Mehmed Sokolovic - biografija

MEHMED SOKOLOVIĆ.

(R. oko 1509. f 1579.)

In Croatian

https://archive.org/stream/glasovitihrvati00sakcgoog/glasovitihrvati00sakcgoog_djvu.txt

OCR errors as found in source document

Pleme Sokolovići poznato je od davnih vremena u Hrvatskoj, u Bosni i u Hercegovini. Kao plemići nosili su Sokolovići u svom grbu sokola; odatle im potiče takodjer

ime, a ne od Sokola-grada. Grad ovoga imena mogli su oni sagraditi, ali od njega imena dobili niesu. Gradova imenom Sokol ima takodjer u prekounskoj Hrvatskoj, kao i u Bosni i u Hercegovini.

Odkada Turci osvojiže Bosnu, Hercegovinu i prekounsku Hrvatsku, osiromaSiže uz druge plemićke porodice i Sokolovići. Roditelji Mehmedovi ne bijahu dakle bogati; živjeli su valjda u Hercegovini, Pavao Vitezović nažao je njegdje zabilježeno, da se Mehmed rodio niže Rudova u Hercegovini. Ka krstu dobio je ime Bajce, kako na Lukarević tvrdi. Otac mu se zvao Mito, a stric njegov Makarije bijaše kaludjer u manastiru sv. Nikole u Banji. Kod ovoga učio je mladi Bajce i knjigu. Priča se, da je Sokolović kao veliki vezir posjetio jednom toga svoga strica u manastiru, te mu rekao; »Spominješ li se, kako si me nigda bio?« Na što mu stric odgovori: »Da bi te ne bio, ne bi tu sidio, gdi sidiš.« On učini za tim strica patrijarkom bugarskim.

Narod muhamedovski u Bosni pripovieda : »Kad je Mehmed braću svoju poturčio, davši im spahiluke i načinivši im kuće, nagovarao je i otca, da se poturči. Mati mu se odmah poturčila bila, nu otac nikad nije priznao čistu vjeru, nego veljaše : ,U čem sam se rodio, u tom ću i umriti. Po smrti roditelja Mehmed im načini spomenike: otcu, kao nevjerniku, preko groba na dva stupa kao jedan luk, a materi liepo po turskom običaju svod na četiri stupa, a po sriedi turbe.«

Sokolovića zarobiše još kao dječaka Turci i prodadoše ga bogatomu i veoma uglednomu defterdaru (upravitelju financije) Iskender Čelebiji. Kod ovoga se mladi Sokolović poturči i dobije ime Mehmed. Defterdaru Iskenderu bijaše silni neprijatelj tadašnji veliki vezir Ibrahim, rodom iz Arbanije, valjda sjeverne, jer je umio dobro hrvatski. Njegovim djelovanjem izgubi Iskender najprije svoju čast; kasnije (god. 1535.) dade ga Ibrahim u Bagdadu sramotno objesiti. Tom prihkom pripade sultanu sav njegov ogromni imetak zajedno sa šest ili sedam tisuća robova. Medju ovimi robovi bijaše njih sedam, koji se kasnije uzpeše do vezirstva i velikog vezirstva. Od ovih sedam bijaše njih šest po rodu Hrvata i Bošnjaka, poimence : Mehmed Sokolović, nazvan Veliki, Pertev-paša, Piale-paša, Ahmed-paša, Sal Mahmud-paša i Lala Mustafa paša.

Na dvoru silnoga cara Sulejmana, sina liepe Ruskinje Hafseki Chatune ili Hureme, govorilo je tada jezikom hrvatskim gotovo sve, što bijaše u službi carevoj; sam car govorio je tim jezikom. Uz turski i arapski bijaše po svjedočanstvu suvremenika jezik hrvatski upravo dvorski. S toga moradoše poslanici inostranih vlasti, a osobito austrijski i ugarski, dobro vješti biti budi hrvatskomu budi drugomu slovjenskomu jeziku. Kad jednom poslanici cara Ferdinanda Nikola Jurišić, Josip grof Lamberg i Benko Kuripešić dobiše nalog iz Beča, da pred sultanom govore njemački, ne usudiše se oni progovoriti ni rieči u tom jeziku, jer u svem Carigradu ne bijaše ni tumača njemačkoga. Jurišić bijaše dakle prisiljen s carem Sulejmanom kao i s velikim vezirom Ibrahimom govoriti jedino hrvatski.

