Životopisne crte grofa Nikole Šubića Zrinskoga Sigetskoga

Životopisne crte grofa Nikole Šubića Zrinskoga Sigetskoga

Biography of Count Nikola Šubić Zrinski of Siget

od  Slavomila Peroka Zagreb, 1861

Source book

Note: There are probably OCR typos

Strana 28

Mahom nakon smrti Ferdinandove 1564.g. sabra Maksimilian stališe i redove, jeda li bi se ostalo kod mira, što bi sa Sulejmanom sklopljen 1562 g. uz godišnjih 30.000 žutakah. Nikola Zrinjski, jedan od najslavnijih i najvrstnijih vodjah onoga vremena,[1] biaše dušom i tielom za to, da se svakako prekine mira zametne rat s Turci. Pa dokazujući, kakono je vazda dičnije borit se, ma bilo i pasti za svetu vjeru Isusovu (sic) te za rod i dom — pro aris et focis — nego li uživat tako poružan mir, nastane ovako sboriti: „Ako stvar zrelije promotrimo, neprijatelj sada, kan da niti nepostoji kakov mir, neprestaje svejednako paliti i harati nam polja, jadan narod dnevnice sve to nemilije predati, tvrdje, što su mu na umetu, biti i osvojivati koje očitim nasiljem, koje prevarom i lukavštinom, te ovako per fas et nefas oblast svoju širom širiti. U suprot ako li bi gdjekad uz nuždnu i pravednu obranu našinci štogodj podhvatili, kako su ti tada s mjesta osudjeni: da izvrću tobož pravicu i pravdu, krše uviete mira. Turci tada prema svojoj divljačini, kako jim se svidi, kroji i ukidaj zakone, nehajeći ništa, bilo ma kako na podlu, sramotnu i okrutnu, tek da si nad nevoljnici-pobiedjenici i pod jaram skučenimi zasite zvjerske svoje požude. Mi nismo kod tih nesmiljenih stvorovah, kako je svakomu znano, niti s dobra niti sa zla doslje štogod opravili; jer oni pored svega, dan na dan sve to gusće ostavljaju krvave tragove svojih poganostih, ucvieljujući nam domovinu a zlostavljajući subraću i suvojnike, pače navalismo si mi jošte s vlastite mlitavosti na ledja obiestno njihovo pašarenje. S toga držim, da je sad udario sat, gdje nam se valja pregnuti, te skočiv se na noge junačke da što skore sbacimo s vrata varvarsko to igo. Ako li pako jošte Sulejmanu štogod dugujemo, što bi ga po ugovoru patrilo, ja sam toga mnienja, da ga u svem na vlas namirimo, te nas neima razloga potvarati da smo poreke, pa ako i to me, a ono kako je samovoljan i drzovit, mogao bi tudjer uhvatit sgodu da se lati opet oružja; premda scienim, da je jedno te isto, ili ga gladi ili bij, njega lje nezasiti naša niti nevolja niti krv. A dostaviv mu jednom dotičnu svotu, namah prekinimo š njim mir i prijateljstvo, što ga on drži i nedrži. Neima vjere u nevjere, niti mira sa proždorskim zmajem.

Ta mir, što ga s Turčinom uhvatismo, iztroši i utamani nam sile to osebne to obćenite gore, nego ma i kako žestoki rat. U boj dakle, dok je hora, a svak od nas gledaj za vremena osnažit se i spremiti, da se uzmognemo pomoću božjom uzdano ogledati s neprijateljem! — Istina je, Sulejman doduše običaje vaviek sa sobom voditi silnu te dobru i uvježbanu vojsku, ele znamo opet i to, da si ljudi u obće vraga crnjega predstavljaju nego u istinu i jest. Njekoliko putih vidjevah na svoje oči vojsku, što bi ju on glavom predvodio, pa to prvom: kadno bješe obkolio Beč, gdje sam ja bio mladićem od dvadeset i dvie godine, a drugom, kadno je na sukromnu tvrdju Kiseg, bezslavno udarao a neuzeo je, nesmjev tudjer dočekati pomoć cesara Karola; napokon gdje predobiv, najviše s mlitavosti, strašivosti i predaje našinacah, sloveće gradove Oštrogon i Bielu stolicu, pa posiliv se s Tatari pao na taborište u bielostoličke ravnine. Nu mogu vas uvieriti, da se sva njegova sila i vojska, osniva više na pustih klapnjah i praznovjerju neuka puka, te na himbenosti i lažih onih njegovih prišipetljah, kojino ju mnogo strahotnijom svietom trube, nego li je u stvoru. Ta bjelodano jest, da neima u Sulejmana pjehote, i to tjelesne straže, što ju Janjičari zovu, nad 12,000—14,000, pa dočusmo iz vjerodostojnih vrielah, da se riedko i toliko skucka, a nekmo li nadmaši.

