Siget account by Ferdo Sisic

Hrvatska povijest

Drugi dio: od godine 1526. do godine 1790.

autor: Ferdo Šišić, 1908, Zagreb

page 34

https://archive.org/details/hrvatskapovijes00igoog

Maksimilijan

(1564.— 1576.)

Maksimilijan stupio je na prijesto po smrti očevoj kao potpuno zreo muž; tada mu je bilo trideset i sedam godina. I Hrvati i Magjari i Nijemci pozdraviše ga velikim veseljem, puni pouzdanja, da će njihovim željama udovoljiti.  Znalo se naime za nj, da je vjerski tolerantan, šta više, još kao nasljednik prijestolja bijaše osobito odan protestantizmu, pa je i novcem podupirao jugoslavensku propagandu Ungnadovu, a pored toga smatrali su ga i dobrim upravnikom i vojvodom. Ali svi se prevariše u njemu: Maksimilijan ostade kao vladar iz političkih razloga vjeran crkvi katoličkoj, u upravnim pak poslovima slušao je Nijemce poput svoga oca, dok kao vojvoda nije uopće ništa vrijedio. Treba izrijekom naglasiti, da mu je osobito zazoran bio ustav ugarsko-hrvatski, dapače jednom je zgodom obećao stališima njemačkoga carstva, da će tobože u ime odštete za podupiranje njihovo protiv Turaka Ugarsku i Hrvatsku združiti s Njemačkom! Za njegova vladanja započe borba izmedju krune i njenih centralističko-apsolutističkih težnja s jedne strane, a naroda - stališa - hrvatskih i ugarskih na zaštitu ustava njihova a druge. Dašto, to su posljedice Ferdinandove politike „zajedničkih interesa" u tužno doba turske prevlasti za silnoga Sulejmana. Čim zasjede prijesto, pokuša novi vladar, ne bi li se kako izmirio s Ivanom Žigmundom Zapoljskim, no pošto se knez erdeljski nikako ne htjede odreći ugarsko-hrvatskoga kraljevskoga naslova. Brzo se razbiše pregovori, dapače oni bijahu povodom novomu turskomu ratu, koji je samo olakšalo onodobno tursko shvaćanje, prema kojemu je smrću Ferdinandovom utrnulo tek god. 1562. utanačeno primirje s njime.

Maximilian ascended the throne, after the death of his father, as a fully mature husband at age 37. The Croatians, Hungarians and Germans welcomed him with great joy full of confidence that that he will fulfill their wishes.  He was known for his religious tolerance, moreover, as successor to the throne he was especially fond of Protestantism and gave financial support to the South Slavic propaganda of Hans von Ungnad.  They also considered him a good steward and military commander. But all were mistaken about him: Maximilian, for political reasons, stayed a ruler loyal to the Catholic Church, in governmental affairs he listened to the Germans as did his father and as a military commander he was worthless.  It should be expressly pointed out he was personally opposed to the Hungarian-Croatian constitution, at one time having promised the German ruling class that he would unite Hungary and Croatia with Germany as compensation for the damages the Germans suffered from their support against the Turks.  His rule began with conflict between the crown and its centralized-absolutist aspirations on the one side and the people, their desire to protect the Hungarian-Croatian constitution on the other side. These are the consequences of  Ferdinand’s  “common interest” policy during the sad times of Turkish dominance by the powerful Suleiman. On taking the throne the new ruler (Maximilian) attempted to reconcile and make peace with John Sigismund Zapolya but the Transylvanian prince was opposed to giving up his Hungarian-Croatian kingship.  In fact Zapolya’s actions were the cause of the new Turkish war because they made it easier to understand Ottoman intentions now that the prior truce ended with the death of Ferdinand in 1562.

