Boj za Siget iz Zivot Nikole Zrinjskoga, Matija Mesić, 1866

Zivot Nikole Zrinjskoga, sigetskoga junaka

By Matija Mesić, Croatia, 1866

Source

XII.  Boj za Siget

U pripoviedanju o Sigetskom boju sliedit ću izvore, potičuće skoro sve od samih suvremenikah, koji su već davno poznati ućenomu svietu. Poglavito će medju njimi mjesto ići poviest obsade Sigetske, koja je bila izvorno sastavljena na hrvatskom jeziku po pripoviedanju jednoga hrvatskoga viteza, a posije ju je preveo na latinski jezik Ljubljančanin Samuil Budina, te je naštampana pod naslovom: De expugnalione Sigethi, totius Sclanoniae fortissimi propugnaculi, anno MDLXVI. Narratio M. Samuelis Budinae Labacensis. Ex croatico sermone in Latinum conuersa. (Tako glasi naslov u Reusnera; ja rabim medjutim Schwandtnerovo izdanje). Dalje se tomu pridružuje poznato nam Forgačevo djelo; zatim Petri Bizari, De bello pannonico liber (Ja ga imam u Schwandtnerovu izdanju); nadalje Istvanfi, Ortelij i dr. Nu k tim izvorom mogoh dodati još jedan, koji je objelodanio Dr. Karl v. Weber u svojem djelu: Aus vier Jahrhunderten. Mittheilungen aus dem Hanpt-Staatsarchive zu Dresden. I. Bd. Leipzig. 1857. Napis je tomu izvoru: Relation und Extract von Aussagen und besondern Kundschafften, betreffend des Ttirggen eroberung Zigeth, ervolget anf den 7. Septembris a. 1566. To pako izviešće potiče od jednoga Sigetskoga,Junaek"-a, koga je Sokolović odpravio u kraljevski tabor k zapovjedniku ugarske čete, Andriji Batoru, da mu donese viest ob uzeću Sigeta. Taj junak dodje u kraljevski tabor dne 10. rujna na večer. Njegovo poviedanje bješe u njemačkom jeziku na papir stavljeno i car ga posla 21. rujna saskomu knezu Augustu po imenu. Veli se u tom pisanom izviešću, da je tu obilježeno kazivanje junakovo, koje se je slagalo s viestmi, koje su poslje u kraljevski tabor dolazile i od drugih stranah. — Osim toga izviešća dobih još posredovanjem svoga prijatelja Sime Ljubića iz mletačkoga arkiva zanimiva izviešća mletačkih poslanikah, koji su to doba bili na dvoru cara Maximilijana i sultana Sulejmana. Koliko se ta izviešća bliže tiču Sigetskoga boja, priobćujem jih u Prilozih. Istvanfi str. 285. Ako želiš pobliže upoznati taj sabor, prouči Forgača str. 394 i sl.

Godine 1565 započeto vojevanje bješe prestalo u kasnu jesen; nu težko da je tko o tom dvojio, da će se ono nastaviti s proljeća sljedeće godine. Zato moraše svatko vidjeti, da je od prieke nužde, da se za vremena čine valjane priprave za nastavljenje boja, o kojem nitko nije mogao znati, kakova će biti obsega i zamašaja.

Car Maximilijan, dobro shvaćajući ozbiljnost vremena, brižno se stade o tom starati, da ga neprijatelj nezateće nepripravna. Niti se sam neuzdajući u kakov osobiti uspjeh nastojanja svoga poslanika Jurja Hosszutoti-a, koga je bio odpremio na dvor sultana Sulejmana, dade se on na to, da učini što je vrieme zahtievalo u svih zemljah, u kojih je vlast imao. Dočim se je sam uputio u Augsburg (7. prosin. 1565), da dobavi pomoći svojim kraljevinam od njemačkih knezovah, medjutim povjeri bratu svojemu Karlu, da podje na ugarski sabor, koji je već bio sazvao u Požun na 2. veljače 1566.

Bivši ugarski sabor otvoren, dadoše se stališi na nabrajanje svojih mnogih starijih i novijih tegobah, kojim je valjalo po njihovoj želji čim prije lieka donieti. Nu premda je nepristran motritelj morao priznati, da oni u mnogom pravo imadu, to je ipak bilo s druge strane posve jasno, da sada nije tomu vrieme, nego da treba ponajprije ob onom raditi, o čem je visilo biće oli nebiće države. Zato i pozva nadvojvoda Karlo sabrane stališe, da u jedno saberu sve svoje tegobe, da jih on dostavi svojemu bratu, kralju Maximilijanu, a medjutim da bez oklievanja učine potrebite zaključke za obranu domovine. Stališi se napokon na to i skloniše, ali onda istom, kada jim je dokazano toli od strane Maximilijanove, koli od strane Zrinjskoga, koji je i sam bio prisutan na saboru, da se Sulejman sprema na Ugarsku. Oni odlučiše dakle, koliko će se poreza dati i kakove će se vojske dići; ali medjutim sabraše i svoje tegobe, te jih poslaše Maximilijanu, napisane na — 100 tabakah.

Maximilijan bješe medjutim glavom otvorio njemački sabor, i tu mu obećaše knezovi i stališi za nastajuću tursku vojnu znamenitu pomoć, od 50.000 po prilici konjanikah i pješakah. Ta pripravnost Niemacah i pomoći obećane od pape i drugih njekih, osobito talijanskih vladarah, bijahu smatrane dobrom kobi za buduću vojnu. Ako su pako i dalji narodi uvidjali važnost boja, koji se je pripravljao na Maximilijanove zemlje, to moraše biti tim jasnije samim Maximilijanovim narodom, da se tu neće raditi samo ob Ugarskoj i Hrvatskoj, nego da prieteća pogibelj ima mnogo dalji zamašaj. U dalekoj Českoj “bješe nastao takov strah, kao da Turčin leži gdje na njezinoj medji;" Herbart Auersperg pako pisaše svojim zemljakom, Kraujcem, pozivajući jih, da na krajinu pomoć pošalju: “ako Turčin na Hrvatsku udari te ju i osvoji, tada nemogu niti Kranjci ino očekivati, nego da će i njim biti danas sutra onako kao i Hrvatom.

Doskora se pokaza, da Turci zbilja nekane na miru ostati. Već na početku proljeća g. 1566 nastade veće gibanje medju njihovimi četami u Ugarskoj. Medju ostalim podjoše Turci (koncem travnja, ili početkom svibnja), da osvoje Segesd, koji je grad ležao u šomodjskoj županiji. Buduć da je Zrinjskomu moralo mnogo do toga stati, da nepade u tursku vlast to mjesto, krijuće njegov Siget sa zapadne strane, zato pohiti on, vrativši se upravo iz Beča s bojnoga dogovora, da odbije neprijatelja. Njegova vojska udari na Turke, i nakon žestoka boja, koji je potrajao do četiri ure, bude neprijatelj u bieg natjeran.

Premda se iz ovakovih manjih podhvatah nije dalo zaključiti, na što smiera Sulejman, na koju li stranu kani udariti, to je ipak i takovo manje četovanje moralo kršćane nukati, da pospješe svoje bojne priprave.

U tom pogledu zapade i Nikolu Zrinjskoga važna zadaća, da naime grad Siget stavi u takovo stanje, da bude kadar uzdržati i veće tursko obsiedanje.

MAP PICTURE

Budući nam sada zadaćom, da govorimo o prvih pripravah Zrinjskoga, upoznat ćemo se prije sa samim mjestom, koje je bilo povjereno obrani našega junaka.

Sigetu položi prvi temelj oko polovice XV. vieka njeki Grk, Osvald Anthemij po imenu. Dobivši on naime od kralja zemljišta na medji šomodjske i baranjske županije, tu si odluči sagraditi jedno utvrdjeno mjesto; za to pako odabra jedno ostrvo, koje je tim postalo, što se je potočić Almaš, spuštajući se s visih u nizine, razlievao, te je tako činio daleko iduće močvare. Na tom dakle ostrvu sagradi on jedan turanj od opeke, i tako postade ona strana Sigeta, koja je poslje nutarnjim gradom nazivana. Kašnje dobi to mjesto poznati nam Valentin TOrOk, i on ga dalje i još bolje utvrdi: opasa ga naime zidom, koji medjutim nije bio od kamena ili pako opeke, nego je bio tako načinjen, da su stavljena po tri reda debelih gredah, koje su bile medju sobom svezane željeznimi čavli i sponami, a što je bilo prostora medju njimi, to je izpunjeno zemljom, koju su čvrsto nabili. Tim načinom načinjeni zidovi imadijahu 22 stope u širini. Izpod zidovah bjehu jarci izkopani, koji su bili vodom napunjeni, te su grad okružavali sa svih stranah. Nu poglavitom obranom bijaše gradu ona močvara, koja se je širila dalje izvan jarakah, te je činila, da se u grad nije moglo inako, nego preko mosta, koji je vodio do njegovih vratah.

Kada su Turci počeli po Baranji gradove osvajati, tada iskahu mnogi od ondašnjih kršćanah utočište pod Sigetom, te tako postade na jednom otoku gradu na jugu tako zvani stari varoš, gdje su se pribjegli stanovnici za nevolju sklonili u kućice od blata ili drva, a pokrivene slamom. Kada je pako kašnje Torokova udova Siget predala kralju Ferdinandu, tada bješe i ovaj varoš utvrdjen, onim po prilici načinom, kako smo našli u gradu.

Napokon postade jošte, nakon g. 1556, takozvani novi varoš, koji je ležao staromu varošu na jugu. Nu tu nebijaše znatnijega ntvrdjenja.

Ove tri česti Sigeta bijahu medju sobom spojene mostovi, od kojih je onaj, koji je spajao stari varoš s gradom, bio. prilično dugačak, dočim je drugi bio mnogo kraći.

Najbolje bijaše utvrdjen sam grad: jer ne samo što je bio opasan prije opisanim zidom, nego je još imao pet bedemah (uliti bastionah); i stari varoš imadijaše bedeme na tri svoja ugla, nu oni bijahu već slabiji od gradskih; novi varoš napokon nemogaše niti biti smatran pravom tvrdjom, jer je bio slabo ogradjen, a tako su mu isto bili slabi i bedemi, što jih je imao na dva ugla prama suhoj zemlji.

Nu od najveće važnosti bijaše za Siget ona široka, ali ne tako duboka, močvara, koju je oko njega činila voda potoka Almaša. Kada se je počelo raditi oko boljega utvrdjenja grada, tada i na to pomisliše, kako bi oko njega što više vode skupili. U tu svrhu bješe učinjen jedan veliki nasip na zapadnoj strani staroga varoša, koji je sa sjevera dolazeću vodu tako zajazio, da je morala natrag udariti, te se je razlievala oko grada i jedne strane staroga varoša. Taj nasip bijaše tako širok, da su po njem mogla uzpored ići troja kola. Nu buduć da je tim načinom iztočna strana staroga varoša ostala bez obrane, zato navedoše vodu iz močvare u njezin iztočni jarak.

Iz ovoga se opisa vidi, da je neprijatelj morao tako jurišati na Siget, da najprije dobije novi, zatim stari varoš, i onda istom bijaše moguće, da udari na sam grad. Tako se isto razabire iz opisa, da su branitelji mogli imati mnogo nade sve dotle, dok je bilo vode u močvari.

Takovo bijaše dakle mjesto, koje je imao braniti Nikola Zrinjski. Nije njemu bilo poznato prvih mjesecih god. 1566, da li Turci namjeravaju upravo na Siget udariti; nu znajući on, da je Sulejman već prijašnjih godinah o tom radio, da dobije u svoje ruke to po položaju svojem za njega vele važno mjesto., mogao je slutiti, da će Turci doći i pod Siget. Zato je on za rana počeo činiti nuždne priprave: a ponajprije jeo tom radio, da dobije u grad dovoljan broj valjanih branitelja!).

Prvih mjesecih g. 1566 cladoše kralju svoje izviešće njegovi bojni viećuici Melkior Balaša i Franjo Zay, u kojem vele, “da su čuli, da je iz Gyule i iz Sigeta veća strana posade otišla, jer nije dobivala plaće." U nješto kašnjem izviešću dvorskoga bojnoga vieća veli se doduše, da nije istina, da su iz Sigeta otišli vojnici; nu i tu se priznaje, da je posada premalena. Isto je tako morao suditi o Sigetskoj posadi i nadvojvoda Ferdinand, jerbo u svojem pismu na cara (28. velj.) predlaže, “da bude upitan knez Nikola Zrinjski, kako bi se imala povećati Sigetska posada. Ono, što bi trebalo, mogao bi zatim dati nadvojvoda Karlo od štajerskih i koruških vojnikah (1)." Usljed takova dopisivanja i dogovaranja bješe ovlašćen Zrinjski, da uzme na plaću hiljadu pješakah, što je on i učinio još tečajem mjeseca travnja. Nu, buduć da se to nije moglo smatrati dovoljnom posadom za Siget, zato nudjaše Zrinjskomu nadvojvoda Karlo, da će mu posadu povećati njemačkimi (valjda bi se bilo bolje reklo: slovenskimi) vojnici. Zrinjski medjutim niti nespomenu u svojih pismih te pouude. Zato ga nadvojvoda još jednom pozva, da mu izjavi izrično, “da li hoće imati njemačkih vojnikah, jerakojihon netreba, tada će biti drugdje upotriebljeni (2). Neznamo, da li je Zrinjski na to pismo odgovorio i što je odgovorio; nu naći ćemo, da u Sigetu zbilja nije bilo nikakovih Niemacah. Lahko je pako pogoditi, zašto Zrinjski nije želio, da mu bude posada od mnogo različitih narodnostih. Nedolazi to niti od mržnje kakove, niti od preziranja, već samo odatle, što se je bojao, da medju ljudini različitih narodnostih i raznih ćudih nebi bilo pravoga sklada i jedinstva (3). Tim lašnje pako mogaše on onako postupati kao što je postupao, što se je uzdao bezdvojbeno, da će naći dovoljne bojne momčadi što u otačbini svojoj, što pako u bližnjih ugarskih predjelih. I sjedne i s druge strane sabiraše on oko sebe bez dvojbe već sada odabrane junake, čvrsto se medjutim još uviek uzdajuć u nadvojvodu Karla, kao kraljeva namjestnika (4).

(1) Oest. Milit, Zeitschr. 1827. II. 175—78.

(2) lb. 181. Pismo nadvojv. Karla caru Maxiwilijanu od 20. travuja.

(3) Da je to doba lahko moglo doći do kavge i razdraženosti medju vojnici raznih narodnostih, za to medju inim nalazim dokaz i u riečih u listu Albini-a od 27. kolov., gdje on govori o taboru Maximilijanovu kod Gjnra. (U Pril).

(4) Pray Ep. Proc. III. 177. ima njegovo pismo (od 19. trav.), u kojem moli utlovu nadvornika Nadažda, da mu pošalje njekoliko vojnikah.

Od Maximilijanove vlade dodje mu medjutim već sada druga njeka pomoć. On imaše već odprije u Sigetu 40 topovah, 800 centih praha, mnogo drugih bojnih spravah; sada mu pako poslaše iz Beča na 41 kolih, koja je vuklo 212 konjah, 14 različitih topovah, 2400 tanetah za topove, 300 raznih bojnih sjekirah i mnogo praha, željeza, ocela, olova i sprave topničke.

Dok su tako priprave na kršćanskoj strani po malo napredovale, medjutim bijaše već i Sulejman gotov, da se dade na vojnu. Nu još prije nego li se je moglo što izvjestna doznati o njegovih namjerah i osnovah, opomenu kršćane njegov paša u Budimu Arslan s pridjevkom, da već nesmiju dvojiti o nastajućoj velikoj vojni.

Znajući Arslan, da se njegov mogući gospodar sprema na Ugarsku, upusti se on u vojevanje i bez naloga ikakova. Misleći, da će zateći kršćane jošte nepripravne, htjede si u lahku cienu zaslugu steći osvojenjem kojega grada. Nu smioni i slavohlepni paša prevari se u računu.

Arslan se uputi na početku mjeseca lipnja, da osvoji Palo tu, koji grad leži u vesprimskoj županiji. Njegovi topovi učine u brzo znatnu štetu gradskim zidovom; nu hrabri gradski zapovjednik Jure Turi po imenu nedade se tim još prestrašiti. Motreći medjutim Turi veliku silu neprijateljsku, morade i s&m uvidjeti, da napokon neće biti spasa bez vanjske pomoći. Zato posla svoje ljude k bližnjim zapovjednikom kraljevskih četah, da jih u pomoć pozovu.

Na njegovu sreću bješe se upravu tih danah Maximilijan iz Njemačke u Beč povratio (8. lipnja). Čim je više car žalio, što je toliko dragociena vremena izgubio u Njemačkoj, tim je revnije morao sada nastojati oko pripravah. I premda dosad još nije bilo mnogo učinjeno, to je ipak Maximilijan mogao odrediti, što je bilo nuždno za oslobodjenje Palote. Taj grad bijaše već deset danah obsiedan, i Turci bjehu učinili u njegovih zidovih njekoliko takovih prodorah, da su već mogli misliti i na jurišanje. U tom dodje glas Arslanu, da se grof Salm sprema gradu u pomoć sa 14.000 ljudih i da su mu prednje čete već blizu. To čuvši i dobivši nove glasove, koji su prijašnje potvrdjivali, izgubi Arslan svu smjelost, te diže obsiedanje i dade se što brže prama Stojnomu Biogradu, ostavivši u taboru pod Palotom sve svoje šatore, hranu, više zastavah, mnogo prtljage i dva topa.

Salm se bješe zbilja uputio sa 14.000 ljudih, da udari na Turke pod Palotom; nenašavši pako tu neprijatelja, upotriebi dobru zgodu, koja mu se je pružala, te podje, da Turkom Vesprim otme: što je i izveo bez mnogo muke. Poslje toga se povrati u Gjur (30. lip.), gdje se je sastavljao jedan od poglavitih kraljevskih taborah.

Buduć da se je u isto vrieme bio raznio glas, da je i ona vojska, s kojom je stajao Lazar Švendi u gornjoj Ugarskoj, sretno započela obsiedanje grada Huszta, to su morale ove zgode obodriti kršćane za nastajuće ozbiljne dneve. Ti se pako primicahu sve bliže, jer je silni turski car već davno bio krenuo iz Carigrada sa svojom vojskom.

Sulejman koji je već dvanaest putah u boj vodio čete svoje, diže se sada po trinaesti put, premda starac od sedamdeset i dvie godine, da po dužnosti vierna moslema uzvisi moć i slavu carstva svoga. Završivši ogromne priprave za vojnu, kojom je hotio okruniti svoja prijašnja slavna djela i velike dobiti, podje on iz Carigrada na 1. svibnja, imajući uza se ćetiri od svojih vezirah: Mehmeda Sokolovića, koji je bio seraskerom t. j. glavnim zapovjednikom, zatim Ferhada, Ahmeda i Mustafu. Njegova ogromna vojska napredovaše dosta brzo uza sve težkoće, s kojimi se je valjalo boriti, i 27. lipnja razapeše već Turci kod Zemuna sjajne šatore za gospodara svoga.

Nu još prije nego li je Sulejman dotle dospio sa svojom glavnom vojskom, bjehu stupila na kraljevu zemlju dva posebna odjela njegovih ćetah. Prema svojoj osnovi bješe on naime napried poslao vezira svoga Pertava sa 25.000 konjanikah i pješakah i 2000 Janjičarah, da, sdružen s četami Tamišgradskoga paše, osvoji grad Gyulu na rieci Korosu. To bijaše dakle jedan od onih odielah; drugi se pako odjel bješe uputio prama Dravi, i o njem nam je ovdje nješto točnije prozboriti.

Od polovice lipnja mjeseca dobivaše Zrinjski u Sigetu od svojih viestnikah i uhodah već više glasovah o gibanju turske vojske. Dne 15. rečenoga mjeseca dodje k njemu jedan uhoda, koji mu je javljao, da je sani vidio kod Sarajeva tursku vojsku; š njom je, reče, sam sultan, a toliko je ima, da su joj se šatori prostrli na dvie milje; k tomu doda uhoda, da se čuje, da će sultan poći ili na Jegar ili pako na Siget. Odmah zatim dodje k Zrinjskomu drugi uhoda iz Pečuha, a poslje njega još dva druga. Svi oni donašahu glasove o približavanju turske vojske; uu glede pravca, kojim ima poći ta vojska, toliko samo rekoše, da je ona već prispjela k Dravi i da kani poći k Siklošu, da se ondje utabori, dok prispiju još druge čete; jedan od glasnikah pače reče, da je nješto od te vojske već prešlo preko Drave, i da će prenoćiti kod Šikloša *.

*  U toj viesti svakako je jedna pogreška, zna se, da je glavna turska vojska išla preko Srbije, a ne preko Bosne. Ovdje se može misliti samo na onu četu, koju je Sulejman napried poslao, da predje Dravu.