Svekoliko mu pako konjaničtvo pokupljeno i u Aziji i u Evropi iznosi do 25,000, a malo kad naraste na 35,000, pa i ovo gdje je s većeg diela slupano od seljanah, neima umj nit osobite hrabrosti, e još manje vojničke vještine i okretnosti. Jezgra ove sa snage i vrline, na glasu vojske jeste konjaničtvo tjelesne straže, sa ugrskim i te ilirskimi plaćenici, pak Janjičari. Turci - sami a uza njih i ostali oni podli lažitorbe nastoje ravno razvikati, da jih ima na miriade, ali nit Evropljanom mit Azijancem nisu još vrane izpile mozga, te nevide, što je i kako je. Ostali onaj sastup: kano živežari, kopci, neoružani Grci i Bugari, kojim je jedini posao čuvati dromedare i konje, razapinjati čadorje, prinositi vodu i drva, gledati za zairu i ostale poslove obavljati u taboru — to vam je glota, koje nit nevodi u bitku, a da ju i sve vodi, slabe mu od nje koristi, kad neima nikakova oružja do puste sjekire, pa da je i ove u svakoga, već ti zametne na rame kakvu god toljagu, kolac ili batinu. Ja ovdje sborim, što za zdravo, znam i što češće na svoje oči vidjeh, te vam mogu jamčiti, da se mi s uzdanjem u Boga velikoga s naših 70,000, krštjanskih vojnikah s ovim ma i onako bahatim i oholastim neprijateljem smiemo udariti s nadom da održimo mejdan. Nije moguće, te bi se premilostivi Tvorac i svi nebesnici dan danas tako. naljutili na nas krštjane, da mi klonemo duhom, nepouzdav se u se dići i izvesti proti najljućem dušmanu imena Isusova 70,000 momakah, to hrabrenoštju to snagom doraslih i Janjičarom i onim turskim konjanikom. Nego to nam je opet sve jalov posao bez tebe svietla kruno, štono si sad baš u oči, da preuzmeš vladati u svojih i u stričevih kraljevinah i pokrajinah — - uzmožnog onog vladaoca Španjolskog[2] — koji no jamačno neće pripustiti, te nebi njegov pješak bio prema Janjičaru, bilo na oružju bilo na srcu junačkom. Isto tako neima ništa nit bez sv. Pape, kano sveobćeg oca našeg, i ostalih krštjanskih vladarah, koji će takodjer ufano banuti, da nam ujamče žudjeni uspjeh. — Glede vodje, drugoga netražimo, van ti nas vodi nedobitni kralju; mukom ću ovdje proći toli onu vrlinu i diku, kojom si sve umrle nadkrilio, koli i tvoju plemenitost, velikodušje, ratno izkustvo, opreznost i razboritost, a i ono tebi urodjeno prijatno i umjereno vladarenje; riečju sve, što ti tvoj vitežki i muževan duh u izobilju pruža, da vodiš rat kako valja. Za ratne potrebe, kano za novac, topove sa strielivom, za ladje i brodove, deveta nas briga; navlastice za zairu nas osigurava ma i na veće godinah bujno tlo ugrsko. Još nam tudjer Dunaj pristaje u posao, i kan da nas zove, da si njim naplovimo svega izobilja u tabor. Ako Bog i sreća dade, pa naša bude pobieda, o čem nit dvojbe neima, te si tako jednom o vjerolomnom dušmanu lovoriku stečemo, sve će tad zlopaćene one tuge i žalosti zagasiti melem netakmene slave i ponosa imena krštjanskoga. Onda ćemo junački odmazditi nemilo za nedrago: za onolike poraze, što nam jih varvarska ruka zadade, te odahnuv si, uhvatit ćemo vremena povratit nakaženoj domovini ono njeno prvobitno sjajno lice. Tako treba da uradimo, a nipošto protegnuv primirje — uz koje nam bi domovina više izranjena, nego li izvidana — da prevolimo zasiednu miru od pravedna rata; tomu nas bo nuka, osim što više spomenuh, te s česa ponajžešće i uzplamtih, još preblagi i junački kralju! živo pouzdanje, štono nas obuzima to s tvoje osobne hrabrenosti to silovitosti tvoga cesarstva, kakova što pod suncem silnija neima, pak slavna ti djela tako u domu kano u ratu. Konačno bodri nas tvrda vjera, koju no uhvatiše najmogućniji kraljevi i vladari, s tobom ne samo po krvi već i srcem i duhom sljubljeni, da će prema svojim silam uložiti za sveobću krštjansku stvar. Krštjanske države netraže od tebe kakovu opačinu ili hrdjavo djelo, nego da vrativ iznajprije razkidanoj jadnolikoj Panoniji žudno izčekivanu slobodu, gotovom ju satrenju i propasti otmeš, te tako, ako je božja volja, zajamčiš to svojkolikoj Еvropi, to napose Njemačkoj bezbiedu od islamske bujice. Tad neće biti nikoga slavovitnija i blagopolučnija pod jasnim nebom; ničiji glas i junačtvo se nije toli širom prosulo u sve narode svieta; tvoje će žrtve i naprezanje oko obrane krštjanskih državah obilatim uroditi plodom, a uspomena će ti opet ostat nepomrčala i slavna za sve vjekove. Pa to i jest ono ciglo, što se u životu vladarah traži, ako su voljni to u sukromnosti to u javnosti slavnim imenom sloviti."[3] Ele badava použi Zrinjski svoju rječitost odišuću plamom iskrena domoljublja i bogoljublja, praktični se bo i polezni njegovi nagledi osujete o samovolji većine, kojoj se vrgao na čelo Vrančić (Veranzi).[4] Pa se napokon i sâm Maksimilian izjavi, da se uzdrži mir dok se nisu sve krštjanske vlade odkanile da sa svimi silami podju skršiti Turčina. Usljed toga bude opremljen u Carigrad skoroteča Vojko Viški (de Vyss-Višević), ponesav još zaostali danak; a nebilo dugo, gdje i turski čauš stiže k Maksi, uvieravajući ga kakono je i Sulejman sklon, da se u miru živi, no sve na temelju njekad urečenih pogodbah.[5] — Sasvim tim neostanu medjusobna odnošenja za dugo ob tom. Ivan Sigmund Zapolja htjede god. 1565.[6] da si podčini čitav onaj prediel Ugrske, što je njekoč spadao k Sedmigradskoj, usljed česa mu Maksimilianov vodja Lazar švendi oduze ne samo ono, za čim biaše posegao, veće posjede još povrh toga čitavo Potisje sa svimi tvrdjami. Sultan Sulejman nješto kano poruk Zapoljina baštinstva, a nješto što biahu našinci spori platiše, pa mu već dvie godine nedostave danka, zavojšti 1566 god. Ugrsku.

