Prince Nikola Zrinjski: Heroic Drama in Five Acts (Croatian)

Knez Nikola Zrinjski

Junačka Drama u Pet Činova

Prince Nikola Zrinjski

Heroic Drama in Five Acts

 

Sastavio Matija Ban

U Zagrebu, Naklada "Matice Hrvatske", 1888

 Original source in Croatian

Osoblje:

Knez Nikola. Zrinjski, zapovjednik u Sigetu.

Juraš Zrinjski, sin mu najstariji.

Gaša Alapić, njegov nećak i vojvoda.

Matija Sečujac, vojvoda.

Vojslav Sečujac, stariji mu sin.

Ljeposava Sečujčeva, Matijina kći.

Ĺovro Juranič, plemić i Ljeposavin zaručnik.

Žarković, mlad plemić

Papratović, vojvoda.

Oršić, vojvoda

Antun Mlečanin, topovski upravitelj u Sigetu.

Sulejman, car turski.

Mehmed Sokolović, veliki vezir

Osman-paša, njegov sestrić.

Ali-portug paša.

Ferhad paša

Aga. janjičarski, pod imenom: Častnik.

Črnko, momak Zrinjskoga.

Extras - Ovi govore malo riječi

4 sigetska gradjanina

3 sigetske gradjanke

2 hrvatska' vojnika

2 hrvatske djevojke naoružane.

1 sigetsko dijete

1 pribjega iz Bosne

1 Sultanov ljekar

Vojvode, gradjani, gradjanke, turski i kršćanski vojnici.

Čin biva u Sigetu i okolici god. 1566.

PRVI ČIN.

POJAVA PRVA.

Dvorana u dvoru Zrinjskoga u Szigetu.

ZRINJSKI i sin mu JURAŠ.

- Kasnije ČRNKO

- Neki ljudi, odlaze na polje

Zrijski.

Črnko, želim biti sam sa sinom,

Za to, dokle on boravi sa mnom,

Nećeš nikog puštati unutra.

Juraš.

Sad možemo obustavljen govor nastaviti.

Zrinjski.

Taj j' izlišan, Jure

Mislim da me dobro znaš: kad jednom

Nešto tvrdo odlučim, ja tvrdo

Toga se i držim, a odlučih,

Da grad ovaj od Turaka branim,

Dok god nosim na ramenu glavu

Ali za to da svakako tebe

Na vrijeme uklonim odavdje.

Juraš.

Za to uprav, što ti sad prijeti

Pogibija više no ikada,

Ja uz tebe želim da ostanem.

Zrinjski.

Da ostaneš i pogineš sa mnom

Ako bi me zla kob zadesila?

To nikada ne ću dopustiti.

Juraš.

Kad bi tebe zla kob zadesila,

Onda, babo, na što život meni?

Od tebe ga primih, pa do tebe

Najradije žrtvovao bih ga.

Zrinjski.

Duboko me potresa ta ljubav,

I na njoj ti, d'jete, zahvaljujem;

Nu razlozi mnogi, a ne jedan,

Priječe me da t' izpunim želju.

Vidim, ljubav sinovsku osjećaš,

Al' očinsku jošte ne dohitaš.

Prisustvo bi tvoje u Sigetu

Smetalo mi, duh mi kolebalo,

Nagnalo me možda i na slabost,

Koje bih se stidio do smrti.

Sam bit moram, da krijepak budem.

To je jedno i ponajglavnije;

A evo ti drugo, koje tebe

Koliko god i mene se tiče:

Na glasu je naš dom od starine,

I ja mnogo zanj ućinih, da ga

U otačbi uzvisim do prvih;

Pa sad moram čuvati tvoj život,

Da nam ima ko dom nastaviti

Kad ja zadjem sa vidika svjetskog.

Dom Zrinjskoga uginut' ne smije;

Ovo valja da utubiš dobro.

Juraš.

A zar nemaš i drugih sinova?

Zrinjski.

Imam, al' su svi od tebe mladji,

A mladjani šiprag mnogo lakše

Od drveta već odrasla gine.

Još u tome pogledu ne mogu

Računati na njih,

Dok ti si mi već pouzdan jemac.

Pored braće, moj Juraše, imaš

I sestara još neudomljenih,

Imaš onu maćehu izvrstnu,

Koju ljubim sa vrlina njenih,

I što vam je u blagosti nježnoj

Zam'jenila plemenitu mater;

Ti svi tvoje potrebuju pažnje

I zaštite, dokle se ne budem

Ja iz rata kući povratio.

Eto kakve dužnosti ozbiljne

Nalaže ti otac . . . i druge će

Kašnje doći, kašnje, d'jete moje,

Al' tek ove sada su na redu.

Izvrši ih ko sin i brat čestit,

A men' ovdje pusti, da i svoju.

Ja izvršim kao čestit borac.

Juraš.

Babo!

Zrinjski.

O tom ni riječi više

Juraš.

Ipak, babo ...

Zrinjski.

Jure! do sad uv'jek

Poslušan si bio, sad hoćeš li

Neposluhom da me razcvijeliš?

Il' dovoljne nijesu mi brige

I bez toga što me pritiskuju?

Juraš.

Ah moj babo, strah me je za tebe.

Zrinjski.

Ne plaši se što najgori slučaj

Ja predvidjeh, te zanj sve i spremih;

Opreznost me na to upućuje

Nu, znaj, gajim u mom duhu nadu,

Sto graniči skoro s izvjesnošću,

Da će Siget krvava bit raka

Sulejmanu i njegovoj vojski.

Juraš.

O kada bi tako bilo! ali

Sulejman, kako čujem, vodi

Sto tisuća boraca na tebe,

I u ratu svisu prekaljeni;

Nije možno da mu ti odoliš

Sa tri tvoje, kamo l' da ga svladaš.

Zrinjski.

Čujem riječi, kakvih neznam da se

Ikad čulo u Zrinjskoga domu!

Sreća, što im tu svjedoka nema.

Zar ikada knezovi od Zrinja

Brojili su svoje protivnike?

Svaki od njih pred sobom je Turke

Na čopore gonio ko stoku,

Dokle god se nije okružio

Gromilama njihovih leševa.

Bolje poznaj svoju krv, moj Jure,

I krv naših hrvatskih junaka

Ti ih vidje: tu je Gaša, Kobač,

Novaković, Oršić, Radmanović,

Tu golemi Stjepan, i Sečujci,

Papratović, Lukšić i Juranić,

Tu još drugi srbski i magjarski

Vitezovi, da upravo ne znaš,

Koji koga nadmaša junaštvom.

S takovima i s četama, koje

Dovedoše, ja sve smijem.

Juraš.

Samo

Da im čete onako nijesu

Brojem slabe.

Zrinjski.

Opet malodušnost!

Tri tisuće na izbor junaka

Zaklonjenih neprelaznim ritom,

Šančevima i zidinam čvrstim,

Oskrbljenih hranom i strjeljivom,

Mogu čuda počiniti, mogu

Bar zadržat tursku silu dokle

Car Maks, koji prikuplja pod Gjurom

Jaku vojsku, s njom ne stigne amo.

Tad on spolja a mi svi iznutra

Stegnućemo starog Sulejmana

Medju dvije vatre i prebacit

Potučena preko Dunaj-vode.

Idi dakle spokojan. - Ev' ovdje

Dva spremljena pisma; predati ćeš

Jedno caru, kom' javljam što treba,

A kneginji maćesi vam drugo.

U ovom je moj zavještaj.

Juraš.

Avaj!

I zavještaj? i taj već napisa?!

Zrinjski.

Ja nanj mišljah kad god u rat idiah,

A misao sad sam ostvario

Amanet ti, da s' izvrši tačno.

(Oba su jako potreseni.)

Prekratimo ovaj težak trenut;

Zagrli me.

Juraš.

Oh, duša mi sluti,

Da te ovo najpotonje grlim!

Zrinjski.

Ne djetinji . . . bud'mo hrabri

... Zbogom

(Črnko s vrata.)

Črnko.

Gospodaru.

Zrinjski.

Nijesam te zvao.

Črnko.

Vijest ne trpi odlaganja.

Zrinjski.

Zbori.

Črnko.

Stražari su sa gradskoga tornja

Opazili gdje s' oblaci gusti

Od prašine dižu do nebesa

Tam' od strane svetog Lovrijenca,

I tutnjeći k nam se kotrljaju.

Zrinjski.

To će biti osmanlijska vojska

Koja naprijed stupa. I vrijeme je.

Nek Juranić s brzom izvidnicom

Odma podje, da s' o tom uvjeri.

(odlazi Črnko.)

A sad, Jure, jaši odma konja,

Jer ni časa nemaš da počasiš.

Tvoj put vodi na suprotnu stranu,

Koja još je čista od Turaka.

Zbogom, ... nek te moj blagoslov prati.

Sve pozdravi naše, sve izljubi

Kao tebe što ja ljubim . . . Idi.

Hoću da te ispratim do vrata.

Juraš.

Ne - ostani, molim, ovdje gdje si.

O moj babo, o moj mili babo! . . .

Zbogom ostaj; Bog ti i pomogo!

Plakao bih, da ti sin nijesam.

(Otire suze.)

Zrinjski

Tako, tako volim da govoriš.

Sad smo malo tužni, ali kad se

Vratim doma pobjedom uvjenćan,

Svi ćete me dočekat s veseljem

(Juraš odlazi; Zrinjski pokriva rukama lice.)

Oh! . . . On ode, al' mi golem kamen,

Kamen leden ostavi na srcu.

Da ga jošte sa prozora vidim.

Eno konja uzjahuje ... s njim je

Vjerni njegov lovac ... Suze briše . .

Osvrće se na prozore ove.

(Povlači se.)

Ne ću da me spazi O moj Jure,

Zbogom, zbogom! Ode kao munja.

Hoću li ga već vidjeti ikad?

Biće, što Bog hoće. Sad jedina

Meni briga mora biti Siget.

(Otvora vrata.)

Ćrnko, ko je tamo?

Črnko.

Poglavite

Sve vojvode i Mlečanin s njima.

Zrinjski.

Taj nek udje s Gašom Alapićem.

POJAVA DRUGA.

ALAPIĆ, MLEČANIN I ZRINJSKI.

Alapić.

Gosti turski, koje smo tol' dugo

Izgledali, dolaze već jednom.

Hoćemo li, čim na domak dodju,

Pozdravit ih, ujače, iz grada

Sa ognjenom kojom jabučicom?

Zrinjski.

Biće tomu vremena, moj Gašo.

Sad mi reci, jesu li sve tačno

Izvršene moje zapovijesti?

Alapić.

Sve do jedne: smješteno je žito

U ambare, u podrume vino,

Izobiljno volova imamo,

A strjeljiva toliko, da puna

Tri mjeseca možemo se tući.

Drvene su kuće porušene

U starome predgrađu i novom,

Svi skinuti krovovi od slame,

Da požaru ne bi bili hrana.

Svakoj četi označen je vodja

I borenja mjesto Ne će biti

Ni djevojke ni žene bez posla:

Stare vojski gotoviće jelo,

Prenosiće strijeljivo mladje,

A nježnije njegovat će borce,

Koji rana dopadnu. Moj kneže,

Staro, mlado, žensko kan' i muško,

Sve to diše najhrabrijim duhom.

Zrinjski.

A kako je moj mletaćki vitez

S topovima?

Mlečanin.

Raspored je svršen:

Svi smješteni na tačkama zgodnim

Kan' aždaje zijaju na Turke.

Koliko sam promotrio Siget

I njegova utvrdjenja, djenim,

Da Sultanu, dok bi ga oteo,

Trebalo bi satrti pod njime

Četvrtinu najbolje mu vojske.

Zrinjski.

Ne dam mu ga, da je i svu satre.

Moj viteže, prije deset ljeta

Grad ne bješe utvrdjen ko sada,

Pa s' o njega turska sila razbi;

Kada bi ga sada nadrvala,

Bili bismo mi svi kukavice,

Nedostojni, da pašemo sablju.

Mlečanin.

Ja tu vidim sve same junake.

Zrinjski.

Taki i jesu. - A gle Juranića!

Tako li se brzo vraćaš, Lovro?

Juranić.

Tek se bjesmo od grada odmakli,

Kad spazismo malu četu tursku

Gdje spokojno prema nama jezdi.

Hotjeli smo na nju jurišati,

Nu iztakne zastavu bijelu,

A pomoli s' iz nje Osman-paša,

Kazujući, da ga licem sultan

Tebi šalje na razgovor važan.

Vjeru dasmo i uzesmo, pa ga

Medju sobom dovedosmo amo.

Zrinjski.

Kakvih može sad riječi biti

Izmedj mene i Sulejmana?

Sad drugčije mi se ne možemo

Razgovarat no topom i sabljom.

Primiću ga ipak, al' ne ovdje,

Nego pred svim svjetom, da. svak čuje

Razgovore moje sa padišom.

Alapiću, odma zapovjedi

Da pučanstvo Sigetsko i borci

Pohitaju na poljanu gradsku,

Te m' u bojnom dočekaju redu.

Tamo vodi i ti, Juraniću,

Osman-pašu, i nanj dobro motri,

A ja ću vam sljedovat, čim budem

Promotrio sa staroga tornja

Nastup vojske Sulejmanove.

(Odlaze.)

POJAVA TREĆA.

Poljana gradska.

Sve više i više dolazi pučanstva obojega pola. Za tim vojvoda MATIJA SEČUJAC, koji se digao bolestan iz postelje, i naslanja se, štapom u jednoj ruci, na svoju kćer LJEPOSAVU. Za njim dolazi mu sin VOJSLAV; pa mnoge djevojke; napokon vojska sa bubnjevima; uz nju vojvode.

Prvi gradjanin.

Znaš li, zašto trube na zbor zovu?

Drugi gradjanin.

Primiču se Turci, pa knez hoće

Da oslovi gradjane i vojsku.

Treći gradjanin.

Ti će Turci doći pa i proći,

A ne će nam Sigeta oteti;

Mogu samo natući mu rebra,

Al' junaka ne će oboriti.

Drugi gradjanin.

Šta da vidim! je l' ono Sečujac?

Jest, vjere mi, na kćer oslanja se.

Nije mogo srcu odoljeti,

No ustao iz postelje bolan,

Da se nadje na vojničkom zboru.

Treći gradjanin. .

Kao tigar, koga draži i vuče

Miris krvi, tako je i Sečujac

Čim osjeti, da je Turčin blizu.

(Ulazi Sečujac sa Ljeposavom. Za njim stiže hitno sin mu.)

Vojslav.

Dragi oče, zašto tako bolan

Da izlaziš?

Sečujac.

Nego ću da trunem .

Do vijeka u postelji, je li?

Zaželih se svježega vazduha

I govora junačkog, pa dodjoh.

A još kad mi na uši zazuji

Pušaka vam i topova tutanj,

Kad ugledam ljuti boj i miris

Taj osjetim praha žeženoga,

Sto mu vjera! ako zdrav na noge

Ne ustanem, zatrpaj m' u brlog.

Treći gradjanin.

Jesi li ga čuo?

Prvi gradjanin.

Čudna li su

Ta gospoda! bez boja im život

Nema đjene, - Gledaj djevojaka!

(Dolaze djevojke.)

Vojslav.

Il je svadba, pa pozvaše i njih?

Ljeposava.

Zvane n'jesu, već dolaze same;

Ni od svadbe krvave ne bježe.

Stoj uz oca, da pristupim k njima.

(Dolazi uz bubnjeve i sa zastavama vojska.)

Sečujac.

Nek gradjani povuku se tamo

Da učine vojnicima mjesta.

Alapić.

Konjanici ostrag, a pjehota

Spr'jeda stani. - U red. - Zveče trube,

Knez dolazi. Oružje pred prsi.

(Zrinjski ulazi; za njim Osman-paša i Juranić.)

Vojnici.

Ura! ura!

Gradjanstvo.

Živ nam, kneže, živ nam!

POJAVA ČETVRTA.

S jedne strane pučanstvo, s druge vojnici pod zastavom; po srijedi prazno, samo što su djevojke u dubini.

ZRINJSKI, PAPRATOVIĆ, OSMAN-PAŠA, ORŠIĆ, JURANIĆ

i predjašnji.

Zrinjski.

Vojevode, plemići, vojnici,

I Sigetski vjerni stanovnici,

Moj vam pozdrav, za pozdravom riječ.

Sultan turski, veliki Sulejman,

Tako prozvat sa pobjeda mnogih,

Digao se u starosti svojoj.

Da još jednu, najznatniju steče,

Da pregazi našu kraljevinu,

Na Beč stupi, pa na Prag, i ondje

Nož kšćanstvu zasadi u srce.

Odjeljenja silne mu se vojske

Već rasuše na sve strane: Gjulu

Obsadom je Fertap-paša stego,

Pod Miklošem top padišin riče,

A on glavom evo na nas došo

I zove nas preko paše ovog

Da mu Siget predamo bez boja.

Ja sam spravan s odgovorom mojim,

Ali mu gajošte ne izustih .

Vaš želeći najprije da čujem.

Papratović.

Il' se šali Sulejman s tobom,

Il' ti s nama, kneže?

Alapić.