Medjutim bijaše starac Sulejman u prvi kraj skloniji miru, pa je s toga i poslao na glas o Ferdinandovoj smrti njegovom sinu svečano poslanstvo, da kondolira, ali kako već dvije godine ne bijaše isplaćen danak od 30,000 dukata, a velikaši su ugarski i hrvatski, naročito Nikola Zrinski, željeli rat za oslobodjenje izgubljenih dijelova domovine, bio je u glavnom položaj veoma neizvjestan. Tome ne pomože ni to, što je bečko dvorsko ratno vijeće zaključilo prigodom nastupa Maksimilijanova uzdržati na svaki način mir i sabrati novaca za isplatu zaostala obroka, jer je to sve osujetio nenadanim i objesnim istupom svojim mladi erdeljski knez.  Prekinuvši naime pregovore s Maksimilijanom, Ivan Žigmund Zapoljski uzme osvajati neke sjeverno-ugarske gradove u porječju gornje Tise, što je Maksimilijana prisililo, da je poslao u Ugarsku vojsku pod generalom Lazarom Schwendijem, a taj ih preotme natrag. To je Ivan Žigmund i htio: on se sada obrati u Carigrad za pomoć i tako se sijedi Sulejman u 75. godini odluči na šestu svoju ličnu vojnu u Ugarsku s namjerom, da osvoji Beč. Predznaci velikoga rata bijahu, da je livanjski paša Mustafa Sokolović provalio u Hrvatsku još ljeti 1565. i osvojio Krupu na Uni, koju je tvrdjavu s malom šakom ljudi branio junačina Matija Bakić kroz dvadesetak dana i poginuo konačno slavno sa sedam drugova (23. juna), no kod Obreške, nedaleko Ivanića bi paša od bana Petra Erdödyja potučen i natrag bačen, dok je istodobno pomoću temišvarskoga Hasan-paše Ivan Žigmund uzeo u szatmárskoj županiji grad Erdöd. Na ove glase sazove Maksimilijan 28. novembra sabor u Požun za 2. februara 1566., i prepusti predsjedništvo bratu svome, nadvojvodi Karlu Štajerskomu; zadaća ovoga sabora bila je, da se raspiše porez na dvije godine u vojničke svrhe. Ali sabrani stališi bijahu vrlo ljuti, jedno, što nije kralj lično došao na sabor, a drugo poradi sve to većeg uplitanja Nijemaca u poslove ugarske i hrvatske. Stoga su u prvi mah pomišljali na to, kako bi kralju svaki porez uskratili, sve dok ne dodje medju njih i dok ne odstrani razne protuzakonitosti. Tek nakon duljega nagovaranja uspjelo je nadvojvodi Karlu sabrane stališe ipak namoliti, da su zaključili jednogodišnji (tekući) porez, ali uz obvezni uvjet, da kralj Maksimilijan ima lično da dodje na slijedeći sabor, na kojem se imalo vijećati o odstranjenju raznih ustavnih povreda. Još za požunskoga sabora stigoše glasi, da sultan Sulejman više ne će da zna za mir, nego da se sprema na rat s velikom vojskom.