Kralj Makso dobiv od RR. i SS. na požunskom saboru pomoći, pa da i našim zemljam priskoči, namiesti s vojskom svoga brata Karola, Petra Erdödia bana i Franju Frankopana slunjskog, u područje medju Murom i Dravom, a Nikoli Zrinjskom, koj se onda upravo desio u Beču na savietu glede predstojećeg rata, povjeri grad Siget. [7] Ovaj zakleti dušman islamski vrebaše svaku priliku, kako da Turčinu koj jad zadade te si srce smiri, pa dočuv gdje je Mehmed-paša bosanski napried odaslan s njekoliko stotinah konjanikah, da razvidi okolicu, dignu nanj do 1000 konjanikah i blizu toliko pjehote pod zapoviedničtvom Kašpara Alapića, Vuka Papratovića, Nikole Kovača i Petra Patačića. Nagaziv ovi kod Sikloša na neprijatelja, grunu unj u prozorje rane zore iznenada i hametom ga potuku: sâm Mehmed osta na bojnom polju a njegov sin bi uhvaćen (njeki hoće da je ubit); a našinci se pjevajući i konje igrajući vrate s bogatim plienom u Siget.

Ovaj slučaj odluči sudbinu Sigeta i njegovih junačkih braniteljah. Sulejman se bo zakle svecem Muhamedom i ćitapom svetim alkoranom, da će krvavo osvetiti smrt ljubimca svoga Mehmeda. I namah uze drugi put s čitavom vojskom prema Osieku, naloživ Hansi-paši pečuhskomu, ako mu je drag život, da što skore udari most prieko Drave.

Prebaciv rieku odieli se svakolika vojska prieko Mohača i Šikloša. Od Haršanja pomakoše se, pod zapoviedničtvom Ali-Portuga (odmetnika Portugalskog), težki topovi uz odiel konjaničtva naprvo, te već na 1. kolovoza stignu pod bedeme Sigetske[8]; no posada jih dočeka kako treba. Sulejman glavom pade na 5 pod grad Sv. Lovre, uru odaljen od proslavljene tvrdje, no tad već porušen; a sutradan se prikuči Sigetu, gdje bude njegov dolazak pozdravljen vatrom iz svih topovah, te je gromko gruvanje odjekivalo ćak do Kaniže i Lendave.

Nikola u toli kritičnom položaju zadovolji svemu, štogod uzzahtieva dužnost hrabra i oprezna, te od sve duše domovini i kralju svomu odana vodje.

Tvrdja biaše doduše još za vremena — iz Zrinjskovih dobarah (!) — obskrbljena dovoljnom hranom i oružjem, pa bi s tog ogleda bila mogla odoljeti ma i godišnjim obsadam i navalam. No upravo ono najpreče, te što svemu tomu život daje uzmanjka — posadka bo u onaj par gdje je neprijatelj nadošo jedva ako je brojila 3000 momakah. No nit ova okolnost nezabuni mnogo hladnokrvnu odvažnost našega viteza: on umoli za pomoć kralja Maksimiliana, kojno se s velikom vojskom nalazio kod Gjura. Ovaj mu ravno odasla dvie čete Niemacah, al pre kasno; Turci bo biahu već stisnuli grad oda svih stranah.

Strašne li sada zadaće za šaku ljudih, makar i biranih po srcu junač kom ter kroz vatru i vodu prošlih junakah, od kojih se njekoji još za obsade pod Štančićem slavno držahu ; a drugi Nikolini bojnici, nakitiše si u nebrojenih bitkah hrabre grudi vitežkimi čini! Sulejman se dovalja sa svojih 200,000 vojnikah, pa ovolikoj sili da su dorasle puste 3000 osobito ak se uzme na um gdje je sve jamstvo održanja tvrdje bilo, što se nalazila u sriedi umjetna te lasno odvodiva jezera — Kadno već biaše silni nepri jatelj na očigled mjesta, sazove Nikola svoje vierne, pa jim stane ovako govoriti: „Junaci! evo rata, evo ljuta boja. Neosvanu nam dušmanim iznenada i neočekivan; jer odavna ga vi željno izgledaste — Evo pred nami silnih turskih četah, sa svih četirih stranah svieta amo sagnanih, da se pobiju s nami i predobe ovu tvrdju. Njihov dolazak sili nas i nuka, da se borimo za domovinu, slobodu i život, uvaživ preveliku bojničku važnost ovoga mjesta za obranu čitave otačbine naše. Ako li božjom pomoću održimo tvrdju od propasti, kojom joj neprijatelj prieti, sve smo izbavili: blago, čast i slavu svoju. Povrh toga spasit ćemo još slobodu, mir i jakost domovine; obraniti žene, djecu, roditelje i ljube svoje od najnesmiljenijega robstva. Pa ne samo Panonija veće i cielo krštjanstvo poveseliti će se obrani ovoga mjesta. Da pregnete od straha ili plahosti – što se medjutim od vas junakah na glasu, kako sâm vidim i znam niti pomisliti nesmie — tad jao i naopako: sve bi se izvrnulo. Jer tko tu nebude hrabar, te s mačem u ruci neponese živu na ramenih glavu, inače je lje nikad neće. Sad je kucnuo čas junaci! da si osvjetlamo lice i sačuvamo junačko ime, srčano boj bijući s neprijateljem.