Pa i šala

Ide medju junacima, dok se

O krvave ne razbije glave.

Zrinjski.

Taj odgovor još mi nije jasan,

Ni odlučan, a ja takov hoću.

Oršić.

Evo ti ga, da jasnijeg nema:

Mi Sigeta živi ne dajemo.

Pogodih li, braćo?

Alapić.

Prije glavu .

Nego Siget.

Svi.

Svi, svi glavu prije.

Oršić.

Nas je ovdje malo, ali kad je

Na čelu nam knez Nikola Zrinjski,

Ne strepimo ni od kog na svijetu.

Zrinjski.

Hvala tebi, Oršiću, i svima

Na junačkom takom pouzdanju;

Ja se uzdam najviše u Boga

I pravičnost naše svete stvari,

Pa u vašu izdržljivu hrabrost.

(Ljeposava stupa pred kneza.)

Ljeposava.

Kneže, prosti što djevojka smijem

Da preda te stupim i govorim.

U Sigetu ne strepe ni žene:

Četrdeset drugarica imam,

Koje mole, da im daš oružja,

Pa i one da u boj ulete.

Desnica im za sablju je slaba,

Kan' i oko nevješto za pušku,

Ali lakom iz luka strijelom

Gadjaćemo kao god i momci.

Vojslav.

Il' si s uma sišla, Ljeposavo?

Ljeposava.

O moj braco, zdrava sam ti uma,

Uma. zdrava kao god i srca.

Čuh od oca, a čuh i od tebe,

Da braneći Siget mi branimo

I hrvatsku otačbu nam milu.

Zar mi žene i djevojke mlade

Da tu svetu ne vršimo dužnost?

Vojslav.

Dužnosti su vama propisane

Prema spolu i pozivu vašem.

Ljeposava.

Nek starice rane previjaju,

Mi ćemo ih mlade zadavati.

Pored tebe, o moj mili braco,

Boriću se, glavu ti zaklanjat,

Da nemoćna zamijenimo oca.

Vojslav.

Ja sam'za to sam dovoljan. Kneže,

Odbij, molim, bezumnu joj želju.

Juranić.

Toj se molbi i ja pridružujem,

A sa pravom, jer je prstenovah.

Mlečanin.

(Za se.)

Divna li je ta mladjana djeva!

I ljepotom i hrabrošću divna!

Zrinjski.

Obadva se pred njom poklonite,

I zabvaľte Bogu; ti, što taku

Darova ti sestru, a ti, Lovro,

Što takovu nadje zaručnicu.

Ako s vama ne ravna se snagom,

Vjera i Bog! viteštvoni se ravna.

Primam, djevo, ponudu ti dičnu,

I od svega zahvaljujem srca

Tebi i tvojim družicama hrabrim.

Otačba nam propasti ne može

Kada pored ovakih junaka

I takovih junakinja gaji.

Svi.

Budi slava djevojkam hrvatskim!

(Ljeposava ljubi ruku Zrinjskomu, a k njoj pristupa otac.)

Sečuj

Ljeposavo! sto mu vjera! vidim,

Od moje si krvi; zagrli me.

Ne nadah se takom zamjeniku.

Zrinjski.

Zar i ti si ovdje, pobratime?!

Sečujac.

Baš ti hvala, "Nikola, što molbu

Ne odbi joj. A ti, kćerko, bratu

Osveti se postidiv g' u boju

Ko što si ga ovdje postidjela.

(Ljeposava zagrli brata, pa pruži ruku Juraniću ali ovaj ljutito okreće glavu.)

Ljeposava.

Juraniću! na tebe se ljutim.

Sečujac.

A sad tamo vodi me na stranu.

Zrinjski.

Čuo si ih, pašo; sa njihovim

Odgovorom dobio si i moj:

Prije glavu nego li grad Siget!

Osman-paša..

Čuo, valah, i ušima svojim

Ne znam da li mogu vjerovati.

Dopusti mi ipak, da ti kažem,

Što mi Turci iz izkustva znamo.

Grm stoljetni duboko zasadjen

U livadi stoji i prkosi

Vjetrovima; al' napokon dune

Silan oluj, sve mu slomi grane,

Iz žila ga iščupa pa njime

Kao slamkom daleko zavitla.

Taj su oluj sada u svijetu

Osmanlije; svaku silu satru,

Koja im se izpriječi na putu.

Zbrisali su u Evropi samoj,

Okrom više državica, dvije

Carevine: srbsku i jelinsku,

Ma da ravni vama u hrabrosti

Branjahu ih na glasu junaci.

Red je evo došao na vašu;

Podleći će jednako i ona,

Jer tako je Alah odlučio.

Pa kad vam je ta kob neizbježna,

Vrli kneže, zašto da pogineš

Sa ovima sokolima tvojim?

Vi se praznom zanosite slavom!

Na što slava, kad odleti glava?

U grob gluhi jek joj ne dopire.

Bolje vam je glas razuma čuti,

I ponudam privoljet se carskim.

Sulejman pobjedilac svijeta,

Od kojega svi narodi strepe,

Postidan je da udari licem

Na neznatnu ovu tvrdjavicu

I na šaku njenih branilaca,

Pa vas blago na predaju zove,

I po carskom svome veledušju

Svakom od vas za poslušnost nudi

Dostojanstva i plodnih zemalja,

A kraljevsku tebi krunu, kneže,

Da je nosiš u Hrvatskoj dično,

Kao što je pod njegovom sjenkom

I Zapoljac nosi u Erdelju.

Ako biste sumnjali o vjernom

Izvršenju ponuda mu sjajnih

Nalog imam, da vam ih utvrdim

Turskom vjerom i riječju carskom

Koja znate da se ne poriče.

Tako isto imam da izjavim,

Da ni jedan neće iznijeti

Iz Sigeta glave, ako biste

Neposluhom gnjev mu izazvali.

Jednom rukom gospodstvo vam slavno,

A smrt pružam drugom. Vi birajte.

Zrinjski.

Svršio si, pašo. Sad mi reci:

Šta ja skrivih tvomu padišahu,

Te me tako grubo ponižava?

Osman-paša..

On!

Zrinjski.

Boga mi! to junački nije,

A još manje carski.

Ta ponuda uvrjeda je meni,

I čestitim ovim junacima,

I gradjanstvu svemu, uvrjeda je

Kojoj vidim da ni ti ni sultan

Ne shvatate zamašnu grdobu.

I da nijesi ko poslanik došo,

Da nijesi Turčin, koj' ne shvaća

Čast junačku i istinsku slavu,

Častnoga mi krsta! sramotnu bi

Tu ponudu sad platio glavom.

Osman-paša.

Govoriš li zbilja, kneže!

Zrinjski.

Muči

Dok ne svršim. Hvastate se, da ste

Silan oluj, kojemu ne može

U svijetu ništa odoljeti.

Sami sebe što ne upitate,

Da li oluju bijes vječno traje?

Što on više prostora preljeće,

To sve više malakše mu snaga,

Dok ne legne sa svim. Svakoj sili

Svemogući Tvorac rekne: dovdje,

A ne dalje. Ta granica, pašo,

Njegovim je prstom označena

I Turcima. Već ste do nje stigli.

Sa Srbima i Grcima mučno

Izadjoste na kraj; pa još kako?

Njih je više nesloga im pusta

Nego vaša oborila snaga.

Preko njih ste i Ugarsku mogli

Zapljuskati valovima mutnim,

Nu poplavit svu je ne možete,

Jer nesložni narodi joj n'jesu, 

A za njima sve kšćanstvo stoji.

Svima im je ta misao jedna,

Jedna cijel: da osmansku vojsku

Rasprštaju, nagnaju u Dunaj,

Pa na Bospor stupe, i krst sveti

Opet dignu na Sofiji crkvi.

(Vojnici i gradjani viču: Ura!)

Mi smo ovdje predstraža im mala;

Nu da i nas sve oduševljava

Ista sloga i velika misao,

To ću odma tebi dokazati.

Danas, braćo, sve vas na skup pozvah,

Da svečanom zakletvom, ja prvi

A vi za mnom, udarimo pečat

Na dužnosti, koje svi imamo

Prema Bogu, kralju i otačbi.

Papratović.

Gotovi smo na to svi do jednog.

Zrinjski.

Zastavniče, napr'jed stupi, – spusti

Tu zastavu krstom nadvišenu.

(Meće desnu ruku na zastavin krst.)

Na znamenju ovom vjere svete

  vojničke časti ja, knez Zrinjski,

Zaklinjem se dušom neumrlom

Bogu, kralju, domovini mojoj,

Da ću s vjernim drugovima ovim

Branit Siget i obranit, ili

Zakopat se zajedno sa njima

Pod njegove razvale. Bog tako

Meni i djeci mojoj pomogao!

(Trube zveče, svi viču.)

Svi.

Bog te čuo; živio nam, kneže!

Zrinjski.

Vojevode, plemići, vojnici,

I gradjani obojega spola,

Označite jednog izmeđ sebe,

Koji će se za sve vas zakleti.

Alapić.

Ta čast ide vojvodi Sečujcu.

Sečujac.

Ko ne može da vas brani, tomu

Ne priliči da se za vas kune.

Mješte sebe predlažem vam sina.

Svi.

Vojslav, Vojslav!

Vojslav.

Hvala, braćo. U znak,

Da svak ovdje mojim glasom zbori,

Nek otkrije glavu svak i digne

Desnu ruku Božjim nebesima.

Mi svi borci za krst i slobodu

Živomu se zaklinjemo Bogu

I našemu gospodinu knezu,

Da ćemo mu svi poslušni biti,

Vjerno, hrabro uza nj vojevati,

S njim živjeti, s njim i umrijeti.

Tako spasli svoje duše. Amen

(Ljubi kraj zastave; uza zvuk trubalja svi viču: Amen!)

Zrinjski.

Sve nas evo nerazdvojna družba

U životu i u smrti veže.

Kao što smo na sve spremni, treba

Da i svaki predvidimo slučaj.

Smrt ako bi mene pokosila

Ostavljam vam Grašu Alapića,

Da me u vlasti vrhovnoj zamjeni.

Oršić.

Slušaćemo njega, ali tebe

Živa, krjepka Bog nam očuvao.

Zrinjski.

Nema snage u vojsci bez stege;

Prema tomu zakone propisah,

Koji će vam biti objavljeni.

Zakoni su strogi, podjednako

Za plemiće i vojnike vrijede,

I ko god ih prestupi, na tome

Vršiću ih, jednoga mi Boga.

Ma da mi je ispao iz srca. _

Osman-pašo, sad sam dovršio,

Te potpunim odgovorom možeš

Vratiti se tvomu gospodara.

(čuju sa iz daleka uaklici i svirka.)

Odkud ovaj urnebesni usklik?!

Osman-paša..

Taj je meni dobro poznat, kneže:

Uz bubnjeve, svirala i trube

Osmanlije stigavši pod Siget

Alah alah uzhićeno viču,

Pozdravljajuć silnog padišaha.

On će slijepu kazniti vam drzost.

Zrinjski.

Oni alah, a mi ćemo, pašo,

Iz sveg grla viknut: slava Hristul

Vojslav.

Slava Kristu!

Svi.

Slava! slava! slava!

Zrinjski.

Pored toga iz najvećeg topa

Pozdraviću i ja Sulejmana

Pri dolazku njegovom. Tu počast

Razglašenom odajem junaku;

A ujedno istaknuv na svima

Zidinama Sigetskoga grada

Do kraljeve zastavu crvenu,

Znak mu dajem k'o neprijatelju

Da ću na smrt boriti se s njime..

Alapiću, daj izvršit odma

Što izrekoh. Vojevode moje,

Na bedeme sa ćetama vašim.

Zbogom, pašo; dosta riječi bilo,

A evo je kucnuo trenutak,

Da djelima riječi zamijenimo.

Juraniću, izprati g' iz grada.

Osman-paša..

Jesi vitez, kakvih malo ima!

Za to, valah, i žalim te. Zbogom.

(Razilaze se. Mlečanin ostaje.)

Mlečanin.

Ja upregoh sa glavama ludim; . . .

Da odbiju ponude onake!

Odma bih ih ostavio, da me

Tu ne drži Sečujčeva kćerka

Hoće lukom da strijelja Turke,

A mene je ustr'jelila okom.

Svetoga mi Marka! oteću je

Juraniću, ma glave me stalo.

(Pada zavjesa.)

DRUGI ČIN.

POJAVA PRVA.

Poljana, na njoj velik pokret: susretaju se ljudi i žene, pitaju se, neki tjeraju strjeljivo na kolicima.

ŽARKOVIĆ, MLEČANIN, SEČUJAC i LJEPOSAVA

Prva žena.

Sta je tamo?

Druga žena.

U polju se naši

Još jednako tuku.

Prva. žena.

Teško nama

Ako Turci probiju nam nasip!

Čim istekne voda, kojom Almaš

Obavija Siget, grad će pasti

(Odlaze.)

Prvi gradjanin.

E da! vidiš mudre glave! nasip

Nek provale, nek se ocjedi voda

Ja za Siget nimalo ne strepim

Dok je nama kneza i junaka

Ovakovih.

Drugi gradjanin.

Da li potisnuše

Od nasipa Turke?

Prvi gradjanin.

Oni bježe

Ispred one šake našinaca

Kao srne ispred ljutih pasa.

(Žarković pred četom, staje i pušta je ispred sebe.)

Žarković.

Okrenite na zapadni bedem,

I čim počnu uzmicati naši,

Živu vatru sipajte na Turke,

Koji će se pognati za njima.

(Dolazi Mlečanin.)

Mlečanin.

U tom pravcu i topove moje

Ja naperih, ako se u gonjenje

Turci dadu, svetoga mi Marka!

Pokriti će lešinama zemlju.

Žarković.

Za mojima hitam. Nut! do vraga!

I Sečujac treba sad da dodje;

Ostat moram, dok ga ne uklonim.

Sečujac.

(Ulazi.)

Sto mu vjera! brže, Ljeposavo,

Odvedi me do bedema samog

Da junački taj boj i ja vidim,

Kad ne mogu naći se u njemu.

Ljeposava.

Mili babo, što se usiljavaš?

Eto i sam vidiš, viteško bi

Srce htjelo, al' ne daju noge.

Sečujac.

Sto mu vjera! polomit ću obje,

Moraju me tamo odnijeti

Žarković.

Nemoj dalje, vojvodo

Sečujac.

Ko veli?!

Žarković.

Ja.

Sečujac.

Ti ko si? zašto ne bih dalje?

Žarković

Što je tamo velika opasnost.

Sečujac.

Na opasnost mene opominješ?

Luda glavo, ili ne znaš, ko sam?

Uvijek je vojvoda Sečujac

Opasnosti gledao u oči.

Ukloni se.

Žarković.

Čast junaku slavnom!

O smjelosti njegovoj ko sumnja?

Uprav za to knez mi je i dao

Najstrožiji nalog, da te čuvam,

I ne puštam na bedeme, gdje je

Izložena uvijek glava.

Sečujac.

Mene

Zar da čuvaš?! . . . O Sečųjče bijedni,

Šta doživje! mene ti da ćuvaš?

Sto mu vjera! knez nek vodi brigu

O Sigetu, nikako o meni.

Ljeposava.

Ta kneževa brižljivost, moj oče,

Njegovu ti samo otkriva ljubav.

Sečujac.

Al' ovako da me zaustavi

Ovaj deran!

Ljeposava.

Taki nalog ima,

I kada ga ne bi izvršio,

Ti znaš kneza, platio bi glavom.

Sečujac.

I ti sama za mene se bojiš,

Pa ovomu hitro povladjuješ.

Svi, boga mi, svi ste kukavice ...

Privedi me ka sjediljci onoj.

Ako mogne i sam knez odonud

Da me makne, ne bio Sečujac.

Žarković.

(Za se.)

Za ovakog nalozi ne vrijede.

(otide.)

Mlečanin.

Imaš pravo, vojevodo; Turci

Još za tebe ne sališe zrno,

Ni skovaše sablju; to je jasno

Po tolikim ljutim bojevima,

Iz kojih si živ i zdrav iziš'o.

Sečujac.

Jednom čujem razložitih riječi!

Moj junače, sjedi tu do mene,

Ako drugdje ne zove te dužnost.

(Mlečanin sjeda do njega.)

Mlečanin.

Ja sam tamo već sve priredio.

Sečujac.

Bi li mog'o da me obavijestiš,

Kako stoji sa izletom naših?

Mlečanin.

Stoji dobro, da ne može bolje.

Mala četa, teke dvjesti ljudi,

Al' čudesa do sad počinila

Kao da ih i tisuća ima.

Spustili se odvažno i vješto

Niz veliki nasip, razagnali

Il posjekli čete janjičara,

Koji raji branjahu da nasip

Prokopava, bacili se brzo

Na obližnje topove i sve ih

Zaglavili, osovine njine

I točkove za čas polomivši.

Osta polje oko njih sve čisto,

Ali na to slegne se na mjesto

Silesija Turaka iz daljeg,

Te vri sada žestok boj, u kome

S obje strane poginuće mnogi.

Sečujac.

Hoće, ali cijel je postignuta,

Za koju je svaka žrtva mala:

S nasipa su Turci otjerani.