Dobivši Zrinjski takove glasove, nije mu se dalo mirovati, dok nebi doznao, kamo sraieraju ti Turci, što su se pokazali u blizini njegova grada. Zato dade Gaši Alapiću od Sigetske i Bobovačke posade tisuću pješakah i pet stotinah konjanikah, medju kojimi se naročito spominju vojvode Vuk Papratović i Miko Kobač, te mu naloži, da potraži Turke; ako bude dobra zgoda, neka se š njimi i potuće, te ako bude moguće, neka Šikloš pohara i upali. Alapić se uputi sa svojom četom prama Šikloš u prvih donah nakon polovice mjeseca lipnja. Već se približi Šiklošu nakon naporna noćnoga hoda, i tu doznade pred jutro od jednoga seljaka, da je zbilja njekakova turska četa prijašnji večer pod Šikloš došla i tu se pod vedrim nebom utaborila. Alapić odmah razabere, da sav uspjeh njegova rada o tom visi, da Turke zateče nepripravne. Zato pošalje napried sto konjanikah i dvie sto pješakah, da bolje izvide položaj turskoga tabora i da vide, koliko je po prilici neprijateljah; dobivši pako tim putem povoljne po se glasove, navali pred zoru s cielom svojom vojskom na turski tabor, u kojem se je još sve u sladku spanku ljuljalo. Turci, strašnom vikom naših vojnikah zatečeni, nemogoše niti pomisliti na ozbiljan odpor. Njekoliko jih sretno izmakne, drugi pako budu posječeni. Njihov zapovjednik Mehmed beg dopane rane, zatim izmakne njekako, nu posije zaglavi u bližnjoj močvari; sina mu pako naši uhite i dovedu u Siget kao sužnja. Našim pade u šake tom prilikom golem plien, tako da je imalo što nositi osam ulovljenih devah, šestdeset konjah i petdeset mulah. Pobjeditelji nadjoše u turskom taboru do 17.000 zlatnih dukatah, mnogo dragociena oružja i bogata turskoga odiela. S tim se plienom vratiše u Siget, gdje su jih drugovi s velikim veseljem dočekali. Zrinjski medjutim nije mogao smatrati djelo svojih junakah osobitom kakovom pobjedom, buduć da mu je bilo poznato, da je njegovih bilo hiljadu i pet stotinah, dočim je Mehmed imao samo tri stotine. Njemu je to bilo poglavito u cieloj stvari, što je sada točnije bio ubaviešten o turskoj vojsci.

Jedan od naših izvorah bliže nam označuje, kakova je to četa bila, s kojom su se naši kod Šikloša sastali. Mehmedu, begu tirhalskoga sandjakata u Grčkoj, bješe naloženo, po pripoviedanju spomenutoga našega izvora, da predje Dravu i da zatim počeka u Pečujskih predjelih, dok nedodju druge čete, koje su bile odredjcne na tu stranu. Te druge pako čete, koje su istom imale prispjeti, bješe odredio Sulejman, da još prije njegova došašća predju preko Drave i na onu se stranu upute, gdje se bude zbirao tabor kralja Maximilijana. Kod Šikloša bi smo dakle imali predteče one turske vojske, koja je imala poći k Stojnomu Biogradu, da pazi na kraljevski tabor kod Gjura.

Sultan Sulejman mogaše dobiti viest o porazu kod Šikloša, kada je već bio prešao Savu i kod Zemuna se utaborio; ta viest pako tako na.nj djelovaše po pripoviedanju, koje je dosad obćenito primano kao istinito, da je upravo usljed nje promienio svoju bojnu osnovu. Dosele uzimahu svi historici, da je Sulejman jošte kod Biograda neodlučan bio, iieznajući, bi li pošao na Jegar ili pako na Siget, napokon ipak da je odlučio, da će povesti glavnu svoju vojsku na Jegar. Usljed toga, vele, bješe već kod Petrovaradina most na Dunavu sagradjen, preko koga je dapače već i njeki dio konjaničtva napried poslan prama Jegru. To već bješe učinjeno; al u tom dodje glas sultanu o nesreći njegove čete kod Šikloša, i nada tim se silni car tako razjari, da je zabacio prijašnju svoju osnovu i da je odlučio, da će se najprije osvetiti Zrinjskomu. Zato pozove natrag svoju vojsku, koja je već bila prešla preko Dunava, te zapovjedi, da se razmetne most kod Petrovaradina, a drugi da se gradi na Dravi kod Osieka. — To, što rekosmo ob osnovi Sulejmanovoj, predje u poviest iz Istvanfija, koga podupire, na prvi barem pogled, samo jedan od suvremenikah *.

*Budinu mislim, kod koga jedan od uhodah Zrinjskomu reče: “da se glasa", da će Sulejman ili na Jegar ili na Siget, i da je zbog toga već dao most sagraditi kod Petrovaradina (str. 723); drugi pako uhoda donese Zrinjskomu glas iz turskoga tabora 10. srpnja: da će Turci na Siget, i da će se zbog toga na Dravi most sagraditi, onaj pako most, što je već bio načinjen kod Petrovaradina, da se imade razmetati (str. 725).

Obrazloženje pako takovoj sultanovoj osnovi traže vještaci u tom. što vele, da je morao sultan misliti, da će lašnje uzeti Jegar nego Siget, i da će od Jegra lašnje poduprieti Pertava, koga je bio poslao na Gyulu. — U najnovije doba uze pobijati sve to pripoviedanje ob osnovi Sulejmanovoj magjarski životopisac Nikole Zrinjskoga, učeći, da je Sulejman morao imati već u Carigradu stavnu bojnu osnovu, po kojoj je već ondje bilo odlučeno, da će jedan dio turske vojske poći na Gyulu, glavna pako sila da će udariti najprije na Siget, i pošto taj grad dobije, da će se dalje obratiti na Beč, da se tako jednom izpuni davna Sulejmanova želja i da se iznova proslavi njegovo oružje, koje je godine 1565 pod Maltom potamnjelo bilo. Buduć da se ono pripoviedanje o kolebanju Sulejmanovu glede bojne osnove najviše na to opire, što je rieč bila o tom, da je sultan dao kod Petrovaradina most na Dunavu sagraditi: to morade životopisac najprije taj temelj pripoviedanja pobliže ogledati, to pako učinivši nadje, da niti nije bilo onoga mosta. Sve govorkanje o Petrovaradinskom mostu postade medju kršćani po njegovu mnienju ili tim, što su njekim viestim zlo razumljeli, ili što su se dali zavesti varavim pripoviedanjem Turakah, kojim je mnogo do toga stalo, da kršćani neproniknu njihovih osnovah.

Nu dočim pisac uči, da nije bilo mosta kod Petrovaradina, daje za pravo turskim izvorom, koji znadu za most preko Dunavu kod Vukovara; ali taj most nestoji u nikakovu savezu s kakovom bojnom osnovom na Jegar, nego ima to odredjenje, da si Turci, idući uzduž desne obale Dunava, zadrže obćenje i s lievom obalom. Pošto je tako životopisac ono odbio, što daje još najviše vjerojatnosti pripoviedanju Istvanfijevu i njegovih sljedbenikah, dovodi razloge, kojimi želi svoje mnienje podkriepiti. Punim pravom, čini mi se, pita pisac, da li se može vjerovati za onakova vojevodu kao što je bio Sulejman, da bi se bio dao na vojnu bez stavne osnove; ili da bi bio odstupio od svoje izvorne osnove samo zato, što je jedna od njegovih predčetah poražena bila. U dosadanjih turskih vojnah jasno se pokazuje, da jim je bio glavni pravac prama Beču; prama Beču pako vodi put s ovu stranu Dunava. Turčin je već imao na toj strani Budim, Stojni Biograd, Ostrogon, Šikloš i t. d.; samo mu je Siget još prkosio. Taj je grad na putu bio turskim vojskam, šiljanim prama Beču ili Budimu; on je priećiu redovito obćenje; gospodujući nada Dravom do ušća njezina činio je te nisu Turci imali sjegurna prelaza preko te rieke; on je bio zaštitom od sjevera Hrvatskoj, od iztoka šomodjskoj, zaladskoj i željeznoj županiji i daljoj Štajerskoj; dapače njekim je načinom gospodovao do Dunava preko baranjske i tolnanske županije. Zbog te njegove važnosti bješe sultan na-nj poslao prije deset godinah svoju vojsku; pak upravo to, što je ta njegova vojska sa sramotom otišla izpod Sigeta, moglo je Sulejmana uputiti, da je Siget takov grad, koji se neuzima manjom vojskom paše kakova, nego da vriedi, da poda-nj povede vojsku i sam sultan, a to tim više, što se je znalo i medju Turci, daje Siget nakon g. 1556 znatno utvrdjen i da mu je zapovjednikom vojevoda, koji se je već proslavio bojnimi cijeli. To su razlozi, koji su morali voditi Sulejmana, po mnienju životopisca, te je već u izvornu bojnu osnovu uzeo jurišanje grada Sigeta.

Medjutim, kakogod se mislilo o Sulejmanovoj izvornoj bojnoj osnovi, toliko će biti svakomu jasno: da su kršćani morali biti zabrinuti za Siget već zato, što su Turci zadnjih godinah prigodom ngovaranjah o miru svagda zahtievali, da jim bude Siget predan. Zato i vidjesmo, kako je Sigetski zapovjednik počeo raditi o pripravah prije nego li je mogao što izvjestna znati o Sulejmanovih namjerah.

S cielom izvjestnošću saznade Zrinjski namjeru Stilejmanovu istom onda, kada je turska vojska već na našoj medji ležala.

Sulejman bijaše jošte u Zemunu zadnjih danah lipnja, i prvih danah srpnja. Tu primi on na 29. lipnja veleliepim načinom erdeljskoga vladara Ivana Sigismunda Zapoljskoga, koji je bio došao, da mu se pokloni kao svomu zaštitniku i da izprosi dalju njegovu milost, Stupivši Zapoljski u sjajni sultanov šator, tri puta poklekne pred zlatnim stolcem sultanovim. Sav obuzet velikom sjajnošću silnoga cara nemogaše on ino reći, nego da je sin staroga Sulejmanova sluge. Sulejman pako izjavi mu vele ljubeznim načinom, da željno očekuje dan, gdje bi ga mogao okruniti kao ugarskoga kralja. Na 1. srpnja učini Zapoljski jošte jednom svoj poklon Sulejmauu; i taj isti dan, — kan da nije jošte dosta bilo poniženja za kršćane, — stupi pred Sulejmana fraucuzki poslanik Aube, da mu u ime svoga kralja nazove dobru sreću za nastajuću vojnu!

Dne 2. srpnja bješe prešla preko Drave nedaleko od Sikloša ona vojska, koju je Sulejman bio napried poslao pod vojevodstvom karamanskoga beglerhega i Mustafe Sokolovića, bosanskoga paše, da pazi tabor kralja Maximilijana. Prešavši ona Dravu, sada bješe došla do Šikloškoga predjela. Isti dan bješe i Pertav započeo obsiedati grad Gyulu. Napokon to po prilici vrhme krenu i Sulejman s glavnom vojskom od Zemuna prama Osieku, dočim je brodovlje svoje napried poslao prama Vukovaru. On imaše toliko pouzdanja u se i u svoju silu, da se nije dao prestrašiti viestmi o pripravah kršćanskih, niti bolešću, koja se je bila počela pojavljivati medju njegovimi vojnici .

Zrinjski doznade brzo za napredovanje Turakah. Već 7. srpnja bješe mu donio njegov uhoda glas iz turskoga tabora, da Sulejman ide na Siget i da je već napried poslao naredbe, da mu most sagrade preko Drave; i to isto, što je tim putem doznao, naskoro mu poslje toga potvrdi pismo, koje je dobio iz Pečuha od Nasuf-age, — dakle od Turčina, koga je tu imao na svojoj plaći.

Bivši Zrinjski tako upućen ob osnovah Sulejmanovih, morao je tim većma pospješiti svoje priprave, da ga neprijatelj nenadje nepripravna u nijednom pogledu. I sada mu je bila bez dvojbe glavna skrb, da sastavi dovoljno veliku četu pouzdanih junakah, s kojimi bi mogao čestito dočekati čuvenoga vojevodu, cara Sulejmana. Dalje se je valjalo i za to postarati, da se pripravi živeža, koliko bi bilo dovoljno i za dulje obsiedanje; pak u tom pogledu tako bogato oskrbi on svoj grad, da se je još na koncu obsiedanja nalazilo hiljadu vaganah pšeničnoga brašna, koje je bilo doveženo s Čorgovskoga imanja, petdeset lagavah vina, trideset lagavah octa i petdeset raznoga sočiva, osim toga mnogo mesa, suhib ribah i druge hrane za ljude i za konje 3).

I kralj Maximilijan bijaše s početka prilično dobro izvješćivan o približavanju i ob osnovah turske vojske; nu kašnje, kada su Turci s glavnom svojom silom već k Dravi dolazili, tako pomute razne viesti kraljeve savjetnike, da nisu mogli niti onoga razabrati, što je bilo dosta jasno. Već 27. lipnja bijaše u Beču toliko poznato o približavanju turske vojske, da se je mislilo, da je već tada mogla biti kod Biograda; 3. srpnja pako znadijaše car Maximilijan ne samo to, da je Sulejroan već došao do Biograda (pravije: Zemuna), nego mu bješe takodjer doglašeno, da sultan misli udariti na Gyulu i na Siget: čemu se je jošte radovao, imajući čvrstu nadu, da će nadjačati podieljenu tursku silu. Njekoliko danah kašnje (11. srpnja) znadijahu u Beču, da je Pertav došao već blizu Gyule, da ju podsjedne; nu glede glavne turske vojske mnijahu sada, da će poći na Jegar. Znano jim bi jade takodjer, da su bosanske čete prešle preko Drave s tom, kako se je mislilo, namjerom, da se sdruže s budimskim pašom. Malo kašnje poslje toga padoše kraljevi savjetnici još u veće bludnje. Na jednom jim se činjaše, da niti sam Sulejman nezna, što bi imao činiti, kamo li bi se imao obratiti; a kada su već znali (oko 25. srpnja), da je Sulejman došao do Osieka, tako jim se bješe sva stvar zamrsila, da nisu mogli razabrati, kamo odatle smiera turska vojska.

Kao što možemo razabrati iz ovoga, što je upravo rečeno, toliko se je znalo na dvoru kralja Maximilijana s podpunom izvjestnošću, da s&m Sulejman vodi veliku vojsku na Ugarsku. S toga je Maximilijan, kao što mu priznaje s velikom pohvalom mletački poslanik, vrlo marljivo nastojao oko bojnih stvarih. Od pomoćih, što su mu bile obećane iz njegovih zemaljah, zatim iz Njemačke i iz Talijanske, nješto je bilo prispjelo već mjeseca lipnja, drugo se je pako po malo sabiralo početkom i daljim tečajem mjeseca srpnja. Car se je nadao, da će sabrati do 30.000 konjanikah i 50.000 pješakah, te se je uzdao, da će s tom silom ne samo obraniti svoje zemlje, nego . da će takodjer koje znatnije osvojenje učiniti. Sada medjutim nije on još imao druge veće vojske nego samo ono, što se je skupljalo u zapadnoj Ugarskoj pod vojevodstvom Salmovim i što je držao Švendi u gornjoj Ugarskoj.

Nakon osvojene Palote i Vesprima mirovala je njeko vrieme kraljevska vojska, koja je stala pod vojevodstvom Salmovim. Nu prvih danah srpnja mjeseca povede ju Salm s privoljenjem Maximilijanovim na grad Tatu. Taj grad bude brzo osvojen; a za njim je sliedilo više drugih manjih gradić-ah, tako da je Turkom u drugoj polovici srpnja težko isto ostalo u svem predjelu od Gjura do Stojnoga Biograda i Ostrogona.

Osvojivši Salm rečena mjesta i stavivši u svako od njih svoju posadu, vrati se s ostalom vojskom oko polovice srpnja na Dunav u predjel medju Gjurora i Komoranom. Tada se utabori kod Komorana, udarivši most preko Dunava, da se uzmogne udobno hrana dovoziti i da bude gotov prelaz za ćete, koje su po malo k njemu dolazile. Pošto su bile prispjele s njekih stranah obećane pomoći, naraste njegov tabor na 30.000 Ijudih; imajući on pako u svojoj ruci toliku silu, odluci, da će udariti na Ostrogou, i to tim više, što mu je bilo prijavljeno, da su Turci u tolikom strahu od njegove vojske, da misle i sami ostaviti varoš i povući se u grad. Nu od te svoje nakane morade Salm odustati, jerbo mu je bilo strogo naloženo, “da ništa dalje nečini, dok nedodje u tabor na Dunavu sam car i one čete, koje se iz svih europejskih zemaljah brzim korakom približaju." I Maximilijan je imao u svojoj osnovi, da se u dobroj zgodi pokuša navala na Ostrogon ili na Budim; nu njemu se je činilo, da još neima toliko sile, da bi se smio upustiti u veće podh vate. Ako pako car još ni toliko vojske nije imao, da bi se bio usudio udariti na veće turske gradove na tih stranah, to je tim manje mogao na to misliti, da pošalje svoju vojsku, da zaprieći Turkom prelaz preko Drave, na koji su se oni već pripravljali.

Sulejman bješe već od Zemuna naredbu poslao, da se na Dravi most sagradi do njegova dolazka. Pečujski beg Hamza bješe izabran, da izvede to djelo. I vierni sluga silnoga gospodara odmah pohiti, da rieši svoju zadaću; nu loša mu bijaše sreća, jer mu je voda porušila, što je bio sagradio iznad Osieka najprije na jednom, zatim na drugom mjestu. Znajući Hamza, da se tu radi o njegovoj glavi, kako mu se je bio sultan zagrozio, potraži drugo zgodnije mjesto izpod Osieka, gdje bi sagradio zahtjevani most. Onamo dakle doveze brodove i drugo gradivo; upotricbi turske vojnike, što jih je imao pri ruci; stjera na djelo kršćane iz obližnje okolice, i to ne samo kmete, nego i plemiće, te tako radeć s timi silami dan i noć, dovrši djelo svoje za sedamnaest po po prilici danah. Gotov bijaše dakle most, koji je bio sagradjen stranom na brodovih, stranom na stupovih, a imao je u širini 14 a u duljini 4800 riefovah, te je vodio preko Drave i onih močvaran, što su bile još dalje izvan njezinih obalah .

Na 20. srpnja krenu dalje iz svoga tabora Mustafa Sokolović i karamanski beglerbeg, imajući, kao što vidjesmo, tu odredbu, da podju k Stojnomu Biogradu, kamo se je za njimi kašnje i Hamza beg uputio. Isti pako taj dan počme i glavna turska vojska kod Osieka preko Drave prelaziti. Š njom se zatim uputi i Sulejman pranja Šiklošu, i odmah sada odredi, da se veliki topovi na bivolih prama Sigetu voze, dobro bo je znao, da će trebati dosta vremena, dok se taj težki teret po zločestih putevih na odredjeno mjesto preveze. Sulejman postoji zatim u Haršanju, medju Šiklošem i Pečuhom, i tu dade pogubiti pašu Arslana, koji je njegov gnjev na se navukao nesretnom svojom navalom na Palotu. Poslje podje Sulejmanu dalje, te se opet stavi u Pečuhu, jerbo nije hotio ići pod Siget, dok nisu bile gotove sve nuždne priprave.

ZrinJski je bio za dobe točno izviešćen o približavanju turske vojske, tako da je mogao njegov posebni ulak prvih danah kolovoza i caru o tom glas donieti. Znajući on pako, da na njega ide sam Sulejman s glavnom svojom vojskom, morao je tim veću pomnju imati, da čim prije dogotovi sve pripravne poslove.

Mi smo se već prije upoznali s onimi pripravami Zrinjskoga, koje je mnogo ranije činio; sada nam ostaje, da još jednom ogledamo, u što je on polagao svoje pouzdanje.

Ako Zrinjski i nije bio po svojoj ćudi rad tomu, što se je morao u grad zatvoriti, to mu mogaše biti svakako utjehom, što mu je barem u dio pala obrana takova grada, koji je već sam po sebi, po svojem utvrdjenju i po svojem položaju sposoban bio, da jurišajućemu neprijatelju zadade mnogo muke. Buduć pako da je taj grad već dovoljno bio utvrdjen, zato neostadc Zrinjskomu ino, nego da samo pripravi one stvari, koje su bile potrebite, da se popravi što bi neprijatelj porušio ili pokvario: kao što su sprave za izpunjenje prodorah, za izpravljeuje oštećenih zidovah, za gašenje vatre i t. d. U ostalom dobro znajući Zrinjski, da nisu sve česti njegova grada jednako utvrdjene, videći naročito, da je novi varoš veoma slab, a da niti stari neima osobite jakosti, uemogaše on imati već s prvoga početka te namjere, da ove slabije česti brani s preveć velikimi žrtvami. Zbog toga razloga zapovjedi on stanovnikom novoga varoša, da slamu s krovah u kuće snesu: taj bo je varoš kanio samo doniekle braniti, a poslje ga je mislio sam užgati, da neprijatelj nenadje u njem i u njegovih zgradah kakove podpore proti staromu varošu. Ovaj potonji bijaše već nješto bolje utvrdjen; mi niti on se nemogaše za dugo držati proti silnijemu navaljivanju. Da bude ipak što bolje osjeguran, naloži Zrinjski njegovim stanovnikom, da poruše drvene kuće, a tako isto da snime i spale krovove, koji su bili od slame oli daske . Stavivši jošte na prikladnih mjestih na bedemih velike topove, završeno bješe što se je imalo i moglo učiniti sa samim mjestom, koje je uzeo Zrinjski braniti.