Ali nije dovoljno, da sami izkusni vojnici u lbitku stupaju, nego mora da stupa sve što je doraslo kopljem mahati i mačem kretati; sve neka ide u ime božje junački boj biti — Nije dovoljno da samo moje rieči slušate, treba si i mene za izgleduzeti! Znam ja dobro da će obsada golema truda i napora stajati; no na koliko vas znam kano vitezove, nije me ni malo strah, da bi klonuli duhom. Pa svemožni Bog, koj nas u toliko sgodah prikrilio, neće jamačno niti sada boriocem za domovinu uztegnuti svoje pomoćnice ruke, pače on će nas iztrgnuti iz istih čeljustih našemu neprijatelju, samo treba da se pregnemo a nezaziremo, predajući se u očinsku zaštitu njegovu. Uza to treba da i sami nastojimo jedan drugoga valjanim savjetom i uzornim izgledom da podupiremo i podpaljujemo, dušmanu nit za dlaku nepopustiv. Pogibelj junaci! što hoće da se evo na nas obori, mora da ju odvratimo od glave. Predočimo si samo braćo slavu pobjede, pa uhvatimo tvrdu vjeru il obraniti i spasiti svim slobodu zlatnu, ili dično za domovinu poginuti — jedno i drugo ovjekovječit će nam uspomenu na zemlji, a rajske one blaženosti zaslužiti na nebu! S toga zahtievam, da kano što se ја obvezujem da ću braniti ovo mjesto, tako da se i vi zakunete, da ćete se do posliednje kapi krvi uz mene boriti, sjetiv se one viernosti, kojom ste dužni svomu kralju i zvanju pak i mojoj časti. Zajedno vam nalažem, kad bi možda ja potaknut neprevidnim kojim slučajem stao raditi o predaji, nesmijete da me slušate, osim ako vas onaj čas odriešim zakletve. U ostalom ću ja, ako doušam, da se što o izdajstvu ili sličnu zločinu snuje, po vojnič kih strogih zakonih i svojoj oblasti kazniti svakoga, koga roda i koljena da bio, pak ako bude za glavu, osuditi i na smrt!

Svaki mora svojoj dužnosti točno zadovoljiti: stražu na bede mih čuvati, vojnici pokoravati se svojim satnikom a ovi višim zapoviednikom. Nitko da se nije usudio bez znanja svojih poglavarah kamo god udaljiti ili stanište zamieniti; nitko se nesmije pod živu glavu s neprijateljem pogovarati, listove i po slanice odanj primati, ili je sažigati, osobito ako bi se sgodilo, kako često biva, da jih strielom puste u grad. U sličnu slučaju moraju se listovi predati dotičnim zapoviednikom, koji će jih već meni dostaviti. Napokon: ako li i mene zastigne smrt ili druga nesreća, kako se u boju može dogoditi svakomu čovjeku, naredjujem, da vam bude zapoviednikom evo Kaspar Alapić, moj sestrić, koga svi vi dobro poznate. Moja će pako biti briga, da u čem nepostradate."[9]

Ele sad istom biaše, da se začne kušnja divne uztrajnosti junačke! Na 7, kolovoza bace Turci u šanac novoga grada silu zemljom nabijenih košarah, te si tako olakšaju pristup k njemu. No i Zrinjski dade isto tako sve ograde, stabla i ostalo što bi obsiedjenike moglo smetati, posjeći i maknuti. Ovaj i sljedeći dan boriše se Sigečani na tri strane novoga grada proti Janji čarom tolikom srećom, da su izgubili samo jednoga momka; gdje usuprot od neprijatelja mnogo ostade za boj nesposobnih.

Medjutim podigne Ali-portug tik grada nasip, s kojega poče na 9 iz topovah silno grad udarati, čim našim vrlo dodija oštetiv jako nutarnji kameniti toranj i u njem nalazeća se zvona razbiv Nikola da uzmogne slabe svoje sile bolje sjediniti dade 9. u večer novi grad upaliti i posve ga ostavi. Bilo bi pako najpametnije, da budu bili zajedno razorili i stari grad, pa bi tad tim krepče mogli braniti strogo uzetu tvrdju. Nazirao je to i osiedio vojvoda; al nemože odolieti, gdje ga objekoliše njeki, opozivajući se na obsade pod Stančićem, da jim je jedini spas, ako obrane stari grad, pa napokon kod toga i ostane.