Isto tako morao je kasnije i poslanik cara Maksimilijana grof Sigmund Herberstein služiti se jezikom hrvatskim. Hammer pripovieda, kad je taj poslanik kod svečane predstave pao pred sultana na koljena, da mu poljubi ruku, ne mogaše radi slabosti i starosti bez pomoći ustati na noge. Tad zamoli u velikoj neprilici prisutnoga velikog vezira Hrvata Rustem-pašu na hrvatskom jeziku, da. mu priteče u pomoć. Na to mu sdm sultan, razumjevši njegove rieči, podade ruku i podigne ga na noge. Poznato je, da i ostali tadašnji poslanici naše monarkije kod turskoga dvora bijahu većom stranom Hrvati ili Slovenci. Drug Vrančićev Franjo Zaj, rodom Ugrin, bijaše odmah, kako je prispio u Carigrad, upitan od vehkoga vezira Rustem-paše : »Znaš li hrvatski?« Zaj, mu odgovori: »Znam«, i poče govoriti s njim hrvatski, čemu se Rustem-paša radostno začudi, jer je znao, da je Zaj Magjar. Poznato je iz Busbekovih spisa, da je i Sulejmanov poslanik na dvoru njemačkom, Ibrahim, god. 1562. na saboru u Frankfurtu sakupljenim staležem carstva njemačkoga govorio na jeziku hrvatskom (Ungua sclavonica).

Nije dakle čudo, da su na takom dvoru duhoviti mladići hrvatski našli uviek svoju sreću. Mehmed Sokolović postane najprije carskim dvornikom, za tim poglavicom carskih sokolara i štitonoša. Godine 1546., kad slavni turski admiral Chaireddin, nazvan Barbarossa, umrie, povisi car Sulejman Sokolovića na jednu od prvih časti kapudan-paše, t. j. admirala velike turske mornarice. Ova podieljena mu velika čast svjedoči, da je još u mladosti poznavao more i vješt bio pomorstvu; imao se dakle svakako roditi u zemlji bližoj moru.

Važnu čast kapudan-paše obnašao je Mehmed pet godina. Postane za tim god. 155 1. beglerbegom Rumelije, dočim na njegovo mjesto dodje Hercegovac Sinan-paša, brat velikoga vezira Rustem-paše iz Mostara, sina Radoja Opukovića, a muža sultanice Mirmahe, kćeri cara Sulejmana i Ruskinje Haseki, nazvane Vesela i Rosa.

Rečene godine 155 1. bijaše veoma smućeno stanje u Ugarskoj upravo na bolje krenulo. VeUki diplomat našega naroda Gjorgje Utješenić ili Utješenović ugovori kao upravitelj Erdelja u ime svoga štićenika Ivana 'Sigmunda Zapoljskog i matere mu kraljice Izabelie tajni ugovor s Ferdinandom, uslied kojega je ovaj imao dobiti natrag Erdelj sa Zapoljevim dielom Ugarske. Ugovor je imao ostati tajnom, osobito Turkom, jer se oni smatrahu pravimi gospodari ne samo Ugarske nego i Erdelja. Medju tim javi sam kralj Ferdinand caru Sulejmanu po svom poklisaru Malvezziju, da je on Erdeljsku vojvodinu po pravu krune preuzeo. Viest ova razjari sultana na toliko, da je poslanika kraljeva bacio u tamnicu. Utješeniću i Erdeljcem zagrozi se osvetom, ako bi Niemcem predali Erdelj. U isto doba javi im, da u ime zaštite proti Niemcem pošilje vojsku pod zapoviedju novoga beglerbega rumelskog Mehmed-paše Sokolovića. Ova viest iz Carigrada zabuni čitav Erdelj, ponajviše Gjorgja Utješenića. On je vazda nastojao, da mudrim načinom odkloni svaku opasnost od kraljice Izabelie i njezina sina. S toga je vazda tješio i odstranjivao Turke uvjeravajući ih o svojoj podpunoj odanosti. Sad mu iznenada kralj Ferdinand sa svojom naglošću pokvari sve umne naume.

Po zapoviedi cara Sulejmana imao je beglerbeg Sokolović s velikom vojskom krenuti odmah prama Erdelju. Njemu bijaše dodan Rustem-paša smederevački, Malković sandžak vidinski, i Muhamed sandžak nikopoljski, bivši prije kršćanin i vojvoda moldavski.