The aged Suleiman favored peace and therefore, when hearing of Ferdinand’s death, sent a solemn mission and condolences to his son Maximilian but as the annual tribute of 30,000 ducats had not been paid for two years and Hungarian and Croatian nobles, especially Nikola Zrinski, wanted a war to liberate lost parts of the homeland, Suleiman was in a position of uncertainty. The situation was not helped even by the Imperial War Council’s agreement with Maximilian’s attempts to maintain the peace in any way and to collect the money required to pay off the remaining debt but all that was thwarted by unexpected and obstinate actions of the young Transylvanian prince.    After ending negotiations with Maximilian, John Sigismund Zapolya began to conquer northern Hungarian cities in the region of the upper Tisza (Tisa) river, which forced Maximilian to send and army into Hungary, under the command of Lazar von Schwendi, to retake the cities.  John Sigismund actually wanted that and then turned to Constantinople for help.  The grey haired Suleiman, in his 75th year, decides to personally lead his sixth campaign into Hungary with the intent to conquer Vienna.  The first outbreak of the great war happened when the pasha of Livno (Bosnia) Mustafa Sokolović attacked into Croatia in the summer of 1565 and took Krupa na Uni, a fortress that hero Matija Bakić, with a small handful of men, defended for 20 days and finally slain with 7 companions on June 23rd.   Near Obreške, not far from Ivanić, the pasha was beaten and forced back by ban (viceroy) Petar Erdödy while at the same time John Sigismund, with the help of Hasan-pasha of Timisoara, took the town of Erdöd in Szatmar county. On this news, on November 28 Maximilian called for a parliament (council) in Posonia (Bratislava) on February 2, 1566, and gave the presidency to his brother, Karl (Karlo) of Styria.  The task of the parliament was to implement a two year tax for military expenses. The parliament participants were very angry, first because the king did not come to the parliament and second due to the increased involvement of the Germans in Hungarian and Croatian affairs.  Because of this their first thoughts were about how to withold from the king all taxes until he comes to to meet with them and until he ceases unlawful activities (malfeasance). Only after lengthy persuassion did Archduke Karlo convince the parliament participants to agree to a one year (temporary)  tax but with a necessary condition that King Maximilian  come in person to the next parliament at which will be discussed ending a variety of constitutional violations.  At the parliament of Posonia arrived word that Sultan Suleiman was no longer interested in peace but that he was preparing for war with a large army.

I odista 1. maja 1566. podje Sulejman sa 150.000 momaka na vojnu. Sredinom juna bijaše u Beogradu, otkuda izasla Pertaf-pašu sa 70.000 ljudi, da osvoji tvrdjavu Gyulu na bijeloih Köröšu. Malo potom primi u Zemunu Ivana Žigmunda Zapoljskoga, te mu obeća svaku zaštitu i nadalje. Sredinom jula prijedje kod Osijeka Dravu, te skrene s 90.000 vojske i trista topova na Siget, gdje je od 1561. zapovijedao kao kapetan Nikola Zrinski. On se češće zalijetao u turske posjede oko Blatnoga jezera (Balaton), a uopće bijaše poznat u čitavoj Turskoj kao krvni dušmanin njezin; stoga ga naumi sultan taj puta teško kazniti. Medjutim još je prije dolaska Sulejmanova Nikola Zrinski znao, što ga čeka, pa stoga ode ravno iz Požuna (Ozalj), gdje je bio na saboru, u Siget, oskrbi grad hranom i oružjem, a. onda sabere oko sebe isključivo hrabru četu Hrvata i tek neke Magjare (ukupno oko 2.500 mom.) u tvrdoj nakani, da će pod gradom zabaviti sultana Sulejmana, sve dok se oko Maksimilijana ne skupi oveća vojska, koja će ga onda osloboditi. U to se doba Siget sastojao od tri dijela ovim redom: novi grad, stari grad i tvrdjava s kulom, koji bijahu dubokim jamama odijeljeni i jedino mostovima svezani. Dne 6. augusta opkoli Sulejman tvrdjavu sa svih strana, te je stade iz trista topova biti tolikom žestinom, da se Nikola Zrinski morao već 14. augusta povući u nutarnji grad. Sada ponudi sultan Nikoli čitavu Hrvatsku, ako mu predade grad, no on to s prezirom odbije. Potom Turci uzeše neprekidno jurišati grad, ali ih Zrinski odbije, dapače smjelim provalama nanese im znatnih šteta. Radi toga neuspjeha začeše Turci kopati lagume i rušiti gradske zidove; i odista 5. septembra uspjelo je Turcima takim lagumom razrušiti glavni dio zidina.