Turci nepočase časa, te stanu biti stari grad sa triuh stranah iz težkih topovah i sve uporave samo da se laglje k njemu primaknu. Oko toga nastojaše i Ali-portug: izvedši vodu iz šancevah i nasipe nagrnuv smjesti na nje topove, odakle užge silnu vatru sipati na biedni grad. Ovdje biaše topčijam za snabdievu dodano 600 Janjičarah, proti kojim se odluče dva satnika: Pranjo Dan do i Hadrijan Radovan, junačku da pokušaju sreću; no tek izza trodnevna prigovora i uvieravanja dozvoli jim istom Nikola, da smiju sa dvie stotine odabranih momakah udariti na topove. S početka se pustolovcem smijala sreća, te više Janjičarah zakopori u krvi, mnogi topovi budu već zagvošdjeni, kad li na vrisku i ciku prepalih se Turakah stigne ovim snažna pomoć — Sražanje ovo biaše vrlo krvavo, te naši moradoše premahu ustupiti, ostaviv na bojištu više subojnikah, medju njimi i oba srčana vodje. Navlastice s Radovanom kvarova nenadoknadimo posadka; on bo biaše kamo sada tako i prije deset godinah pod Stančićem, po sviedočenju suvremenikah, jedan od najopreznijih i najhrabrijih braniteljah Sigeta. Ova zlosreća utuvi Nikoli te nipošto više nedozvoli sličnih vratolomstvah.

Protekav njekoliko neodlučnih danah, osvanu dan na 19 kolovoza; no žalosti! nesretniji po naše od svih. Topovska vatra prolomiv ovelik prolom na zidinah gradskih, udare Janjičari kano sliepi na juriš, pa ojačivani jednako novimi četami, nebiahu jih kadri Sigečani pored sve svoje divne hrabrosti uzbiti. Videći konačno da bi jih manjinu napokon taj boj i iztamanio, naume se povući u tvrdju (vanjsku), no u zao čas po otražnje njeke vojnike razkinu nadotrčali Turci most vodeći u grad, te zaostale nemilo posieku. Neprijatelja stajaše osvojenje staroga grada 3000 momakah a Zrinjskova posadka se stopi sad u 800 vitezovah.

Ali-portug, koji svojom vještinom najviše uspješi pobiedu, dobi u znak priznanja od Sulejmana 200 žutakah. Nego kratkotrajna mu biaše milost; jer nakon dva dana zapoviedajući te nesmotreno hodajući po bedemih, odkrne mu tane bradu s grkljanom i na mjestu mrtav pade. Njega nasliedi njeki Sejfedin, koj takodjer poprimi osnovu svoga predšastnika.

Prije ipak nego li skrajne načine upotrebi, pokuša se Sulejman drugojačijim oružjem poslužiti: pozva Nikolu na predaju tvrdje obričuć mu vezirluk nad svimi Ilirskimi državami, a Hrvatsku da će mu darovati kano baštinu. Kad li sve to nenadje nikakova odziva, poruči mu da je njegov sin pao Turkom u šake, pa ako mu je drag život djeteta, neka mu zadovolji zahtie vanju. (Biahu onih danah sbilja uhvatili Turci lovca Nikolina, pa gdje vidješe na lovačkom rogu obiteljski grb, držahu da su se mladog Zrinjskog dočepali) — Ali niti časti nit bogatstva da nit isti život milog mu sina nebudu vriedna da pokrenu, prem ćutljivim srcem našega junaka, gdje se radilo o viernosti i odanosti prema domovini i kralju.

Te sad je imala bojna sreća da rieši sudbinu tvrdje. Kad su Turci neprestanom pucnjavom provalili na više mjestih bedeme, učine na 26 kolovoza sveobći juriš. Neopisivom se ogorčenosti umaralo, dok nije napokon neprijatelj sramotno praznih rukuh morao uzmaknuti, izgubiv osim mnogih i egipatskoga pašu. U tom kreševu uzmu našinci Turkom dvie crvene zastave pa jih na veću porugu njihovu razviju na tornju.

Razjaren Sulejman s tolikih golemih a bezuzpješnih žrtvah, zapoviedi na 29 da se na novo juriša. Biaše to upravo četrde setgodišnjica bitke Mohačke, te bi bio imao biti taj dan Turkom dobrogukom ili zlogukom bojne sreće. Ele neslomljiva poput klisurinah hrabrost krštjanska i sad se neuzdrma. Nepresta doše zanešeni zatočnici polumjeseca jednako čitav dan novimi četami navaljivati; ali nakon kona moradu ipak ustupiti. Šancevi napunjeni leševi turskimi najživlje pokazivahu srčanost posadke.

Ovakovim poslom izteče čitav mjesec, odkad nesmiljenici padoše pod stiene Sigetske, pa eno Nikole poput njekog višeg bića svejednako nepomična — nedobitna! — Niti vjekovita silo sija smrću i razorom prietećih topovah, nit tušta i tama nеprijateljah; nit očevidna nemogućnost same nade u kakovu pomoć; nit preokrutne one grožnje i najnamamljivija - laskanja te obe ćanja, kako takodjer jarost lovorike jedino ubrati navikla sul tana, nebiahu kadre slomiti Zrinjskovu hrabru postojanost te ohladniti žarku ljubav prema krštjanstvu i domovini. — Каkono on njekad izza zakraljevanja Maksimilianova dostojanstvenom svojom rieči sklanjao stališe na rat proti vjerolomnom susjedu, takomo sada istim onim nezrelicam činom pokaza, kako valja ratovati takov rat. Mnogi od tih Termopilacah hrvatskih proliše krv i dadoše život, da svoju dužnost neiznevjere; ali kamo je silniji broj varvarah, što jih njihove smrtonosne mišice razstaviše s dušom! —