Sokolović dodje sad prvi put u doticaj s lukavim diplomatom Gjorgjem Utješenićem. Kad je s dielom svoje vojske došao u Slankamen, spreman da krene proti Erdelju, stigne mu prvo pismo Utješenićevo, u kojem izjavlja svoju podpunu podložničku pokornost, te ga moli, neka ne ide proti Erdeljcem, vjernim slugam sultanovim i podložnikom cesareva štićenika Ivana Sigmunda. U ovom smislu dopisivao je monak Gjorgje često s Mehmedom, uviek gladko i laskavo, dočim je Sokolović odgovarao često ponosito i osorno. Nu zabadava je Mehmed čekao, da mu se Gjorgje kao upravitelj erdeljski osobno predstavi, i da mu se kao sultanov podložnik pokloni. Izgubiv čekanjem i dopisivanjem mnogo ,vremena, krenu napokon mjeseca rujna god. 1551. s čitavom vojskom od 80.000 Turaka prama Erdelju. Prebaciv kod Petrovaradina i Titelja Dunav i Tisu, osvoji doskora gradove Bečej, Bečkerek i Canad. Taj grad predadoše mu bez borbe Srbi. Odmah za tim uzme Hadu i do dvanaest drugih gradova. Lipu na Maruši, rijegdašnji grad Korvina i Beatrice Frankapanke, predade Ivan Petev, prisiljen na to od svojih vojnika.

Sokolović htjede sad krenuti dalje u Erdelj, nu Utješenić ga je umio laskavimi pismi uzdržati i odvraćati, dok nije iz Carigrada stigla zapovied, da se vojska ima vratiti iz Erdelja. Sokolović pozvan od Srba htjede uzgred još u kasnoj jeseni osvojiti tvrdi grad Temišvar, ali ga hrabromu braniocu Lošoncu ne mogaše oteti. Pošto ga je 14 dana bez uspjeha obsjedao, vrati se napokon radi zime i ružna vremena u Biograd.

Medju tim je Utješenić, postavši kardinalom, pobunio potajno sav Erdelj pro:i Turkom. Osobno se on odUkovao kod preosvajanja grada Lipe. Nu štedio je iz politike nadvladane posade turske, da ne bgoiči još većma silu tursku proti slaboj moći kršćana. Al uprav ovo čovječno i mudro postupanje proti Turkom dade povoda njegovim ljutim protivnikom, te, ga neprestano ocrnjivahu kod bečkoga dvora. General Castaldo, Španjolac, želeći se dokopati uprave Erdelja i blaga Utješenićeva, zavjeri se proti njemu s talijanskim četovodjem Sforzom Pallavičinom. Ovi osumnjičiše Utješenića kao buntovnika i najvećega neprijatelja Ferdinandova. Dobivši iz Beča potajnu dozvolu, da ga na dobar način odstrane, umoriše ga kao najprostiji ubojice u njegovu gradu Alvincu u noći 17. prosinca 1551., zadavši starcu od 75 godina šestdeset i tri rane. Ugarski pisac Kerbenyi kaže istinito : »Utješenićeva najveća krivnja bijaše, da je povjerenu zemlju erdeljsku suviše ljubio. On bijaše najmudriji tadašnji diplomat u Ugarskoj.«

Sliedeće godine 1552. primi zapovjedničtvo nad turskom vojskom u Ugarskoj drugi vezir Ahmed-paša, rodom Hrvat iz Dalmacije. Kod Biograda sjedini se s njim beglerbeg Sokolović i ode po drugi put obsjedat grad Temišvar. Kod jurišanja tjerao je svoje vojnike ne samo silnom riečju, nego i velikim željeznim buzdovanom napried na zidine gradske. Kada Turci osvojiše grad, prihvatiše Mehmed Sokolović i Sandžak -beg Kasim hrabroga branioca gradskoga Stjepana Lošonca pod ruku, i braniše ga odvažno proti razjarenim janjičarom, koji ga htjedoše posjeći.

Iza pobjede temišvarske osvoji Sokolović gradove Hollako, Bujak, Šag i Gyarmat; pripomogne za tim, da čitav Banat pade pod gospodstvo tursko. Kod obsjednuća grada Jegra stojao je Sokolović sa svojom vojskom u dolini Egidova brda. Nu izvanredno junačtvo Stjepana Dobe i hrabrih jegarskih branilaca i hraniteljica spasi grad. Svi juriši razjarene sile turske bijahu odbijeni i grad osta u kršćanskih ruku. Tu nauči Sokolović, da se tvrdi, hrabro branjeni gradovi jedino postojanošću i strpljivošću predobiti mogu, što je kasnije kod Sigeta dobro pamtio.