On May 1st, with 150,000 soldiers, began his campaign. In mid-June he was in Belgrade from where Pertev-pasha, with 70,000 people, left to conquer the fortress at Gyula on the Fehér-Körös river.  A short while later, in Zemun, Suleiman received John Sigismund Zapolya and promised him every protection onwards.  In mid-June Suleiman crossed the Drava near Osijek and with 90,000 and 300 cannons turns to Siget where, since 1561, captain Nikola Zrinski was in command.  Zrinski often stormed into Turkish lands around Lake Balaton and was known through all of Turkey as their blood enemy and therefore the Sultan decides to severely punish him.  Meanwhile, even before the arrival of Suleiman Nikola Zrinski knew what was waiting for him and goes straight from Posonia, where he was participating in the council, to Siget where he supplied the fort with food and weapons and then recruits an especially brave troop of Croats and some Hungarians (in total about 2,500 soldiers) with the solid intent to “entertain” the sultan at the fortress until Maximilian can put together a large army that will then rescue him.  At that time Siget was comprised of three parts, in this order; New Town, Old Town and the Castle (fortress) with the tower all separated by deep moats and connected only by bridges. On August 6th, Suleiman surrounded the fortress on all sides and the attacks from 300 cannons was so fierce that on August 14 Nikola Zrinski had to retreat into the Old (Inner) Town. Now the sultan offers Nikola all of Croatia if he surrenders the city to him but he rejects the offer with contempt.  After that the Turks continuously attacked the Old Town but Zrinski repels them and with every attack Zrinski inflicts a great deal of damage.  As a result of these failures the Turks began to dig mines and demolish the city walls and on September 5 with a mine the Turks successfully brought down the main part of the walls.

 
 

Treći dan (8. septembra) sve je bilo razrušeno osim barutane; Nikola Zrinski uvidje, da se dalje više ne može braniti, pošto nije stigla očekivana pomoć. Stoga se spremi na zadnji boj: obuče ljubičasto-svilenu dolamu, u džep stavi sto dukata, "da ne reče onaj, koji ga bude mrtva pretraživao, da nije ništa našao", objesi zlatni lanac oko vrata, a na glavu stavi kalpak nakićen diamantima. Potom iznese na jednu hrpu sve svoje pokretno dobro, te ga dade zapaliti. Iza toga provali sa 600 preostalih ljudi uz barjaktara Lovru Juranića na vrata tvrdjave i pogibe kao junak sa preostalom posadom.1 No radosne ove vijesti o padu Sigeta sultan nije više dočekao, jer je još 4. septembra u svom šatoru umro. Smrt njegovu znao je veliki vezir Mehmed Sokolović vješto zatajiti, jer bi se inače ne samo sva turska vojska razbježala, nego bi se nesumnjivo i Maksimilijan odlučio na kakovo smjelije djelo.2 Tim lukavim činom spase veliki vezir slavu i snagu carstva, podjedno posla. Za podsjedanja Sigeta stajaše Maksimilijan kod Gjura sa 100.000 slabo disciplinovane vojske, ali mu ne htjede na veliku srdžbu Hrvata i Magjara u pomoć doći, zazirući na savjet svojih njemačkih ratnih dolavnika oderala. Kad pomislimo na junačku smrt slavnoga Hrvata Nikole Zrinskoga, onda možemo s pravom reći, da je ovaj zaključak njemačkog ratnog vijeća prava sramota i kukavičluk. Za pad Sigeta sazna Maksimilijan tek onda, kad je u tabor stigla glava Nikole Zrinskoga, koju je veliki vezir Mehmed Sokolović poslao svomu bratu, paši budimskomu, a ovaj opet prema bratovoj uputi kralju Maksimilijanu; ostalo tijelo njegovo dade veliki vezir svečano sahraniti. Izgubivši 18.000 konjanika i 8.000 janjičara, povrate se Turci po padu Sigeta natrag, našto Maksimilijan nakon duljega pregovaranja sklopi 17. februara 1568. u Drenopolju (Adrianople) osamgodišnje primirje sa sultanom Selimom uz uvjet godišnjega danka od 30.000 dukata, i da svaki od interesenata, naime Turčin, Maksimilijan i erdeljski vojvoda Ivan Žigmund Zapoljski, zadrži ono, što doista u taj par ima u vlasti. Uza sve to, što su Turci zauzeli Siget, ipak se može reći, da tim časom počinje ponajprije lagano, a kasnije sve to brže padati njihova snaga; oni su naime došli do zenita svoje sreće.