Sulejman je nakon svega i uvidio, da njegova, ma i onako strahovita sila, neće tako lasno svoga cilja dostići da najmre zauzme tvrdju, te on sad poče na svaku ruku izmišljati načine kako da uzmogne grad s divskimi njegovimi branitelji upravo uništiti. Glavu Zrinjskovu ucieni 1000 žutakah; vodu onu iz umjetnoga onoga jezera, što biaše tvrdju obujmilo izvede, počem bi mu odmah olahkoćen primak pod zidine. Već na 2. Rujna prionuše Janjičari lagume kopati, što nemogahu Sigečani nikako da osujete, jedno rad blizine i množine dušmanah, gdje se nitko od posadke neusudi da se pomoli na bedemih, ako ne da metne glavu u torbu; a jedno što Turci svoj posao opravljahu neobzirući se baš ništa na ma i kakov golemi gubitak.

Na 5 biahu već neprijatelji tako uznapriedovali, da su mogli silu zapalnih latkah umesti u vanjsku tvrdju, te razpiriv vatru poteku četimice na juriš. Našinci jih po običaju ugoste kako bolje mogoše crnim prahom i težkim olovom, pa i Nikola nestrpan, da samo riečju vlada bitkom, vojevaše danas säm glavom hrabreno. Medjutim odviše su krivale ove dvie sile, nego da bi se krštjani uzmogli dulje održati! Izza strašna gubitka povuče se sad Zrinjski u unutarnju tvrdju (kasteo). Zairu, svakovrstno oružje i ostale ratne pripreme uzme djelom neprijatelj a djelom budu žrtvom sveproždirućega ognja. Utišav se ponješto vatra, ostanu Turci do dva dana u vanjskoj tvrdji bez da išto važna poduzmu. Medjuto osjete preostali branitelji i stanovnici Sigetski, uzmakli u unutarnju tvrdju, oskudicu svega, navlastice pića, s toga nije nitko nit mislio na mogućnost dalnjega odpora, budući biaše osim toga sve veće ratne sprave posve i nestalo.

Kadno su na 8 u zoru, uprav na dan male gospojine, Janjičari obratili u prah i pepeo i onu jošte kolicinu kućah nutarnje tvrdje, nadje se Nikola na domaku onog časa, koji mu je slavna djela ovjenčao bezsmrtnim lovor-vjencem. Тe reče svom osobnom slugi Nikici Čerenku, da mu iznese svetačne odore: lagani menten, zlatom dragulji i perjanicom nakićeni kalpak, što bi ga običavao nositi na svatbah, zatim zametne za kroj odjeće gradske ključeve i stotinu ugrskih cekinah; ove biaše namienio onom, koj se prvi dočepa njegova tiela. Napokon si dade donieti četiri skupocjene sablje pa si izabra onu, što ju je od otca - baštinio te kojom si je ov, kako sâm očitova, mnogo slave i poštenja stekao.

Оvako svečano odjeven uputi se na dvor gdje je nje govih 600 posve oboružanih junakah izčekivalo posliednje zapovjedi preljubeznoga vodje svoga. Krepkim, ganljivim i razbornim glasom svojim probesjedi sad Nikola po stražnji put zatočnikom mrieti naviklim: „Junaci! gdje smo, u kakovu mjestu i koli jadno nam se godi vidite i sami. Eno došlo je do toga te nam je izginuti ne na bojnom polju, na junačku mačem u ruci, nego davori zagušiti se od dima i vatre poput sinjih kukavicah. Evo me ovdje pred vami, ne kano savjetnika, veće kano izviestitelja; nisam amo došao nit sam toga mnienja da se mi tudjer sa razdraženom na nas srećom dulje borimo, gdje nas oda svih stranah nevolja bije i sve nam propada; nu nisam niti za to, da, ma i satrti, krštjaninu nepodobnom mekoputnosti i strašivoštju, pristanemo na prikorne uviete, i sa sramotom da predamo tvrdju. Kako godjer sam se ja zakleo vam a vi meni, da ćemo si medjusobno to riečju to činom biti podpora od uzdanice; tako vas i sad opominjem te koliko najiskrenije mogu svjetujem, da odbaciv svaku bezsramnu i neslavnu misao il namjeru, i sjetiv se njekadašnje slave, svojim dužnostim koliko najviše možemo, zadovoljimo.

Eno! kakva je zavistnica sreća našoj hrabrosti, da nam neostavi drugo do svietla oružja i nepotlačena bojnoga duha; vječno i sramotno nas robstvo čeka ako se uplašimo mača više nego se muževom dostoji. Otvorimo dakle grudi častnijim savietom, poštenijim riečim, prezirući sve tjelesne požude — srnimo posried golih mačevah i vitih kopljah te zasvjedočimo da kako smo pošteno kano junaci živjeli, tako smo se kano muževi slavno s ovim svietom i razstavili. Ovako ćemo si ovječiti živu uspomenu u poznom potomstvu i vasionu svietu, i živiet ćemo u pameti, dok se bude spominjalo koljeno čovječansko — Junaci! za mnom! kano doslje ugledajte se i sada u mene; grozio se onda bahati dušman svojim gvoždjem i tamnicom, kolcem i vješali, koliko ga volja, nebojte se! – naša bo slava neće pomrčati dok bude svieta i vieka!"[10]