Kad se godine 1553. car Sulejman spremao na persijski rat, zapovjedi beglerbegu Sokoloviću, da sa svojimi četami zimuje u Takatu. Tekar mjeseca lipnja god. 1554. pridružio se Sokolović sultanovoj vojsci na azijskih poljanah kod Zužehrija. Sva se carska vojska divila njegovim rumelskim, ppnajviše bugarskim četam. S ramena vojnika visijahu bogate kože risova, s blistajućih se u suncu kaciga padahu repovi lisičji, na nogama blistahu velike, raznih boja čizme s dugimi ostrugami; crveno bieli barjaci vijahu se u rukama pojedinih vojnika, a svaki vojnik nosio je ogroman štit; na rukama blistaše svietlo i modro oklopje sa željeznimi rukavicami. Isti konji bijahu jednakom bojom (hennom) bojadisani.

Iza kratka nu sretna vojevanja ugovori car Sulejman u gradu Amaziji mir s Perzijom. U tom gradu primi on i Ferdinandove poslanike Antuna Vrančića, Franju Zaja i Augiera Busbeka. Ovom priUkom upozna se Mehmed Sokolović prvi put s Antunom Vrančićem, s kojim je kasnije češće obavljao poslove diplomatičke. Tri mjeseca iza sklopljena mira imenova Sulejman

Mehmeda Sokolovića za njegove zasluge i pokazana velika junačtva trećim vezirom carstva. Na njegovo mjesto imenova beglerbegom Rumelije agu Janjičara Pertev-pašu, rodom iz Hercegovine.

Odmah kako se car Sulejman vrati s vojskom u Carigrad, naloži on veziru Sokoloviću, neka ide u Solun i Jenišehr, gdje bijaše podigao bunu njeki Mustafa-beg. Ovaj je o sebi govorio, da je on Mustafa, sin cara Sulejmana, koji bješe ubijen, te je za sobom povukao veliko množtvo lakovjerne svjetine. Sokolović ode s 3.000 janjičara i sa 4.000 konjanika proti Mustafi. Sretnim vojevanjem utiši on doskora bunu i uhvati živa Mustafu, koji na vješalih svrši svoj život.

Sulejman odlikova za tim Sokolovića još većim povjerenjem. Sultanov drugi sin Bajazid, namjestnik carski u Karamanu, bješe se zavadio sa svojim bratom Selimom, prvorodjenim sinom cara Sulejmana poradi nasljedstva priestolja. Kao mnogo sposobnijega za vladu podupirao je Bajazida potajno sam veUki vezir Rustem-paša Opuković. Nu Selimov pouzdanik i prvi mu doglavnik lukavi Crnogorac Lala Mustafa, zajedno protivnik Rustemov, znao je vještim pletkarenjem zavesti Bajazida, da digne bunu proti bratu i istomu otcu Sulejmanu. Ovaj odabra dakle Sokolovića, da utiši bunu. U ravnici kod grada Konja uništi Sokolović 30. svibnja 1559. Bajažidovu vojsku. Bajazid uteče u Perziju; Sokolović zimova s vojskom u Halebu spremajući se na Perziju. Ali perzijski šah natjeran u strah po Sokoloviću, izda Bajazida poslaniku sultanovu. Ovaj ubije svojom rukom nesretnoga Bajazida sa njegova četiri sina, te izbavi tako Selima svake buduće neprilike.

Kratko vrieme prije smrti Bajazidove umre i njegov tajni prijatelj veliki vezir Rustem-paša Opuković. O tom hrvatskom odmetniku pripovieda se, da se nije nikad nasmijao. Bijaše mrka pogleda, prkosljiv i škrt. Nagomilav silno blago, podupirao je rado svoje zemljake, koji tražiše službe i časti. Za njim je povišen, na veliko vezirstvo drugi vezir Ali-paša, tielom krupan, ali ćudi vesele i ponašanja prijazna. Bio je takodjer Hrvat, rodom iz Brača u Dalmaciji. Na njegovo mjesto stupi sad Mehmed Sokolović, a na treće vezirstvo dodje Pertev-paša Hercegovac. Sva tri dakle prva doglavnika velikog Sulejmana bijahu Hrvati. Oni povukoše za sobom čitavu povorku svojih sunarodnika.