Ostala njegova briga bijaše na to obraćena, da bude svega nabavljeno, što je bilo nuždno za život odabrane čete, koja je na njegovu rieč potekla, da se š njim zajedno žrtvuje za velike svrhe. Osim svojih junakah imaše on u gradu i druge čeljadi, nesposobne za oružje, kanoti ženah i djece, kojim je u času nužde takodjer, kao što ćemo naći, jedna zadaća u dio pala: to bijahu pako stranom takove osobe, koje su već odprije u Sigetu stanovale*, stranom pako takove, koje su sada istom onamo došle 2). — Napunivši Zrinjski za vremena, kao što smo već prije našli, svoje hambarove i pivnice, mogaše dati takove odredbe glede hranjenja svojih vojnikah, koji bi se inače bili morali sami hraniti od svoje mjesečne plaće, da je i tim morala rasti odanost njegovih junakah prama njemu. U tom pogledu bješe on naime odredio ovo: koji od vojnikah ima uza se mater oli ženu, tomu će one kuhati i jelo i pilo prinositi; ako neima vina, to će ga dobivati svaki dan iz zapovjednikove pivnice; — koji pako neimaju u gradu niti matere niti žene, za te će se kuhati u kapitanovoj kuhinji, te će jim se svaki dan jelo i pilo donositi; — onim napokon, koji su oženjeni, ali neimaju hrane, davat će kapitan svaki dan muke, mesa, soli, octa i vina.

* Forgač uzima (str. 424) 2000 ženah i djece; viestnik pako u izvoru, pri obćenomudjelu: Aus vier Jahrhund., veli, da su Turci u sužanjstvo odveli 2000 ženah i djece.

Zrinjski je i prije toliko putah od svoga uzdržavao svoje čete; pak tako je bez dvojbe i sada mnogo od svoga imanja upotriebio, da nabavi sve, što je bilo potrebito. Nigdje neualazimo, da bi on bio sada dobio za velike svoje potrebe izvanrednu kakovu pomoć, osim onoga, što mu je dala vlada kralja Maximilijana, kada je bio ovlašten, da uzme na plaću hiljadu vojnikah; usuprot imamo dokaz, da mu niti ono nije dano, što ga je išlo i u običnih okolnostih. Već je Turčin stajao pred vrati grada Sigeta, i tada još nije mogao dati poreznik šoprunske županije glavnomu kapitanu više od 148 for. i njekoliko dinarah na račun duga od g. 1564 i 1565 *. A znano nam je ipak, da je Siget bio svim potrebitim tako oskrbljen, da je Zrinjski mogao poručiti kralju Maximilijanu, da će se moći braniti u svojem gradu četiri mjeseca.

* 0 toj svoti Jade namiru porezniku Dimitriji Ladanju Nikoliu sin Jure (1569. 15. ruj.), i u njoj se veli: “In anno domini 1566 preterito, patilo ante obsidioncm arcis Zigeth, cimi iam . . quondam dominus comes Nicolans a Zriuio, pareus noster colendissimus,.. in ipsam arecin Zigeth ultimo ingressus fuisset, ad couseruacioneiu et intertencionem militum raeioue suppremi Capitaneatus ex restancijs anuorum 1564 et 15(i.r> penes coinmissionem et instructionem Camere Hungarice . . . admiuistranit; ... Je quorum reddicione dictus quondam genitor noster propter subitum et plane insperatum in eadem Ziget interitum litteras experiitorias eidem d. Demetrio Ladauij dare non potuerat." (Rkp. majrj. muž. u. 1553. fol. lat.).

Nu ako je Zrinjski i nabavio u dovoljnoj mjeri svega ostaloga, i živeža naime i bojnih spravah, jedno je ipak ostalo, čemu nije mogao zadovoljiti onim načinom, kako je zahtievala svrha obrane njegova grada: on naime nije mogao nabaviti onoliko vojske, koliko je trebalo. To je pako bio glavni uzrok, te je Siget morao napokon pasti: jer, imajući Zrinjski premalo vojske, nije mogao niti je smio sve ono upotriebiti, što bi bio mogao učiniti po tadanjoj bojnoj vještini, da osujeti nastojanje neprijateljsko, naročito pako nije se on usudjivao mnogo provaljivati iz grada, jer je morao štediti sile svoje.

Vlada kralja Maximilijana bješe ovlastila Zrinjskoga, da uzme na plaću tisuću vojinkah; nu buduć da se je vidjelo, da bi to bilo premalo za obranu većega grada, zato bješe ponudjeno Zrinjskomu, da primi u grad vojnikah od nadvojvode Karla. Želeći medjutim Zrinjski, da mu posada bude što složnija i jednodušnija, neprimi odmah, kao što se čini, te ponude. Istom kašnje, kada je vidio, da mu neće biti dovoljna ona četa, koju je sastavio od Hrvatah i Ugrah, privoli na to, da mu bude poslano nješto od carevih plaćenikah. To učini on, kao što velim, onda istom, kada je vidio, da se je prevario u nadi, očekivajući, da će osobito susjedno plemstvo u većem broju pohrliti pod njegovu zastavo. Iz carskoga tabora bude dakle odpravljeno prama Sigetu 800 vojnikah; nu kada su se oni približili gradu, nadju već Turke pod njim, te se zato povrate odakle su došli. Zriujski ostade tako bez pomoći, koju je sada bio željno očekivao *.

* Forgač znade za “duo vexilla Germanorum," koja su bila odpravljeua prama Sigetu, pak su se morala vratiti (str. 424). Albini pako imenuje u b.viešču od 80. kolov. “800 fanti Thedescbi." Kada je bila ta četa odpravljeua prama Sigetu, to se neda točno opredieliti; nn toliko stoji, da je nna veo našla Turke pod Sigetom.

Završivši Zrinjski sabiranje vojske i kada je već trebalo, da se zatvori u grad, nadje, da mu sva vojska neima više nego dvie hiljade i pet sto ljudih, računajući amo i Sigetjane za oružje sposobne, kojih se je brojilo 150 po prilici**.

** Glede broja vojske prilično se slažu naši izvori. Budina uzima (str. 728) 2300 i nješto preko tofia; Forgač zna (str. 424) za 1800 pješakah, 200 konjanikah i 150 za oružje sposobnih Sigetjanah; Bizar veli (str. 697), da je bilo svega skupa preko 2000; Istvanfi uzima (str. 295) po prilici 2500 bez ženah i djece. Samo Albini veli u svojem izviešću od 14. rujna, da je rar rekao, da je Zrinjski imao 3000 vojnikah (U Pril.).

Tko pozna prijašnju poviest Nikole Zrinjskoga, a k tomu uvaži, o čem se je sada radilo, neće doista ni čas biti u dvojbi, ako bude imao točnije opredieliti: odakle je Zrinjski i s kojih stranah sakupio onu četu, s kojom je imao braniti povjereno si mjesto. Od mudra ćeš vojevode unapried očekivati, da će on oudje birati svoju vojsku, gdje je mogao naći ljudih srdca hrabrena, vještih na oružju, od sve duše mrzećih neprijatelja, s kojim je valjalo vojevati, a isto tako žarko ljubeći onoga, tko jih zove u svoju junačku družbu. Je li pako Zrinjski igdje mogao naći više takove čeljadi, nego upravo u hrvatskoj otačbini svojoj, koja mu je i prije davala one junake, s kojimi sije stekao slavno ime? Odatle dobi on i sada ponajveću stranu svojih vitezovah, koji su stranom već odprije stali u njegovoj službi, stranom su pako sada potekli na oružje na glas poznatoga si junaka, i to tim radje, što je svakomu od njih dobro bilo poznato, da će boj bijući u Sigetu i svoju hrvatsku domovinu braniti. Nu kao što se to već samo sobom nudi svakomu nepristranu motritelju poviesti toga vremena, isto te tako sama stvar s druge strane i na to vodi, da uzmeš, da je Zrinjski morao dobiti više odličnih vitezovah i medju plemstvom ugarskim susjednih predielah, za koje je obrana Sigeta grada imala dvostruku veliku važnost, i koje je upravo zbog toga razloga već jednom bilo dalo više svojih znatnijih ljudih za obranu toga mjesta.

To, što rekosmo, potvrdjuju nam i naši izvori. Nijedan od njih nenabraja doduše mnogo imenah Sigetskih vitezovah; nu i ono, što nam je sačuvano, dovoljno je, da nas utvrdi u našem mnienju.

Od Ugrah dovode nam izvori po imenu Matu Sečujca, Radovana i Martina Bošnjaka*, koji su bili na glasu već od prvoga obsiedanja grada Sigeta; nadalje spominju oni Eszpetei Blaža, Dezso-a, Szerecsena, Gereci-a, Pavla Istvanfija i Andriju Biku**; nadalje Franju Dando-a, Petra Botosa, Grgura Poki-a, Petra Orosztoni-a, Ivana Bajoni-a, Jurja Csaki-a, Jurja Kecskesa, Dombaja. Medju timi muževi više jih ima, kao što će svatko odmah opaziti, koji su poriekla magjarskoga, a imade jih i takovih, koji su od plemena slovienskoga: čemu se doista nitko neće čuditi, dobro znajući, da je u onih predjelih, odakle su bili navedeni vitezovi, već od davnih vremenah stanovalo mješovito pučanstvo, magjarsko naime i sloviensko.

*  Sečujca Matu, koga tako zovem po mjestu Sečuju, pišu danas Szekcsoi, a stari su ga pisali Secsedi ili Sektschudi. Radovana će danas napisati magjarski pisac Radvanji; nu stariji su ga poznavali samo pod onim imenom (Rudina, Istvanfi, Zrinjski u Sireni). — Salamonje dokazao (str. 636), da su ova sva trojica imala svoj posjed u predjelih nedaleko od Sigeta.

** I za te dokazuje Salamon, da jim je posjed bio u Baranji ili u bližem susjedstva. — Neznam, da li sa Gereci već tada u Hrvatskoj što imali: nu kašnje je dobio Berta Gereci, — onaj isti, koji je bio u Sigetu, — od Jurja Zrinjskoga i njegove braće više selištah u ribničkom vladanju (Pov. Spomen. 263).

U redu po imenu navedenih vitezovah iz Hrvatske njekoje već odprije poznajemo kao hrabre junake Zrinjskoga, a to jesu: Petar Farkašić, Vuk Papratović, Petar Patačić. Nadalje nam pako naši izvori imenuju Gašu Alapića, nećaka Nikole Zrinjskoga, zatim Lovru Juranića, Ivana Novakovića, Stjepana Oršića, Jurja Hrvata inače Radmanovića (1), Nikolu Kobača, Blaža Diaka, Jurja Matiaša, Petra Bastašića (2); dalje jošte znamo za Jurja Lukšića iz Bruvna, koji je u Siget došao po zapoviedi Zrinjskoga ujedno “z oztalymy zlugamv nyega mylozty," zatim za njekoga Ivana Pribjega, koji je zato tako nazvan, što je od Turakah k našim pribjegao. Nije nam pako sačuvano ime onoga “junaka," koji je bio poslan od Sokolovića k Andriji Bathoru, da mu donese glas ob onom, što se je dogodilo sa Sigetom. — Još nam je spomenuti tu, gdje navodimo imena poznatih nam drugovah Zrinjskoga, i njegova viernoga slugu Crnka, koji ga je sve do pred smrt njegovu vierno služio (3).

1) Croatus ga zove Istvanfi (str. 299), Jure Zrinjski pako zove ga u jednoj listini Georgius Horwath aliter Radmanowich, te veli u toj istoj listini, da mu je bio darovao njegov otac “predium Zenth Marton vocatum, in pertinencijs castri"Bosiako," i da je poginuo u Sigetu (Zem. ark. N. R. A. Fasc. 15. Nro. 60).

2) Potonjega piše Budina (str. 724) Bathschatitzia: neznam, da li sam pogodio, da je u tom Bastašić. — Kobača, Diaka i Matiaša uvrstio sam amo nagadjujuć po imenu njihovu.

3) U izvorih se zove taj naš Crnko Franjom. On je pao u sužanjstvo tursko; nu najti ćemo, da je kašnje Jure Zrinjski kršćanske sužnje odkupio. Posije je Jure Zrinjski sa svojom braćom darovao Ivanu Chernku jedno selo u Belici “attentis et considcratis fidelitatibus fideliumque seruitiorum gratuitis meritis tidelis Nostri ac Arcis Nostrae Chaktornia Castellani, Nobilis ac Egregij Joannis Chernko, quas et quae ille imprimis Domino Genitori Nostro foelicis recordationis, tandemquc nobis .. fideliter prestitit (Povelja od 10. srp. 1586 n zem. ark. N. R. A. Fasc. 33. Nro. 9). Istomu tomu.”Jan wssu Chernku,u svojemu .Lowazmestru,u bjehu oni već prije nješto darovali u rečenoj Belici (Povjest. Spom. 265J. Nije 1' to onaj isti Črnko, koji je Nikolu Zrinjskoga u Sigetu služio, i koga izvori zovu Franjom?

U tom redu junakah, što ga sada upravo ubilježismo, težko da su sadržana sva imena samo znatnijih vitezovah i vojvodah. Jedan kašnji pisac, pjesnik naime Sirene mora jadranskoga, znatno popunjuje red naših vitezovah; i buduć da smijemo uzeti, da je on crpio stranom iz pjesamah i poviedanja narodnoga, stranom morda i iz kakova starijega pisana izvora; zato primimo amo još i ona imena, što jih samo on navodi. To pako jesu: Deli Vid Žarković, Golemi Štipan, Radivoj, Hasanović, Abram Penezić, Grdin, Slamenović, Miloš Badanković, Svilojević, Klisurić, Hrvojić, Palikuća, Matija Badanković, nadalje Pavao Joza, Fabijan Šaš, Sar, Mate Nagy, Huszar, Mate Hajdu, Benedikt Medve*. Nu dočim mi ovdje dajemo mjesto i tim junakom, nemože nam biti nipošto namjera, da i ono sve primimo kao historićku istinu, što o njih pjesnik Zrinjski pjeva, jerbo nikada nesmijemo zaboraviti, da je Sirena pjesan. Sa sjegurnošću se smije samo toliko uzeti, da je osim junakah, koji su nam poznati iz drugih izvorah, jošte i drugih bilo, kojih imena spominje Sirena, i od kojih su njeki počinili osobita junačka djela.

* Glede Golemoga Štipana toli mi se važnom čini jedna okolnost, da ju ovdje naročito bilježim. Toga junačinu naime tako zove ne samo hrvatski prevod Sirene, nego i magjarski original.

Medju vitezovi, kojih su nam imena sačuvana, bijaše jih više, koji su se već prije proslavili junačkimi djeli i vještinom bojnom; sada pako oduševljivaše i nje i sve ostale njihove drugove jedna misao: da pod vojvodstvom proslavljenoga si vodje odbiju Turke od grada, koji je imao za svakoga izmedju njih i za cielujim domovinu toliko važnosti. Takovim duhom bijaše nadahnut svaki Sigetski vitez, toli Hrvat koli Ugrin.

S takovom četom, malom na broju, ali jakom oduševljenjem i srčanošću, mogaše se Zrinjski s pouzdanjem primiti svoga velikoga posla. I za-nj imaše obrana Sigeta kao i za njegove junake dvojaku važnost; nu njegovo veliko požrtvovanje nikada neće imati pravoga smisla i tumačenja, ako neuzmeš, da je on vojevao i pao za veliku misao. Sada bješe nadošlo ono vrieme, koje je on već odavna izgledao: s Turci valjaše započeti odlučni bojak! On bješe pripravan od svoje strane, da uzdrži prvu neprijateljsku navalu; poznavajući pako i tvrdo svoje mjesto i još tvrdju vjeru i hrabrenost svojih vitezovah, pouzdano očekivaše, da će neprijatelj zlo proći pod Sigetom: na njega pako tako oslabljena i ponižena oborit će se liepa kršćanska vojska, koja se je zbirala oko cara Maximilijana, — na to će ju barem voditi sličan primjer g. 1556! i tada će biti proslavljeno kršćansko oružje, nad kojim je Turčin tako dugo pobjede slavio, i ponižena domovina, nad koje je nesrećom mnogo tugovao, opet će se dići jaka i neprijatelju strašna.

Njegovim je vitezovom već prije polovice srpnja jasno bilo, da jih čeka u Sigetu slavna pobjeda ol junačka smrt; te buduć da su to bili ponajvećom stranom sve sami posjednici što većih što manjih baštinah i ljudi oženjeni, imajući obitelji svoje: to je valjalo, da učine kao čestiti ljudi zadnje odredbe ob imanju svojem i za porodice svoje. Tada učini i Zrinjski zadnju svoju oporuku, iz koje žalibože samo jedan ulomak poznajemo; nu slutiti smijemo, da je on u njoj sinovom svojim, već mladićem liepih nadah, kao baštinu ostavio ne samo velika svoja imanja, nego i otčinsku svoju opomenu: da vierni budu Krstovoj vjeri i da ljube kralja i domovinu.

Kada je Zrinjski već za stalno znao, da se turska vojska približaje samu Sigetu, skupi u nutarnjem gradu oko sebe kapitane i vojvode, konjanike i pješake i Sigetske gradjane, te jih pozdravi u malo kriepkih riečih, kao što obično čine pravi vojevode. Eto na nas sultana Sulejmana, tako jim mogaše po prilici reći, da nam otme grad, koji smo uzeli braniti kralju i domovini. On se uzda u silnu svoju vojsku; naše je uzdanje pako u Boga, koji nas neće ostaviti, ako ga budemo od srdca molili. Zato dočekajmo našega i svega kršćanstva dušmanina s hrabrenim srdcem. Svaki nas čini svoju dužnost. Sloga i ljubav budi medju nami!

Rekavši tako njekoliko riečih za ohrabrenje vitezovah svojih, pristupi k tomu, da ponajprije sam položi prisegu, zatim da tako isto učine njegovi vitezovi.

On reče ovakovu prisegu:

Ja Nikola knez Zrinjski, obećajem najprije Bogu Velikomu, zatim Njegovu Veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru, i našoj ubogoj domovini i vam napokon vitezovom: da vas neću nikada ostaviti, nego da ću s vami življeti i umrieti, dobro i zlo podnositi. Tako mi Bog pomozi!

Na to prisegoše ovako njegovi vitezovi:

Mi svi, gradjani, konjanici, pješaci i plaćenici Njegova Veličanstva, zaklinjemo se Bogu živomu, zatim kršćanskomu našemu vladaru, domovini i našemu gospodinu knezu Nikoli Zrinjskomu: da ćemo mu u svem biti poslušni; da ćemo š njim življeti i umrieti!

Bivši i ta prisega položena, proglasi Zrinjski nećaka svoga Gasu Alapića svojim nasljednikom za onaj slučaj, kada bi njega smrt snašla, te pozva svoje vitezove, da tada budu Alapiću onako poslušni, kao da jim je on na čelu.

Neima vojske bez strogih zakonah, niti u njoj neima reda bez bojne stege: zato morade i Zrinjski tom prilikom svojoj četi proglasiti bojne zakone, koji su imali za trajanja boja punu i jednaku valjanost za sve vitezove bez obzira na njihov povlašteni oli nepovlašteni stališ. Ti su bojni članci ovako glasili: Tko se nepokori svojemu poglavaru, nego se ogluši njegovoj zapoviedi i suprotstavi mu se: ima se pogubiti. Tko bude primio ili čitao list od neprijatelja: odmah se ima ubiti. Tko nad je list neprijateljski, na streljici u grad hićen, odmah ga ima predati svojemu poglavaru koji će ga udilj sažgati. Tko ostavi svoje mjesto bez dopuštenja svoga kapitana ili vojvode, odmah se ima objesiti. Tko se nadje u tajnu dogovaranju s drugom svojim, ima se š njim ujedno objesiti; tako budi i onomu, koji bude opazio takovo dogovaranje, a nebude ga hotio prijaviti. Tko ukrade drugu svomu samo jedan dinar: odmah se ima objesiti.

Istom bjehu proglašeni ti strogi članci, i već se Zrinjskomu skoro poslje toga dade neugodna prilika, te je morao pokazati, da će u istinu držati, što je proglasio. Jedan pješak bješe mač trgao na svoga vojvodu: i zato mu Zrinjski dade glavu odsjeći. — Još dade on pogubiti njekoga agu, koji je iduć prama Sigetu medju ubogim narodom strašno biesnio, te je poslje bio ulovljen od Sigetskih vojnikah.

Tako se dakle pripravi Zrinjski, da dočeka neprijatelja.

