da Ungnad nije više bio u strahu, jer piše kralju Ferdinandu, kako misli, da ne treba u pomoć doći Zrinjskomu, ako bi baš na njega Turci navalili, jer to je tek lična zadjevica s njime i s pašom, koju neka sami riješe, a pošto su car i sultan primirje sklopili, to bi njegova (Ungnadova) nazočnost samo škodila, jer bi Turci rekli, da je car mir prekršio. Radi toga opet se zavadiše ban i kapetan, tako da je kraljević Maksimilijan molio svoga oca, neka bi ih opet izmirio.

Ne znamo, što je kralj odgovorio Ungnadu i je li saslušao sina, no sada svršava ta epizoda iz života banova. Mehmed nije došao na dvoboj, te tako kukavštinom svojom Zrinjskomu dao zadovoljštinu. Ne možemo, a da ne spomenemo, kako se i Ungnad za čitave afere baš nedostojno vladao, jednako ističući, tako reći, spas države. No njegovo posljednje pismo, gdje piše kralju, da drži da mu nije potreba poći braniti Zrinjskoga, jasan je dokaz, da je pravi Nijemac. Značajno junaštvo bana Nikole potanje spominjati nije potrebno, a za onu tursku uvredu on se dvanaest godina kasnije braneći Siget dično osvetio, ostaviv tako neumrlu slavu narodu svome.

Ferdo Šišić.

---

[1] . . . auch alls durch aim vasst bequembs mitl, er der wischä vinndter denn Fleckhen Agram, des er sich Lengist, alls seines Sicz bertiembt hat, khumen . . .

[2] Za Zrinjskoga piše kralje »Panus autem et ipse, u sci, ех antiquissima et nobilissima Comitum familia natus originem ducit et est unus ех privatis ac intimis Consiliarijs nostris, fungiturque magno officio, cum sit Banus et tanquam Vicerex trium Regnorum . . .« Hungarica ad an. 1554. tajnog carskog arkiva.

Describes how noble a family Zrinski comes from.

[3] . . . also ist originaliter mit Ierer Khünigchichen Majestät aignen Khünigchichen hanndt vnndterschreibung vnnd aignen Füergedruckhten Khünigclichen Innsigl verifertigt zuesennde sambt Vonn wegen fürderlichers vnndt Pessers verstanndt ainer Transslation desselben in Crobatischer Sрrachen . . .

[4] ... Baanus Mandat tam Magnificis quam nobilibus. Authoritate qua

fungitur Regia . . .