Zazvav do tri puta ime Isusovo a izručiv Lovri Juraniću kraljevski barjak, dade velika vrata širom otvoriti a pod njimi nalazeći se, množinom malenih zrnah i sječenim željezom nabijen mužar, u neprijatelje izpaliti, te prieko na Turke, gdje se sad stražnji no i najžešći boj biše[11]. Sasuv Varvari gotovu mećavu smrtnih tanetah oda svih stranah na naše, prošipi do mala i Nikolina junačka prsa težko olovo. U krvi ogreznuo, neprestade on ipak svojim smrtonosnim mačem jošte mahati, i strielovitom besjedom borioce bodriti i podpaljivati. Ali skoro dosviri i drugo pa i treće tane, shvativ ga izmedju uha i desna oka toli težko, da se namah na tla smotao. — Odlanu jamačno onaj čas velikom tom duhu, gdje si je sad izlaštio onaj sramotan žig, što mu ga udariše zlobne i sebičnjačke ruke, ter tim još okruni sjajnom krunom čiste svoje i domoljubne političke idee; pa mnogu se njegovu zlotvoru odvali težki kamen sa srca. — Ali njekoje pravomisleće grudi steže nenadoknadimi taj gubitak razvraćene domovine, o kom suvremeni Istwanfy veli, dano biaše:  

"summaе claritudinis dux, quo nemo regendis exercitibus
melior eo tempore atque peritior habebatur..."

Тег рravo pjeva Vitezović da:

- Nij' bilo dosih dob, što je sviet okružil,

Vriednijih, kih bi grob već su z zaslužil;

Neg' ov, v kom počiva jedno čudo svieta:

Slika vjere živa: criet ratnoga cvieta.

Knez Nikola Zrinjski, vitez runa zlatna . . . . .

 Vidiv okrutnici gdje pade junak onaj, koj no jim svojom malinom trista zadavaše jadah, zavape jednodušno i radostno uz onu zanešenu islamsku talabučnost Alah / — Оstanci sigetskih junačinah s golema gubitka posve onemogli, stadoše se očajani zavlačiti sad u pušeće se ruševine vjekovite tvrdje. Ali gorka jim utočišta biednikom — Turci bo razjareni s nečuvena njihova pregnuća umaraju i kolju, gdje koga sastižu. — Ali niti hrvatsko srce neklonu pored svega junačkim duhom, jer umiesiv se u guste čete neprijateljah, ukapahu se istom pod mogilami turskih leševah. Biaše na borištu toliko trupinah, da se moralo po njih gaziti.

Оsim našeg Leonide panu na taj dan slavnom smrću satnici i častnici: Vuk Papratović, Nikola Kovač i Petar Patačić, Petar Farkašić, Miloš i Matija Budanjkovići, Ivan Novaković, Juraj Čaković, Radivoj Horvat, Lovro Juranić, Andrija Gušić, Nikola Sekulić, Ilija Golem, Hadrijan Radovan, Nikola Klisurić, Jurčić, Tomo Imprić, Franjo Črnkos, Benko Medved, Hasanović, Gjuro Horvat, Hrvojić, Slamenović, Avram Penezić, Ante Svilojević, i junak Delivid Žanković sa junačkom svojom ženom Ljubosavom. Do njekoliko gospojah i djece, riedkim bi život sačuvan, medju ovimi spasi Kašpara Alapića jedino lična njegova rugoba, po čemu ga Turci držahu za kakova slugu; pak Zrinjskov osobni sluga Nikica Čerenko i njeki Bartol Gerec, kojno imade to zahvaliti svojoj mladosti te glavitosti. Stjepan Oršić bi pako oslobodjen harnostju njekog Turčina Hasana, opo menuv se ovaj blaga njegova postupanja za svoga sužnjevanja.

Ono njekoliko zarobljenikah opremiv Turci u tabor, nagrnu u grad prevrčući nezasitljivom lakomoštju svaki kutić, kad li no se na jednoč dignu u zrak lagum i do 3000 nevjernikah u svoje ruševine zavali. - -

Glavu Nikolinu Turci odrube i nataknu ju na koplje, gdje je čitavi dan na 8 rujna bila; a na 9 posla ju veliki vezir Mehmed Sokolović u Budim svom bratu Mustafi, kojno ju opremi n Komoran grofu Salmu, odakle ju u Gjur u kraljevski tabor odnesoše. Ovdje ju preuze Bolto Bathyany, zet slavnog našeg viteza, te ju ponese, propraćen vojinstvom, u obiteljsku grobnicu u samostan sv. Jelene kod Čakovca. Trup Zrinjskovu sahrani kraj Sigeta Mustafa Vilić, Turčin Banjalučanin, štono ga njekad Nikola bio zatužnjio, te čovječji s njim baratao.

Neizmjernih žrtvah žrtvovahu Turci da gospoduju nad hrpom sada pusta kamenja, jer povrh množine izkusnih vojnikah svakoga reda i razreda, pade još pod Sigetom do 30,000 najizbranije turske vojske. Da istog bahatog Sulejmana umori nečuvena kršovitost i postojanost Zrinovića-bana. Мorade bo gledati gdje no se njegovoj nedobituoj vojsci šaka zatočnikah častnoga krsta snažno opire; gdje no se najuzdanije desne ruke njegove slave i poštenja lamaju o sigetske smrtne mačeve — te gdje mu niti na 29 kolovoza najsilnijim oduševljenjem izveden juriš neurodi željenim plodom; pače izcrpiv napokon i sva sredstva da dostigne željenu svrhu: puče, reć bi, od jeda, izpustiv na 4. rujna oholu dušu svoju, na očigled svejednako prkosećega još grada. Veliki vezir zataji medjutim smrt Sultanovu, dok nije o tom izviestio Selima sina i prestolonasliednika, pa i da mu vojska nebezufa.