Od strane vojske Maximilijanove nemogaše se medjutim ništa učiniti, da bude stavljena kakova zapreka dalje napredujućim Turkom: jer niti je ona već bila sva sakupljena, niti je znala za vremena za pravo kretanje četah Sulejmanovih.

Sulejmanu mogaše na taj način nastaviti svoje priprave bez zapreke ikakove. Pošto je već prije bio odpravio prama Sigetu težke topove za obsiedanje, uputi zatim onamo i jedan dio svoje vojske, saro jošte boraveć u Pečuhu s izabranimi svojimi četami.

Zadnji dan mjeseca srpnja opaze već u Sigetu s tornja u nutarnjem gradu, kako se dižu oblaci praha od S v. L o vrinca (Sz. Lorincz), koje je selo bilo Nikolino, a ležalo je jednu milju od Sigeta. Nikola odmah pošalje nješto svojih konjanikah i pješakah, da vide, što to znači. To bijahu prednje neuredjene čete Sulejmanove vojske, koja se je pred njim uputila pod Siget. Njeki od Turakah dadu se još bliže k Sigetu, te tako dodje do šarkanja medju grmljem i ogradami pred novim varošem, koje je potrajalo od jutra do podneva, nu bez ikakova uspjeha. Zatim se Turci opet vrate u svoj tabor.

Na 1. kolovoza krene dalje ona turska vojska, koja se je bila dan prije pokazala kod Sv. Lovrinca, te zauzme tabor četvrt milje od Sigeta na dugoljastih vršcih na sjevero-iztočnoj strani. Odatle se davahu pomanje čete u boj s branitelji Sigetskimi; nu još se sada neučini ništa znatnijega.

Na 5. kolovoza ostave rumilski i anatolski beglerbeg rečene brežuljke, te utabore svoju vojsku u ravnici oko grada; na onih brežuljcih pako razapnu šatore za cara Sulejmana, koji je imao sutra dan onamo prispjeti. Turske vojske, koja je već bila pala pod Siget, bijaše toliko, da su joj šatori sada grad sa svih stranah okružili.

Gruvanje topovah i pucanje pušakah naviesti 6. kolovoza, da je prispio u tabor sultan Sulejman, koga su njegovi Turci pozdravili gromovitim uzklikom: Allah! Allah! I Zrinjski ga pozdravi, kao što pripoviedaju Turci. Po gradskih zidovih dade on povješati crvene tkanine, gradski toranj pokri novim limom i izpruži najveći svoj top. Tim mu reče, da ga prima kao junaka, i da je gotov dati se š njim u junačku borbu. A kao što su Turci Allaha svoga u pomoć zvali, tako i Sigetski junaci naviestiše, da su pripravni za Isusa krv liti, zazvavši u tri puta ime Njegovo.

Pod Sigetom dakle, branjenim od 2500 vitezovah, ležaše ogromna turska vojska. Janjičari, azapi i spahije bijahu joj jezgrom. Sila što većih što manjih topovah bijaše spremna, da ruši, što nemože porušiti čovječja ruka. Tursku momčad nadahnjivaše izvanrednim smionstvom prisutnost cara Sulejmana, komu se je sreća dosele malo kada iznevjerila. On, najveći vojevoda svoga vremena, davaše takodjer glavni pravac svemu bojnomu podhvatu; a na koliko nisu dotjecale njegove dobom i boli podsječene sile, u tom pomagaše desna ruka njegova, veliki mu vezir Mehmed Sokolović, i drugi poturica Aliportug po imenu, koji je upravljao svim topničtvom. Od njegove dakle strane bješe sve učinjeno, da Siget bude grobom viernih svojih braniteljah.

Koliko je upravo vojske Sulejman pod Siget doveo, i s koliko je topovah bedeme grada toga rušio, to se neda sasvim točno opredieliti. Medjutim mislim, da se nećemo odaljiti od istine, ako reknemo, da je moglo biti momčadi za boj odredjene nješto preko 100.000, a topovah što većih što manjih preko dvie stotine. Tako govoreć sjedne se strane na to obaziremo, da je sultan u isto vrieme imao jednu vojsku, koja je Gyulu jurišala, a druge su bile odredjene, da paze kršćane u njihovih taborih u sjevernoj Ugarskoj, kod Gjura i Preloga. Drugo je zatim, što moramo uvažiti, da je naime u Sulejmanovu taboru bilo mnogo čeljadi, kojoj nije bile zvanje, da sama vojuje, nego da pomaže vojnike drugim načinom. To je uboga raja, koju je Turčin sa sobom gonio iz svih svojih zemaljah, koje su mu u putu bile, — dakle iz zemaljah, u kojih je Slavjanin tužne dneve boravio.

0 broju turske vojske i topovah govore različito stariji poznati izvori, Budi na, Forgać, Ist v auf i i turski izvori kod Hammera. Stoje u njih rečeno, svatko će lahko naći. Ja dodajem samo njeke bilježke iz drugih izvorah. U izvoru: Aus vier Jahrh. veli junak, daje bilo “annderthalb hundert tansent starck geubtes und ungeubtes Kriegsvolk"; zatim veli, da su Turci pucali “ans zwanzig Manrprechern und dann an dem andern gemainen veldtgeschuz alles ob 200 Stuck." — U carskom dvoru i taboru bijahu ovako izvješćivani o turskoj sili. Najprije bjehu dočuli, da Sulejman vodi sto hiljadah konjanikah (Contarini 1. kolov.); zatim jim bješe Zrinjski doglasio, da Turakah može biti “do sto hiljadah konjanikah" (u Pril. Contar. 15. kolov). i ri tom po prilici mnienju ostadoše i kašnje, samo što su još mislili, da će biti kod Stojnoga Biograda 25.000, a kod Gjule 3U.000 (Contar. 20. kolov. u Pril.;. Glede Turakah pod Sigetom tako isto govori i Albini-evo pismo od 26. kolov. (u Fril.). — U tom mi se osobito važno čini ono, što je izrekao o broju turske vojske francuzki poslanik Vilim Aube, koji je, kao što znademo, vidio Sulejmanove čete u taboru kod Zemuna; on pako veli, danevjeruje, da bi bilo u sultanovoj vojsci više od sto hiljadah vojnikah, nu druge čeljadi ueoružane da ima golem broj (I/.viešće Soranzovo od 14. rujna u Pril.).

Obsada Sigetska, koja je pravo govoreć 7. kolovoza započela, pokazuje nam po onom, što je upravo rečeno, već i u tom veliku zanimivost, što i na jednoj i na drugoj strani velikom česti djeluje um i sila slavenska: ovdje za kršćanstvo i slobodu, ondje za tudju silu i robstvo.

Sulejman tako razredi svoju vojsku, da je vojvodstvo nad desnim krilom povjerio trećemu veziru Ferhad paši i anatolskomu beglerbegu Šems Ahmedu, lievo pako Mustafi, petomu veziru, i rumilskomu beglerbegu Sal Mahmudu, a medju nje je stavio janjičarskoga agu i Aliportuga, dodavši jim još begove s krajine, naročito požežkoga bpga Nasuha po imenu.

Bivši vojska tako smještena i razredjena, započmu Turci dne 7. kolovoza boj na Siget. Udare pako najprije na novi varoš, i to na južnu mu stranu, koja je upravo bila najslabija. Nu buduć da su se dali na jurišanje bez dovoljne priprave, zato budu suzbijeni i sav jim se trud osujeti. Od Janjičarah, koji su se s velikim smionstvom približili k varošu, ostane dobar dio na bojnom polju; a tako isto poruše topovi iz grada one nasipe, na kojih su Turci hotjeli svoje topove smjestiti.

Pošto je tako prvi dan boja sretno po naše prošao, budne da su samo jednoga junaka izgubili u kreševu med ogradimi pred novim varošem, zapovjedi Zriujski, da se izsieče i spali drveće i ograde pred tim varošem; zatim zatrpa sa zemljom južna vrata toga varoša i iztočna oliti pečujska u starom varošu*.

* Budina 729. Forgač i Istvanfi nepripoviedaju podrobnoslih. — Istvanfi medjutim ubilježi, da je Zriujski izgubio onaj dan, kada je Sulejman pod Siget došao, jednoga od svojih pouzdanih starih vitezovah, Petra Farkašića naime, koji je tada preminuo nakon dulje bolesti.

Uvjerivši se Turci, da bi jim i novi varoš mnogo muke zadao, ako ga budu napadali bez nuždnih i navadnih pripravih, dadu se na taj posao već onu noć, koja je sliedila nakon prve bitke, i nastave ga zatim i drugi dan. Tad počeše naime Turci činiti dokope, u kojem su poslu najsmjeliji i najvještiji bili Janjičari. Oni bi po malo zemlju pred sobom kopali, te bi se izkopanim jarkom sve više približavali k gradu, štiteći se od neprijateljskih topovah i pušakab zemljom izkopanom iz jarakab, koju bi preda se bacali. Tako se dokapahu oni po malo do grada, imajući ponajprije tu zadaću, da zatrpaju gradski jarak na onom mjestu, gdje bi se imalo u grad provaliti preko prodora, koji su medjutim imali učiniti topovi zrnjem svojim.

Pošto su se Janjičari doniekle dokopali, mogahu oni već 8. kolovoza pucati i strieljati na Sigetske branitelje. Nu taj isti dan gruvahu na novi varoš i turski topovi sa tri strane.

Buduć da su Turci sada ponajprije o tom radili, da svladaju novi varoš, nisu još činili većih pokusah niti proti staromu varošu, niti proti gradu; nu nješto ipak učiniše već na početku obsiedanja i na jednoj i na drugoj strani. Na stari varoš bjehu naime počeli pucati već 8. kolovoza, i to sa strane iztočne, gdje je taj varoš bio najslabiji, te tako isto nastaviše tu pucanje i 9.; proti gradu pako stavi Aliportug noćju nakon osmoga veliko topovlje. Njegovi se bjehu naime dokopali na sjevernoj strani grada upravo do same močvare, i tu učini on kod tako zvanih kraljevskih vrtovah nasip, u koji je stavio svoje topove. Dne 9. kolovoza rano s jutra poče odatle udarati prama nutarnjemu gradu pet većih topovah i tri bumbarde, te zrnje iz tih topovah poruši nješto od tornja u nutarnjem gradu i razbije zvonove, koji su u njem visili.

Taj isti dan nastaviše Turci i svoj poglaviti za sada posao, naime navalu na novi varoš. Pucano pako bijaše ne samo iz topovah, nego takodjcr iz pušakah, jer su Turci bez dvojbe i bliže dolazili k varošu, da zasipaju jarak, pak zatim da jurišem u varoš provale. Medjutim do toga juriša niti nedodje. Zriujski bo je dobro znao, da se novi varoš neraože sa svojim slabim utvrdjenjem na dugo braniti proti neprijateljskim topovom; zato, kada je vidio, da obrana toga varoša i njega stoji žrtvah, odluči, da će ono izvesti, na što je već prije bio pripravan. Nakon žestokoga boja naime, koji je potrajao cieli dan. dade on novi varoš na sve četiri strane upaliti. Njegovi junaci, koji su to slabo mjesto tri dana branili, povuku se zatim u stari varoš; most medju tim i medju novim varošem bude porušen, i u starom varošu budu sada i južna oliti Šikloška vrata zatvorena i zemljom zatrpana *.

* Budina 729 i 30. Istvanfi 295—6. — Nevidim razloga, Ebog koga bi se moralo reći, da je temeljitije pripoviedao Istvanfi, kada je rekao, da je Aliportug dao pucati sa sjevera na nutarnji grad istom onda, kada je stari varoš jurišan.

Rudne da se je Zrinjski samo onda mogao uzdati, da će se što velika izvesti proti Turkom, ako bude car Maximilijan za vremena upotriebio onu silu, koja se je skupljala pod njegove stjegove: zato je on izvješćivao cara o turskoj vojsci i o njezinu kretanju; te kao što je prije bio poslao svoga ulaka, da doglasi caru, da neprijateljska vojska dolazi na Siget, tako je i sada odpravio glasnika, dne 6. ili pako 7. kolovoza, koji je imao javiti, što je bilo dotle pod Sigetom učinjeno: da je naime poda-nj pala turska vojska sa samim carem Sulejmanom i da ga je već od svih stranah okružila, imajući do 100.000 konjanikah . Maximilijan izčekivaše još svedjer bojne pomoći, koje su mu velikim dielom iz dalekih zemaljah dolazile, i nastojaše neumorno oko drugih bojnih pripravah. Strane čete dolažahu tečajem mjeseca srpnja i u prvoj polovici kolovoza. Sluteći Maximilijau, da bi vojna, na koju se je pripravljao, mogla odlučnom postati za dalji udes njegovih zemaljah, odredi posebnom naredbom u glavnom svojem gradu Beču, da sviet moli pomoć božju za sreću kršćanske vojske. Na znak, koji bi dali zvonovi, svatko se imaše na koljena hititi, bilo na domu ili na javnom mjestu. Upravo onda, kada je došao u Beč prije spomenuti glas od Zrinjskoga, bješe Maximilijan odredio, da će glavom poći u svoj tabor u Ugarsku, da tu ravna bojnimi poslovi, nemogavši prije onamo poći stranom zbog nastavljanih pripravah, stranom takodjer zbog posljedicah bolesti, koju je bio prebolio.

Medjutim prije nego li je Maximilijan iz Beča krenuo, nastavljana bijaše pod Sigetom dalja i sve žešća borba.

Upalivši Zrinjski novi varoš, da uegubi u obrani slaba mjesta preveć silan, kojih i onako nije imao u velikom obilju, povuče se sa svojimi, kao što već rekosmo, u stari varoš, da sada odatle Turke odbija.

Netreba tomu osobita znanja stvarih bojnih, da se uvidi, da je Zrinjski morao sada imati namjeru, da brani doniekle stari varoš. Već sam položaj Sigeta pokazuje, da neprijatelj nije mogao proti njemu s uspjehom inako postupati, nego da redom uzme najprije novi, pak zatim stari varoš: a to, što svatko vidi, vidio je doista i Zrinjski. Nadalje je on sam izkusio, da je i novi varoš, premda onako neznatan, neprijatelja puna tri dana uzdržao: koliko se je dakle više moglo očekivati od staroga varoša, koji je bio mnogo bolje utvrdjen? Napokon je on imao pred sobom primjer g. 1556, gdje mu se je pokazivalo, da se je stari varoš mogao držati bez mnogih žrtvah preko jednoga tjedna. Zato se niti nemože ino uzeti, nego da je Zrinjski morao odlučiti, da će upotriebiti koristi, koje mu pruža stari varoš: da naime opet zadrži neprijatelja za više danah i da mu silu oslabi za koju tisuću smjelih vojnikah. — Ta je stvar tako prosta, da se nemožemo dosta načuditi, kako se je moglo dosele vjerovati Forgaču i Istvanfiju, koji pišu, da Zrinjski nije imao volje braniti staroga varoša, već da ga je hotio spaliti kao što je učinio s novim, pak da je samo na prošnju svojih vojvodah privolio, da se brani stari varoš.

Nu dočim je Zrinjski odlučio staviti se u starom varošu, nije mogao ipak imati namjere, da ga brani do zadnjega svoga čovjeka, jer je valjalo čuvati sile za obranu grada. On odluči dakle od svoje vojske 600 vitezovah, kojim je povjerio stari varoš.

Turci započmu pucati na stari varoš već 10. kolovoza. Već odprije imahu oni smještene svoje topove na iztočnoj strani staroga varoša; sada pako druge jošte naperiše s južne strane, i to jedne proti jugo-iztočnomu, a druge proti jugozapadnomu bedemu. Nu premda se je već s tih stranah mogla silna vatra sipati na stari varoš, to ipak htjedoše Turci, da se jošte s jedne strane približe. Imajući oni u svojoj vlasti novi varoš, počmu se Janjičari pod Aliportugovom upravom dokapati prama jarku, koji je dielio taj varoš od staroga, da još i tu stave svoje topove. Uzprkos strieljanju s bedeinah staroga varoša, koje je mnogoga Turčina srušilo, uspiju zbilja Janjičari doniekle u svojem poslu. Već bješe suešena gomila košarah, zemljom napunjenih, i nasip se dizaše, gdje je valjalo staviti velike topove. U tom izleti iz staroga varoša Mate SeĆujac iliti Sečedi s četom pješakah, i tako srčano udari na Janjičare, da jih je mnogo ubio i ranio, neizgubivši sam od svoje čete nego samo jednoga junaka.

Sigetski vitezovi sretno suzbijahu turske navale, koje su bez dvojbe odmah sliedile poslje 10. kolovoza, i zaprečivahu po mogućnosti što iz topovah, što iz pušakah, da se neprijatelj nedokopa do varoša.

Medjutim pristupe Turci k poslu, u kojem je bilo za obranu Sigeta najviše pogibelji.

Oni se naime na to dadu, da prosieku onaj veliki nasip staromu varošu na zapadu, koji je činio, te se je morala voda potoka Almaša razlievati oko grada i jedne strane staroga varoša. U tu svrhu bude odredjeno množtvo turskih vojnikah i kršćanske raje, da brže bolje prokopaju nasip motikami i lopatami. Da pako ti poslenici nebudu od kršćanah smetani, stavi se nedaleko od njih četa od šest stotinah Janjičarah, koji su stali pripravni, da suzbiju kršćane, ako jim se prohtjedne iz varoša provaliti. Nješto podalje, skoro na samom kraju nasipa, gdje je bilo vojničko groblje, bješe još Aliportug stavio četiri velika topa, kojim je bila zadaća, da pucaju proti jugo-zapadnomu bedemu u gradu, što je dakako moralo biti u prilog onim, koji su radili oko prokopanja nasipa. Uz takove dakle priprave dadu se Turci na svoj posao.

Kao što nije trebalo turskim vojevodam, da jim tko pokaže veliku važnost nasipa, tako isto mislim, da niti Zrinjskoga nije trebalo moliti, da dopusti svojim, da raztjeraju Turke od njihova posla. Motreći on svoju malu četu, morao je čuvati svakoga i pojedinoga junaka; nu gdje se je o tom radilo, da Sigetu bude sačuvana njegova velika podpora, tu je i on morao biti pripravan na žrtve.

Zrinjski odredi dakle dvie stotine od svojih vitezovah, da provale iz varoša i da raztjeraju Turke od nasipa. Vodjami te čete učini Radovana i Franju Dando-a, koji su bili vriedni, da jim se povjeri tako važan posao. — Radovan i Dando izvedu svoju četu malo prije sutona na Bobovačka vrata. Spustivši se s nasipa prama Janjičarom, tako jih vješto spopadu, da niti nisu pravo mislili na obranu, nego odmah stanu bježati. Još veća zabuna nastane, kada su počeli na sve strane bježati oni silni poslenici, koji su stali kod nasipa. To upotriebe naši, i priskočivši k onim turskim topovom, što smo jih malo prije spomenuli, zagvozde jih i sasieku jim kolesa i osovine. Nu medjutim se bješe sletila na mjesto, gdje je boj započeo, velika sila Turakah, i tada istom postade borba žestoka. Videći Sigetski vitezovi, da bi jih neprijatelj mogao sa svih stranah okružiti, dokopaju se nasipa, i po njem stupahu sve bliže prama varošu, puškarajuć se neprestano s neprijatelji, koji su jih uzastopce sliedili. Tu pade njekoliko od naših vitezovah; padu naročito i oba vodje, Radovan i Danilo. Obojicu shvati neprijateljska kuglja već blizu varoških vratah: što je slavnim za nje dokazom, da su stražnji bili pri ustupanju. Turci natakoše njihove glave na košare kod onih topovah, koje su oni bili zagvozdili. Na strani turskoj bijaše med ju tim tom prilikom mnogo veći gubitak; a medju mrtvimi imadijahu i oni dva veća častnika. — Zrinjski mogaše biti zadovoljan s uspjehom ovoga provala, premda u ostalom lahko vjerujemo, da je morao žaliti za svakoga junaka, koji je tu poginuo, a osobito za stare svoje vitezove, Radovana i Dando-a.

Lašnje je Turčin mogao pregorjeti svoj gubitak, jer su u njegovih taborih stale još tolike hiljade, koje su mogle zamieni ti padše vojnike. Zatu nam valja uzeti, da onim jednim porazom nije ni na čas prekinuto dalje djelovanje turske vojske. Naši nam izvori doduše nepripoviedaju pojedinostih u daljem boju za stari varoš do odlučnoga turskoga juriša i uzmaknuća naših vojnikah; nu jedan izmedju njih toliko nam barem veli, da su Turci sedam putah navaljivali, i to tri puta s velikom silom, prije nego li je učinjen od njihove strane odlučni juriš.

Taj upravo izvor može nas podjedno i o tom uputiti: kakovim je načinom boj nastavljan na stari varoš. S jedne strane udarahu naime turski topovi s poznatih nam već svojih miestah na gradske zidove.i bedeme, da jih poruše, tfi da barem koji prodor učine; s druge pako strane dokapahu se Janjičari i drugi smioniji Turci k varcškim jarkom. Znano nam je, da stari varoš nije bio od svih strauah močvarom okružen: i zato bijaše moguće Janjičarom, da u sušem tlu prave svoje dokope. Na njekih mjestih doprieše oni uzprkos živoj vatri naših topovah i pušakah do varoškoga jarka, te ga zametaše. Bivši pako to učinjeno, pripravljen bijaše put Turkom, da juriš čine na varoš, na onakovo mjesto, gdje su topovi medjutim prodor učinili.