Čuj topove!

Mlečanin.

Osiplju s' i puške!

Naši valj'da već uzmiču k gradu.

Vrijeme je, da na bedem podjem

I zapadna otvorim im vrata.

(otide.)

Ljeposava.

I ja, oče, otišla bih tamo,

Da dočekam našeg Vojislava.

Sečujac.

Njega samo? valj'da i još nekog.

Žene, žene! Pa što ne odlaziš?

Za sad ovdje meni ne trebuješ.

Ljeposava.

Vratiću se do koji trenutak.

(otide.)

Sečujac.

Ova borba junački se vodi,

Strašna borba, kakve ne zapamtih.

I ja u njoj da ne sudjelujem!

To do smrti ne ću prežaliti.

POJAVA DRUGA.

Čuje se svirka i vika: ura! trči svijet preko pozorníce veselo.

ORŠIC, JURANIĆ , OSMAN-PAŠA, ČASTNIK i predjašdji.

Sečujac.

(Ustaje.)

Sta je ljudi?

Prvi gradjanin.

Vraćaju se naši.

Sečujac.

Dokle li su stigli?

Prvi gradjanin.

Već na vrata

Bobovačka ulaze, pred sobom

Goneć roblje.

Sečujac.

Šta? i roblja ima!

Prvi gradjanin.

Oko dvjesta ljutih janjičara.

Sečujac

Junaci su, boga mi, junaci!

(Ljeposava trči u najvećem bolu i baca se ocu na prsi.)

Ljeposava.

Ah, moj oče, oče moj!

Sečujac

Dijete,

Šta je tebi? jecaš! suzama si

Oblivena! da ranjena n'jesi?

Ljeposava.

Vaj! u t'jelo ranjena nijesam,

Ali jesam u živo mi srce.

Sečujac.

Šta to znači? ne razbiram ništa.

Ljeposava.

Moj nesrećni oče, vrli soko

Odletio, a ne doletio.

Sečujac.

Te riječi zlo golemo slute,

Ali kroz njih u stvar ne proničem;

Jasnije mi zbori.

Ljeposava..

Naš Vojislav . . .

Sečujac.

Šta Vojislav? šta bi s Vojislavom?

Ljeposava.

Otišao sa četom iz grada,

I u Turke upao ko munja,

Ali glave iz njih ne iznio.

Sečujac.

Ne će biti ... a ma ne će biti.

Ljeposava..

Ja kod vrata bobovačkih stajah

Vidjeh ući mnoge vitezove,

Medju njima i mog Juranića,

Al' ne vidjeh našeg Vojislava; ...

Pusta konja vodjahu mu samo.

Sečujac.

Pusta konja? ... biće poginuo.

Ljeposava.

Za nj upitah, nu svi pokunjeni

I nijemi prodjoše ispred mene.

Sečujac.

Doista je poginuo. Bijeda!

Velja bijeda! Vojslava izgubih!

Svoj dan crni ja sam dočekao.

Sve bih, mislim, sve podnio lakše

Nego vijest, da izgubih njega.

(Sjede)

Ljeposava.

Što ja prije ne izgubih oči?

Tek počeo a već i dočeo,

Tek razvijen a pokošen cvijetak!

Otpalo mi moje desno krilo,

Ispalo mi srce iz njedara.

Sečujac.

Ja plakati do sad ne znadijah,

A sad . . . sto mu vjera! kan' da plačem!

Ljeposava..

O Vojslave! bio si nam radost,

Bio ponos, a više te nema!

Obori te poganićka ruka.

Sečujac.

Ha, što me je bolna ostavio,

Te ne mogu ni da ga osvetim?

Jesu l' ono Turci, što dolaze?

Ljeposava.

Crni Turci četom zarobljeni.

Sečujac.

(Ustaje.)

Zarobljeni? . . . sve jedno; daj sablju,

Sablju daj mi, hoću da ih siječem.

(Ljulja se i opet spušta na sjediljku.)

Grom u mene! strvina sam prava.

Snago, snago, što me iznevjeri?

(Dolazi Oršić sa četom i robljem.)

Oršić.

Tu stanite, dokle knez ne dodje.

Dovode osedlana konja; za njim Juranić sa još nekim plemićima.

Ljeposava trči konju i obuhvata mu rukama vrat.)

Ljeposava.

Ha, nut konja Vojslavljeva! b'jelče,

O moj mili, viloviti b'jelče,

Kad je jutros na te uzjahao

Tvoj gospodar, pružio mi ruku

I rekao: do vidjenja, sestro.

Vaj! sestri ga n'jesi povratio,

No Turcima b'jedna ostavio.

Ko će tebe sada milovati,

Ko tjerati poljem i dolinom?

O moj b'jelče, vrati mi ga, vrati,

Hraniću te pšenicom bijelom,

Napajati iz srebrna suda,

Grivu ću ti biserom prepl'jetat'.

Svega svilom kitit te i zlatom;

Do moje ćeš sobe stanovati ...

Juranić.

Ljeposavo!

Ljeposava.

Ti si, juraniću?

Što si mi se vratio bez brata,

Kad znaš, kako ljubila sam njega?

Juranić.

Težak mi je, djevojko, taj ukor,

I žalost mi samo umnožava.

Nas oboje brata izgubismo,

Ti po krvi, a ja, ja po srcu.

Vjera i Bog! bijah svagda gotov

Svoju glavu da dam za njegovu;

Ali jutros zla me kob omela.

Sečujac.

Izpričaj mi sve, kako je bilo.

Juranić.

To se sbilo za jedan trenutak.

Dokle sam se ja na jednoj strani

Sa Turcima borio, na drugoj

On zanesen hrabrostiju bujnom

S malo druga medju njih uleti.

Kad ga vidjeh mnoštvom opkoljena

Ja put krvav krčeć ispred sebe

Poletjeh mu s mojima u pomoć

Al' ne bijah do njega ni dopr'o,

A više ga ne vidjeh, no začuh

Golem uzklik janjičara, koji

Oko njega zgrnuli se bjehu.

Tu posjekoh mnoge; ali drugi

Imadoše vremena medju tim

Da ga odnesu, a upravo ne znam,

Da li mrtva il' ranjena samo.

Ljeposava.

Il' ranjena, veliš?

Juranić.

Moglo bi se

I to dati.

Sečujac.

A po čemu, Lovro,

Tako sudiš?

Juranić.

Po tom, što njegovu

Svu družinu nadjoh isječenu,

A nikako njega, no b'jelca mu

Samo konja, koj' vrištaše poljem

Kao da ga traži i doziva.

Sečujac.

To, do duše, misliti se daje.

Ljeposava,

Oh! istinu kako da doznamo?

Osman-paša..

Ja, djevojko, reći ti je mogu.

Konj se ovaj pod jahačem svojim

Podstaknuo i na zemlju pao

S njim zajedno, pritisnuv mu nogu.

Pali junak mahao je sabljom

Iznad sebe, al' mu je izbiše

Iz ranjene ruke, i svladana

Odn'ješe ga brže.

Ljeposava.

(Veselo.)

Živ je dakle!

Osman-paša..

Živ, dina mi! samo nešto ranjen.

Ljeposava.

Oče slatki, koliko god blaga

Za mene si spremio, sve podaj,

Sve za njegov otkup. ja ću licem

U stan turski poći, da ga izručim;

Ne bude li ono dosta, hoću

Da u ropstvu ostane-m za njega.

Turaka se ni malo ne bojim,

Reči ću im, da sam brat mu mladji.

Sečujac.

Sto mu vjera! luduješ; tu treba

Da zgodniji pronadjemo način.

O tome ću s knezom prozboriti.

Eto ga uprav.

Oršić.

Oj! pred prsi puške,

Knez živio!

Vojnici.

Živio knez Zrinjski!

POJAVA TREĆA.

Dolazi ZRINJSKI i gleda sjetan na četu.

Svi predjašnji.

Zrinjski.

(Za se.)

Četa im je mnogo proredjena,

Tek stotina ako je na broju.

(Skida s glave kalpak.)

junacima slava! ... Gledao sam

Savrh tornja jutrošnju vam borbu,

Gledao sam i divio vam se.

Ako ikad bili ste junaci,

To ste jutros bili; pa vam opet

Velim: slava i srdačna hvala!

A onima, koji podlegoše

I svima nam ostaviše primjer,

Kako valja da podlegne junak,

Nek je vječit uz zahvalnost spomen!

(Meće kalpak na glavu.)

Nu gdje su vam glavne vojevode?

Što ne pridju, da im stisnem ruku ...

Vi šutite? ... da ranjeni n'jesu? ...

Šta je s Bambom, šta li s Radovanom? ...

Juraniću, ti mi odgovori.

Juranić.

Svijetli kneže, junačke su glave

Ostavili slavno na bojištu.

Zrinjski.

Na bojištu? u z'o čas! ... zar oba?

Juranić.

Oba, kneže, pored njih i Gergej,

Martin, Botoš, i mladi Sečujac.

Zrinjski.

Grom za gromom! i Sečujac mladi?

Juranić.

On je ranjen samo, ali sužanj.

Zrinjski.

Nu ostali kako da svi padnu?

Juranić.

Kad smo k gradu uzmicali, oni

Htješe biti posljednji u četi,

Da joj ledja štite! tu padoše.

Zrinjski.

O junačkog veledušja, ali

Do zla boga i nepromišljena!

Radost mi se promeće u tugu,

I u štetu nenaknadnu dobit.

Da slučajno ja pogiboh danas,

Svaki od njih zamjenit me mog'o.

Skupo, skupo staje nas naš uspjeh.

(Pristupa mu Sečujac oslanjajući se na kćer;
opaziv ga Zrinjski k njemu i pruža mu ruku.)

Moj viteže, tvoj sin rob i ranjen!

Sečujac.

Sto mu vjera! ne marim za ranu,

Nu Turcima da robuje stidno!

Volio bih, znaš li, da je mrtav.

Ti, Nikola, valja da mi brže

Tu nesnosnu prekratiš sramotu.

Ja ti sa njom živjeti ne mogu.

(Zrinjski se zamisli, pa se okreće Turcima.)

Zrinjski.

Janjičari, ima l' medju vama

Bar jednoga vidjena junaka?

Osman-paša..

Svi smo, valah, kneže.

Zrinjski.

Ne poričem;

Al' junaka od vidjena doma?

Osman-paša.

Naš'o si ga, kad takoga tražiš:

Meni j' ujak Mehmed Sokolović.

Zrinjski.

Šta! seraskjer i veliki vezir?

Osman-paša..

Baš on glavom.

Zrinjski.

Razbiram li dobro!?

Ti si onaj isti Osman-paša,

Koji si nas na predaju zvao!

Osman-paša.

Onda, kneže, poslanik, sad sužanj.

Zrinjski.

Juraniću, daj zastavu bijelu

Na mom tornju odma istaknuti.

A ti ćeš mi, Žarkoviću, poći

U stan turski sa Osmanom pašom.

Predaj njega velikom veziru

Uz moj pozdrav i poruku, da mu

Ja sestrića bez otkupa vraćam,

A on meni da Sečujca vrati.

Oba mlada i gospodskog roda

Ne priliče ni malo za roblje.

Osman-paša.

Hvala tebi, gospodine kneže,

A biće ti zahvalan i ujak

Vraćajuć ti mladoga junaka.

Još moliću. za častnika ovog,

Da g' odvojiš od ostalog roblja

I milosno naklonjen mu budeš.

Bogat otkup dobićeš za njega.

(Pozdravi kneza, pa rukujući se sa častnikom, kaže mu polagano.)

Prijatelju, do skora vidjenja.

(Ispod glasa.)

Ne odaj se, ko si, il' si prop'o.

(otide)

Zrinjski.

Nije l' zgodna zamjena, moj Mato?

Sečujac.

Volio bih, da si je najprije

Utvrdio, pa onda svršio.

Zrinjski.

Ili sumnjaš o Sokoloviću?

Sečujac.

Nije l' Turčin?

Zrinjski.

Ali je i vitez,

A ovako bolje ga zadužih.

(Nastavlja mu spuštenim glasom.)

Danas mnogo izgubismo ljudi,

A na odmet nemam ih. Što snage

Još ostaje, to štedjeti valja

Za obranu što trajniju grada,

Gdje najtvrdje nama j' utočište.

Za to novo podgradje i spalih,

Pa ako mi do nevolje dodje,

Zapaliću jednako i staro.

Nego ti se sa ženom i djecom

Odma u grad seli, da te uvijek

Pored sebe imam, i savjetom

Koristim se tvojim.

Sečujac.

Sto mu vjera!

Ti savjeta moga ne trebuješ,

Nu kad veliš, ja ću poslušati.

(Hvata se kćeri za ruku i odlazi.)

Zrinjski.

Mlečanine, predajem ti roblje,

Da ga u grad smjestiš. Neka sa mnom

Taj ostane častnik. _ I vama je,

Djeco, vrijeme da se odmorite.

(Svi odlaze. Ostaje samo turski častnik.)

POJAVA ČETVRTA.

ČASTNIK i ZRINJSKI.

Zrinjski.

Ti slobodan ovdje bićeš ako

Odgovoriš na što pitam vjerno.

Mori li vam srdobolja vojsku?

Častnik.

Mnogo, kneže, bolest satire nas

Koliko god i oružje vaše.

Mislili smo, s ovolikom silom

Otećemo za tri dana Siget;

Ali evo trinaesti danas,

Kako silno na nj navaljujemo,

Pa izgubiv pet tisuća ljudi

Ne otesmo ni bedema jednog.

Topovima što vam porušimo,

To za čudo brzo popravite;

Što god žešće mi vas zasipamo

Strijelama i ognjenim zrnjem,

To vi kao sve zrnje i strijele

Da na naše odbijate glave.

Podgradje nam jedno ostaviste,

Samo da vam na prostoru užem

Moć odpora zbijenija bude.

Tukli smo se, valah, i do sada

S junacima, nu s ovakim nikad.

Zrinjski.

A znaješ li, šta padiša smjera?

Častnik.

Znam to jedno: ne misli na odstup,

I ako je na Sokolovića

Mnogo gnjevan.

Zrinjski.

Zašto ?

Častnik.

On najviše

Naveo ga, da pod Siget dodje.

Padišah nam ne žali toliko

Spaholjane hrabre, nu bijesni,

Što mu ginu ljuti Janjičari.

A još danas. kad čuje, da mnogi

Dopadoše ropstva, valah, ne znam

Što će biti sa Sokolovićem:

Mogao bi ...

Zrinjski.

Platiti i glavom;

Je li tako?

Častnik.

To je u nas lasno.

Arslan-paša tako j' isplatio

Izgubljenu Palotu a Vesprim

Neoteti; padišah ga dao

Objesiti stidno u Haršanji

Onog jutra, kad će se sa vojskom

Put ovamo krenuti.

Zrinjski.

Lav stari

Još je žestok, ma da jedva nogom

Maći može.

Častnik.

Žešći sad no ikad.

Grad hoteći uzeti, dok nije

Car Maks s vojskom u pomoć vam stigo

Navaljuje na vezire svoje,

Da boj biju i danju i noću;

Umorene čete odmornima

Zamjenjuje; ma da slab, on kadgod

Konja jaše i kroz vojsku juri,

Nekad moli, a nekada grdi,

Sad prijeti, sad srdito plače.

Kad se jednom vaš top dobacio

Do njegova šatora, te brže

Moradosmo premjestit ga dalje,

On je pao u nesv'jest od gnjeva,

I mišljasmo, da će umrijeti.

Zrinjski.

U njegovim starim godinama

To ne može trajati još dugo.

A šta znate o Maksovoj vojsci?

Častnik.

Kod Ovara jednako se skuplja,

Maks s pedeset tisuća tu stoji;

A biće je na mjestima drugim

Još i više: kod Košica Švendi

S dvanaest je tisuć' utaboren,

Kod Preloga sa trinaest Karol,

A s trideset Salm pod Komoranom.

Povrh toga Stjepan Dersfi stoji

S deset tisuć' Slovaka kod Njitre,

A ban Erdod zove na oružje

Sve hrvatsko plemstvo. Veći dio

Tih vojskava sleći će se pod Gjur.

Tako nam jedostavljeno. Sultan

Nije nikad zamisliti mog'o,

Da na taku naići će silu.

Zrinjski.

To vjerujem, pa mu i poimam

Žurbu, kojom na grad navaljuje,

Satirući bez obzira ljude.

POJAVA PETA.

Predjašnji. Dolazi hitno JURANIĆ; kašnje LJEPOSAVA i MLEČANIN.

Juranić.

Kneže, stoji neobičan pokret

U svoj turskoj vojsci.

Zrinjski.

Ne bulazni;

Kakav pokret kod zastave b'jele?

Juranić.

Bogme oni postrojiše čete

U red bojni, pa stupaju naprijed.

Zrinjski.

A Žarković je l' se povratio

Sa Vojslavom?

Juranić.

Ni traga im nema.

Zrinjski.

Kako! da mi Vojslava ne vrate,

No zadrže još i Žarkovića?

O pogane turske vjere! i ja,

Ja se na nju viteški oslonih!

Ta me podlost dovodi u jarost.

Častnik.