Svrši se dogodjaj, što se u ono, premda neprestanimi ratovi uzrujano doba, broji sasvim tim medju najzn amenitije, po čemu nit nenalazimo u domaćoj povjestnici kojega junačkoga čina, te bi bio onolikom točnostju i pomnjom od suvremenikah nacrtan i označen. – Nesamo u domovini sloviaše ime Nikole Zrinjskoga kano velika i vječnom slavom okrunjena muža; nego i iz istog inostranstva odjeknuše pelenglasi, jadikujući za najjačom podporom kolebajućega krštjanstva. S toga treba da svedjer u srcu nosimo slavnog svog Zrinjskoga, sve u to silnije razpirenje narodne ljubavi i ponosa; jer kako čitavi sviet pravo slavi neumrlog Leonidu, tako još više Slaveni a napose mi Hrvati moramo da se dičimo našim Sigetskim junakom, kojega je razmierno zasluga, kano junaka, veća od onoga Termopilskoga — Оvaj se bo odvaži poginuti u termopilskom klancu da dušmanina njeko vrieme obustavi te ostale Grke od pogibije zakloni: a onaj odluči umrieti na sigetskih bedemih, da Sulejmana zatraje, pa se za toga kraljevska vojska prikupiti i neprijatelja dostojno doče kati uzmožе. — Špartanski kralj je obnoć, iznenada, grunuo u dušmanski tabor; a Tavernik ugrski se obdan oborio na pripravna i biesna neprijatelja. — Zmaj grčki žrtvova se sa 300 svojih junakah; a s hrvatskim sokolom pade 600 hrabrih vitezovah. — Оnaj se posveti iz ljubavi prema domovini; a ovoga je oduševljivala povrh toga ljubav prema krštjanstvu. — Leonida je svojom junačkom smrti toliki strah utjerao u kosti Peržanom da su je ostali Grci lasno razbili i raztjerali: a Zrinjski je sjajnim svojim izgledom potaknuo ine krštjanske vitezove na hrabrost proti Turčinu, kojega su u kašnje doba iz čitave Ugrske iztisnuli, i prosvjetu evropejsku od utrnuća spasili! Те vjerodostojno i dično primjećuje umni Katona:  Non Roma non Graecia nobiliora in suis annalibus facinora prodidit, utgue hac in defensione (Sigetana) scriptores ad posteritatem transmiserint![12]  

---

[1] Istwanfy.

[2] Karla V.

[3] Istwanty Th. II. p. 439 et ssqq.

[4] Inače porekla hrvatskog, pop, poslje arcibiskup 0štrogonski
i osobiti milostnik Ferdinanda kralja.

[5] Engel 4 B. S. 184–85.

[6] Ove godine bio je Nikola Zrinjski kano tavernik načelnik komisije — sastojeće od Petra Erdödia bana, Jurja Draškovića biskupa zagrebačkog, i Ambroza Gregorianca podbana — štono ju kralj odasla da rieši razmiricu medju Ungnadi kano vlastnici grada Varašdina i gradjani, koja se porodi porad velikih nepravdah i nasiljah što jih oni posljednjim nanesoše; ali mu bez uspjeha ostade posao. (Grad Varašdin od Iv. Kukuljevića str. 14.)

[7] Ratkaj 145 p.

[8] Siget leži u šomogjskoj županiji, a prve temelje mu položi njeki Osvaldo Anthemij, štono njekoč, porekla grčkog, pridje u Ugrsku te na ostrvu, što ga tvori močvarni potok Almaš sazida čvrstu kulu, okrstiv ju prema prirodnu položaju — Sigetom: što će naški reći ostrvo. Tečajem vremena bi ova kula od raznih dotvrdjivana, dok ju njeki Valentin Ening, nadimenkom Török, neutvrdi baš kakovalja. Za ove obsade sastojaše Siget izvan unutrnje i vanjske tvrdje, iz staroga i novoga grada. Turkom biaše to mjesto trn u oku, što je bilo na domaku njihovih posjedovanjah, te jim usljed toga hrabra posadka vrlo dosadjivala. Gradu s polja nalazaše se ona prvobitna kula, te bi služila barutanom i stražarom, odakle bi vojnici označivali razvijenim barjakom, trubljom ili zvoncem gibanje neprijatelja. Utvrdjenja svakolika biahu od stanca kamena ili od busa. (Čit.: Istwanfy Th. II. p. 359).

[9] Istwanfy Hist. Нung. Th. II. p. 478 prima editio.

[10] Istwanfy Th. II. pag. 486.

[11] Zamiernim junačtvom se pokaza tom prilikom ženskadija; jer u onaj trenutak, gdje se posadka spremala k posliednjem boju, odluče svi oženjeni, da dadu po svojih prijateljih pogubiti žene si i djecu, te jih ovako izbave nesmiljenosti turske. Al se njekoliko njih starijih ženah baci na koljena pred svoje muževe, moleći se ne za život, veće za drugi način smrti, te zaiskav oružja i obukav se u mužkaračke haljine, stave se u njihove redove, da do kraja uzdiele istu sudbinu s njimi.

[12] Каtona Hist. crit. Th. 24.