Netreba da nam naši izvori kažu, da je Turčin mnogo svojih vojnikah izgubio, dok se je tako samo i na jednoj strani do varoša dokopao: jer ako su se kopači i štitili zemljom, koju bi preda se izkapali, to su se ipak kadikad pomoljavali, a osobito onda, kada je trebalo jarak zatrpati. Ako je pako već pri tom poslu moralo mnogo Turakah izginuti, koli veći moraše biti njihov gubitak, kada su stali jurišem na varoš navaljivati. Prigodom takova juriša smjestili bi branitelji po više svojih topovah na onu stranu, kojoj je najveća pogibelj prietila, — a to jim bijaše moguće, jerbo su oni već i tada nješto lašnje svoje topove premieštali nego neprijatelj, koji je na nje navaljivao; zatim bi i sami dočekali neprijatelja na prodoru, bijući ga iz pušakah, dok je u većoj daljini bio, a laćajući se osim toga koplja, mača i bojne sjekire, kada jim je do dohvata došao. Težko zrnje iz topovah, pomagano vješto sipanom vatrom iz pušakah i sjegurnimi udarci, moraše rušiti Turke kao snoplje.

Tako si stvar predstavlja juć, možemo razumljeti, kako je mogla mala četa, koju je Zrinjski odlučio da brani stari varoš, onoliko štete učiniti neprijatelju kao što je učinila. Već prigodom prvoga i drugoga juriša izgubiše Turci do 600 Janjičarah i do 1000 drugih vojnikah.

Usljed toga poraza, naročito pako usljed užasna po se djelovanja Sigetskih topovah od kojih je jedan malone sam sultanov šator dohvatio, uzmakoše. Turci na čas od varoša. Nu turski vojnik tadanjih vremenah nedade se lahko prestrašiti, i premda su prvi juriši krvavo plaćeni, to ipak skoro za tim ponoviše Turci svoje navale. Žalostnim izkustvom poučeni pripraviše se oni sada na boj još bolje nego prije. Nu sav njihov napor i sva žestina, kojom su navaljivali, razbi se o izvanrednoj hrabrenosti Sigetskih vitezovah i ubojitosti njihova oružja. Prigodom nastavljanih jurišah opet pade mnogo Turakah, tako da jih je u jurišanju svega palo preko 5000, a medju timi bijaše samih Janjičarah 1500. Osim toga uhitiše Sigetski vitezovi preko 200 Turakah.

Ova djela Sigetskih vitezovah moramo smatrati čudom hrabrosti i junačtva: jer ako su i imali branitelji po svojem položaju za se njeke prednosti pred navaljujućim neprijateljem, to je ipak s druge strane njihovo stanje bilo preko mjere tegotno i pogibeljno, navlastito pako s toga, što je njih bilo premalo, dočim je neprijatelj imao silu vojske. Zato je Turčin mogao na nje slati nove i nove čete; oni su pako sve jedni ostajali, i imali su odbijati dan na dan nastavljane navale, nenalazeći časa da se odmore i okriepe.

Kada su Maximilijanu došli glasovi o tako uspješnu branjenju Sigeta, nemogaše on naći dosta riečih, kako da pohvali Zrinjskoga i njegove hrabre vitezove. Pravim mu se čudom čiujaše, gdje se Zrinjski u tvrdjavi, koju nebi brojili u Italiji medju bolje tvrdjave, tako hrabro i vješto brani proti neprijatelju, koji ga je obsio sa sto hiljadah vojnikah, da nije samo odbio svaku navalu, nego je još neprijatelju učinio toliko štete i toli ga osramotio. Isto tako i još s većim pravom mogaše i Zrinjski s ponosom motriti uspjeh dosadanjega svoga nastojanja, sjajno bo bijaše već dokazano, da i mala šaka odabranih vitezovah može obustaviti silnu vojsku najvećega pobjeditelja. Nu njemu, koji je stvar s bliza motrio, bijaše podjedno već i to jasno, da neće moći za dugo držati staroga varoša. Buduć da nije imao onoliko vojske, koliko se je zahtievalo za obranu prostrana Sigeta, mogaše ou stari varoš samo doniekle braniti, da ueizgubi preveć silah, koje je morao čuvati za branjenje najtvrdje strane, grada naime. Zato, vidivši on, da je prigodom na stari varoš činjenih jurišah i od njegovih vitezovah prilično mnogo poginulo ili ranah dopalo, morade već zbog toga razloga na to pomisliti, kako da u zgodan čas ostavi stari varoš. Nu osim toga bijaše jošte i drugi razlog, koji ga je silio, da što više čuva sile svoje i da jih sjedinjuje za obranu grada. Turčin naime, imajući onako ogromnu vojsku, mogaše po malo postupati i proti gradu u isto vrieme, dok je još juriše činio na stari varoš. Turska vojska nastojaše već tada o tom, da se gradu primakne i da nadje po koje mjesto, s koga bi barem iz topovah na. gradske zidove i bedeme udarala. S tih razlogah morade Zrinjski odlučiti, da će ostaviti stari varoš: kao što se je toj nuždi već unapried mogao nadati, čim je vidio, da neima dovoljno vojske*. Nu premda je on mogao tu svoju odluku već sada izvesti, niti se je imao bojati prikora, da sramotno uzmiče pred neprijateljem, to je ipak privolio, da njegovi vitezovi još jednom dočekaju u starom varošu turski juriš, a zatim da se potegnu u grad.

* Sama stvar kaže, da je Zrinjski morao tu odluku učiniti, da poštedi svoje »ile; uu to isto vele izrično i naši izvori. V. u Pril. Albin. izviešće od 30. kolov., i 0. M. Z. II. 276. Glede spomenutoga Albini-eva izviešća primjećujem, da ga ja smatram samo kao popuujenje izviešćaod 26. kolov

Prije medjutim nego li pristupim k opisivanju toga konačnoga juriša, spomenuti mi je još dvie stvari, koje su se sada dogodile.

Sigetska posada bijaše po tom jaka i neprijatelju strašna, što su joj svi vitezovi bili jednim duhom nadahnuti. Oni se bjehu sastali u junačko kolo na poziv glasovitoga vojevode, da š njim oli pobjedu održe, oli slavno poginu. Nu i tu se nadje jedan izdajica. Zrinjski bješe primio na svoju plaću njekoga Antuna Mletčanina, čovjeka vješta u bojnih poslovih, te kao takova bješe ga i odlikovao. Nu taj čovjek, koji bez dvojbe niti nije došao u Siget nego samo za plaću, iznevjeri se gospodaru svomu, te pribježe k Turkom, u kojih su takovi izdajice dobro bili vidjani i plaćani. Buduć da je on mogao kao čovjek bistar i uman dobro proučiti nutarnje uredjenje Sigeta i svu mu silu, zato se naši moradoše smutiti, kada su opazili, da je on k Turkom prešao, da jim za sramotnu plaću izdade što je izdati mogao.

Drugo je jošte jedan čin Zrinjskoga, o kojem nesmijemo nikako podvojiti, premda ga pravo nemožemo prosuditi. Rekli smo, da su naši prigodom jurišah preko dvie sto Turakah živih ulovili; isti pako izvor, koji nas o tom izvješćuje, dodaje ujedno, da je Zrinjski dao te ulovljene Turke pogubiti i da jim je zatim glave na zidovih ponaticao. — Svatko će odmah i sam pomisliti, da Zrinjski toga nije mogao učiniti bez dovoljna razloga. Nu što mu je moglo biti za to povodom, toga već sada nepogodismo, jerbo nam naš izvor samo toliko veli: da je Zrinjski Turkom poručio, da bi oni ono isto učinili š njegovimi junaci, da jim koji u šake pade, što je on učinio š njihovimi ulovljenici. Zrinjski nebi bio smio tako govoriti, da Turci nisu već prije pokazali, da odstupljuju od zakonah junačke borbe. I po tom bi smo morali njegov čin smatrati samo kao osvetu za nečovječnost tursku. Moguće je, da se Zrinjski već u dosadanjem boju nije nad ničim tako zgražao kao nad tim, što je Turčin raju svoju gonio kao niemu životinju, da smrt pripravlja svojoj braći po krvi i po vjeri*.

* O pogubljenju turskih ulovljenikah govori Albini n izviešću od 26. kolov. Zuade za to i Ortelij (str. 110), samo što je on mislio, da je to učinjeno još prije uzeća novoga varoša.

Nu bilo to ili što inoga uzrokom, koji je Zrinjskoga vodio, te je dao ulovljene Turke pogubiti, toliko možemo uzeti kao izvjestno, da je tim njegovim činom turska vojska još više razjarena bila, te da je neodoljivom žestinom vojevala, kada su ju njezini vojevode poveli, da učini zadnji juriš na stari varoš.

Obično se uzima, da je taj juriš učinjen 19. kolovoza. Turci započmu boj već za rana jutra. Najsmioniji izmedju njih navale preko zatrpana jarka prama učinjenomu prodoru. Hrabri branitelji suzbiju više putah navaljujuće neprijatelje, i mnogo jim štete učine iz topovah svojih i svojim ručnim oružjem. Nu zahman bijaše sva oduševljenost i hrabrost Sigetskih braniteljah, kada je neprijatelj mogao na mjesto suzbijenih ili poubijanih vojnikah druge u boj poslati. Tako bijaše boj nastavljan cieli dan. Na naše vitezove, od kojih je već po gdjekoji u krvavoj sječi propao, navaljivaše Turčin bez prestanka, nemareć za silne žrtve, što jih je već imao. I sam imajući dovoljno razloga, da se divi junaćtvu, kakova još nikad nije vidio, znao je on ipak, da ta šaka ljudih mora napokon ili sva izginuti ili se mora natrag povući. Naši odbijahu jošte neprijatelja na onom prodoru, na koji je u varoš provaljivao, a u tom provale Turci još s jedne strane, od strane naime velikoga nasipa. Pošto su se tako Turci u varošu umnožali, nebijaše više našim moguće, da jih na jednoj strani drže, i njeki od Turakah doprieše već pratna mostu, preko koga su se naši mogli u grad povući. Zato, kada su se naši počeli pred večer prama mostu povlačiti, nemogoše svi dotle doprieti, bivši od Turakah sa svih stranah zaokupljeni. Tu pade mnogi od naših vitezovah, svladan množtvom neprijateljah, kojim se nije moglo odoljeti. Polovica ipak posade sretno predje preko mosta i spasi se u grad, da tu nastavi junačku borbu. — Taj dan i u tih borbah divnoga junačtva izgubi Zrinjski više svojih odličnijih vitezovah, kanoti Martina Bošnjaka, Petra Botoša, Petra iz Bate, Blaža Diaka, Jurja Matiaša, Ivana Gerdeja i više drugih; najviše pako moraše žaliti za Matu Sečedi-a, prvoga vojvodu svojih pješakah, komu je neprijateljsko tane oba koljena povriedilo. Nu na turskoj strani bijaše gubitak mnogo veći nego li na našoj*.

* Budina 730. Forgač 426. Bizar 697. Istvanfi 297. U tih se izvorih veli, da su Turci izgubili preko 3000 što Janjičarah, što inih vojnikah. Ja medjutim mislim, da se to mora tako uzeti, da je toliko Turakah palo u obće za jurišanja na stari varoš. Buduć da se u tih izvorih samo o jednom jurišu govori, zato su oni na taj jedan juriš sveli i sav turski gubitak.

Kada je Zrinjski pustio stari varoš, tada bijaše car Maximilijan već od njekoliko danah na ugarskom zemljištu, i to kod Staroga grada oliti Ovara. Onamo bješe on prispio sa svojim bratom Ferdinandom i s jednim dielom svoje vojske na 16. kolovoza. U njegovu taboru, koji je tu učinio, bijaše odmah s prvoga početka 17.600 konjanikah, iz Njemačke i iz njegovih ostalih zemaljah, a 2.500 iz Ugarske; pješakah pako bijaše u svem 30.000, a medju njimi 2500 iz ugarskih županijah. Pošto su kašnje prispjele još njeke pomoći stranom još u Stari grad, stranom pako istom u Gjur, naraste carev tabor do 55.000 ljudih*.

* Ova je stvar najbolje sastavljena na temelju izvorah u O. M. Z. 1827 III. 72 i sl., gdje se pobliže naznačuje, što je dovedeno iz Njemacke, iz česke, Morave, Slezke, Lužice, Austrije i Ugarske. Iz Ugarske bijaše, kao što je rečeno, 2500 konjanikah i isto toliko pješakah; tom pako četom upravljaše Andrija Bathori. Od ugarskih dostojanstvenika!i dodjoše u kraljev tabor: Nikola Olah, ostrogonski arcibiskup, Antun Vrančić, jegarski i Franjo Forgač, veliko-varad. biskup, i još njeki drugi. — U kraljevu taboru nadje se vise knezovah i čuvenih vitezovah iz dalekih takodjer zemaljah: iz Englezke, Francuzke, Italije, Poljske, koji su sa sobom doveli što više što manje većinom dobro naoružanih i izvježbanih vojnikah

Glavnim vojevodom svoje vojske učini Maximilijan svoga brata Ferdinanda, pridruživši mu kao namjestnika jednoga njemačkoga grofa. Na red u taboru imaše paziti kraljevski konjušnik Franjo Tah još s jednim njemačkim vitezom. Najvišim upraviteljem svoga topničtva imenova Maximilijan Pavla Zadranina, koji je bio sin poznatoga poslanika Jerolima Zadranina. Bojnim brodovljem, koje je imalo dvanaest galijah i trideset šajkah, imaše upravljati vitez njemačkoga reda Filip Flach po imenu. Nu osim te jedne brodnice, na kojoj je bilo 3000 momakah, stranom Talijanah, stranom Hrvatah Primoracah, bijaše jošte trideset brodovah pod Ivanom Peto-om, i opet druga trideset i tri broda, koja su imala za vojskom hranu i topove voziti.

Osim one vojske, koju smo našli u taboru Maximilijanovu, bijaše jošte drugih četah, smještenih na raznih stranah. Egino Salm stajaše kod Komorana sa 30.000 ljudih od raznih narodah i iz različitih zemaljah. Stjepan Dersffv, kapitan plemstva s one strane Dunava, imaše u svom taboru kod Nitre 10.000 momakah, bez dvojbe većinom Slovakah. Carski zapovjednik u gornjoj Ugarskoj Lazar Švendi stajaše kod Košicah s vojskom od 10 do 12.000, stranom Ugrah, stranom njemačkih plaćenikah. U Medjunmiju kod Preloga bijaše utaboren nadvojvoda Karlo s vojskom od 13.000 ljudih, koji su bili stranom iz njegovih zemaljah, Koruške naime. Štajerske i Kranjske, stranom pako iz Hrvatske. Napokon bješe jošte digao hrvatski ban Petar ErdOd svoje plemstvo, da brani Hrvatsku i susjedne pokrijine od iztočne strane.

Niti neračunajuć ovaj hrvatski ustanak, bijaše ostale kraljevske vojske u raznih taborih preko sto hiljadah: konjanikah naime 25.000, pješakah 80.000. Sva turska vojska bijaše dakako mnogo veća; nu velik njezin dio niti nije bio oružan, a osim toga je i ona bila podieljena na više taborah, od kojih su bili poglaviti pod Sigetom, Gyulom i kod Stojnoga Biograda. Zato su mnogi od suvremenikah scienili, da je kršćanska vojska sasvim dorasla turskoj.

Istom bješe prispio Maximilijan u Stari grad, i već mu dodje ulak od Zrinjskoga (18. kolov.), koji ga je izviestio o turskih navalah na stari varoš. Zrinjski poručivaše već tada, “da će, ako mu dodje do nevolje, varoš upaliti, te se u grad povući, da se tu brani do zadnjega čovjeka". Isto tako dodjoše caru glasovi o velikoj nevolji kršćanah i u drugom gradu, koji su bili Turci podsjeli, naime u Gyuli.

Maximilijan, koji je još za svoga boravljenja u Beču i prije nego li je bio sakupio znatnu vojsku, toliko pouzdanje imao, da je već tada mislio, kako će ne samo svoje zemlje braniti, nego i turske gradove osvajati, pokaza i sada mnogo odvažnosti. Sazvavši u bojno vieće sve svoje vojevode i iz Ugarske prispievše velmože, predloži jim kao svoje mnienje: “da se odmah krene u Starom gradu sakupljena vojska proti glavnoj turskoj sili, dakle prama Dravi” S prva se činjaše, daće biti od svih primljen ovaj kraljev predlog; uu skoro se digoše proti njemu takovi prigovori, daje morao biti zahićen. “Car neka ide u Gjur," tako bješe svjetovano, “i ondje neka stoji, a na neprijatelja neka pusti samu vojsku (s bratom svojim): jer da vojska dodje u nevolju i da stane uzmicati, moglo bi se činiti, da sam car bježi." Na to predloži biskup Forgač drugu bojnu osnovu, koju je Franjo Tah kao vješt vojnik osobito podupirao. Na Ostrogon treba udariti: jer će tako Turci biti prisiljeni, da se okane daljega obsiedanja Sigeta i Gyule, ili barem jednoga od njih, te će poteći u pomoć svojemu napadnutomu gradu. Ako pako Turci uzprkos takovu postupanju kršćanske vojske i nadalje nastave obsiedanje Sigeta i Gyule, tada će kršćani barem Ostrogon osvojiti. I čini se, da je ta osnova bila na čas odobrena i primljena; *nu doskora snadje i nju ista sreća kao i osnovu carevu. Na mjesto tih smionijih i odvažnijih osnovah dodje treća: da car povede svoju vojsku k Gjuru, i da se ondje istom odluči o daljem radu, što budu okolnosti svjetovale. Pošto je prodrlo to mnienje, za kuje su se izjavili i ugarski kraljevi savjetnici, krene zbilja Maximilijan sa svojom vojskom prama Gjuru, i prispije onamo 26. kolovoza.

Još prije nego li je krenuo iz Staroga grada, ili pako na putu prama Gjuru dobi on drugu viest od Zrinjskoga o jurišanju staroga varoša, koja mu je jasno pokazivala, da se ta strana Sigeta već nikako neće držati, te da zatim Zrinjskomu neće ino preostati, nego sam grad 3). Sigetu bijaše dakle pomoć od prieke nužde, a u kraljevskom taboru nebijaše jošte nikakova o tom zaključka!

Dok se je u kraljevskom taboru jošte viećalo o bojnih osnovah, medjutim bješe već pao stari varoš. Da je to bilo štetno za obranu Sigeta, svatko će lahko uvidjeti, ako samo uvaži, da su se Turci sada istom mogli gradu pravo približiti. Buduć da naši nisu mogli više braniti onaj veliki nasip, koji je obustavljao vodu potoka Almaša, zato ga Turci sada prokopaše, i tako odteče voda iz močvare, koja je grad okružavala, izuzamši po koje dublje mjesto, gdje je i nadalje ostala. Poštoje pako to učinjeno, nebijaše više zapreke, koja bi bila Turkom branila, da se gradu ne približaju. — Daje Sulejman dobro shvaćao, što znači za-nj dobiće staroga varoša, to on već i tim pokaza, što je obdario znatnom svotom novca Aliportuga, koji je ravnao juriše na varoš; nu tako isto moraše vidjeti i Zrinjski, da je po njega gubitak staroga varoša štetan*, premda je s druge strane i prije znao, da ga neće moći držati s ono malo vojske, kojn je smio odrediti za njegovu obranu.

* Istvanfi 297. — Nikako nebih vjerovao, da je u Albini-evu izviešću od 30. kolov. vierno ubilježen sud Zrinjskoga o gubitku staroga varoša. Ima u ostalom u tom izviešću i više toga, što pokazuje, da je mletački poslanik u tom bio zlo upućen.

Kada je Zrinjski slao svoje nlake k cara Maximilijanu, morao je imati nade, da će carska vojska nješto učiniti na korist Sigeta. Nu kao što se je on u to mogao uzdati, isto je tako bez dvojbe mislio i Sulejman, da neće ostati bezposlene one liepe čete, što su se bile sakupile oko cara Maximilijana. Već to bijaše dovoljnim razlogom za Sulejmana, da nastoji na svaku ruku, kako bi Siget čim prije dobio. Osim toga moraše ga na to siliti još i druga okolnost, koja se je po svoj prilici već sada u prilično pogibeljnoj slici pokazivala: mislim bolesti u njegovoj vojsci.

Pošto su njegovi vojevode stari varoš uzeli, odmah započeše raditi proti gradu, u kojem je sada zatvorena bila sva četa Zrinjskoga, koja je, povukavši se u grad, za sobom spalila onaj most, štono je spajao grad sa starim varošem.