U tom vidim gnjev padišin, što mu

Janjičari dopadoše ropstva.

B'jesan ne će ni o čem da čuje,

No nalaže juriš za jurišem.

Obruka nas, ubio ga alah!

Zrinjski.

Ti si Turčin, no list naše gore,

A ne podlo hitri Osmanlija,

Pa pošteno tako i govoriš.

Ali ću se ja tom padišahu

Osvetiti grozno: posjeći ću

Oteto mu roblje, i glavama

Janjičarskim sve bedeme gradske

Okititi, nek ih gledajući

Pas od jeda crkne. Tako samo

S divljacima postupati treba, `

Da s' pameti uče.

Častnik.

Janjičari!

Ah junaci moji! zar da tako

Izginete?

Zrinjski.

Zališ ih?

Častnik.

A kako

Ne bih, kneže? vojev'o sam s njima.

Zrinjski.

S njima gledaj da i ne propadneš.

(Ulazi Ljeposava.)

Koga tražiš, djevojko?

Ljeposava.

Ja ... nikog.

Već se u grad otac preselio.

Zrinjski.

Šta nijesi i ti pored njega?

Ljeposava..

Dodjoh, brata da dočekam ovdje.

Zrinjski.

Kakva brata? Turci ga ne daju.

Il' ne vidiš? već nasrću na nas.

Juraniću, s tim Turčinom odma

U grad za mnom.

(Otide.)

Ljeposava..

Šta čuh, Lovro! ... avaj!

Šta bi, reci.

Juranić.

Nemam kad, nu hodi

I ti s nama.

Ljeposava..

Ne ću.

Juranić.

Molim.

Ljeposava.

Ne ću.

Poginuću na ovome mjestu.

(Ulazi Mlečanin.)

Juranić.

Ha viteže, došao si zgodno.

Ja ne mogu zadržavati se,

No ti vodi u grad Ljeposavu,

Ma i silom.

(Otide sa častnikom.)

Ljeposava.

Silom? to da vidim!

POJAVA ŠESTA.

LJEPOSAVA i MLEČANIN.

Čuje se borba.

Ljeposava.

Šta ću, šta ću tužna? ili su ga

Pogubili, il' će pogubiti.

Avaj, avaj! puknuče mi srce.

Mlečanin.

(Za se.)

Nek topovi grme, nek se penju

Uz bedeme Turci, nek poruše

I podgradje, meni se je zgoda

Pokazala, ulučit je hoću.

(Pristupa k Ljeposavi.)

Žalosna si mnogo.

Ljeposava.

Ah! Vojslava

Jamačno će biti pogubili.

Mlečanin.

Vojslav živ je.

Ljeposava.

Živ je? ti znaš! kako?

Mlečanin.

Ne pitaj me; znam izvjesno, živ je.

Ljeposava..

Sve je ipak izgubljeno; ne će

Kleti Turci da nam ga izdadu.

Mlečanin.

Tugom tvojom tronut, ja zamislih

Zgodan način, da ga izbavimo.

Ljeposava.

Kaži, kako, bratimim te Bogom!

Mlečanin.

Mi ćemo ga pouzdano spasti,

Samo ako imaš u me vjere,

I junačkog u se pouzdanja.

Ljeposava.

Šta tu veliš! kazuj, šta da radim?

Mlečanin.

Da potajno noćas sa mnom podješ

U stan turski.

Ljeposava.

Tamo !?

Mlečanin.

Da da, tamo.

Bojiš li se?

Ljeposava.

Idem i u vatru.

Mlečanin.

Lako ćemo Osman-pašu naći,

Ti još lakše pr'jekorom i molbom

Privoljet ga da, kad sultan ne će,

On bar vjeru vitešku održi

Izdavši ti krišom Vojislava.

A o ovom nek se za tim rekne,

Da je noću s drugom utekao.

Ljeposava.

Nu hoće li Osman paša htjeti?

Mlečanin.

Ponosni su ti Sokolovići,

Na riječ mnogo drže, i rado će

Ispunit je, kad ovako mogu

Bez ikakve za se opasnosti.

Uspjećemo izvjesno. Šta veliš?

Ljeposava.

Evo ruke. Čekam te u gradu.

Kad ćemo se krenuti?

Mlečanin.

U ponoći.

(Ljeposava otide.)

Ptica lako pala mi u njedra!

Ako samo ne predomisli se.

Vrijeme je, da promotrim borbu.

(Otide.)

POJAVA SEDMA.

Prolaze hitno mnogi; žene vuku prtljage; djeca vrište. Dva gradjanina susretaju se.

MLEČANIN i JURANIĆ.

Prvi gradjanin.

Kako tamo stojimo?

Drugi gradjanin.

Zlo, bogme,

Teško danas da izdrže naši.

(otide.)

Prvi gradjanin.

Uvijek je taj p1ašljivac bio.

Gle! i žene s prtljazima bježe!

Prva žena.

Hoćeš pasti, ne hitaj toliko.

Druga žena.

Letjela bih, Danice, da mogu,

Nu ovo me d'jete zadržava;

Očiju ti! uzmi g' u naručje.

Prva žena.

Ne, ne tuda, ideš na bedeme;

Put odovud gradu vodi.

Druga žena.

Samo

Da dospijem tamo; brže, brže.

(Odlaze.)

Treći gradjanin.

Ne vidje li onog janjičara

Sa zastavom na bedemu?

Četvrti gradjanin.

Vidjeh

Gdje g' i naši rinuše u opkop.

Treći gradjanin.

Ali drugi za njim penjahu se.

Propadosmo.

(Iščezavaju.)

Prvi gradjanin.

Do sto vraga! ovo

Kan' da nije šala; et' i naše

Odstupaju mlade junakinje!

Prva djevojka.

Prevališe Turci bedem. Sestre,

Tu stanimo, da ih dočekamo.

Druga djevojka.

Ne, podjimo na tu drugu stranu,

Da stanemo uz vojnike naše;

Ovako bi mogli okružit nas

Ti poganci, i oteti koju.

Prva djevojka.

Pravo veliš.

(Dok se one uputiše, dolazi Mlečanin sa suprotne strane.)

Mlečanin.

Stanite, kud srćete?

Na ovoj je strani sve svršeno.

Divna hrabrost, ali uzaludna!

Druga djevojka.

Sad kud ćemo? ... A nut Juranića!

(Dolazi Juranić sa dobošarima.)

Juranić.

Mlečanine, je l' tu Ljeposava?

Mlečanín.

U gradu je.

Juranić.

Znaš l' izvjesno?

Mlečanin.

Rekoh,

U gradu je, zar je tam' ne vidje?

Juranić.

Dobošari, lupajte na odstup.

Kneževa je zapov'jest, da s' odma

Iz podgradja svak u grad povuče.

Ti, viteže, vodi te djevojke,

A ja ovdje dočekaću borce.

(Odlazi Mlečanin s djevojkama.)

I bojište ovo ustupamo!

O podgradje milo, u kome sam

Najsladje mi dane proživio

Uz Vojslava i uz Ljeposavu,

Zbogom nav'jek! I tebe će plamen

Proždrijeti! . . . A ne će li skoro

I sve nas? . .. Daleko ta misao!

Eto idu. Odstupaju tužni.

A jednako na neprijatelja

Prosipaju vatru! ... Šta to vidim?

Nesrećnici prepolovljeni su!

(Dolaze vojnici.)

Prvi vojnik.

Ići dalje sramota bi bila;

Tu do jednog izginimo, braćo!

Juranić.

Ne, junaci, ko je knezu vjeran,

Nek posluša: on vas preko mene

U grad zove. Tek nas tamo čeka

Prava borba. Tam' idimo, braći

Da junački pomognemo. Za mnom!

Prvi vojnik.

Knezu posluh !

Svi.

Živio knez Zrinjski!

(Odlaze. Zavjesa pada.)

TREĆI ČIN.

POJAVA PRVA.

Turski stan. Pod šatorom sjedi zamišljen MLEČANIN.

Mlečanin.

Vojslav ne zna, da mu je tu sestra,

Pa to valja da mu nepoznato

I ostane, dok god tu boravi;

Valja i od oči Osmanovih

Da brižljivo za sada je krijem;

U gradu je vidio, zna, da je

S Juranićem zaručena, pa bi

Oslovit je mog'o, a onda bi

- Hitrina mi na javnost izišla.

Nek sad misli, da je zakonita

Meni žena; a kašnje? ne marim;

Onda neka dozna sve; hitrina

Turcima se dopada, i moju

Pohvaliće. - Sve mi srećno ide.

Ipak mira nemam, dok ne vidim,

Da je Vojslav umak'o iz stana

Šta Okleva Osman? . . . Baš evo ga.

POJAVA DRUGA.

OSMAN gleda s vrata po šatoru. MLEČANIN ustaje.

Mlečanin.

Pašo.

Osman-paša.

Jesi l' ovdje sam?

Mlečanin.

Mal' prije

Žena mi je iz šatre izišla.

Osman-paša.

Onda da znaš: ptićica je naša

Iz kaveza noćas odletjela.

Mlečanin.

Zar? . . . sa drugom?

Osman-paša.

Na konjima brzim

Oba sada Gjurskim drumom jure.

Još u stanu za b'jeg im se ne zna,

A kada se kašnje dozna, oni

Biti će se toliko odmakli,

Da nikakva potjera ih ne bi

Mogla stići. - Ja riječ održah,

Nu kad bi me ti odao ...

Mlečanin.

Pašo !

Osman-paša..

Velim, kad bi odao me, valah,

Ja bih tebi bijeg pripisao.

Nikakvo te poricanje ne bi,

To znaj dobro, od propasti spaslo;

Prije će se jednoj mojoj r'ječi

Vjerovati, no stotini tvojih.

Mlečanin.

To znam, da mi i ne kažeš; nego

Žalim, što si tako što i mog'o

Pomisliti o vitezu jednom.

Osman-paša.

Ništa za to, htio sam, da znadeš,

Pa da bolje na tajnu nam paziš.

Nju ni samoj ne otkrivaj ženi;

Na jeziku sve, znaš, prosute su.

Mlečanin.

Nemaj brige.

Osman-paša.

I ovo ti javljam:

S njom zajedno danas će moj ujak

Izvesti vas pred padišu. Već mu

Mi rekosmo, da primate Islam.

Mlečanin.

S njom zajedno! Šta će ona tamo?

To iz više uzroka ne želim,

A ni slavnom padiši ne liči.

Osman-paša..

Ha ha! valj'da lijepa je, pa se

Bojiš, da je ne uzme u harem?

Bud' spokojan, ja ti za nju jamčim.

Do vidjenja.

Mlečanin.

Kud ćeš ?

Osman-paša.

Čeka m' ujak.

Nov se juriš sprema.

(otide.)

Mlečanin.

Ljeposava

Da izidje sa mnom pred padišu?

Njoj bi odmah sve postalo jasno.

Ne, to ne ću. Hitam za Osmanom.

(Otide.)

POJAVA TREĆA.

Ulazi LJEPOSAVA, brzo podiže koprenu sa lica i gleda za sobom.

Ljeposava.

Ono j' Osman! poznadoh ga odmah.

Što se n'jesam desila pod šatrom

Kad on b'jaše ! ... Ah! već tri su dana

Kako ovdje boravim, a nikog

Još ne vidjeh. Mlečanin mi veli,

Da gospoda turska, kad ratuju,

Djevojkama pristupa ne daju,

I da za to sam on vodit mora

Vojslavljeva izbavljenja brigu.

Ali meni trenuci su dugi

Kao dani, dani ko godine.

Oh! kada će kraj ovomu biti?

POJAVA ČETVRTA.

Predjašnja. MLEČANIN vraća se veseo.

Ljeposava.

Veseo si!

Šta ti Osman reče?

Mlečanin.

Poznade ga?!

Ljeposava.

Od pogleda prvog;

Sta ti reče?

Mlečanin.

Da ću ja pred lice

Padišino stupit danas.

Ljeposava.

Jednom!

Ali ... avaj! taj padiša kleti

Vojislava ne će da otpusti.

Nijesi li mogao bar štogod

Udesiti sa Osmanom?

Mlečanin.

Ništa.

On i ujak jednako se boje

Da pogaze Sulejmanov nalog.

Ljeposava.

Onda nade nema nam.

Mlečanin.

Ti veliš;

Ali ja znam nešto drugo.

Ljeposava..

(Živo.)

Drugo!

Šta znaš drugo? reci, šta?

Mlečanin.

Ne viči,

R'ječ se svaka pod šatorom ćuje,

A ja važnu imam za te novost.

Ljeposava.

Evo ne ću ni dahnuti. Zbori.

Mlečanin.

Novost imam, koju ćeš u grudma

Od Osmana i od svakog kriti.

Ljeposava.

Hoću, hoću, kunem ti se Bogom.

Mlečanin.

Daj mi ruku.

Ljeposava.

I obje ti dajem.

Mlečanin.

Nemoj da na zemlju spuštaš oči,

Nego pravo u moje ih upri

Sta u njima, Ljeposavo, vidiš?

Ljeposava.

Oči, lice, radošću ti plamte.

Mlečanin.

I uzroka toj radosti imam;

Imaš g' i ti.

Ljeposava..

Za Boga govori!

Mlečanin.

Da govorim? ... ali.

Ljeposava.

Oj duše ti!

Ne muči me tako nemilosno,

Izgovori jednom.

Mlečanin.

Počuj dakle.

Ja videći, da bi Osman htio,

Nu ne smije da t' izbavi brata,

O tome se sam pobrinuh noćas.

Potkupih mu straže, dva nabavih

Dobra konja, te sa Žarkovićem

On sad leti slobodan put Gjura.

Ljeposava.

Ah!

Mlečanin.

Bijegu, kao što ti rekoh,

Nevješta se pred Osmanom čini.

Ljeposava..

Kako m' igra u njedrima srce!

Mlečanin.

Za slobodu Vojsavljevu, vidiš,

Ja založih glavu.

Ljeposava.

O čovječe

Veledušni! o viteže divni!

Kakvim da ti r'ječima zahvalim?

Mlečanin.

Jednim samo poljupcem zahvali ...

Ljeposava.

Daću ti ga od sveg srca... Eto...

Poljubih te ko rodjena brata;

I od sada brat si drugi meni.

Mlečanín.

Tvoj poljubac med je, med božanski:

Opio mi sladošću svu dušu,

A po krvi prosu.o živ plamen.

Još, još jedan, mila Ljeposavo.

Ljeposava.

Nut! ... viteže!

(Trže se od njega.)

Mlečanin.

Još poljubac jedan.

Ljeposava.

Ha, daleko . . Da li ovo sanjam?

Nesrećnica! ja poljubih zmiju.

Al ne, nije možno, nije možno.

Mlečanin.

Ti ne sanjaš, cvijete djevojački;

Jedno nije možno, jedno samo,

A to, vidjet ubavo ti lice,

I ljubavlju zaražen ne biti.

Mnogo svijeta ja sam obišao,

I vidio mnogo djevojaka,

Al' ne vidjeh tebi slične nigdje:

U krasoti i u ponosnosti,

U čarima ti sve nadvisuješ;

I ja, koji još ne ljubih nikad,

Od prvoga časa kad te spazih,

U tebe se bijesno zaljubih.

Ne srdi se, što ti istinu kažem.

Svom sam silom ljubav suzbijao,

Od tebe je i svakoga krio

Gorke jade gutajuć u sebi;

Nu suzbit je nikako ne mogoh;

Bi od mene jača, bi svemoćna.

Prilika je evo donijela

Da ti j' odam. Tvojom veljom tugom

Za Vojslavom i sam tugujući

Riješih se tvrdo da g' izbavim,

Da t' utješim, pa morao za to

I sam život metnuti na kocku.

To učinih doista, i srećan

Osjećam se što postigoh cijel.

Ah djevojko, po tu cijenu nije

Ljubio te ni Juranić; on je

Tvoje suze gledao, ni kroka

Ne učiniv, da ti ih osuši.

Ljeposava.

I za to me otrže od grada,

I dovede amo na prevaru?

Mlečanin.

Tu prevare nije bilo, nego

Prema tebi milosti još dublje

No što joj se i domislit možeš.

Moram da ti bolnim srcem rečem:

Siget skoro past' će.

Ljeposava.

Da bi kužni

Otpao ti jezik!

Mlečanin.

Past' će Siget,

Da je Zrinjski s onom šakom ljudi

Stoput bolji junak nego što je.

To ti velim.

Ljeposava.

I to predvidjevši

Na vrijeme si izmakao, je li?

Mlečanin.

Užasno si nezahvalna! Pad sam

Predvidio, pa brata ti za to

Ne povratih u grad Siget natrag,

Već u Gjurski uputih ga tabor;

A zadržah tebe ovdje, da te

I od smrti možda, a izvjesno

Od sramote zaklonim; jer Turci

Kad grad otmu, po svome će zvjerskom

Obićaju sve isjeći muške,

Na ženskima iskalit se gadno,

Pa ih bijedne odvući u ropstvo.

Ljeposava.

Ne vjerujem hudom predskazanju,

Ali ono kad bi se i zbilo,

Mene, vidiš, od svačeg i svakog

Sačuvaće ovaj nož - Medju tim...