On the third day of the attacks (September 8) everything was  demolished except for the powder magazine.  Nikola Zrinski realized that it was impossible to defend any longer because the expected help did not arrive. Therefore he prepared for a last battle: he put on a purple silk tunic and into a pocket put 100 ducats, “so that the person that searches him can’t say he did not find anything”, around his neck places a golden chin, on his head he places  cap (kalpak) decorated with diamonds. He then put all his movable valuables in one pile and sets them on fire.  Following that he charges with 600 people, beside standard-bearer Lovro Juranić trough the gate of the castle and dies like a hero with the rest of his troop.  However, the joyous news of the fall of Siget, the Sultan did not receive because on September 4 he died in his tent.  Grand Vizier Mehmed Sokolović knew how to skillfully keep secret the death because otherwise not only would have the Turkish army scattered but Maximilian would have undoubtedly decided to take bolder actions. During the siege of Siget Maximilian waited at Gyor with 100,000 poorly disciplined soldiers but he does not go to help the Croats and Hungarians, falling back on the advice of his German military advisors. When we think about the heroic death of the celebrated Croat Nikola Zrinski we can rightly say that the conclusions of the German Council of War were a real shame and cowardice.   Maximilian learns of the fall of Siget only when the head of Nikola Zrinski arrives in his camp.  The head was sent by Grand Vizier Mehmed Sokolović to his “brother” the pasha of Buda who then, following his brother’s orders sent the head to king Maximilian.  The grand vizier gave the rest of the body a solemn burial. Having lost 18,000 cavalry and 8,000 janissaries to take Siget the Turks return home.  After lengthy negotiations Maximilian signed an 8 year truce agreement with sultan Selim with one of the conditions being the payment of an annual tribute of 30,000 ducats and each of the signatories, the Turks, Maximilian and Transylvanian Prince John Sigismund Zapolya keep what they already have in their control. Along with all this, the Turks having occupied Siget, it can be said that at that time begins, at first a slow and later an increasingly faster, decline in their power. They had reached the zenith of their fortune (luck).

_______

1 Na životu preostadoše kao turski sužnji tek sedmorica njih, medju njima i Gašpar Alapić.

2 Za smrt Sulejmanovu saznao je Maksimiljan tek koncem oktobra!

Pregled Povijesti Hrvatskog Naroda

autor: Ferdo Šišić, 1916, Zagreb, Matica Hrvatska

https://archive.org/details/pregledpovijesti00iifeuoft

Trece doba

od 1526. do 1790.

Page 177

MAKSIMILIJAN

(1564-1576)

Maksimilijan je stupio na prijestolje kao zreo muž; tada mu je bilo trideset i sedam godina. I Hrvati i Madžari i Nijemci pozdraviše ga s velikim veseljem i puni pouzdanja da će udovoljiti njihovim željama. Ali doskora se pokazalo da je pravi nasljednik svog oca. Za njegova je, naime,vladanja počela borba za zaštitu ustava između bečke centralne vlade sjedne, a hrvatskih i ugarskih staleža s druge strane.

Nikola Zrinski i podsada Sigeta.