Pucanje iz topovah mogaše odmah započeti. Nu Turci sami dobro uvidjahu, da će tim načinom grad težko kada predobiti, jer ako su topovi i mogli zidove gradske oštetiti, isto su tako mogli i branitelji oštećeno popraviti, i tako bi se bio boj zavlačio bez prave odluke. Zato stadoše sada Turci o tom raditi, da se gradu što više približe, da ga uzmognu valjanije spopasti. Dok je bila močvara oko grada sva vodom napunjena, dofk. nimogaše biti niti rieči o kakovu približavanju; sada pako, gdje je bio onaj veliki nasip prosječen, te se je usljed toga voda iz močvare na toliko ociedila, da je jošte samo na njekih dubljih mjestih stala, već bijaše Turkom moguće da dalje rade. Nu niti sada nedodje do toga, da bi bili Turci i proti gradu dokope činili, kao što su jih mogli činiti proti staromu varošu, jerbo se dokopi nisu mogli činiti u zemljištu, s koga se je voda istom bila ociedila. Sve dakle, što su sada Turci mislili učiniti proti gradu, moraše biti izvedeno nad površjem zemlje. Osnova pako njihova na to smieraše, da naproti jugo-iztočnomu i jugo-zapadnomu bedemu, na koje su sada mislili ponajprije udarati, podignu takove nasipe, koji bi se svojom visinom uzdizali nad gradske zidove, da tako uzmognu s tih nasipah Janjičari i ini vojnici Sigetske vitezove priečiti, da neuzlaze na svoje bedeme, da se neprimiču k svojim topovom, i da nepopravljaju na zidovih i bedemih, što bi medjutim turski topovi porušili.

Sve to valjaše izvesti, premda se je znalo, da če vatra iz Sigeta silnu štetu činiti. Nu Turčin se nezgražaše nad množtvom svojih žrtvah, kojih je broj morao biti tim veći, što Turci nisu mogli svoje djelo brzo izvesti.

Buduć da je bilo zemljište, po kojem je valjalo postupati prama gradskim bedemom, tako mokro i blatno, da se nije dalo po njem hodati, zato si moradoše Turci ponajprije put načiniti. U tu svrhu bjehu u obližnjih šumah prigotovljeni od granja šest stopah široki koši, koji su polagani na močvarnu zemlju, da poslenici u njezinu glibu nepropadu. I po tako priredjenu putu bijahu zatim snašane razne stvari, od kojih su imali postati oni visoki nasipi. Jedni valjahu pred sobom lagve, napunjene kamenjem i zemljom, drugi prinašahu granje i drveće, drugi opet vreće s vunom, kožami i zemljom. Te stvari bjehu pobrane u bližoj i daljoj okolici, a do Sigeta jih dopremiše što na kolih, što na devah, mulah i konjih, kojih je bila u taboru velika množina.

Buduć da se je o tom radilo, da sav taj posao bude čim prije izveden, zato nebijaše nitko poštedjen; i veći turski dostojanstvenici moradoše u tom pristati uz proste vojnike.

Samo se sobom kaže, da su kršćani uza tu radnju tursku iz Sigeta neprestano pucali iz topovah i iz pušakah. Poslenici se doduše zastirahu kako su mogli: ovaj noseć pred sobom svežanj granja ili proštac kakov, onaj se krijuć za lagav ol za vreću, koju je pred sobom turao; nu sve to bijaše slabom obranom osobito od topovah. Zato ćemo si lahko pomisliti, da je pri tom poslu morala izginuti velika množina od onih, koji su oko njega nastojali. Tu pade bez dvojbe i Turakah znatan broj, osobito pako od onih, koji su svim poslom upravljali; nu još pogubmji bijaše taj posao za ubogu raju. Turčin je doduše i svoje vojnike na taj posao gonio; nu videć, da poslenici kao snoplje padaju, štedio je svoje što se je više moglo, a kršćane je u tim većem broju na smrt tjerao. To nam izrićno veli jedan od naših izvorah; nu mi bi smo se tomu i sami dosjetili.

Tako se Turci približavahu gradu s južne strane u dva pravca; a tako isto bijaše i pucanje njihovih topovah odatle najprije započeto. Topovi udarahu na zidine gradske već onda, kada se je radilo oko nasipah: da tako budu kršćani na više stranah zabavljeni i da neprieče turskih poslenikah u njihovu radu 2).

Pošto je bio dalje nastavljenim pucanjem osobito jugo-zapadni bedem znatno oštećen, odvaže se Turci dne 26. kolovoza na prvi juriš.

Tursku četu, koje je imala taj juriš učiniti, povede sam Janjičarski aga Ali. Njegovi vojnici, ponajvećom stranom sami Janjičari, navale prama bedemu sa strahovitim urlikanjem. Nemareć za živu vatru, koja je na nje iz grada sipana, zatrpaju oni u čas gradski jarak, preko koga su imali preći sa svoga nasipa do prodora u gradskom bedemu; i to učinivši primaknu se samu bedemu. Nu tu jih dočeka Zrinjski sa svojimi vitezovi.

Prvi Turci budu suzbijeni s velikim svojim gubitkom; nu na njihovo mjesto stupe drugi, koji su se još žešće borili, da osvete svoje padše drugove. Tako bude nastavljena ljuta borba puna dva sata. Napokon počmu zadnji Turci uzmicati, pošto su već bili njihovi predšastnici svojimi trupli prodor u bedemu i obližnji jarak zatrpali. Nu i od njih malo koji odnese živu glavu. U toj krvavoj sječi pade više od hiljadu Turakah, skoro samih Janjičarah. Smioni aga Ali pade u sužanjstvo, bivši od naših junakah u bicgu uhićen, i naši mu otmu zastavu, koju je bio ponio, da ju zatakne na Sigetske bedeme.

Sulejmana morade duša zaboljeti zbog ovoga poraza, osobito zato, što je izgubio agu Janjičarskoga, koga je veoma cienio; nu još veća bol spopade Alija, jer se je vidio u vlasti onoga, na koga je Sulejmana hustio više nego malo tko drugi*.

* Contar. izviešće od 5. rujna veli: da su Turci jurišali na grad, dok su još nasipi djelani; nu to se nipošto uemože primiti.

Toliki gubitak, što su ga Turci imali prigodom juriša od 26. kolovoza, morade jih uputiti, da se još nisu dovoljno pripravili, da s uspjehom na grad navaljuju. Zato jim sada bijaše najpreči posao, da se pripravljaju na nove juriše.

Dosele bijahu činjene sve priprave poglavito s južne strane; sada pako započeše Turci raditi i proti sjevero-iztočnomu oliti Nadaždovu bedemu, te kao što su prije učinili bili nasipe proti južnim bedemom, tako učiniše sada i proti tomu trećemu. — Sigetski vitezovi nastojahu neumornim trudom oko toga, da na brzo poprave, što su turski topovi na zidovih i bedemih porušili; nu to bijaše sada već s velikom pogibelju spojeno, jerbo su Turci mogli pucati sa svojih nasipah na naše junake, koji su se na zidovih pokazivali. Na taj način budu iznova učinjeni novi prodori u zidovih Sigetskih, i Turci se odvaže na nov juriš.

Za taj veliki juriš bješe odredjen 2 9. dan mjeseca kolovoza, koji se je već više putah bio prijaznim pokazao oružja Sulejmanovn, buduć da je Sulejman na taj dan Ljudevita kralja na Muhačkom polju porazio, zatim Biograd i Budim osvojio. Spomen na ta slavna djela turskoga junačtva imaše uzpaliti turske vojnike, koje dosadanji strašni gubitci nikako nisu mogli ohrabrivati. A da jošte veće bude oduševljenje u turskoj vojsci, izadje sam sultan iz svoga šatora, koji je inače za svega obsiedanja vrlo riedko ostavljao, te se pokaže na svojem konju hrabrim Janjičarom i ostaloj vojsci.

Turski vojevode dakle sve tako mudro udesiše, da su mogli očekivati s pouzdanjem, da će jim vojska prezirati svaku težkoću, koja bi joj na put stala. Nu da bude uspjeh juriša ovaj put još sjegurniji, pruži misaoni Aliportug navaljujućim Turkom novu pomoć. Turski nasipi naproti gradskim bedemom bijahu već gotovi; i gradski jarci, preko kojih je trebalo navaliti na prodore, bijahu takodjer već prilično zatrpani. Nu buduć da se ti jarci ipak nisu mogli tako zatrpati, da nebi bila ostala njeka strmina od njih pak do prodorah, zato htjede Aliportug, da se upravo u tom pomogne vojnikom, da nestradaju, kada bi se verali prama prodoru. U tu svrhu načini on kao njeki most od kolah. To pako ovako izvede. Stavi uzpored po troja seljačka kola, i učini četrnaest takovih redovan. To sve pako lanci tako čvrsto sveza, da se je činilo kan da su jedna kola. Zatim naslaga na ta kola drvlja do prilične visine, a na vrhu stavi daske, da se je moglo lahko hodati. Tako priredjeni most dotura raja do gradskoga bedema, gdje se je imao juriš učiniti*.

* Da je Aliportug to djelo izveo, za to se doznade istom iz izvora u: Aus vier Jahrh.; nu da li je ono sada upravo i kod ovoga juriša izvedeno, to se neda, po mojem mnienju, točno oprcdieliti. Ja sam se medju tim ipak U ovom poveo za Salamonom (str. 599).

Bivši tako sve nuždno za juriš priredjeno, udare Turci velikom srćanošću na gradski bedem. Nu Sigotski vitezovi dočekaju jih svojim ubojitim oružjem, i već u prvom navalu ubiju više od njihovih najboljih junakah. Medju timi bijaše i Aliportug, umni ravnatelj topničtva i svih pripravnih poslovah za obsiedanje. To još većma razpali jarost Janjičarah, te se hite na Sigetske vitezove kao pomamni. Nu nit ovi nepopuštahu; dapače, ohrabreni dobrim uspjehom u prvom navalu, primahu provaljujuće neprijatelje sve većom i većom srčanošću. Boreći se tako i jedni i drugi s oduševljenjem, postajaše borba sve žešćom i pogubnijom. Turci moradoše napokon odustati od dalje navale, jerbo jih je preveć mnogo padalo. Njih pade tom prilikom vrlo mnogo; nu i Zrinjski izgubi dosta svojih vitezovah, medju kojimi je bio i jedan od njegovih ponajboljih vojvodah, Andrija Bika naime. Ali premda je i Sigetska posada u tom jurišu mnogo pretrpila, to ipak imaše Zrinjski mnogo razloga, da osobitim načinom proslavi pobjedu, koju je taj dan održao nad neprijateljem. Turci se bjehu na-nj oborili nakon učinjenih velikih pripravah i s punim pouzdanjem u pobjedu; nu niti taj put nenadjoše bolje sreće nego kod prijašnjih jurišah*.

* Istvanfi 297. Forgač 427. Bizar 698. A. v. Jahrh. 3—4. Sr. Albin i-evo izviešće od 6. rujna. To izviešće nemože pobili drugih izvorah, koji stavljaju veliki juriš uu 29. kolov., doćim ga on stavjja na 28. dan istoga mjeseca.

Turska vojska tih vremenah bijaše u svem svietu na glasu zbog svoje velike hrabrosti, neobične vještine u bojnih poslovih i stroge stege vojničke; osobito se pako timi kriepostmi odlikovahu čete, kuje je Sulejman u boj vodio. S takovom vojskom mogaše umni sultan izvadjati divna djela. Jednom mu se samo sreća iznevjeri, kada je naime na Maltu udarao; i sad evo po drugi put, upravo pod konac njegova života, imaše jedan grad s malom posadom nadvladati njega, dobitnika tolikih zemaljah i narodah. Njegovi vojnici pokazivahu i pod Sigetom običnu svoju neprestrašenost; na njegovu rieč srtahu oni i tu na ubojito oružje Sigetskih vitezovah: nu ona jošte nevidjena odvažnost, kojom je šaka ljudih prkosila glavnoj sili najmogućnijega vladara, i silne žrtve, kojimi je plaćana svaka navala, moradoše napokon ponješto smutiti i uajsmioniju vojsku. Kada je Salejman pod Siget došao, nije doista inako mislio, nego da će taj grad dobiti za kratko vrieme; a sada evo već tri tjedua prodjoše, i o predaji grada oliti uzeću nebijaše jošte ni rieči. Tomu bijaše posljedicom, te je već i hrane nestajalo u turskom taboru, buduć da se za onako golemu vojsku nije moglo iz okoliša nabaviti što je trebalo. Osim toga nedostatka, koji je svagda i u svakoj vojsci pogubno djelovao, snadje Turke druga jošte nevolja. Medju njimi se bješe pojavila griža oliti proljev još onda, kada su na putu bili prama Sigetu; pod samim pako Sigetom tako bjesnijaše medju njimi ta bolest, da jih je š nje vele mnogo pogibalo.

Sve te okolnosti tako djelovahu na turske vojnike pod Sigetom, da je mnogi izmedju njih već i zdvajao o dobru koncu podh vata Sulejmanova; pučanstvo pako u Carigradu upravo strah spopade, kada su mu stigli prvi žalostni glasovi od Sigeta. Nu Sulejmanove silne volje nemogoše nadvladati težkoće, koje su mu se na put stavljale. I on se doduše morade sada na svoju žalost uvjeriti, da ga nisu dobro svjetovali njegovi doglavnici. kada su ga nagovarali, da udari na Maximilijana. Bivši jošte kod Zemuna, a čuvši razlaganje francuzkoga poslanika o pripravah medju kršćani, spočitavaše on veziru svomu Mehmedu, da ga nesvjetuje kao što su ga svjetovali prijašnji veziri. Nu tada ga nješto umiri Sokolović, nješto se pako i sam ohrabri vjerom u svoju silu i sreću. Sada pako moraše sam gledati, kako mu prkosi ne morda kakova golema kršćanska vojska, nego šaka ljudih. Pak to upravo tako živo diraše u ponos slavljenoga dobitnika, da je bio pripravan na sve, samo da se nerekne: Sulejman nije bio kadar nadvladati Zrinjskoga s malom četom njegovih vitezovah!

Proroku na čast i na slavu njegova imena bješe Sulejman pod staru glavu na vojnu pošao. Zato i sada u nesreći svojoj najprije posla naredbe u Carigrad, da narod u izvanrednih molitvah od Boga moli pobjedu oružju viernih nje govih. Nu motreći, kako mu sve više nestaje spravah bojnih, ujedno bješe on odredio, da mu nove budu iz Carigrada poslane.

Sulejman se jošte uzdaše u hrabrost vojnikah svojih, koja nije smjela pasti, dok je on medju njimi bio; on se uzdaše i u pomoć božju. Nu okolnosti njegove, u kojih se je sada nalazio nakon toliko bezuspješnih navalah i gdje je morao motriti, kako se sve više riede čete njegovih najizabranijih vojnikah, osobitio nako Janjičarah, — mogahu ga i na to voditi, da pokuša, nebi li kojim načinom namamio Zrinjskoga, da s dobra preda svoj grad.

U tih okolnostih upravo nalazim toliko obrazloženja za ono, što nam pripoviedaju o tih sultanovih pokusih njeki domaći i turski izvori, da ove stvari u bitnoj barem njezinoj jezgri nesmijemo zametnuti.

Izvori nam vele, da je Sulejman dao sa streljicom pismo u grad baciti, u kojem je Zrinjskomu obećavao, da će ga učiniti gospodarom Hrvatske, ako mu Siget preda. Ako je na tu prvu ponudu sultanu iz grada odgovor poslan, to doista nije u njem ino rečeno, nego da Zrinjski negazi svoga imena i svoje vjere za nijedno blago ovoga svieta. Tada pokuša Sulejman jošte drugu. Turci bjehu uhitili u Medjumurju trumbetaša Jurja Zrinjskoga, najstarijega Nikolina sina. Sulejman dakle uzme, kao što vele izvori, trublju od toga trumbetaša, na kojoj je bio grb Zrinjske obitelji, i pošalje ju Nikoli u grad s porukom: da mu grad preda, jer da će mu inače sina pogubiti, koga u svojoj vlasti ima. Nu i tu, srdeu otčinskomu težku kušnju svlada naš Nikola. Sin mu Jure bijaše mio, jer je on imao držati ime i slavu Zrinjsku; nu još milija mu moraše biti domovina i spas njezin. — Turčin pokuša jošte, da razdvoji i samu Sigetsku posadu, dobro znajući, da joj je najveća snaga u slozi njezinoj i jednodušnosti. U tu svrhu bješe hićeno u grad više pisamah na hrvatskom, magjarskom i njemačkom jeziku, u kojih su Sigetski vitezovi pozivani, da se ludo nezatiru, već da se predadu mogućemu caru, koji je kadar bogato jih nagraditi. Nu to nemogaše pokrenuti postojanošću vitezovah, koji su bili pripravni i smrt podnieti sa svojim junačkim vojevodom .

Nu ako je Sulejman i učinio sve to, što smo upravo sada izpripoviedali, to nije on doista niti na čas prekinuo pripravah za dalje jurišanje: jer kako je Zrinjskoga poznavao, težko da se je i kratko vrieme pitao nadom, da će dobiti Siget bez daljega boja. I naši su u gradu jasno vidjeli, da Sulejman mora dalje raditi; nu svaki je od njih ujedno dobro razumio, da Sigetu postaje položaj svaki dan teži i teži. U ljutih bojevih, koji su se dosad tako rekuć bez prestanka vodili, bješe već izginuo dobar dio naših junakah; Turci bjehu izveli proti gradu takove radnje, da jim je navaljivanje i neprestano uznemirivanje naših junakah sve lašnjim postajalo. Nu pri svem tom neklonuše duhom odvažni Sigetski branitelji. Oni bjehu uzdržali navalu silne Sulejmanove vojske; ta vojska bijaše sada usljed njihova divnoga odpora znatno oslabljena. Kad će se naći bolja zgoda, da se liepa kršćanska vojska s kraljem Maximilijanom obori na Turke i da jim upravo uništi jezgru vojske! Tako mogaše misliti vojevoda Zrinjski, u to se mogahu uzdati njegovi vitezovi. Nu to uzdanje ostade tašto i neizpunjeno.

Vidjeli smo, kako je car Maximilijan bio došao u Stari grad s dičnom namjerom, da se odmah udari na glavnu tursku vojsku; vidjeli smo, kako je bila zatim predložena ina osnova, da se naime udari na Ostrogon: nu jedno i drugo bješe odloženo, i careva se vojska uputi prama Gjuru, da ondje istom bude odlučeno, što se imade raditi.

Maximilijan dodje u Gjur, kao što je rečeno, 26. kolovoza. Onamo mu prispiju još njeke pomoći, tako da je napokon imao što u Gjurskom, što u Komoranskom taboru blizu do devedeset tisućah vojnikah, i to tako dobro oružanih i uvježbanih, da se suvremenici nisu sjećali, da bi bili igda vidjeli krasniju vojsku.

Utaborivši se Maximilijan kod Gjura, odmah bude nastavljeno viećanje u bojnom vieću. Nu i tu se pokaza ona ista neodvažnost, zbog koje se u Starom gradu ništa nije moglo odlučiti. Medju bojnimi osnovami, koje su tu predlagane, opet nadje prijateljah i zastupnikah ona osnova, po kojoj se je imalo udariti na Ostrogon, da tim putem bude sultan prisiljen, da ostavi obsiedanje Sigeta. No slabe duše toga se upravo bojahu. Ako mi udarimo na Ostrogon, sultan će doista poteći u pomoć svomu gradu, a tada neće preostati ino sjajnomu caru, nego da izmakne pred Sulejmanom, ili pako da mu na mejdan izadje: ono bi bilo nečastno, a ovo veoma pogibeljno. Tako umovahu ljudi bez odvažnosti. Buduć da je u Maximilijanovu taboru bila velika muožina ljudih iz Njemačke i drugih daljih zemaljah, kojim je ponajprije bilo do toga stalo, da Sulejman neudari dalje na zapad, to se upravo ti ljudi osobito opirahu svakomu smionijemu činu, bojeći se, da nebi tim navalili nevolju na svoju otačbinu. Nu i medju ugarskimi savjetnici bijaše jih, koji su Već i prije pokazivali malo odvažnosti, kao što smo to vidjeli, pak su i sada pristajali uz one, koji su puštali da vojska utaman vrieme trati. Ubilježit ćemo mnienje jednoga od takovih ljudih.

Franjo Baćan, buduć da zbog svoje starosti nije mogao glavom doći u kraljev tabor, htjede bar na pismu priobćiti svoje mnienje ob osnovah bojnih, koje su u vieću pretresivane. U tu svrhu upravi on 26. kolovoza svoje pismo kralju Maximilijanu. Ta priznaje ponajprije, da je Sigetu pomoć od prieke nužde. Nu kako da mu se pomogne? On nije za to, da sam kralj onamo vojsku povede, jer da je proti tomu mnogo važnih razlogah. On nesmije niti to svjetovati, da barem bude s vojskom poslan nadvojvoda Ferdinand. Što se napokon tiče one osnove, da kraljevska vojska udari na Ostrogon, nebi 1' tako Sulejmana od Sigeta odvratila: za to želi Bacan Maximilijanu dobru sreću i pomoć božju; ali ujedno veli, da se ni tim nebi pomoglo Sigetu, jer da “pribjezi" i ulovljeni Turci uvjeravaju, da se je sultan zakleo, da ga ništa neće smesti u njegovu radu, dok nepredobije Siget.