Jao tužne mene! ... šta će otac

Pomisliti o mom bijegu s tobom?

Šta Juranić, šta li brat Vojislav?

Sad uvidjam jaz, u koji padoh! ...

Mlečanine, jesi li častan vitez?

Taj ako si, bježi sa mnom noćas

Il' u Siget, ili u stan Gjurski,

Pa sve praštam i sve zaboravljam.

Mlečanin.

To ne mogu, jer Turcima dadoh

Riječ vitešku, da ostajem s njima.

Ljeposava.

A zakletvu nijesi li prije

Položio s nama svima knezu,

Da ćeš vjeran biti mu do smrti?

Mlečanin.

Zakletvu sam onu pogazio

Sa ljubavi, pa, tako mi neba!

Pogaziću i sam krst kršćanski,

Daću dušu demonu na vijek,

Samo za čas da na svijetu ovom

Zagrlim te kao ženu svoju.

Ljeposava.

Ho! ne mogu više da te slušam.

Mlečanin.

Ljeposavo, smiluj mi se! evo

Koljeno ću saviti pred tobom,

Na moju se silnu ljubav smiluj.

Ljeposava.

Gnjev u meni prekipljuje. Idi

Varalico podla, bez poštenja

I savjesti crni izdajniče,

Prezirem te iz dubine duše;

Malo rekoh: gnušam te se kao

Gadna stvora, najpoganijega.

Ja ću naći sama sebi spasa.

(otide.)

Mlečanin.

(Mlečanin kao gromom poražen šuti nekoliko.)

Tako! - Ničim, ne mogoh je ničim

Zadobiti! ... Sva vještina moja

O tvrdoću njenu razbila se.

Kako me je strašno ponizila!

Grom, grom u nju! jarost krv mi žeže;

U duši mi iz ljubavi nježne

Izvija se mržnja i osveta.

Ha! toj bijesnoj Hrvatici moram

Da se osvetim; nju ću otrovati,

Ne, nož ću joj projurit kroz srce,

Ne, svojoj ću, njoj uz prkos, volji

Podvrći je. Svetoga mi Marka!

Žena će mi i na silu biti.

Osman reče, da ću padišahu

Bit predstavljen danas. Hitam k njemu.

O, tamo ću ja sve udesiti.

(Otide.)

POJAVA PETA.

Pred zadnjeg sultanovog šatora dolazi se u prednji, gdje on prima.

Jutro je.

SOKOLOVIĆ, ALI-PORTUG, FERHAD i OSMAN-PAŠA.

Ferhad-paša..

Poslovi nam brzo napreduju

I nad zemljom i dolje pod zemljom.

Sokolović.

Al' ne lako ni onako brzo,

Kao što bi hotio padišah.

Ali-portug.

Da on nije suviše nestrpljiv,

No da čeka samo još pet dana,

Grad bi Siget ko jabuka zrela

Sa drveta u ruke mu pao.

Ferhad-paša.

Ali-portug, pasti će i bez toga:

Veliki smo već prosjekli nasip

Te se almaška voda odjedila,

A druge smo nasipe od zemlje

Tol' visoko prema gradu digli,

Da zidine gradske nadvisuju;

S njih možemo zrnjem od topova

Sav do vrha zasuti taj Siget.

Sokolović.

Nu dokle se sve to izvršilo,

Popadaše naši kao snoplje;

To padišu jako razdražuje,

A i nas sve boli.

Ferhad-paša.

Danas ćemo

Pobjedom ga obradovat sjajnom.

Sokolović.

A ja sumnjam; demon je taj Zrinjski,

I demone oko sebe ima;

Zabunjen sam tolikim junaštvom.

Volio bih da imamo posla

Sa cijelom cara Maksa vojskom

Nego s ovom pregršti Hrvata.

Odavno ih poznajem.

Osman-paša.

Al' ujo,

Već imamo podgradja im oba.

Sokolović.

Kada oko tričavih podgradja

Izgubismo ovoliko svijeta,

Šta li ćemo oko samog grada

Izgubit ga? grad je kost najtvrdja.

I kada bih nagovorit mogo

Padišaha, da se s vojskom digne,

Te potraži Maksa tam' u Gjuru ..

Ali-portug.

Ne šali se glavom, da nijesi

O tome mu ni pisnuo!

Sokolović.

Ipak ...

Ali-portug.

Okani se, Mehmede, tê misli;

A kaži nam, kako je on noćas

Noć proveo.

Sokolović.

Da ne može gore:

Buncao je, viko na oružje,

Dozivao agu janjičarskog,

Pa jecao, pa napokon tijelom

Sav klonuo kao da je mrtav.

Ljekar jutros nastajaše živo

Da ostane vazdan u postelji;

Nu zaludu, otjera ga gnjevan,

I ustade. Nu na oči moje

On sve više gine, i bojim se

Da u kakvom zanosu mu gnjevnom

Na jedanput smrt ga ne obori.

Ali-portug.

Muči, tu je. - Mrko mu je lice.

POJAVA ŠESTA.

Predjašnji. SULEJMAN poštapa se zlatnom štakom izlazeći iz njega šatora. Svi mu se klanjaju, ali on ne gleda ni na koga,

poguren ide polagano divanu.

Sulejman.

Jest, da ležim! ... jak sam, Bogu hvala.

Krmak onaj djelog je svog vijeka

Leškarao, pa bi na to htio

Da i mene privikne, al' ne će.

Gdje ljekara tako luda nadjoh!

Zar on jedan lud je? . . . oko mene

Sve je ludo, pa ću dobro proći,

Ako najzad i sam ne poludim.

Ali-portug.

(Polako.)

Razdražen je.

Sokolović.

I suviše jutros.

Sulejman.

(Svi stoje pognuti. Sulejman se spušta na divan, pa ih gleda.)

Ali-portug, jesi li za juriš sve spremio?

Ali-portug.

Sve, i samo čekam

Zapovjesti moga padišaha.

Sulejman.

Zar padišah ovdje zapovijeda?

Zar mu s' ovdje zapovjesti vrše?

Vi ste sada gospodari, sami

Vi žarite i palite. ... za to

Sve vam tako i ide za rukom.

Ne, nijesu Sulejmanova

Ovo djela, ja ih se odričem,

Ovo djela jedino su vaša.

Sram vas bilo! brukate mi starost.

Znam ja, šta je: već vam dodijalo

Vječno moje ratovanje, svi se

Zaželjeste mira i harema,

Pa za mene ne hajete više.

Za to ste me i dovukli amo,

Da sahranim s mojom hrabrom vojskom

Slavu, kojom sv'jet sam ispunio.

Alaha mi! sve ću zlato, kojim

Zajazih vas, istjerat vam na nos.

Do sad mene nije zadržala

Nikakova protivnička sila:

Ne, nijesu ni gradovi tvrdi,

Ni planinski najkršniji klanci,

Ni to sinje, nepregledno more.

Sokolović.

(Za se.)

Zaboravlja Kiseg-grad i Maltu!

Sulejman.

A sad evo skoro mjesec dana

Kako čamim pred dimnjakom ovim,

Što Sigetom zovu!... Proklet bio!

Proždrio mi je toliko junaka,

Da od njinih kosti mogao bih

Drugi Siget podignuti. Alah!

Da se kogod usudio reći,

Da me ovdje ta sramota čeka,

Bio bih mu jezik iščupao.

Sokolović.

Božja sjenko, gospodaru svijeta,

Tvoja slava ne daje se ničim

Pomračiti ko ni vječno sunce.

Sa nedaće ove nenadane

Mi, robovi tvoji, svi u duši

Svi cvilimo, ali i žestokom

Svi gorimo željom, da palu nam

Osvetimo pravovjernu djecu,

I vratimo tvom oružju sjajnost.

Zapovjedaj, svi ćemo do jednog

Izginuti. Nu dopusti molim,

Da ti skromnu primjedbu podnesem.

Sulejman.

Samo da mi ludo što ne rekneš!

Sokolović.

Ja sve mislim da smrdljive ove

Baruštine više nego išta

Satiru nam vojsku, pa da treba

Izvesti je na čistiji vazduh.

Sulejman.

Smrad i tebe da bi ugušio!

Tim riječima šta hoćeš da kažeš?

Da odstupim od Sigeta, je li,

I sramno se povratim u Stambol?

Sokolović.

Da se pravo podigneš na Maksa,

I satreš ga dok još nije silu

Svu sabrao. Tad će i Siget pasti.

Sulejman.

Da se na Maksa dignem, a za sobom

Trag ostavim tolike sramote!

Nu Mehmede, kud ti ode pamet? ...

Ovdje, ovdje, da znaš, poginuću

Sa posljednjim mojim janjičarom

Prije nego poslušat taj savjet.

Hajd' Alijo, kreni čete, s njima

Na sve strane udri; kada jedne

Umore se, ti za njima druge

Odma' tjeraj na bedeme, ne daj

Razbojniku onom u Sigetu

Ni da oka ima kad otvorit.

Znaj, Alijo, na kob ovog dana

Mnogo držim; teško tebi, ako

Kob mi pronevjeriš! na dan ovaj

Ja porazih na Muhačkom polju

Ljudevita kralja, na dan ovaj

Ja osvojih Beograd i Budim,

Na dan ovaj hoću da osvojim

I majušni Siget. Ti u njemu

Prenoćićeš, il' tako mi dina!

Visjeti ćeš pred šatorom ovim.

(Odlazi Portug. Sultan se izvraća na divan.)

Ferhad-paša.

Zlo je caru!

Sokolović.

Ne pristupaj; snagu

Iscrpao govorom žestokim,

Pa se odmara. Još kucnuo nije

Njegov trenut.

Ferhad-paša.

Nije ni daleko.

Osman-paša.

Već topovi gruhaju, ... i odmah

Vraća mu se snaga!

Sulejman.

Mehmede, ...

Šta t' upitat htjedoh?. .. da, sjećam se.

Ti mi reče za pribjegu nekog.

Sokolović.

Čeka da ti nogama pripadne.

Sulejman.

Pribjegama nije vjerovati,

Miloša se na Kosovu sjećaj.

Sokolović.

Ovaj nit je Srbin, niti Hrvat,

Nego meke Italije čedo;

Vješt oružju, a islama željan,

Doveo je sa sobom i ženu.

Sulejman.

Da ga vidim.

(Izlazi Osman.)

Ti, Ferhade, idi

I na borbu pazi, pa kad vidiš

Da osmanska zastava se vije

Na Sigetu, dodji da mi javiš.

POJAVA SEDMA.

SULEJMAN i SOKOLOVIĆ. Ulazi OSMAN sa MLEČANINOM.

Ovaj podalje od Sultana klekne na jedno koljeno i duboko se sagne.

Sulejman.

Ispravi se, da ti lice vidim.

- Odvratno je.  Iz koga si mjesta?

Mlečanin.

Iz Mletaka, slavni gospodaru.

Sulejman.

Tvoji Mleci oholi su mnogo,

I ja ću ih stjerati na posluh.

A za što si otud pobjegao?

Mlečanin.

Ne pobjegoh, već otidoh voljno.

Sulejman.

Da u službu tog Zrinjskoga stupiš!

Što nijesi k meni pravo doš'o?

Mlečanin.

Još me lani poznao knez Zrinjski,

I k sebi me uzeo u vojsku,

Da upravljam vatrom iz topova.

Sulejman.

Ha! vješto si njega poslužio,

Ali meni zadao sto jada;

Ti si kletim tvojim topovima

Kosio mi čete janjičarske,

I junačkim njinim tjelesima

Ispunio sve opkope gradske.

Trebalo bi da te sad nagradim,

Kao što si zaslužio, kocem.

Mlečanin.

Bio bih ga rado ostavio

Još onoga časa, kad tvoj paša

Ponudi nam za predaju grada

Sve milosti tvoga veledušja;

Nu sa ženom bijaše mi teško

Umaknuti, a prilika zgodna

Čim s' ukaza, ja je ne propustih.

Sulejman.

Budi hrabar i vjeran mi vitez,

Pa t' izostat moja milost ne će

A da si mi još doveo agu,

Miloga mi agu janjićarskog,

Svega bih te, valah, pozlatio.

Mlečanin.

Na to mišljah, al' mi ne bi možno;

Bdi nad njime vojvoda Sečujac.

Sulejman.

Da li sa njim bar postupa blago?

Mlečanin.

Kao junak sa dobrim junakom.

(Ljeposava pred šatorom viče.)

Ljeposava.

Morate me pustiti unutra...

Ubijte me, ali ne tjerajte.

Sulejman.

Ko to viče?

Sokolović.

Čini se glas ženski.

Mlečanin.

(Za se.)

Boga mi je ona! šta ću sada?

Ljeposava.

To vam velim: prevaren je ljuto

Car Sulejman; imam važnih stvari

Da mu kažem.

Mlečanin.

Glas je moje žene.

Žalosnica! valj'da sad podl'ježe

Običnim joj istupima uma.

Sulejman.

Uplašen si nešto! ... ja s ludima

Najradije obćim; uvedi je.

Osman pašo.

Mlečanin.

(Za se.)

Ujela me zmija!

POJAVA OSMA.

Predjašnji. OSMAN-PAŠA uvodi LJEPOSAVU. Kašnje dolazi FERHAD-PAŠA.

Ljeposava.

(Klekne pred Sultana.)

Bog, svih ljudi otac, sa zvjezdanog

Svog prestolja bdi nad vječnom pravdom,

A na zemlju šilje vladaoce,

Da mu pravdu ljudima dijele.

Ud'jeli je i ti meni tužnoj,

Ud'jeli je, moćni padišahu.

Ja j' u tebe iz prašine prosim.

Sulejman.

Ako j' ova luda, tad i ja sam.

Ljeposava.

(Ustaje.)

Šta? rekoše tebi, da sam luda!

Ko je, ko je taj nesrećnik?

Sulejman.

Eto,

Tvoj muž licem.

Ljeposava.

Mlečanin! . . . zar ovaj

Muž je meni?. . . Ako ne poludjeh,

To doista poludjeću sada,

Taj muž meni?

Sulejman.

Nego šta je?

Ljeposava.

Prije

U mutni ću baciti se Almaš,

Da s' udavim u njegovom blatu,

Uletjeću prije medju zvijeri

Najdivljije, da me svu rastrgnu,

Nego što ću toj skitnici svjetskoj

Žena biti. ja, ja njemu žena!

Sulejman.

Pa kako si sa njim amo došla?

Ljeposava.

Čuj, padišo, svu prijevaru groznu.

Djevojka sam, vojvodi Sečujcu,

Koji prvi do Zrinjskoga sjedi,

Kći rodjena, a s vitezom mladim

Juranićem zaručena skoro.

Sulejman.

Je l' tvom ocu aga janjičarski

Na čuvanje predat?

Ljeposava.

Jest, i oba

Kao stara dva prijana živu.

Sulejman.

Sad nastavi.

Ljeposava.

Tvoj je aga nama

U sužanjstvo zapao, a tebi

Moj brat, mladi Vojislav Sečujac.

Toga brata ljubim ja kan' oči,

Pa tugovah za njim neprestano.

Nevaljalac ovaj golemom se

Hojom tugom hitro koristeći,

Uvjeri me, da ću brata lako

Izmoliti, ako s njim zajedno

Amo dodjem. Vjerovah mu tužna,

Jer ne sumnjah ni o čem, i dodjoh.

A kad jutros, on dojuri k meni

Sav veseo, i javi mi da je,

Nabavivši konje, brata krišom

I druga mu u Gjur otpravio.

Sulejman.

Šta, šta ?!

Mlečanin.

(Za se.)

Sad propadoh.

Osman-paša.

(Za se.)

Ova ula

Lagao je na sve strane.

Ljeposava.

Tada

Otkrije mi svoju stidnu ljubav,

Koju s gnjevom i gnjušanjem odbih.

Nu on vikne da ću i na silu

Ostat ovdje, i žena mu biti.

To je tako bilo. Oh, molim te,

Zakloni me ko milostiv otac.

Sulejman.

Šta na ovo veliš ti?

Mlečanin.

Već rekoh,

Da ludosti ona podliježe.

Sulejman.

Sve ću odmah na čisto izvesti.

Osman-pašo, dovedi joj brata.

(Odlazi Osman-paša.)

Ja vjerujem curi. Ej, Mehmede,

Sta mal' prije rekoh? tim kaurskim

Pribjegama nije vjerovati.

(Ulazi Ferhad-paša.)

Ti se vraćaš s pokunjenom glavom!

Ferhad-paša.

Prvi juriš ne ispade srećno;

Drugi će se odmah nastaviti.

Svaki Turčin kao lav razjaren

Nestrpljivo čeka da mu trube

Znak podadu.

(Vraća se Osman-paša.)

Osman-paša.

Doista Sečujca

I druga mu nestade iz stana.

Sulejman.

Nek oružje umukne za časak,

I svaki se juriš zaustavi;

To Portugu, Ferhad-pašo, javi,

Pa se vrati odmah.

(Ferhad-paša odlazi.)

Ti, Osmane,

Otpratićeš tu djevojku u grad,

I ocu je predav reći ćeš mu,

Da uz sina i ćerku mu vraćam,

A on meni da ko častan vitez

Vrati moga janjičarskog agu.