Godine 1562. dne 17. kolovoza bijaše u Carigradu izvanredna svetkovina. Dva rodjena Hrvata ženila se sa dvie unučice cara Sulejmana, a kćeri kasnijega cara Selima: šestnaestgodišnju Esmahan ili Esmu uzimao je Mehmed Sokolović; drugu, Gevru, ženio je drugi Hrvat kapudan-paša Piale, proslavljeni zapovjednik turske mornarice, koju preuze od Hrvata Sinana Opukovića. Svatbenu svetkovinu priredjivala je velikoliepim sjajem kći cara Sulejmana Mirma, udova Rustem-paše Opukovića. Uz ove tri carske kćeri, koje za vrieme Sulejmana i Selima bijahu udate za Hrvate, može se spomenuti i sestra Sulejmanova, koja bijaše udata za Mustafu-pašu, rodom Hrvata, godine 1522. drugog vezira carskog, i napokon Fatima, kći cara Selima II., udata za Hrvata Sijavuš-pašu, velikog vezira pod Muratom III.

Tri godine već bijaše oženjen Mehmed Sokolović živući mirno i sretno na carskom dvoru, kad iznenada postigne vršak svoje sreće i moći. Mjeseca lipnja god. 1565. umre Ali-paša, veliki vezir turskoga carstva. Bez otezanja imenova car Sulejman svoga rodjaka Mehmeda Sokolovića velikim vezirom. U toj najvišoj časti uzdrža se pod tri cara, što je upravo nečuveno u poviesti turskoj. On steče ime najvećega vezira turskog, a bio je za vrieme razuzdanog Selima II. upravo neograničeni vladar i gospodar ogromnoga carstva turskog. Za vrieme mudroga cara Sulejmana bijaše on i Hrvat Rustem-paša najveća podpora njegova. Obadva muža odvažna i duhovita znao je Sulejman podići iz robskoga praha do svoga koljena i priestolja. Tim je najvećma pokazao veliki svoj um i prirodjenu sposobnost za vladanje.

Uprav tada, kad Sokolović postade velikim vezirom, bijaše se iznova vratio u Carigrad poslanik cara Maksimilijana II.

Mihajlo Crnović, želeći ugovoriti mir s Turci. On je tražio, da se Ugarskoj povrati grad Pankota, štono ga bijaše oteo temiSvarski paša Hasan Prodović. Molio je nadalje, da se naloži sinu Ivana Zapoljskog, neka se strogo drži ugovora satmarskog. Sokolović ne htjede da zadovolji ovim željam. On je zahtievao od cesara Maksimilijana, da povrati Turkom Tokaj i Serenč. Satmarski ugovor proglasi nevaljanim, jer je sklopljen bez znanja sultanova. U obće ne htjede se on upustiti u nikakove dogovore, dok cesar Maksimilijan ne plati podpunoma dužni harač.

Cesarski poslanik Wyss, bivši već od prije u Carigradu, kao i novi poslanik, ne htjedoše pristati uz ove nazore i zahtjeve. Čmović se spremao već, da ostavi Carigrad, kada dodje viest iz Erdelja od Ivana Sigmunda Zapoljskog, da on ne može sačuvati Erdelja, ako mu ne priteče turska pomoć. Sad zabrani Sokolović cesarskomu poslaniku, da se odalji iz Carigrada. Domala dodje glas, da je Hasan Prodović grad Erdod nakon 44-dnevnoga obsjedanja oteo na juriš. Tad pozva Sokolović Črnovića preda se, i predade mu sultanovu pismenu odluku. U njoj bijaše ugovor satmarski ništetnim proglašen. Sultan je ujedno zahtievao, da se Velika Banja i Tokaj Zapoljskomu vrati, da čete Maksimilijan ove ostave granice erdeljske, i da se na slobodu pusti turski poslanik Hedajet čauš, njemački poturica Marko Šerer, kojega bijahu pridržali u Beču kao taoca, dok se Crnović ne povrati iz Carigrada.

Sa sultanovim pismom ode Čmović u Beč. U isto vrieme naloži Mehmed Sokolović svomu nećaku Mustafi Sokoloviću, paši bosanskomu, da provali u Hrvatsku, i da odatle natjera u strah Maksimilijanove čete na ugarskoj granici. Mustafa-paša osvoji hrvatske gradove Krupu i Novi na Uni, i pohara svu zemlju oko Obreža i Križa. Nu tu ga natjera ban Petar Erdedi u bieg i zarobi mnogo Turaka s bogatim plienom. Sliedeće godine 1566. naviesti sultan Sulejman cesaru Maksimilijanu podpuni rat. Hrvatska, Slavonija i dolnja Ugarska postadoše sad pozorištem krvava vojevanja i svakdanjeg haranja, plienjenja i krvoproUća.