Čim je Maksimilijan sjeo na prijestolje, pokuša se nagoditi s Ivanom Žigrnundom Zapoljskim. Ali, kako se erdeljski knez nikako ne htjede odreći ugarsko-hrvatskoga kraljevskog naslova, brzo sepregovori razbiše; štaviše, oni bijahu povodom za novi turski rat. Taj jesamo olakšalo tadašnje tursko stanovište da je Ferdinandovom smrćuutrnulo tek nedavno (1562) utanačeno primirje. I tako Sulejman odlučiu 75. godini poći na svoju šestu ugarsku vojnu s namjerom da osvojiBeč. Na tu ga je vojnu najviše poticao veliki vezir Mehmed Sokolović. Uoči toga velikog rata Turci su provalili (ljeti 1565) u Hrvatsku i osvojili Krupu na Uni, koju je s malom šakom Hrvata branio Matija Bakić; ali kod Obreške (nedaleko od Ivanića) potukao ih je ban Petar Erdôdy do nogu.  Zbog toga Kralj Maksimilijan uzvisi na nasljednu grofovsku čast; to je prva hrvatska i ugarska porodica koja je dobila taj naslov (ll. oktobra1565).

U maju iduće godine (1566) pođe sam sultan Sulejman s velikim vezirom Mehmedom Sokolovićem na vojnu sa 150.000 ljudi i velikim brojem topova. Prešavši sredinom jula kod Osijeka preko Drave, skrene s 90.000 ljudi i 300 topova na Siget (između Barča i Pečuha) gdje jekao ka petan zapovijedao bivši ban Nikola Zrinski. On se češće iz Sigeta zalijetao u turske strane oko Blatnog jezera, a i inače bijaše u čitavoj Turskoj poznat kao njezin krvni dušmanin; zato ga sultan naumi taj put teško kazniti.

Međutim je Nikola Zrinski saznao još prije dolaska Sulejmana što ga čeka, pa je zato opskrbio Siget hranom i oružjem,a zatim sakupio oko sebe hrabru četu, ponajviše same Hrvate uz nešto malo Madžara (ukupno oko 2.500 momaka), u tvrdoj nakani da će pod gradom zadržati sultana dok mu ne stigne od kralja Maksimilijana obećana pomoć da ga oslobodi. Sultan odma početkom augusta 1566. Opkoli Siget sa svih strana i počne vanjski grad biti iz topova sa tolikom žestinom da se Zrinski morao već za nekoliko dana povući u u nutarnji grad. Tada veliki vezir, koji je vodio operacije pod Sigetom, ponudi Nikoli čitavu Hrvatsku ako mu preda grad; ali Zrinski to s prezirom odbije.

Potom počeše Turci jurišati grad, ali ih Zrinski suzbije, čak im smjelim provalama nanese i znatnih šteta. Zbog toga Turci odluče da će gradske zidine potkopati lagumom i tako provaliti u grad. l doista, kad su uspjeli razvaliti glavni dio gradskih zidina, Zrinskomu je preostalo da bira između kukavne predaje i junačke smrti. Dana 7. septembra provali on na čelu preostale posade iz grada i pogibe kao “novi Leonida”. 

Ali radosne vijesti o padu Sigeta sultan Sulejman nije dočekao jer je 4. Septembra u svom šatoru umro. Njegovu smrt znao je veliki vezir Mehmed Sokolović vješto zatajiti, bojeći se s pravom da će se njegova turska vojska razbježati. Tim lukavim činom spase Mehmed Sokolović slavu i snagucarstva, poslavši uz to brzog tatarina sultaniću Selimu, svome tastu, da ga prvi pozdravi kao novog padišaha.

Junaštvo Nikole Zrinskoga zadivi svu kršćansku Evropu. Uza sve to što su Turci zauzeli Siget, ipak se može kazati da tim časom počinje najprije polako, a zatim sve to brže padati njihova sve dotle golema snaga: oni su došli do zenita svoje sreće i moći. Odmah poslije odlaska Turaka započe Maksimilijan pregovore o primirju, ali ono bijaše utanačeno tek 17. februara 1568.  U Drenopolju na osam godina, uz uvjete slične onima iz godine 1547.