Ljeposava.

Milostivi padišahu, ja ti

Za to jemčim vjerom i poštenjem.

Sulejman.

Al', Osmane, prije nego kreneš,

Kovarnoga ovog najamnika,

Koji me je prevariti htio,

Daj dželatu, da mu smakne glavu.

Mlečanin.

Milost, milost! ja u Islam stupam.

Sulejman.

Islam čista j' vjera Alahova,

Pa odbija taki gad od sebe.

Da se odmah izvrši moj nalog.

Ljeposava.

(Mlečaninu.)

Bog i Sultan pravični su, vidiš;

U svoju si zapleo se mrežu.

Mlečanin.

Oh prokleta da si! što me ubi?

Ljeposava.

Zbogom, care, zahvalnost ti vječna!

(Odlazi Ljeposava; za njom Osman-paša sa Mlečaninom.)

Sulejman.

Moj vezire, u naših Turaka

Da l' ovakih ima djevojaka?

Sokolović.

Valah, nema.

Sulejman.

A šta veliš, . . . moji

Janjičari, koji od kad agu

Izgubiše, klonuli su duhom,

Kad pred sobom opet g' ugledaju!

Proroka mi! zbrisaće taj Siget

Kao s dlana malo sitna brašna.

POJAVA DEVETA.

SULEJMAN i SOKOLOVIĆ. FERHAD-PAŠA. na vratima.

Sulejman.

Ferhad-pašo, udji. Sad smo sami

Pa slobodno ispričat mi možeš,

Kroz što prvi juriš zlo ispade.

Ferhad-paša.

Živa vatra pustih tih hajduka

Pokosi nam sve jurišne čete.

Još napada ne bi nikad žešćeg,

A ni žešće turske pogibije.

Sokolović. -

Led t' ubio! ne će tako biti.

Ferhad-paša.

Ni drugi se nije živ vratio.

Sulejman.

Sta! ni drugi? ... Srce će mi pući ...

Ah, nesrećni moji janjičari!

Dovedoh vas amo na klanicu!

Alahu sam skrivio bez sumnje,

Pa me kazni svojim strašnim gnjevom.

Pošlji nalog, Mehmede, u Stambol,

Da se mole dan i noć svi moji

Pravovjerni po džamijam carstva

Srce će mi, srce će mi pući.

Nu šta radi Portug taj? šta radi?

Tako ludo za što da na juriš

Šilje čete? je li pobjesnio? ...

Zovni mi ga.

Ferhad-paša..

On pred njima bješe,

I na žestok hrabraše ih juriš.

Sulejman.

Zovni mi ga ... što tu stojiš, glavom

Klimajući? Alaha mi! sada

Skinuću je tebi sa ramena.

Ferhad-paša.

Ovo ti je, moj padišo, volim

Da je skineš, neg' od mene čuješ...

Sulejman.

(Ustavši.)

Šta, šta?

Ferhad-paša..

Vijest je huda.

Sulejman.

Il' je Portug poginuo?

Ferhad-paša.

Poginuše mnoge

Vrijedne paše, pored njih i Portug.

Sulejman.

Ha! i Portug! ... reče li ti Portug?

Čuj, Mehmede, Portug poginuo!

Sokolović.

Neizmjerna, nenaknadna šteta!

Sulejman.

Hrabri, umni Portug moj! ... Prokletstvo!

(Pada na divan ostraga.)

Ostavlja me sreća ... Portug vjerni!

Alah, Alah! I ja, ja upravo

Njegovoj sam smrti kriv! bezumna

Moja prijetnja. ako grad ne uzme ...

I vjerova! tako li me malo poznavaše!

Ferhad-paša.

Iz desnice mrtve

Kauri mu jedva istrgoše

Osmanlijsku zastavu.

Sulejman.

(Hoće da ustane, nu ne može.)

Šta reče?

I zastavu moju? Portug mrtav,

A zastava turska u rukama

Tih kaura! ... na štetu sramota!

U srce sam pogodjen ... sramota!

(Povali se po divanu.)

Sokolović.

Ferhad-pašo, trči po ljekara;

Tu j' u zadnjoj šatri.

(Dotrči ljekar.)

Ljekar.

Evo mene.

Sokolović.

Pomozi mu, ako znaš za Boga ...

Gospodaru!

Sulejman.

Sta to biva! ... Umr'jeh ...

Ti Mehmede, ti me ne daj ... Umrijeh ...

Portug ... moja zastava ... ah, Siget!

(lzvrće se mrtav.)

Ljekar.

Već nikakve pomoći tu nema,

Padišah je, veliki Sulejman,

Odletio proroku u dženet.

Ferhađ-paša.

Alah, Alah! kan' udaren gromom!

Ljekar.

Svakog časa bojati se bilo

Tog zla grdnog, ali neminovnog.

Sokolović.

(Po kratkom šutanju.)

Murat prvi na Kosovu polju,

A Sulejman pod Sigetom gradom!

Sudba, strašna sudba! Al' je Murat

U pobjedi slavno poginuo.

A Sulejman tužno u porazu.

Ipak, ma da mrtva, ne će njega

Ugledati Stambol postidjena:

Ja ga tamo ne ću odnijeti,

Dok mu Siget ne bacim pred kivot,

I duši mu velikoj na kurban

Ne podnesem sve sigetske borce.

Nad mrtvim se njegovim tijelom

Na to kunem. - Zatvorite šator. _

Smrt njegova sve do gradskog pada

Ostati će cijeloj vojsci tajna;

Koje oda, taj će platit' glavom.

(Pada zavjesa.)

ČETVRTI ČIN

POJAVA PRVA.

Dvornica. Vojničko vijeće svršuje se; u njemu su ZRINJSKI, SEČUJAC, ALAPIĆ, PAPRATOVIĆ, ORŠIĆ, JURANIĆ i mnoge druge vojvode.

Zrinjski.

Mišljenja sam vaša saslušao;

Složna su vam, složan i ja s njima.

Ma da rastu svaki dan teškoće

I sve više boraca gubimo,

Branićemo Siget postojano

I kraljevu dočekati pomoć.

Što su o njoj neki posumnjali

I nemarnost prebacili kralju,

Ne bih rek'o da su pogodili.

Kralj Maks nije nemaran, još manje

Plašljiv; on je mudar, pa sa cijelom

Silom čeka najzgodniji trenut;

A taj, mislim, da se približio.

Padišina pod Sigetom vojska

Stradala je kako jošte nikad;

Duh klonuo, klonuo joj ugled,

Pa već mnogo ne zadaje straha.

A inače - došla nama pomoć

Il' ne došla, - mi ćemo svi ovdje

Vitešku nam ispuniti dužnost.

Je li tako?

Mnogi.

O tom nema sumnje.

(Ulazi Črnko.)

Črnko.

Naša straža javlja da se čuje

Pod bedemom Nadaždevim lupa.

Zrinjski.

Možda Turci potkopavaju ga.

Idem, da se uvjerim na mjestu.

Ti medju tim, Alapiću, primi

Osman-pašu, koji tamo čeka.

(Otide.)

Sečujac.

Taj jamačno predaju će opet

Predlagati. Lukav je padišah,

Ugodna nam poslanika šilje.

POJAVA DRUGA.

Predjašnji. ALAPIĆ uvodi OSMAN-PAŠU.

Osman-paša.

Da ste zdravo, hrabri Vitezovi!

Juranić.

Srdačan ti naš otpozdrav, pašo!

(Svi ustaju i s njim se rukuju.)

Osman-paša.

Al' ne vidim medju vama kneza!

Sečujac.

Sad će doći. Ti medju tim sjedi,

A upravo ovdje pored mene.

Turke rado ne gledamo, ali

Osman-paša dobro je uvijek doš'o.

Sinu si mi vratio slobodu;

Amo ruku, od srca ti hvala.

Osman-paša.

Ja se za to baš poigrah glavom:

Hvala Bogu te ispade dobro.

Sečujac.

A šta radi aga moj?

Osman-paša.

Tvoj sužanj?

Valah, nikad ne otvori usta,

A hvalama da te ne obaspe.

Sečujac.

Za čudo ga bijah zavolio.

POJAVA TREĆA.

Predjašnji. Vraća se ZRINJSKI; svi ustaju, a on ide pravo OSMAN-PAŠI, i pruza mu ruku.

Zrinjski.

Osman-pašo, rado t' u Sigetu

Opet vidim.

Osman-paša.

Valah, kneže, ne ću

Da ti laskam, ali i ja rado

K tebi dodjoh, a medj' ovim tvojim

Vitezima osjećam se bolje

No i tamo medju Osmanlijam.

Zrinjski.

Ne bi čudo bilo; po vjeri si

Samo Turčin, po krvi našinac,

A krv jače zuji no i vjera;

Ne izm'jeni prve, drugu možeš.

Osman-paša.

Baš je tako.

Zrinjski.

(Sa osmijehom.)

Pa ti zašto ne bi

Vratio se vjeri pradjedovskoj,

I ostao ovdje medju nama?

Osman-paša.

Da ostanem s vama, i propadnem?

Mlad sam, kneže, ne mre mi se jošte.

Zrinjski.

Dakle, misliš, da nas propast čeka?

Osman-paša.

Je li možno da je i sam ne vidiš?

Podgradja si oba izgubio,

U njima ti hrana izgorjela,

Izginula boraca množina,

Tek stotinjak koji da ti ostaje.

Zar sa njima grad ćeš obraniti

Od osmanske neiscrpne sile?

Pa kako ti i sam grad već stoji?

Većinom su kuće popaljene,

Sve zidine pola razorene;

S teškom mukom od topova naših

Već možete i pristupat k njima,

A kamo li opravljat ih brzo

Jošte malo, pa će kraj bit svemu,

Potkopom će dići vas u vazduh.

Zrinjski.

I radite već na jednom; sam se

Ovog časa uvjerih o tome

Osman-paša.

A ja, vidiš. ne krijem ti tajnu.

Da bi barem u spoljašnju pomoć

Još ti nade bilo; al' je nema:

Doznadosmo pouzdano, da je

Car Maks htio krenut' amo vojsku;

Htio za tim pod Ostrogon pasti,

Da bi silu od vas odvukao

Nu vojvode ni jedno ni drugo

Ne daše mu a od veljeg straha

Da ne bude satrta mu vojska.

Te padiši put otvoren k Beču.

Pa kad stvari tak' očajno stoje,

Šta s predajom da oklevaš, kneže?

Je li tebi do junaštva? valah!

Dosta ga je, i suviše bilo;

Je l' do slave? stekao si taku,

Da ti na njoj zavide i Turci.

Sad ostaje samo, da pokažeš

Svijetu mudrost, a pokazaćeš je,

Ako sebe sačuvaš i ove

Vitezove, a opet svom kralju;

Zrinjski.

Čuo sam te; sad ti počuj mene.

Ne ću da ti o Bakiću pričam,

Tom junaku čudnom, ispred čije

Male čete golema je vaša

Pobjegnula sunovratno vojska;

Nego ću ti u kratko ispričat

Što se zbilo u ugarskoj zemlji

Kad ti bješe još nejako dijete.

Prije trideset i četiri ljeta

Car Sulejman bješe se ko sada

Na Beč dig'o s četama bezbrojnim:

Naišavši putem na grad Kiseg (Kőszeg),

Taj naumi najprije da otme.

Malen gradić, posada još manja,

Tek trideset osam konjanika,

A ostalo sve orači sami

Dobjeglice iz okolnih sela;

Njih na broju do sedam stotina.

S takovima padišinoj sili

Stade junak Senjanin na suprot,

Moj imenjak Nikola Jurišić.

Silna vatra iz turskih topova

Pogorje mu kuće sve u gradu,

Prolomi mu zidine, na koje

Vi dvanaest popeste se puta,

I svrgnuti svedj u opkop bjeste.

Grad mu onda s trinaest prokopa

Podroviste, nasuste ih prahom,

Koji kada planu, zid se sruši,

A na onu grdnu provalinu

Nagrnuvši zbijene vam čete

U grad prodru. Iz grada ih hrabri

Moj imenjak izjuri, množinu

Posjekavši. Ta je čudna borba

Potrajala tri sedmice dana

I dva više. Sulejman silni

Tad odstupi; a s tolikom vojskom

Da se stidno ne vrati u Stambol,

Obori se očajan i kivan

Na slavonsku ravnu pokrajinu.

Sta na ovo, Osman-pašo, veliš?

Osman-paša.

(Po kratkom muku.)

Da Jurišić ne imaše sina

Zarobljena, kneže, od Turaka.

Zrinjski.

Zarobljena sina! čudno zboriš.

Osman-paša.

Tebi čudno, meni istinito.

Zrinjski.

Zarobljena sina! izjasni se.

Osman-paša.

Poznaješ li ovaj grb?

Zrinjski.

Šta vidim!

Grb je ovo moga doma ... kako

Dopade vam šaka?

Osman-paša.

S tvojim sinom.

Zrinjski.

Ti sramotno, drzovito lažeš.

Osman-paša.

S tvojim sinom, opet velim; vjeruj

Kako hoćeš, tim stvar ne mijenjaš.

U Baranji kada lov lovljaše

Uhvate ga iz zasjede Turci,

I dostave noćas padišahu.

Zrinjski.

Jeste, moje sve lovačke puške

Grb ovaki na kajasu nose.

Osman-paša.

Nije l' ime tvomu sinu Juraš?

Zrinjski.

(Očajno.)

Juraš! Juraš!

Alapić.

O nesreće grdne!

Osman-paša.

Plav je momak, ko djevojka krasan.

Zrinjski.

Juraš! Juraš!

Sečujac.

Ha, onakav dječak!

Zrinjski.

Vaj, nesrećnik, da loviti ide,

Kad lutaju po Baranji Turci! ...

Moraju ga meni povratiti.

Kolik otkup ištete za njega?

Osman-paša.

Jedan samo, mogućan je, kneže.

Da daš zlata, koliko god težak

Grad je Siget, Sultan ga ne prima;

Već Sigetom samim sina možeš otkupiti.

Zrinjski.

Da grad kraljev predam?

Sulejman je li poludio?

Sečujac.

Čudan li je, nedostojan predlog!

Zrimjski.

Tudjom stvarju da otkupim svoju?

Siget! da bi svojemu ga kralju

Održali, dadoše svoj život

Već toliki hrabri Vitezovi,

Pa i ovi gotovi su dat' ga;

A ja da taj skupocjeni zalog

Zamijenim sinom? ... Stid, stid bilo

Sulejmana! lupežima samo,

Samo podlim izdajicam taki

Uslovi se mogu postavljati.

Neka ište moj ma koji zamak,

Nek i milo zaište mi Zrinje,

Daću mu ga, nu Sigeta ne dam.

Osman-paša.

Grad opali i već izgubljeni

Ti za krepka ne daš mlada kneza,

Koji može mnogo bolje kralju

Poslužiti!

Zrinjski.

Ja Sigeta ne dam.

Osman-paša.

Nego voliš gledati pred njime

Nabijena sina svog na kolac?

Svi.

Oh!

Zrinjski.

Na kolac?! ... Ne, ti to ne reče.

Osman-paša.

Sulejman to je odlučio.

Zrinjski.

Mog Juraša? sina mog na kolac?

Svi.

To j' užasno!

Zrinjski.

Tom čovjeku groznom

Gdje je srce? gdje je srce, pitam,

Toj zvijeri u ljudskom obliku? ...

Oh, oh, ljudi, čuste li? na kolac!

(Pada na stolicu.)

Alapić.

B'jedan otac! krši mu se srce.

Papratović.

Al' boga mi, mrzne i u nama.

Sečujac.

Vi s krivcima samo postupate

Na taj zvjerski način, a postupit

Ne možete sa nevinim knezom,

Kog' u boju nijeste zarobili,

No u lovu, i to iz zasjede

Osman-paša.

Vojvodo, dajem ti za pravo,

I ako je zasjeda u ratu

Dopuštena. Ja poslanstvo teško

Vršim danas, i da je do mene,

Pustio bih, valah, mladog kneza

Bez ikakva otkupa; nu znaješ

Osmanlije, oni će na kolac

Nabiti ga tako, da na njemu

Mučiće se nesrećnik tri dana,

Dok od muka i glada ne skonča.

Alapić.

Ha, Osmane grozni! takvu sliku

Predočavaš nesrećnomu ocu?

Zrinjski.

(Skače na noge.)

Živoga mi Boga, Osman-pašo,

Na nj i ja ću tebe nataknuti.

U rukama imam te. Za kolac

Nek je kolac, i za glavu glava.

O proklete Osmanlije, ovo

Vaš je nauk: kovarstvima svojim,

Sverjepstvima, svim grozama pakla

Potopiste svijet, okužiste

Ćovječanstvo ... ovo je vaš nauk.

Osman-paša.

Kneže Zrinjski, očajnu ti žalost

Ja dohvatam, poimam i jarost;

Nu na mene zašto da j' izliješ?