Dospievši Maximilijan medju takove savjetnike, nemogaše upotriebiti sile, koje je bio tolikim trudom sastavio. Pun duha i željan rada, ali u bojnih poslovih neuvježban, morade pustiti svoje smionije osnove, te se sada povadjaše za mnienjem i savjetom Ijudih, koji se nisu smjeli odlučiti za nijedan znatniji čin.

Iz svega umovanja njegovih savjetnikah i vojevodah jasno se razabire, da su oni bili nedostatno izvješćivani o stanju turske vojske pod Sigetom, ili da nisu pravo vjerovali glasovom, koji su jim odatle dolazili: jer da jim je bilo točno poznato pravo stanje turske vojske, to doista nebi bili mogli opravdati niti sami pred sobom onu bojazan, koja jih je odvraćala od svakoga odlučna čina*. U se se oni neuzdahu na toliko, da bi se bili usudili na mejdan poći Su lejmanu; nu tim više očekivahu od Zrinjskoga, tako misleći o položaju i o sili njegovoj, da će biti kadar osujetiti sve nastojanje Sulejmanovo. Takove se misli pokazivahu u taboru joste i nakon viesti o jurišu od 29. (ili kao što veli izvor, na kojem ovo osnivam, od 28. Kolovoza ** .

* Bizar, koji je vrlo dobro bio izviešćen o Gjurskom taboru, sasvim pravo upisa, “da bi Maximilijan bio svoje vojne završio s najvećom srećom i sa slavom svoga imena, samo da je imao dobrih i vjerovanih uhodah, koji bi ga bili točno izviešćivali ob ouom, što je bivalo u neprijateljskoj vojsci." (str. 699). — Nu 8 druge strane znademo mi, da se je u kraljevskom taboru doznavalo za turske gubitke prigodom činjenih jurišah; izviešće Albini-evo od 30. kolov. pokazuje, da jim je bilo doglašeno i za pomanjkanje hrane i krme (U Pril.). Ali pri svem tom se je mislilo, da je turska vojska još uviek strašno silna.

** U Albini-evu izviešću od 6. rujna (u Pril.) ima više toga, što očito pokazuje, da on sam nije bio taj put točno ubaviešten; nu dovoljno je uzeti i glavnu jezgru njegova poviedanja, da se potvrdi, što sam u textu rekao.

Maximilijan ostavi 29. kolovoza sa svojom vojskom predjele Gjurske i povuče se prama Gonya-u bliže k Dunavu. Tu se učini novi tabor, te je sada carska vojska bila tako smještena, da je za ledji imala Dunav i da se je s desnim krilom opirala o Gjursku tvrdju, do čim joj se je lievo krilo prostiralo preko potoka Bakonja i preko Ača, te je stalo u savezu s Komoranskim taborom.

Istom se bješe smjestila careva vojska u tom novom taboru, i tu joj dodje glas (prvih danah mjeseca rujna), koji je mogao zasramiti neodvažne vojevode. Kada je car Maximilijan na vojsku polazio, tada bješe medju ostalim i to odredjeno, da ban hrvatski i zapovjednici kranjskih četah na Turke paze na krajini. Ban ErdOd digne svoju vojsku; Herbart Auersperg, podzapovjednik plaćenih četah na krajini, pozove svoje zemljake, naročito Josipa Thurna, zapovjednika kranjske vojske. Tako se skupi prilična četa. Njekoliko danah poslje Kraljeva podje ban ErdOd s tom vojskom na tursko zemljište preko Une. Pošto su naši već na neprijateljskn zemlju stupili i dosta joj štete učinili, dodje jim u susriet Usraim-beg sa svojom vojskom. Premda je njegova četa bila mnogo veća od kršćanske, to se ipak kršćani srčano dadu š njim u boj: vojsku mu raztepu i u bieg natjeraju, zapliene topove i druge bojne sprave, a njega rane i ulove.

Da je bilo toliko odvažnosti u vojevodah Maximilijanovih, to doista nebi bio Sulejman postigao za čim je išao.

Njegovi vojnici, još uviek na broju jaki, mogoše se odvažiti, da i nakon poraza od 29. kolovoza nastave juriše. U jurišu od rečenoga dana i u prijašnjih navalah bješe izginula velika množ njihovih drugovah; nu i Zrinjski bješe pri tom izgubio znatan dio svojih vitezovah. Zato Turci mišljahu, da nemogu po se ništa boljega učiniti, nego ako odmah nastave dalji boj, da neostane maloj četi u Sigetu ni čas za odmor ili za znatnije izpravljanje oštećenih zidovah i bedemah. Dobro bijaše njim poznato, da Zrinjski neima više dovoljne sile za odbijanje svih njihovih navalah: zato moraše ići udarac za udarcem.

Ob onom, štoje sliedilo kod Sigeta prvih danah nakon 29. kolovoza, najbolje nas jošte izvješćuje mletački poslanik, koji je bilježio, što je o tom doglašivano u carski tabor. On pako o tom ovako govori. Turci nedadoše Zrinjskomu niti na čas odmora. Nakon 28. kolovoza navaljivahu iznova na grad tri dana zasebice: ogledavši se sa Sigetskimi vitezovi prvi dan Janjičari, drugi dan asapi, a treći dan učinivši svi u skupa obćeniti juriš. Nu Zrinjski jih svaki put odbi, tako da su u tih novih navalah izgubili preko 4000 Ijudih. Ali ujedno “piše knez* Zrinjski, da je i od njegovih vitezovah mnogo ranjeno i ubijeno; a što je jošte pogubnije: Turci su s jedne strane učinili tako visoke nasipe, da š njih mogu na grad navaljivati bez ikakove težkoće. Došavši amo takovi glasovi, — nastavlja dalje Mletčanin, — “počeše se ovdje bojati, da se Zrinjski neće moći napokon oprieti takovoj sili, ako mu nebude pomoći," i taj strah zavlada tim većma, što je uvjeravao kršćane ulovljeni turski sandjak, da je Sulejman toliko putah govorio pred svojimi vojevodami, da se neće krenuti izpod Sigeta, makar morao poginuti s cielom svojom vojskom. Ovdje dobro razumiju, od koje bi bilo štete, da Siget pade, i “upravo jutros reče mi sa suznim okom Jegarski biskup (Antun Vrančić): ako podje Sulejmanu za rukom, te osvoji Siget, tada će postati turskim plienom i Hrvatska, koliko je još ima pod carevom vladom, i zatim Štajerska i Koruška." Isto tako vide ovdje, što bi moralo sliediti, da Turčin Gyulu dobije.

Ubilježivši to, što je čuo o zgodah pod Sigetom, podaje nam dalje isti mletački državnik zanimivu viest o bojnih .viećanjih, koja su držana usljed onih tužnih glasovah.

Sve ove dane, tako veli on, držaše car duga viećanja sa svojimi bojnimi savjetnici i prednjimi Ugri; i koliko sam čuti mogao, predlagahu savjetnici carevi tri osnove. Jedni bijahu za .to, da se čim prije pozovu u glavni tabor nadvojvoda Karlo i Lazar Švendi, i da zatim sva vojska podje Sigetu u pomoć. Nu proti tomu se činjaha dva prigovora: jedno, što bi si vojska, odaljena od Dunava, težko hranu dobavljala, buduć da za to nisu učinjene nikakove priprave i buduć da je Turčin oplienio svu pokrajinu, preko koje bi ona prolazila; “druga je težkoća, što vojska, ako podje prama Sigetu, mora biti i na to pripravna, da se ogleda s Turčinom, — a od toga ovdje zaziru više nego od ičesa drugoga, jer, premda je vojska Njegova Veličanstva velika, to je ipak sultanova još veća." Drugi savjetnici predlagahu, da se udari na Ostrogon; nu proti tomu bijahu i opet navadjani oni isti prigovori, zbog kojih je ta osnova već prije propala. Treće napokon mnieuje bijaše, — “i to je, kao što se čini za sada nadvladalo," — da se nečini ništa odlučna, dok nebude Turčin prisiljen, da se natrag povuče, i tada istom da se “sjegurno" podje na osvojenje Ostrogona i Budima. Za to dakle mnienje bijaše većina savjetnikah; nu njekoliko jih se ipak nadje, kao što sa zadovoljstvom razabiremo iz poslaničkoga izviešća, koji su svom snagom pobijali takovu nečinost u očigled golemih pogibeljih. Tim svjestnijim i ponosnijim kraljevim savjetnikom činjaše se, da nije častno za kralja, da stoji bezposlen sa svojom vojskom, dok mu neprijatelj uzima gradove od prevelike važnosti. Žaliti nam je od srdca, što nam Mletčanin nije zapisao imena tih muževan.

S te strane nebijaše dakle Sigetu nikakove pomoći. Zrinjski odbijaše ipak turske navale, zadnjih danah kolovoza i prvih danah rujna*, te ujedno o tom. nastojaše neumornim trudom, da izpravi po mogućnosti što su Turci porušili i da se bolje učvrsti na onoj strani, na koju su neprijatelji najžešće navaljivali. Buduć da je jugo-zapadni bedem mnogim gruvanjem topovah već znatno bio oštećen, i buduć da je i gradski jarak na toj strani već prilično bio zatrpan, zato su tu mogli Turci sa svoga visokoga nasipa braniteljem velike štete činiti. S toga razloga moraše Zrinjski gledati, kako da se s te strane bolje osjegura. U tu svrhu sagradi on blizu rečenoga bedema novo branište od debelih gredah i od zemlje, izkopavši jošte pred njim naprama oštećenomu bedemu priličan jarak. Nu dok je on jošte radio oko toga novoga utvrdjenja, od koga je očekivao, da će biti jakom zaprekom navaljujućim Turkom, medjutim bješe već i neprijatelj pristupio k novim, dosele još nepokušanim pripravam.

* Tu već neopisuju izvori pobliže pojedinih navalah. Nu da se je udaralo na grad i prvih danah rujna, za to nam je dovoljno već to, što izvori govore o 12—15 jurišah.

Močvara oko grada, iz koje je voda već prije bila izpuštena, bješe se kašnje tako usušila na velikoj suši, koja je sve to vrieme vladala, da su Turci sada već mogli pomisliti i na podkapanje bedemah. Na to se i dadoše dne 2. rujna pod večer, približivši se u velikoj množini k jugo-zapadnomu bedemu, koji je imao biti podkopan. Naši vitezovi nemogahu jih pri tom znatno priečiti, jer tko se je pokazao na gradskom zidu, odmah je bio obsipan zrnjem turskim i strieljami. Tako se Turci već prvu noć zaruju u nutrinju bedemu. Velikim trudom svoje djelo nastavljajuć, uspiju oni treći dan dotle, da su došli sa svojim podkopom do jarka, koji je bio izkopan pred novim braništem. Njeki od naših vojnikah poteku na tu stranu, da natrag zatjeraju Turke; nu glavom plate smionost svoju. Naši donesu zatim njekoliko sudićah s puščanim prahom i njekoliko lonacah s upaljivimi tvarni, te to podpale prama otvoru podkopa. Usljed toga pogine više Turakah, koji su radili u podkopu; nu na njihovo mjesto odmah dodju drugi i posao bude dalje nastavljen. Pošto je bio podkop dovoljno izrovan, nanose Turci u-nj po noći od 4. na 5. rujna množtvo suha drvlja, dasakah, slame i puščanoga praha.

Dne 5. rujna za rana jutra podpale Turci prah i ostalo gorivo u podkopu pod bedemom. Površje bedema razdere se usljed strašne sile podpaljenoga praha i iz podkopa stane sukljati silna vatra, hranjena ondje natrpanim gorivom. U isti ćas počme jošte duhati jak vjetar od juga, koji je pustošeći plamen dalje nosio. Vatra dohvati grede bedema i novoga braništa; zatim se upale ona drva, što su bila pripravljena za popravljanje bedemah, i tako u ćas preuzme mah strašan požar. Skoro se upale konjušnice Zrinjskoga, te i druga stanja poćmu goriti. Naši nastojahu iz svih silah, da ukrote biesni živalj, od koga jim je propast prietila. Ljudi, koji nisu bili za oružje, žene i veća djeca prinašahu vodu iz jarka, koji je bio medju vanjskim i nutarnjim gradom u drvenih i bivoljih vjedricah; nu skoro se jadnici osvjedočiše, da se zahman trude, jer je plamen prkosio njihovu radu, i jer su jih Turci u tom priećili iz svojih topovah i pušakah. Dok su se ovi ovdje uzalud borili s uništujućim ognjem, medjutim bijaše oružana posada u junaćkoj borbi s neprijateljem.

Turci bjehu naime u isto vrieme na gradske bedeme udarili. Žestoka se borba zametne kod jugo-iztočnoga bedema; nu naši odbiju navalu s te strane. U tom se obori golema sila osobito Janjičarah na sjevero iztočni oliti Nadaždov bedem. Tu navale Turci tolikom žestinom, da su već bili u grad prodrli. Ali sad priskoči na tu stranu sam Zrinjski i stupi pred svoje junake. Vodeći četu svoju na onu stranu, gdje su Turci najvećma biesnili, sam posieće njekoliko Janjičarah, koji su mu prvi pod ruku došli. Njegovi vitezovi udarahu na neprijatelja takovom silom i tolikim junačtvom, da jim se nije moglo odoljeti. Turci, koji su bili tu provalili u velikom broju, budu napokon suzbijeni, i buduć da nisu mogli svi uzmaći na prodor, mnogo jih propade u gradu, što od oružja naših vitezovah, što od plamena gorećih kućah. Nu uzprkos svoj toj strašnoj sječi, vratiše se Turci i po drugi i po treći put k bedemu, od koga su bili s tolikim gubitkom suzbijeni; ali jih i opet nadje jednaka sreća.

Lahko nam je vjerovati, da je u tih juriših od 5. rujna poginulo veliko množtvo Turakah; nu isto tako samo se sobom kaže, da je i Zrinjski taj dan izgubio više od svojih vitezovah nego li igda prije. Naši nedostatni izvori zabilježiše medjutim ime samo jednoga od odličnijih vojvodah, koji su taj dan pali, a to je Ivan Novaković.

Sulejman nedoživi te sreće, da bi se bio nasladjivao nad požarom vanjskoga grada, kao što se je nasladjivao na početku kolovoza, kada je gledao izpred svoga šatora, kako u plamenu nestaje novoga varoša. On bješe umro već 4. rujna. Izvori se u tom prilično slažu, da je umro od starosti i kostobolje, ka kojoj je boli jošte bila pridošla griža. — Znajući Mebmed Sokolović, da bi glas o sultanovoj smrti mogao turske vojnike uzbuniti, sve tako udesi, da nitko nije mogao doznati za to izuzam njekoliko njegovih pouzdanikah*. On odpravi odmah svoga čovjeka k Sulejmanovu sinu Selimu, da ga izviesti o tužnoj zgodi, i da ga pozove, da čim prije dodje u tabor medju svoje vojnike. Medjutim pako držaše u šatorih sultanovih onakov red kao što je bilo, dok je Sulejman živio. Za sultana se jelo pripravljaše po navadi; na ustanovljeno vrieme sviraše svirka pred šatorom, i sav se ostali red držaše kao da sultan žive. Tako podje za rukom Sokoloviću, te se nije doznalo sa smrt sultanovu, dok nije došla turska vojska na povratku svojem u Biogradske predjele (24. listop.).

* Tako veli Budinana str. 735, a š njim se slaže i Ortelij i Bizar na jednom mjestu. Budinu još znatuo podkrepljuje izviešće mletačkoga poslanika u Carigradu od 23. rujna (u Pri].). Najti ćemo, da se za sultanovu smrt nije znalo ništa u turskom taboru; nu Soranzu bješe rečeno već 23. rujna, “da je sultan umro tri dana prijo uzeća Sigeta." To isto bješe kašnje javljeno mletačkomu poslaniku na carskom dvoru, Contarinu naime, koji je zatim i caru rekao što je doznao. U svojom izviešću od 31. listop. veli on o tom: “A quel passo, che la morte del Turco sia seguita tre giorni innanzi la presa di Zigeth, S. Maesta stette molto sopra di se, maravigliandosene assai."

Buduć da je u svem ostalom vladao navadni red, zato je valjalo, da se izdaju vojsci i zapoviedi u imenu Sulejmanovu. Pak to je i činjeno, te se je vojsci dojavljivalo nezadovoljstvo sultanovo nad sporim njezinim napredovanjem. Nakon 5. rujna mogaše postati takovim načinom ono pismo sultanovo, u kojem pita s nezadovoljstvom svoga vezira Sokolovića: “Zar još nije izgorio taj dimnjak i neće li još da zatrubi trublja pobjede?"

U divnoj borbi od 5. rujna počini Zrinjski sa svojimi vitezovi velika čudesa junačtva, suzbivši njekoliko putah neprijatelja, koji je u velikih gomilah i na više stranah u grad provaljivao. Nu napokon morade on uvidjeti, da se više nemože držati u vanjskom gradu. Njegovi vitezovi, kojih je sada već samo njekoliko stotinah bilo, bjehu izmučeni odbijanjem neprijateljskih navalah i gasenjem ognja, a da je boj i dalje nastavljen, morali bi bili od silnih naporah konačno iznemoći. Nu njim grožaše u vanjskom gradu još druga mnogo veća pogibelj nego što je bilo navaljivanje tursko. Biesni plamen bješe naime već zahvatio skoro sve zgrade i za čas mogaše shvatiti takodjer puščanim prahom napunjeni toranj, koji je stajao blizu mosta, vodećega u nutarnji grad. Tu dakle nebijaše već obstanka; u nutarnjem samo gradu mogaše se još na čas nastaviti obrana.

Zrinjski dakle dade znak svojim vitezovom, koji su se još na raznih stranah s Turci i s ognjem borili, da se u nutarnji grad povlače. Bijući se neprestano sa sljedećimi jih neprijatelji dopru naši vitezovi do mosta i sretno se povuku u nutarnji grad. Nu buduć da se je za njimi turala velika množina Turakah, zato moraše biti dignut most, preko koga se je iz vanjskoga grada u nutarnji ulazilo, da i Turci preko njega nenavale: i tako ostane njekoliko od naših vitezovah u vanjskom gradu, koji su zatim, boreć se kao lavovi s gomilami neprijateljskimi, junačkom smrću izginuli.

Turci uzmu još 5. rujna vanjski grad u svoje ruke, te pozatiču više zastavah na njegove bedeme, koje su prije krvlju drugovah svojih obilno nakvasili. Zatim se razbjegnu po gradu, da plien traže. Što su našli ženah i djece, to odvedu u svoj tabor; od ostaloga pako blaga mogaše se samo malo naći, buduć da je to većinom već prije u ognju izgorjelo. Malo bijaše dakle pliena, te se zato Turci u svojem taboru medju sobom zavadiše i pobiše, jer je svaki hotio, da ga štogod zapade. U nadi svojoj prevareni navališe Turci tim većim bjesnilom na starije i na bolne ljude, što su jih u gradu zatekli. Mati Sečujcu glavu odsjekoše na postelji njegovoj; nu okaljavši tom zvjerinskom okrutnosti ime svoje, njemu učiniše tim samo ljubav, jer nije morao gledati, kako mu vuku u sužanjstvo ženu i devetero djece. — Osim svega ostaloga zatekoše Turci u gradu još više dobro sačuvanih topovah, koje su sada mogli upotriebiti proti nutarnjemu gradu*.

* Tom prilikom valjda zaplieniše Turci konja Nikolina, koga je zvao Prvanom, i koji je sada u dio pao agi Janjičarekomu (lstvanfi 299).

Nutarnji grad, u koji se bješe Zrinjski povukao s ostanci svoje vojske, pružaše njemu i njegovim slabo utočište. Još najbolje bijaše ta strana Sigeta utvrdjena sa sjevera; tu bo je imala dva bedema i pod njima dubok i vodom napunjen jarak; nu prama vanjskomu gradu nebijaše nikakova zida, nego tu stajahu kuće, a medju njimi i zapovjednikova. Od vanjskoga grada bijaše ta nutarnja strana razdieljena ne širokim, vodom napunjenim jarkom, preko koga su se mogla spustiti vrata nutarnjega grada, da se preko njih ulazi kao preko mosta.

Obično se uzima, da je Zrinjski mogao imati najviše pet stotinah drugovah, kada se je u nutarnji grad povukao. Malena doista četa; uu sastavljena sve od samih takovih junakah, koji bi bili Turčinu još mnogo posla zadali, da je samo bilo moguće borbu nastaviti. Nu na svoju veliku žalost morade se Zrinjski odmah uvjeriti, da za dulje nastavljenje junačke borbe ima samo jedno, što je u to ime potrebito: oduševljenje naime i hrabrost svojih vitezovah, dočim mu je svega ostaloga manjkalo.

Tvrd ja bijaše sa strane vanjskoga grada skoro prosta i bez svake zaštite. Od topovah imaše on samo šestnaest komadah: dva velika topa, dva mužara i četrnaest malih topovah. Nu ako je to i bilo dovoljno za obranu, koja mu korist, kada nije bilo onoga, što je najnuždnije za život. U nutarnjem gradu imaše on samo hiljadu mierovah brašna, sva ostala pako hrana, koje je još bilo u obilnoj mjeri, bješe ostala u vanjskom gradu, gdje ju je nezasitni plamen progutao. Pak da se nevolja dovede još do većega stupnja, uzmanjka u gradu i vode: te tako morahu skoro gledati vitezovi, gdje žene i djeca padaju, — videći u tom, što i nje same čeka.

Zrinjski razredi u nutarnjem gradu svoje vitezove, svakomu od njih naznačivši, gdje imade stati i što imade činiti. Turci pako, pošto su u vanjskom gradu vatru ugasili i tjelesa mrtvih junakah iz ulicah i s bedemah odnieli, stanu se pripravljati, kako da uzmu nutarnji grad.

Njihov položaj sada takov bijaše, da su mogli s pouzdanjem očekivati, da jim mora napokon u šake pasti zadnje utočište Zrinjskoga. Nu Sokolović nehtjede ipak da se povjeri samoj bojnoj sreći. Krvavo bješe on poučen sa svimi svojimi Turci, da se Zrinjskomu neotima ni pedalj zemlje bez golemih žrtvah; tih pako bijaše već i preveć na turskoj strani. Zato moraše Sokolović i na to pomisliti, da pokuša, nebi li postigao svoj cilj bez daljega prolievanja krvi. Još ga osim toga na takovo postupanje nukaše i drugi uzrok. Svedjer se moraše on bojati, da bi Sigetjanom mogla još pomoć doći, ako se obsiedanje još za koji dan otegne. Zato scienim ja, da zaslužuje vjeru onaj izvor, koji nam veli, da je Sokolović sada Zrinjskoga pozvao, da mu bez boja predade nutarnji grad.

Turci mogoše započeti pucanje na nutarnji grad; nu podjedno učini Sokolović i svoj zadnji pokus. On pozva naime Zrinjskoga u Sulejmanovo ime, da se preda. Štujući Sulejman osobito vitežtvo Zrinjskoga, — tako bješe Nikoli poručeno, — kune mu se glavom svojom, da će pustiti živa i neoskvrnjena i njega i njegove drugove, ako mu s dobra grad predade. Nu Zrinjski odgovori: da je primio Siget na vjeru od Maximilijana kralja, komu ga želi i dalje čuvati, i da se uzda u Boga, da će se i dalje braniti kao što se je branio do sada; ako mu pako dodje do nevolje, da će s gradom i život svoj položiti.

S takovom uzvišenom odlukom bješe on u Siget uljezao, i njoj se nemogaše veliki njegov duh niti sada iznevjeriti, gdje je jasno vidio skrajnju pogibelj. Siget može pasti; nu hrvatski knez Zrinjski bit će ipak po sve vjekove slavljen kao dobitnik silnoga cara Sulejmana, komu je jezgru vojske potro sa šakom svojih drugovah. Već ta misao moraše ćiniti volju Zrinjskoga tvrdom kao što je alem-kamen. Neka pade Siget i neka pogine ono malo njegovih braniteljah, koji su za-nj učinili što je samo kadar čovjek učiniti; nu njim će se naći osvetitelj. Eno vojske na Dunavu, koja neće propustiti da se neobori na oslabljene ostanke Sulejmanove vojske, i Turčin će skupo platiti dobit svoju. Pak da se i to nezbude, Sigetskim će vitezovom već zato biti velika zasluga za domovinu i za cielo kršćanstvo, što su pokazali, koliko vriedi oduševljenje i žarko rodoljublje. Sve će smionije glavu u vis dizati; i kraljevi će i narodi s većim pouzdanjem oružje primati, da se ogledaju s dušmaninom, kojemu je oružje pod Sigetom tako potamnjelo. I tako će se hrvatska i ugarska zemlja oprostiti sramotnoga jarma; kruni će se njihovoj povratiti njekadašnja sjajnost; krst će se Isusov zasjati, gdje sada polumjesec vlada.

Takove misli vladahu duhom zapovjednika Sigetskoga; njegovi pako vitezovi, na koliko nisu bili kadri, da se uznesu do visine njegovih pomislih, bijahu mu toliko odani, da su bili pripravni š njim na smrt poći. Nu svaki od njih ujedno toliko jasno pojimaše, da umire za krst častni i slobodu zlatu.

0 predaji dakle nemogaše ni rieči biti. Zato Sokolović upotriebi svu svoju silu, da napokon nadvlada četu, brojeću još jedva njekoliko stotinah junakah, i stojeću bez najnuždnijih potrebah u mjestu, koje joj je veoma slabo utočište pružalo.

Dne 7. rujna dade on za rana jutra u grad bacati ognjene strielje i lopte, i ujedno digne svu svoju vojsku, da zaokupi nutarnji grad sa svih stranah, osobito pako od strane vanjskoga grada. U grad sipana vatra shvati doskora stan vojevode Zrinjskoga i odmah se stane dalje širiti.

I Zrinjski i njegovi vitezovi moradoše odmah vidjeti, da jim drugo ueostaje, nego da ili kukavno izgore u gradskom plamenu, ili da provale medju Turke i tako nadju junačku smrt. Četa Sigetska i njezin junački vodja mogaše izabrati samo ovo drugo.

Zrinjski dade iznieti iz svoga stana svoje dragocienosti i blago različito i sve to u oganj sbaca.

Prizvavši zatim svoga viernoga službenika Crnka, zaiska od njega svoje odore, u koje se je odievao, kada je na velike slavnosti polazio. Oklop i kacigu odbaci, te obuče kratku jećermu i preko nje baršunastu dolamu*. Na vrat si objesi dragocieni lanac. Na glavu si metnu zlatom vezeni kalpak s perom od čaplje i s dragim kamenom s prieda. O bedra opasa sablju, viernu svoju drugaricu, koja mu bješe kod prvih njegovih pobiedah poslužila. Uze još u ruke lagan okrugao štit. U podstavu dolame dade ušiti sto ugarskih dukatah: da bude pliena Turčinu, koji ga mrtva dobije. Napokon uze k sebi gradske ključe: da nedodju neprijatelju u šake, dok bude njemu na ramenih glava.

* Složna kazivanja domaćih i turskih izvorah nemože pobiti jedini svjedok u: Aus vier Jahr., koji veli (na str. 5.), da je Zrinjski imao “Panzerhembf i “Hanbtharuisch."

Tako odjeven i priredjen stupi on iz svoga stana medju svoje vitezove, koji su ga već čekali u gradskom dvoru. Tu jih pozdravi u malo riečih i ohrabri za zadnju junačku borbu. Kako su se dično dosele držali, tako neka i završe svoje djelo za svetu vjeru Isusovu, za kralja i za domovinu! A vitezovi mu bez dvojbe u jedan glas odgovoriše: da su ivi š njim jedne misli i odluke; i buduć da za one, koji su pripravni svoj život žrtvovati, već neimaju mngo vriednosti oklopi i štiti, zato jih po primjeru Zrinjskoga mnogi od vitezovab pobacaše, da budu tim lašnji i okretniji u zadnjoj borbi. U gradu bijaše uzbudjeno toliko oduševljenje, da su i žene hotjele s muževi svojimi u boj poći, samo da nepadu u sužanjstvo kletoga dušmanina.

Tako stajaše mala četa odabranih vitezovah na boj spremna blizu vratah, koja su vodila iz nutarnjega grada; a pred njimi bijaše proti vratam naperen jedan top, koji je bio napunjen komadi željeza i taneti.

Sad zapovjedi Zrinjski, da se spuste gradska vrata i odmah da opali jedini jošte topnik, Marko Serečen po imenu, svoj top na Turke, koji su stali najbliže do mosta; nu u tom obali neprijateljsko zrno Serečena. Zrinjski dovikne tad Jurju Horvatu, da zamieni izdišućega topnika. Top bude spružen, i njegovo zrnje učini u tinji čas čitav put u gomili neprijateljskoj.

I u tom provali Zrinjski na čelu svojih vitezovah, noseći pred njim kraljevsku zastavu Lovro Juranić. Naši junaci, koji su prvi iz grada prodrli, obore se na Turke, s uzhićenjem zazivajući ime Isusovo. Zrinjski, prvi budući medju svojimi, obori jednoga odličnijega turskoga častnika svojim samokresom, zatim odbaci samokres i stane mačem oko sebe sjeći. Motreći Turci s udivljenjem uzvišenoga junačinu, privikahu mu na hrvatskom jeziku: da negubi glave, nego da se preda na milost cara velikoga. Nu uzalud bijahu njihove rieči. Zrinjski nastavi svoju divnu borbu. Al u tom priskoče drugi Turci s vatrenim oružjem. Jedan od njih pogodi junaka u prsi; nu on još nepusti mača iz svoje ruke, nego i sam udaraše na neprijatelja i ohrabrivaše svoje drugove; al skoro zatim pogodi ga drugo neprijateljsko zrno u glavu blizu sliepoga oka i tada pade onesviešćen na zemlju. Njegovi drugovi, koji su se bliže njega s Turci borili, priskoče sada k njemu, da nepuste neprijatelja do njegova tiela; nu oda svih stranah Turci zaokupljeni i obsipani zrnjem njihova oružja, popadaše i oni blizu vojevode svoga.

Poviest nam ubilježi imena njekih izmedju Sigetskih vitezovah, koji su tada pali junačkom smrću. Tu bijahu vojvode Vuk Papratović, Nikola Kobać i Petar Patačić, zatim od mladih plemićah Jure Crnki, Pavao Istvanfi, Ivan Bajoni i Lovre Juranić.

Pošto su Turci gomilami svojimi potlačili vitezove, koji su bili prednji pri izletu, navale oni na gradska vrata. Šaka naših junakah nemogaše jim već odoljeti. Njekoliko jih se samo povuče s Ivanom Novakom i Jurjem Kečkćsem u gradski toranj, odakle^su još koji čas na Turke strieljali, dok nisu napokon svi popadali od neprijateljskih tanetah.

Turci postadoše gospodari u nutarnjem gradu. S neoružanimi kršćani, koje su tu zatekli, postupahu po svojem običaju: muževe posjekoše, žene pako i djecu povedoše kao sužnje u svoj tabor.

Od vojnikah pokloniše Turci život samo njekim. Crnka i Bertu Gereci-a, buduć da su bili liepi mladići, odlućiše povesti u sužanjstvo. Stjepana Oršića obrani od bjesnila harajućih i ubijajućih Turakah njeki Turčin iz Šikloša, Hasan po imenu, koji je njegda bio Oršićev sužanj; pak buduć da je tadanji njegov gospodar š njim čovječno postupao, sada mu on za to izkaza svoju zahvalnost. Gašo Alapić, koga je Zrinjski valjda bio stavio u zadnji red svojih vojnikah, vidivši, da je dalja borba bez koristi, bješe se sklonio; nu Turci ga poslje nadju, ali ga puste živa, jer su mislili, da je prosti vojnik ili službenik, sudeć tako po njegovu licu i stasu. — Ti na životu pušteni vojnici budu na tursku preobučeni, da jim se kakovo zlo nedogodi. Poslje jih izkupi iz suzanjstva Jure Zrinjski. — Osim njih sačuva Sokolović još tri vojnika, koji su imali kršćanom glas odnieti ob onom, što se je dogodilo sa Sigetom: jednoga od njih posla k Andriji Batoru u Gjurski tabor, drugoga posla u Bobovac, a trećega k nadvojvodi Karlu.

Još za trajanja zadnje borbe, a još više nakon nje bješe provalila u grad velika množina Turakah, da otimaju plien nezasitnomu plamenu. Dok su oni po ulicah i po dvorovib i zidovih tumarali, zahvati plamen gradski toranj, u kojem je bilo mnogo puščanoga praha. Prah se upali i uz strahovitu tutnjavu raztepe toranj i druge obližnje zgrade; raztepene ruševine pako poubijaju do tri hiljade Turakah, koji su bili u gradu i oko njega. Tada izginuše i oni Turci, što jih je bio Zrinjski pohvatao prigodom jurišah, na grad činjenih, i koje je dao čuvati u gradskom tornju i morda još u drugih čvršćih zgradah*.

* Tako veli za te sužnje: Aus vier Jahrh. str. 7. To zaslužuje svakako više vjere, nego li pripoviedanje u izviešću Albini.evu od 14. rujna, koje se u tom pogledu i onako nepotvr.ljuje nijednim drugim, niti domaćim, niti stranim svjedočanstvom.

Tako se svrši za Turke obsiedanje grada Sigeta. Njegove ruševine dodjoše jim u šake nakon žestokih bojevah, koji su potrajali, niti neračunajući manje predtečno šarkanje, cio mjesec danah i u kojih su oni upotriebili golemu svoju silu i svu bojnu vještinu. Dobit njihova skupo bijaše plaćena, jer su u juriših, kojih naši izvori do petnaest broje, i prigodom drugih borbah izgubili od svoje najbolje vojske dvadeset i pet do trideset tisućah ljudih, medju kojimi je bilo samih Jaiijičarah preko šest tisućah, dakle preko polovice sve njihove čete, koja je bila došla pod Siget *. — Kršćanska vojska sva izginu; nu prije nego li je izginula, pokaza njezin vojevoda i svaki pojedini vitez toliko sile, da sultan Selim nije mogao niti nakon dobivena Sigeta utažiti gnjeva svoga, koji mu je srdce derao zbog strašna poraza, koji su Turkom pripravili “djavaoski" Zrinjski i njegovi drugovi.

*  Taj se broj dobije, ako se sravoaju naši izvori. U tom zaslužuje osobito uvaženje kazivanje budimskoga Janj'ičarskoga age, po kojem je palo pod Sigetom Jaiijičarah 7000, konjanikah 18.000, a drugim neznatnijitn da se za broj nezna. Osim toga vriedi mnogo Soranzovo izviešće od 17. rujna, gdje se veli, da su Turci sami pripoviedali, da je njihovih pala vrlo velika množina, a naročito, da je ostalo pod Sigetom preko 5000 Jaiijičarah (V. Pril.).

Vojevodu Sigetskih vitezovah, kneza Zrinjskoga, bješe tursko zrno, kao što vidjesmo, na tla oborilo, i pošto su oko njega popadali vierni drugovi, koji su ga htjeli odnieti s bojišta, pristupe k njemu Turci i iznesu ga u svoj tabor. Rane, što jih je Zrinjski dobio, bijahu težke; nu još se pokazivaše u njem nješto malo života. I tada mu dade aga Janjičarski glavu odsjeći. Truplo mu pokopa Mustafa Vilić Banjalučanin, koji je njegda bio njegovim sužnjem, te je sada dobio priliku, da mu tom zadnjom počasti izkaže zahvalnost za čovječno postupanje, koje je nalazio kao sužanj u njegovu dvoru. Poslje nataknu Turci glavu Zrinjskoga kao i ostalih vitezovah na kolčiće, i tako jih puste 7. i 8. rujna pred sultanovim i vezirovim šatorom, pozabodavši oko njih u zemlju gornjim krajem i kršćanske zastave kao znakove svoje pobjede. Nu 9. rujna posla Sokolović glavu Zrinjskoga svomu bratu Mustafi, paši budimskomu, ovaj ju pako zatim odpremi carskomu vojevodi Salmu, poručivši mu, da će se i njemu dogoditi kao Zrinjskomu, ako nebude predao Gjura, kada poda-nj dodje car turski. Dobivši Salm častne ostanke velikoga junaka, dopremi jih 14. rujna s velikom vojničkom počasti u Gjurski tabor. Glava Zrinjskoga bješe shranjena u Gjurskoj glavnoj crkvi i tu ostade do 18. rujna; taj pako dan u jutro upute se u crkvu najpoglavitiji muževi iz kraljevskoga tabora, glava bude odanle dignuta i zatim ju sprovede vojska s velikom vojenom slavom do izvan tabora, a dalje ju odveze Nikolin sin Jure, zet Baltazar Bacan i svak Franjo Tah do sv. Jelene kod Čakovca, gdje su ju položili u obiteljsku grobnicu uz grob prve Nikoline žene, Katarine Frankapanke*.

* Budina 736; zatim Aus vier Jahrh. str. 9., Albini 16. i 18. rujna i Bizar 699. Istvanfi 301. — Sreća nam nije toliko prijala, da bi nam se bilo sačuvalo više materijalnih ostanak ah od Nikole Zrinjskoga. Bogata njegova ostavina i njegovih nasljednikah raznešena je prigodom izčežnuća roda Zrinjskoga na različite strane. Medju ostalim spominje Woluy (u Topograph. Miihr. Bd. III. p. 558.), da je u Bitovu bilo više stvarih od Sigetskoga junaka, naročito kaciga, štit i oklop od srebrene žice, koje je stvari doniela udova Adama Zrinjskoga svomu drugomu mužu. — Kada već to spominjem, još ću jednn stvar ubilježit, na koju me je jedan prijatelj pozornim učinio, i koja svjedoči o njegdašnjoj znamenitosti obitelji Zrinjske. U Appelovu Repertor. zur Munzkunde III. 1258.' u. 4423 navodi se jedan novac Nikole Zrinjskoga, otca našega jnnaka. Napis mu je na A. DOMINVS* ADIV* ET* PROTEC* MEVS*. Tu je poprsje i uza-nj 15-27. R. MONETA* NICOLAI* COMITIS* ZR*. Na toj je strani grb Zrinjskih.

U brzo se raznese glas po svem svietu kršćanskom o junačkoj obrani Sigetskoj i u nebrojenih slavospjevih bijaše u zviezde kovana izvanredna vrlina Sigetskoga vojevode, Nikole Zrinjskoga.

Nu zadnja nada i želja Nikolina ostade neizpunjenom. Velika kršćanska vojska naime neznade upotriebiti one liepe zgode za pobjedu nada Turci, koju joj bješe Nikola pripravio svojim uztrajnim bojem.

Sokolovićeva vojska bješe izgubila velik dio svojih ponajboljih junakah; živeža joj sve više nestajaše, a k tomu još haraše medju njom griža. Nu sve to bijaše od slabe koristi po kršćane, kada si nisu znali pribaviti viesti o pravom stanju turske vojske. Kako je slabo bila kršćanska vojska izvješćivana o Turcih io njihovih stvarih, za to budi nam dokazom osim svega ostaloga samo to: što se još niti 8. listopada nije za stalno znalo u kršćanskom taboru, da je umro sultan Sulejman, i da li je već otišla njegova vojska izpod Sigeta*. Zato se dakako nije moglo znati niti za osnove turskih vojevodah: da li će naime nakon zauzeta Sigeta udariti na Hrvatsku i na zemlje nadvojvode Karla, ili će krenuti proti carevu taboru, ili će se napokon zbog jesenskoga vremena u Carigrad povratiti.

* Albini veli u izviešću od 8. listop.: “Dimandai poi a S. M14., s' ella aveva certo avviso della partita del Sr. Turco. Mi disse, che di questi Turchi, presi ultimamente da Thuri Giorgi, alcuni dicevano, che egli era ancora appresso Zighet gravemente ammalato; et altri, che gia si haveva incamminato verso Constantinopoli."

Sam je Maximilijan i u tih okolnostih pokazivao mnogo dobre volje. Za onaj slučaj, kad bi Turci provalili u Hrvatsku i u Karlove zemlje, ili bi se dali na put prama Carigradu, bješe njegova namjera, da se udari na Ostrogon; za slučaj pako, kad bi Turci na-nj pošli, bijaše on voljan dočekati jih i š njimi se ogledati. Nu sve njegove namjere bjehu osujećene vještinom Sokolovićevom, koji je tako umio udesiti kretanje turskih četah na raznih stranah, da su se napokon tako zamrsile viesti u taboru kršćanskom da se nije znalo o Turcih ništa izvjestna.

Na taj način podje za rukom vojevodi Sokoloviću, te je ne samo ostanke turske vojske spasio, nego je još više miestah osvojio u predjelih Sigetskih, medju ostalim i Zrinjski Čorgo, kao što je i u Potisju Pertav nakon svladane Gyule njekoliko gradovah osvojio.

Dočim su tako Turci još prije svoga odlazka njeka mjesta osvajali i prostrane predjele robili, medjutim na kršćanskoj strani jodni oplakivahu gubitak Sigeta i Gyulo, jer jim se je činilo, da je sada Turčinu prosto i otvoreno na jednoj strani Potisje, a na drugoj Hrvatska i slovenske zemlje; drugi sipahu ružne psovke na careve doglasnike, koji nisu znali za vremena Zrinjskomu nuždnu pomoć poslati, koja je okolnost jedina bila tomu kriva, stoje Siget pao. I u kraljevu taboru uvidjahu bolje glave, da je valjalo Sigetu pomoć poslati, pak da bi se to bilo i moglo učiniti, da je samo bilo više bojne vještine u onih, koji su ravnali svim kršćanskim podhvatom.

Kršćanska vojska razidje se napokon mjeseca listopada, pošto je Sokolović već odavno bio odveo ostanke svojih četah izpod Sigeta.