Ja ne dodjoh amo ni uhvaćen

Ni s dušmanskim kakvim umišljajem;

Tebi dodjoh na junačku vjeru,

Pod zaklonom osvećenog prava;

Dodjoh, pošto tvom Vitezu jednom

I sestri mu i nedužnom drugu

Il' dobavih, il' slobodu spremih,

A sa svojom veljom opasnošću;

Dodjoh najzad, kada sam ne mogu

Tvog izbavit sina, da njegovog

Izbavljenja tebi put pokažem,

Pa zar mene tako da nagradiš?

Ti bi onda sto put grdji bio

I od samih Osmanlija, koje

Tol' žestoko žigošeš ... bi, valah.

Zrinjski.

Bio proklet ovaj rat! oh proklet!

Sečujac.

Ukloni se, Osmane, za časak,

Da medju sobom malo prozborimo.

(Osman se uklanja.)

Zrinjski.

Što god ukloni, vojvodo? šta smisli?

Bi li mene i ti svjetovao

Da grad predam? Ne dam ga, znaj naprijed:

Da su meni srce iščupali,

Manje bi me boljelo, no što me

I pomis'o samo na onaku

Smrt mog sina najmilijeg boli.

Grada ipak ne dam. Propao mi

Bijedni juraš, propala sva djeca,

Dom propao čitav, grada ne dam.

Sa njime ću i ja skoro pasti,

Pa će tako biti konac svemu.

Sečujac.

Moj Nikola, za grad ti ne velim;

Nu izvesti valjda ne ćeš prijetnju

Na nedužnom ovom poslaniku.

Isprati ga viteški; tim bolje

Možda biće i po jura našeg.

Zrinjski.

Da ga ispratim? ne ću više da ga

Ni očima vidim; grozan mi je.

Svojim bolom i gnjevom zanesen

Izrek'o sam bezumnih riječi,

Nu pred mene da već ne izlazi.

Otpravi ga brže, Alapiću.

(Pokriva rukama lice.)

Ab, moj Jure! . . . Dolaz tog čovjeka

Medju Turke, znak je smrti tvoje!

Vidim, kako hvataju te, silom

Tjeraju ti zašiljeni kolac

Kroz tijelo, a ti ... užasnuta

Staje mis'o ... grozno grozno grozno! ...

A ma, ljudi, imate li Boga?

Imate li srca? izbavite

Izbavite mog nesrećnog sina;

Kako vas je on ljubio, znate,

Izbavite ga.

Papratović.

Kako, jadni kneže?

Zrinjski.

Da, načina nema ... Ima, ipak.

Ko je junak, ko li je kršćanin?

Pa da odmah u stan turski podje,

I iz puške ubije ga prije

Nego što ga nabiju na kolac.

Juranić.

Ja ću, kneže.

Zrinjski.

O po Bogu brate!

Milostivo učinićeš djelo.

Ja sam, vidiš, nesrećan toliko,

Da ubistvo svoga sina prosim

Ko najveću milost.

Sečujac.

Grdna jada !

Juranić.

Nek most odmah spuste, da izidjem.

Zrinjski.

Trči ... Ali ... stani Lovro ... ti ćeš

Poginuti.

Juranić.

Ovdje ili tamo

Svakojako smrt me čeka. Idem.

(Čuje se grdan prasak.)

Zrinjski.

Šta bi ovo?

Sečujac.

Kao da zid pade.

Papratović.

Iz temelja grad se zaljuljao.

(Alapić u hitnji.)

Alapić.

Pošto bješe Osman izišao,

Potpališe Turci potkop, zemlja

Provali se u spoljašnjem gradu.

Iz provale suknu bijesno plamen,

Popucaše bedemi obližnji,

I jedan se sruši. Oni što se

Tu desiše, odoše u vazduh,

A ranjeni popadaše drugi.

Strah i lelek stoji svuda.

Zrinjski.

Sad će

Na sve strane bit juriša. Za mnom.

(Svi odlete.)

Sečujac.

Da se tamo desih bar sa ženom

I sitnom mi djecom, skončao bih

Bio zgodno, zajedno sa njima;

A ovako, sto mu vjera! ne ću,

Kad ustreba, ni branit ih moći,

Ni osvetit. To ne ide tako.

Moram smislit pa ma kakav način,

Da pošteno umrem. Sto mu vjera!

(Odlazi.)

POJAVA ČETVRTA.

Poljana u spoljašnjem gradu. Blizu je mjesto provaljeno, ali se ne vidi. Na poljani leže neki ranjeni, pored kojih žene plaču. Dolaze svi Vitezovi osim SEČUJCA.

Zrinjski.

Sve ranjene nosite odavdje,

Smjestite ih u grad unutrašnji,

Po kućama, u moj dvor, u toranj.

(To se vrši.)

Čim s' ugasi u potkopu vatra,

Iz njega će Turci pokuljati,

Uz bedeme drugi penjaće se,

A na prolom udaraće treći.

Ti, Ištvanfi, tu ostani s Ćakom,

Sa Kečkešem i s ljudima vašim ;

Daj dovući drvlja, slame, sve što

Zapaljiva nadje se u gradu,

I tim hrani što god dulje možeš

U potkopu plamen. A kada ti

Sve dogori, te izlete Turci,

Ubijaj ih, suzbijaj unutra,

Da zakrče potkop lešinama.

Povjeravam Gaši i Oršiću

Južni bedem, a zapadni vama,

Juraniću i Papratoviću.

Ja sam idem s mojima na prolom,

Da odbijam nasrtaje, koji

Najžešći će tamo biti. Braćo,

Držimo se na sve strane hrabro,

A ako bi do nevolje došlo,

Grad nutrašnji sklonište je svima.

Ah, moj Lovro, od pothvata tvoga

Sad ne može ništa biti. Juri

Nek milosni Bog pomogne! Zbogom.

(Svi se razilaze.)

POJAVA PETA.

Nastupa na poljaní živ pokret ljudi i žena. Nose grede, naviljaka slame, vode i.t.d. Čuje se boj svuda na okolo.

JURAIĆ, PAPRATOVIĆ, ALAPIĆ, ORŠIĆ i ZRINJSKI.

Kasnije FERHAD-PAŠA.

Prvi gradjanin.

Noge su mi kao podsječene,

Spusti na tle gredu tu, da dahnem.

Ti topovi ako m' i poštede,

Ogluhnuću od rikanja njinog.

Drugi gradjanin.

I topovi, i puške, i strijele,

Vika: Alah! i klicanje: jezus!

Pa sad evo i praskanje vatre,

Tek ako je ovako u paklu.

Hajde diži, pa nosimo dalje.

(Odlaže.)

Prva žena.

Vode, vode! južni kraj je grada

Sav planuo.

Treći gradjanin.

I na zapadnome

Dim se diže! požar, požar svuda!

(Otide.)

Druga žena.

(S vodom.)

Ni voda ga sva almaška ne bi

Pogasila.

(Otide.)

Dijete sa babom.

Bjež'mo, babo, bjež'mo.

(Odlaže.)

(Sa. zapadne strane dolazi Juranić i Papratović
sa golim sabljama u ruci; uz njih su vojnici usplahireni.)

Papratović.

Suzbiše nas, bedem prevališe,

Paše mnogi naši. Ali, Lovro,

Ne dajmo se; opet na njih juriš.

Juranić.

Hajd', sokole, opet. Ko je junak,

-Nek udari s nama.

Vojnici.

(Idući za njima.)

Slava krstu!

(Dolaze Alapić i Oršić s južne strane.)

Alapić.

Ha! žestoka boja! ... Ti si ranjen!

Oršić.

Još mahati mogu sabljom; juriš!

Alapić.

Kud? u plamen! ... taj nas je otjerao,

A nijesu Turci.

Oršić.

Turci će se

Iza njega brzo pojaviti.

Alapić.

I tad ćemo dočekat ih ovdje.

Gle! Zrinjskove nose ranjenike.

Sta knez radi tamo?

Ranjenik.

(Prolazeći.)

Sa proloma

Već ga dvaput potisnuli Turci,

I on dvaput kroz prolom ih vanka

Istisnuo.

(otide.)

Alapić.

Za njega se bojim:

Štedio se nije nikad, sada

Još će manje očajan onako.

Oršić.

Ulicom se onom načinio

Svod ognjeni od kuća što gore,

A neki se ispod svoda hitno

Probijaju.

Alapić.

Naši su: Juranić

Sa drugarom i nešto vojnika.

Juranić.

Jedva smo se živi proturili.

Gle! i vi ste ovdje? društvo vam je

Umaljeno! Opasno stojimo.

Papratović.

Gdje je Zrinjski? je l' još na prelomu?

Alapić.

Uvijek tamo kano stanac kamen.

Papratović.

Grad spoljašnji sav je u plamenu,

Svud bedeme Turci prevaljuju;

Ako brže ne odstupi, on će

Bit' odsječen od nas i poginut',

Il' u vatri, il' od turske sablje.

Leti, to mu javi.

Alapić.

Poznaješ ga,

Ne će htjeti.

Papratović.

Mora. Hodi sa mnom.

(Svijet bježi; čuje se vika: Alah!)

Juranić.

Na most, na most, u grad unutrašnji.

A mi, braćo, svi na Turke složno:

Za krst i za kralja!

Vojnici.

(Lete za njim i kliču:)

Ura!

Turci.

(Iz daleka viču z)

Alah!

(Dolaze Alapić, Papratović i Zrinjski sa svojim vojnicima.)

Zrinjski.

Još nikada ovako nijesam

Uzmicao; da bi u vas oba

Udarila munja, što mi ove

Zaplašiste neustrašne borce!

Tu stanimo, da bar koju glavu

Još odsiječem; ispod moje sablje

Mnoge danas odletješe, ali

Još sam žedan pogane im krvi.

Tamo vidim, da se naši bore;

Idem k njima, a vi kad odotud

Sad nagrnu Turci, oprite se

S vojnicima mojim.

(otide.)

Alapić.

Poginuće!

Poginuće!

Papratović.

Svako je junaštvo

Već zališno, i vrijeme krajnje

Da s' odavdje povučemo.

Alapić.

Turci

Sa proloma žurnim krokom idu.

Zadrži ih ti, Papratoviću,

Dokle kneza trgnem ja iz boja.

Papratović.

Jošte jednom, hrabro naprijed, ljudi!

(On udara. Zrinjski se vraća, a za njim Juranić i Oršić sa svojim borcima.)

Zrinjski.

Alapiću, sad na most!

Alapić.

Ti prvi;

Prethodi nam, inače mi ovdje

Daćemo se svi ubiti.

Juranić.

Kneže,

Ti, ti prvi.

Zrinjski.

Onda na most za mnom.

(Odlaze. Papratović odstupajući zadržava svoje gotove da bježe.)

Papratović.

Ne bojte se, no uredno k mostu

Odstupajte.

Prvi vojnik.

Most je sav zakrčen,

A 'Turci nas sustižu.

Papratović.

Ja moram

Prokrčit vam stazu.

(On ide naprijed k mostu i iščezava; ali zadnji vojnici još se vide, a Turci u masi dolaze.)

Ferhad-paša.

Drž' se, krste!

Sa njima se, Turci, izmiješajmo,

Da zajedno unidjemo u grad.

Ha! digoše kleti most! Al' ovi

Zaostaše. Sve ih isijecimo.

Prvi vojnik.

Ginut nam je, ali ćemo skupo

Prodati vam glave.

Drugi vojnik.

Smrt u Turke!

(Napadaju jedni na druge. Zavjesa pada.)

PETI ČIN.

POJAVA PRVA.

Soba. Na stolu ima više papira, a drugi papiri leže oko stola na zemlji. ZRINJSKI za stolom sjedi udubljen u žalosti.

Zrinjski.

Moj, moj Juraš! moj nesrećni Juraš! ...

Jamačno je svršio do sada;

Jamačno je mučeći na kocu

Smrtne muke proklinjao oca,

Što ga' nije izbaviti htio,

A mogaše. Pa sva žrtva na što?

Da ne više, no četiri dana

Grad održim. Rug užasan kobi!

(Ustaje lupnuv o sto rukom.)

Ne ću više na njega da mislim,

Ni na njega, ni drugu mi djecu,

Ni kneginju tužnu. -- Dom, dom Zrinjskog!

Sve taština ljudska, sve taština;

Dom je svjema tijesan grob i mračan,

A ta slava šum prolazna vjetra.

To uvidjam na posljednjem času.

POJAVA DRUGA.

Predjašnji. Stupa na vrata pribjega BOŠNJAK.

Zrinjski.

Zvao sam te, zemljače; vješt čovjek

I odvažan, od kad si u Siget

Uskočio, zadužio si me

Uslugama mnogim; jednu da mi

Još učiniš.

Bošnjak.

Sluga sam ti uvijek.

Zrinjski.

Ti znaš turski, još navuci tursko

I odijelo, pa se na konopcu

Niz bedeme spusti, kao da si

Zarobljenik, koji od nas bježi.

Kada budeš u taboru turskom

Doznati ćeš, šta bi s mojim sinom

Ako visi jošte živ na kocu,

Noću g' ubij, a visi li mrtav,

Kradimice tijelo mu skini

I duboko pokopaj u zemlju,

Da se njime gavrani ne hrane.

Bošnjak.

To ću učinit, ma stalo me glave.

Zrinjski.

Odmah za tim priliku uluči

I odjezdi u Gjur caru Maksu;

U ruke ćeš predat mu to pismo.

Kad to svršiš, okreni se pravo

K zamku Zrinju i kneginji predaj

Ovo drugo. Kod nje i ostaćeš.

Evo t' ovdje pet stotin' zlatica,

Neka ti se u potrebi nadju.

Bošnjak.

Svijetli kneže, to je velik novac.

Zrinjski.

Nije velik za usluge tvoje;

Dovrši ih, pa ti srećan bio.

Bošnjak.

Desnicu ti ljubim.

Zrinjski.

Put ti srećan.

(Odlazi Bošnjak.)

Care Makse, kod tolike vojske

Pustio si da propadne Siget!

Ja sam dugo upirao k Gjuru

Željan pogled, bi li t' ugledao,

Hrabrio sam do posljednjeg časa

Ove vjerne viteze ti nadom,

Ali ti ne dodje. Za pad grada

Sad Zrinjskoga kriviti ne možeš;

A ne krivim ni ja tebe uprav;

To je glupih tvojih savjetnika

Djelo sramno, nepojmljivo djelo;

Njih upitaj, zašto ključ Ugarske

Iz carskih ti istrgavši ruka

Baciše ga Turcima pred noge.

Sav spoljašnji posao opremih;

Ostaju mi sada unutrašnji.

(Uzimlje sa stola papir.)

Sam ovaj sam spisak zahtjevao,

A mrzi me da ga čitam ... ipak

Moram znati, s kime na smrt idem.

(Čita :)

„Od vojvoda sposobnih za borbu

Još ostaju Alapic i Kobač,

Papratović, Oršić i Patačić,

A od mladjih plemića Ištvanfi,

Novak, Kečkeš, Juranić i Čaki.“

I već niko! gdje su oni drugi?

Gdje toliki moji sokolovi?

Svi u crnu polegoše zemlju!

Junačko je jedno pokoljenje

Sve satrto. Užas! ... A koliko

Još od prostih boraca. je živo? ...

Ni tri pune stotine! a bjehu

Tri tisuće! i boraca kakvih!

Ja načinih oko sebe pustoš!

Al' ujedno i Turcima groblje,

Strašno groblje, koga kad se sjete,

Morati će uvijek da se zgroze:

Njih do tridest tisuća je palo,

I Boga mi, sve junaka vrlih.

Nek se danas završi ta duga

Kobna žrtva. Već se radja sunce.

Sa istoka sad me obasjavaš,

Al' ni zaći ne ćeš, a krvavu

Obasjaćeš moju tjelesinu.

POJAVA TREĆA.

ZRINSKI. Ulazi hitno ČRNKO.

Črnko.

Gospodaru, od ognjenih strijela

I gjuladi, što bacaju Turci,

Plamen nam se prihvatio krova,

I počinje širit se po gradu.

Gasiti ga moramo što brže.

Zrinjski.

O moj Črnko, svakojako drugi,

I to skoro proždrijeće nas plamen.

To ne gasi, nek slobodno gori;

Nego trči te mi zovni Grašu.

A za tim ćeš amo donijeti

Sve haljine moje skupocjene;

Sve oružje, sve nakite vojne,

Zlato, srebro i kamenje drago.

Črnko.

Da donesem amo, il' da sklonim

U podrume?

Zrinjski.

(Sa osmjehom.)

Ne, ne, Črnko; amo.

Što izbeći oči? požuri se.

Črnko.

(Odlazeći, za se.)

Kuku meni! vidim već šta smjera.

Zrinjski.

Kao da se domišlja ... Moj Črnko!

Nije za boj vrijedan, nu razuman,

I u službi okretan, a meni

Sa svim odan kao vjerno pseto.

(Dolazi Alapić.)

Alapić.

Još ne svladah požar. Turci hoće,

Moj ujače, da te živa sprže;

Ukloni se što brže odavdje.

Zrinjski.

To i hoću. Ti medju tim izdaj

Odmah nalog, da što god u gradu

Ima naših znaka i zastava,

Sve to snesu na poljanu gradsku,

I na jednu gomilu tu metnu.

Jedna samo i to crna, nek se

Ko znak smrti istakne na kuli.

Valja da mi na poljanu skupiš

Sve gradjane s njinim porodicam,

A postaviš borce u red bojni.

Nek Serečen iznutra do vrata

Top veliki prema mostu smjesti

I sa stijenjem zapaljenim čeka.

Gledaj, Gašo, da kad dodjem tamo

Sve zatečem u potpunom redu.

(Odlazi Alapić.)

POJAVA ČETVRTA.

ZRINJSKI. ČRNKO donosi sa momcima haljine, oklope, kacige, sablje, štitove i kutije razne veličine.

Zrinjski.

Sve tu, na tle, spustite. Vi, momci,

Sad podjite pravo na poljanu,

A ostaće Črnko da m' obuče.

Črnko.

Kakvu hoćeš haljinu da metneš?

Zrinjski.

(Tužno.)

Taj sam oklop nosio na sebi

Kad mlad bijah u svim bojevima!

Ovaj drugi kad sa vode Rinje

Valjano sam Turke otpravio,

A taj tamo u boju pod Peštom.

Lijepi li su ono bili dani!

Bili, pa i prošli ... Danas ne ću

Ni oklopa, ni kacige tvrde,

Nego daj mi haljinu, u kojoj

Na velike svečanosti idjah.

Črnko.

Je li ovu?

Zrinjski.

Šta si zbunjen? onu,

Onu tamo. Ja i danas idem

Na svečanost, i to najslavniju,

Pa najbolje ta mi dolikuje.

(Črnko mu navlači haljinu.)

I dolama i ječerma, vidiš,

Prekrasne su, a za čudo lake.

Sad m' izvadi dragocjeni lanac

Pa objesi o vrat ... Kan' da drkćeš!

Il' te plaši ova turska buka?

A ja mišljah da si je već svik'o.

Dodaj samur-kalpak s perjanicom,

Kojoj sprijeda sija dragi kamen.

Turci bi se oko njega samo

Pokrvili. šta veliš? ... ti sutiš.

(Črnko otire oči.)

Sad još, Črnko pripaši mi sablju.

Ovu ne ću. . . Daj mi tu. Do duše,

Lagana je, ali se napila

Mnogo puta turske krvi, pa će

Napit' se je još i danas ... Koji

Od štitova mojih najlakši je? ...

Biće ovaj. Eto sam obučen.

(Ide pred ogledalo.)

Vjera i Bog! opremi me danas

Kan' da idem u svatove kitne.

A šta ćemo s tim stvarima drugim?

Sve ih odmah nosi na poljanu,

I gdje vidiš zastave, tu smjesti;

Pa čim mene opaziš da idem,

Sve potpali, nek izgori. Zbogom ...

Zaboravih jedno: gdje su novci?

Svaki svitak sto dukata ima;

Daj mi jedan. Dovoljan će biti

Da Turcima platim brodarinu.

(Meće svitak u njedra. Črnko jecajući baca se preda nj.)

Šta to radiš?

Črnko.

O moj gospodaru,

Ti polaziš na smrt!

Zrinjski.

Bolje reci,

O moj Črnko, polazim na život

Vječne slave ... Bi l' ti žao bilo? ...

Ustaj, daj mi, vjerna slugo, ruku;

Na službi ti i ljubavi hvala.

(Otide brzo, da sakrije svoje uzbudjenje. Črnko za njim gušeći se od plača.)

POJAVA PETA.

Poljana gradska. Tu sa desne strane stoje u redu čete vojnika sa spuštenim puškama. Pred njom su vojvode u krugu. U dnu na srijedi stoji narod obojega spola sa djecom; njima iza ledja diže se kula sa prozorom. Na desnoj strani gradska su vrata i top na njih naperen, a do topa SEREČEN. Od čete do topa sav je prostor prazan. Dolazi jedan vojnik noseći crnu zastavu, i staje pred četu.

PAPRATOVIĆ, ALAPIĆ, JURANIĆ i LJEPOSAVA.

Papratović.

Sa pucanjem Turci prestadoše,

Od kada im grad ne odgovara.

Alapić.

Pred olujom uvijek je tišina.

Juranić.

Tek oluja što puknula nije:

Guste im se čete već za juriš

Uredjuju, i krenuće skoro.

Papratović.

Trebalo bi, da j' i knez već ovdje.

Alapić.

Zna on kad će doći.

Papratović.

I ne zna se

Jošte ništa za Juraša?

Aiapić.

Ništa.

Papratović.

Padaju nam pisma na strijelama!

Da Sulejman nije istrosio

Sve strelivo, pa pismima tuče?

Juranić.

De, vidimo, što nam dobri Turci poručuju.

(Kupe pisma.)

Hrvatski je ovo

Napisano ... Poruka je krasna!

Alapić.

Ovo moje magjarski; ti, Čaki,

Proučiti znaćeš ga.

Papratović.

A ovo

Njemački je, i svjetuje bratski,

Da predajom izbavimo glave.

Alapić.

Onda glase sva jednako. ja ću

S mojim 'vako.

(Cijepa ga.)

Juranić.

Mi ćemo to isto.

Prva žena.

Šta čekamo ovdje? od onuda

Vatra nam se primiće sve više.

Prvi gradjanin.

Šuti, kneza valja dočekati.

Druga. žena.

A šta će nam pomoći i on sada?

U gradu nam vatra, glad, očajnost,

A do grada Turci ko zvjerinje.

Jedno dijete.

Jao, jao, gladan sam!

Druga žena.

O jadno

Dijete moje, kako da t' pomognem?

Svoj posljednji zalogaj ti dadoh.

Sestre, da li koja od vas ima

I mrvicu hljeba.

Prva žena.

Ta zar ne znaš,

Da od juče i ne vidjesmo ga?

Od glada se jedva na nogama

Sve držimo.

Treća žena.

Malo prije vidjeh

Jednog oca sa četvero djece

Gdje s' od glada bacio u vatru.

Druga žena.

Strašno! Bože, ti se na nas smiluj!

Dolazi nam Ljeposava, laka

Kao lepir! E, ta ima hljeba.

(Dolazi Ljeposava.)

Ljeposava.

Sve djevojke, žene sa dječicom,

Slabi starci, što god bolesno je

I oružja nositi ne može,

K sebi zove otac moj na kulu.

Druga žena.

Bog živio vojvodu Sečujca!

Svi na kulu; biće hljeba tamo.

(Mnoge žene, djeca i starci odlaze.)

Juranić.

Stani, Lijepa.

Ljeposava.

A očima ja te

Svuda tražim. Hoćete li sada

Izletjeti?

Juranić.

Ne znam; nu šta drugo

I ostaje?

Ljeposava.

Tu će biti konac!

Juranić.

Ne boj mi se.

Ljeposava.

Žao mi je, Lovro,

Umrijeti; a zbog tebe samo.

Juranić.

Bog je velik. A šta ti na kuli

Namjerava otac?

Ljeposava..

Iz topova

Hoće da se do krajnosti brani,

A ja da mu topnik budem.

Juranić.

To je

Još najbolje. Idi, dušo moja.

Da ti čelo poljubim.

Ljeposava.

Ah, Lovro

(Baci se Juraniću na grudi.)

Juranić.

Čujem trube; knez dolazi; idi

To samrtni poljubac je bio!

San ljubavi iščeznu mi s njome.

(Ljeposava odlazi, a Juranić se vraća drugovima brišući suzu. i

se iznutra Zrinjskoga glas.)

Zrinjski.

Što naručih, Črnko? ne okľjevaj;

Sve te stvari odmah da zapališ.

POJAVA ŠESTA.

Predjašnji, a kašnje SEČUJAC i LJEPOSAVA. Ulazi ZRINJSKI uz savršen muk. Vojnici ga pozdravljaju samo noseći oružje pred prsi,

a vojvode golim sabljama. Knez praćen Alapićem prolazi ispred vojske i gradjana, ide na top i gleda, je li dobro naperen na vrata, pa ide na sredinu i veli ALAPIĆU.

Zrinjski.

Sve j' u redu ... Jeste li svi ovdje?

Alapić.

Samo nešto staraca i žena

Sa djecom se sklonilo na kulu.

Zrinjski.

A Sečujac gdje je?

Alapić.

Eto ga upravo

Gdje od tuda dolazi sa ćerkom.

Zrinjski.

Za njega sam najviše u brizi.

(Zrinjski ide Sečujcu na susret.)

Sečujac.

Sto mu vjera, Nikola! što dade

Izgorjeti te zastave krasne?

Zrinjski.

Bi li htio da okite njima

Svoj stan Turci? Sa zastavam, vidiš,

Izgorjeće i haljine moje,

I oružje, što god ovdje imam.

Razunm'ješ li sada?

Sečujac.

Razumijem,

Razumijem, Nikola; daj ruku.

Zrinjski.

Evo ti je. - Sad me časkom pusti

Da prozborim koju momčadiji.

(Staje pred vojsku.)

Hrabra braćo, evo nas još jednom

Na sastanku junačkom, i to je

Posljednji nam sastanak na zemlji.

Zakletvu ste meni položenu

Ko svetinju vjerno održali;

Grad braniste sve stopu po stopu,

Deset glava uzeste za jednu,

Učiniste što god smrtni ljudi

Učiniti mogu. Kralj, sv'jet čitav

Divi vam se, a svakomu od vas

Kad se bude ime spominjalo,

Najdalji će hrvatski potomci

Otkriv glavu, ushićeno reći:

„I taj junak branio je Siget“

Nu hrabrosti ljudskoj ima kraja,

Siget dalje braniti se ne da;

Glad, žedj, plamen stegoše nas ljuto

U posljednjem kutašcu mu ovom,

Te nam drugo ne ostaje, nego

Da sprženi svi pomremo ovdje,

Il' krvave gradske razvaline

Zalijemo posljednjom nam krvlju,

Pa jurnuvši složno svi u Turke,

Da smrt časnu nadjemo med njima.

Šta volite?

Sečujac.

Sto mu vjera, kneže!

Šta i pitaš? valj'da mi nijesmo

Otpočeli ko dobri junaci

Da svršimo kao kukavice!

Papratović.

Svi do jednog s oružjem u ruci

Umrijećemo.

Svi.

Svi do jednog; juriš!

Zrinjski.

Čujem glase, kakve nekada je

Kralj Leonid slušao u klancu

Termopilskom, kada Ksersom stegnu

Svog oružja ne položi, nego .

Umrije slavno s trista slavnih drúga.

Vidim ovdje staru Kartagenu,

Na obranu koje ustadoše

Mladi, stari, djevojke i djeca,

Pa kada je sva odbrane sila

Iscrpena bila,

Te s' Azdrubal preda Rimljanima,

Žena mu se s dva sinčića baci

Sa vrh krova dvora svog u vatru,

Kunući ga gnjevna, očajana;

I Rimljani u grad tek udjoše

Na gomilu pepela da sjednu.

Seěujac.

Takovima i ja skidam kapu.

Svi.

Njima slava! a mi juriš, kneže.

Zrinjski.

Od mene vam i od kralja hvala!

O malena četo besmrtnička,

Sada svoje redove rastvori,

Da sve žene, koje su još ovdje,

U sredinu primiš - Moj Sećujče,

Ti, slab tako, ni tamo ne možeš!

Sečujac.

Ne brini se, Nikola, za mene,

Ja mjestance svoje već pronadjoh.

Zrinjski.

Gdje, moj Mato?!

Sečujac.

Onu kulu, vidiš;

Već je tamo žena mi sa djecom

I sa drugom nejači. Čim bahneš

Ti u Turke, sto mu vjera! prah ću

Potpaliti što je tamo smješten,

Pa sa njima skoknuti u vazduh.

Osvetiću tako bar i tebe.

Zrinjski.

Ah, Matija! to l' si naumio!

Sečujac.

Nego da me zakolju ko mačku?

Zrinjski.

Moj junače divni! prijatelju! ...

Najpfltonje da se zagrlimo.

(Grli ga.)

Sečujac.

Sto mu vjera! nešto mi je teško

Oko srca ... Ha! ... Nikola, Zbogom.

Gdje si dijete, hitajmo na kulu.

Kog' očima tražiš? ... a da, njega ...

Zaboravih.

(Juranić hita Ljeposavi, ona mu Se vješa o vrat.)

Juranić.

Lijepa!

Ljeposava..

Juraniću!

Zar ovako?

Juranić.

Sudjeno j' ovako,

Sudjeno nam bilo.

Ljeposava.

Strašna sudba!

Juranić.

Ne mogosmo združit se na zemlji

Nu zajedno barem obadvoje

Na nebo letimo.

Ljeposava.

Da, na nebo ...

Tam' je slava, tamo ljubav vječna...

O moj Lovro, do vidjenja tamo.

(Istrgne se, da se vrati ocu)

Sečujac.

A desnicu ne poljubi knezu?

Zrinjski.

Zbogom, moja djevojko! rijetki

I ljepote i vrline cvijete,

Tebe žalim.

Sečujac.

Hajd'no sad. - Cuj, Niko,

Ne otvoraj vrata, dok s' ne popnem.

(Odlaze. Zrinjski ganuto gleda za njima, pa se okreće k vojnicima.)

Alapić.

Moj ujače, da t' cjelujem ruku.

Zrinjski.

Na srce mi, Grašo moj, na srce.

Svi, svi amo, Vitezovi moji.

(Grli se sa svima.)

Do kraja smo dužnost ispunili,

Sad možemo mirno umrijeti.

Opraštam se i sa svjema vama,

Hrabri borci, gradjani i sestre;

Sve na svome odnosim vas srcu.

Glasovi.

S tobom ćemo i u božje krilo.

Zrinjski.

Nek je dosta. Bismo za čas ljudi,

Postanimo na novo junaci.

Papratović.

Na što sada. u samrtnoj borbi

Oklopi nam teški? ja svoj bacam.

Ovako ću mnogo lakši biti.

Juranić.

Bacamo ga i mi svi; na našeg

Junačkog se kneza üglêdamo.

Prva žena..

A mi ćemo žene poginuti

Bijuk. se do muževa svojih.

Zrinjski.

Pade strijela s pismom! ... šta li glasi?

Alapić.

Glasiće ti što i nama, kad ih

Malo prije dobaciše.

Zrinjski.

Bože! . .

Pročitah li dobro?

Juranić.

Šta l' će biti?!

Zrinjski.

Doista je tako.

Alapić.

Šta je, kneže?

Zrinjski.

Ko je velik kao Bog! ... Ti čitaj,

Juraniću, glasno, da svak čuje.

Juranić.

(Čita)

Juraš Zrinjski živ je, zdrav na domu;

Predajte se, ne prezajte više,

Car Sulejman otiš'o je Bogu.

Sečujac.

(S kule.)

Sulejman umr'o, a živ juraš!

Čestitam ti, kneže.

Svi.

Ura, ura!

Zrinjski.

Koji god si, što nam take v'jesti

Sad dostavi, bio srećan uvijek!

Juranić.

Nije drugi niko nego vrli

Osman-paša.

Zrinjski.

Il' on, il' moj Bošnjak.

O junaci, braćo, ove vijesti

U pošljednjem času nebesko su

Našoj duši pričešće, pa njime

Ohrabreni krenimo se na smrt.

(Uzimlje od vojnika zastavu.)

Juraniću, tebi povjeravam

Tu zastavu; preda mnom je nosi

Neustrašiv kako s' uv'jek bio;

A pred svima ići će knez Zrinjski.

(Izvlači sablju.)

Sečujac.

(Sa kule.)

Zrinjskom slava!

Svi.

Juriš, juriš, juriš!

Zrinjski.

Nek do vrata šest gradjana stanu,

Da most spuste; a taj netom padne,

Svi na polje posukljajte za mnom.

(Prema kuli.)

Odoh, Mato, zbogom. - A vi pozor!

Dolje s mostom ... Serećene, pali!

(Top puca; Turci urliču na polju.)

Sečujac.

Popadaše, Nikola, ko pljeva;

Krvavu si stazu otvorio,

U nju jurni.

Zrinjski.

Ne još. Serečene,

Top napuni opet. - Pošto pukne

I taj drugi, jurnućemo, braćo.

(Juranić stoji do topa.)

Juranić.

Serečena eno mrtva.

Zrinjski.

Mrtva?

Juranić.

A k vratima Turci opet sukću.

Zrinjski.

Onda juriš, u Kristovo ime!

Osman-paša..

(S vrata.)

Ne, ne kneže, ne pogini ludo,

No predaj se, tako ti junaštva!

Zrinjski.

Zrinjski gine, a ne predaje se.

Ukloni se, Osman-pašo. juriš!

(Odjure svi za njim vičući: U Kristovo ime! Čuje se žestok boj.)

Sečujac.

(Na kuli.)

Ne još, ne još, dijete, nek najprije

Na poljanu Turci pokuljaju.

(Nagrću Turci vičući veselo: Alah! Ferhad-paša dolazi s golom sabljom u ruci.)

Ferhađ-paša.

Knez je pao pogodjen u čelo,

I zastavnik pao; svi padoše.

Ovdje nikog nema. Naš je Siget!

Sečujac.

Nek je srećno! eto vam ga, Turci!

(Čuje se strašna eksplozija. Pada zavjesa.)

KONAC.