Prvoga svibnja 1566. krenu sim sultan Sulejman s ogromnom vojskom iz Carigrada. Ovo bijaše njegov dvanaesti, ali posljednji rat, što je osobno ratovao. Na čelu vojske bijaše veliki vezir Mehmed Sokolović kao seraskier. Na glas, da je turska vojska krenula prama granicam naše monarkije, sgrozi se Europa, a Beč uztrepti iznova, jer prije 34 godine spasi taj grad od sile Sulejmanove jedino odvažnost Hrvata Nikole Jurišića kod grada Kisega, a nitko nije još slutio, da će drugi Hrvat, Nikola Zrinski, spasiti Beč i carstvo po drugi put.

Sultan Sulejman došavši do Zemuna primi tu s iztočnom sjajnošću svoga štićenika Ivana Sigmunda Zapoljskog, kojega bijaše dozvao iz Carigrada na dogovor. Tri puta pade sin ugarskoga kralja Ivana pred sultanove noge na koljena, da mu poljubi ruku. Sulejman ga nazva svojim ljubljenim sinom, a Sokolović ga postavi na stolac urešen biserom i dragim kamenjem. Sultan ga htjede pozvati i na ručak, ali se Sokolović uzprotivi tomu. »Mogao bi, — reče on sultanu, — slabašan mladić krupnim turskim jelom pokvariti si želudac, pak bi Magjari mislili, da smo ga otrovali.« Sultan prihvati taj razlog. Nu pravi uzrok protivljenju bijaše, što je mladi Zapolja uvriedio Sokolovića, jer ga nije posjetio u njegovu čadoru; s toga mu je uzkratio čast, da sjedi i ruča pri sultanskom stolu. Zapolja, koji se nije stidio klečati pred sultanom, nanese ovu uvredu Sokoloviću iz pretjerane nadutosti po naputku svoga savjetnika Bćkesija, ali je kasnije osjećao gorke posljedice svoje neopreznosti, što nije pomisHo na osvetu svemožnoga velikog vezira.

Iz Zemuna krenu jedan dio turske vojske pod karamanskim beglerbegom Sulejman-pašom prama Budimu.'Sam sultan htjede preko petrovaradinskog mosta udariti ponajprije na Jegar, a za tim na Beč. Tada čuje zlokobnu viest, da je ban Nikola Zrinski kod Sikloša razbio sandžaka od Tirhale, ubivši njega i sina mu; da je zarobio sav njegov tabor zajedno s vojnici i zaplienio 17.000 dukata. Ova viest ogorči do skrajnosti sultana Sulejmana, te on izda odmah zapovied, da se Nikola Zrinski ima u zatvorenom Sigetu potraž;iti i grad na juriš uzeti. Na putu počivao je sultan u Haržanju. Onamo dodje nesretni Arslan paša od Budima, da se izpriča, što je izgubio Palotu, Vesprim i Tatu. Ali ne ugleda svoga sultana; Sokolović ga dade u svom čadoru smaknuti. Arslanovu čast dobi od sultana Sokolovićev nećak Mustafa-paša, najčestitiji paša budimski i upravitelj ugarski.

Kad turska vojska s velikim slavjem uljeze u grad Pečuh, jezidiše na čelu sultanove pratnje dva sina Mehmeda Sokolovića Kurt-beg i Hasan-beg. Petoga kolovoza god. 1566. stigne sultan 5ulejman pred grad Siget. Tu bijaše već. sakupljeno 90.000 vojnika, i 300 topova napereno na zidine gradske. U gradu Sigetu bijahu tada uz bana Zrinskog većom stranom gradjani i vojnici naroda hrvatskoga, a uz njih cviet plemstva hrvatskog i stranom ugarskoga.

Obsada i obrana Sigeta grada poznata je. Kao što bijaše duša branitelja Hrvat Zrinski, tako bijaše uz stara boležljiva sultana Sulejmana duša obsadnika Hrvat Sokolović, a u vojsci veća strana Janjičara poriekla hrvatskoga, srbskog i bugarskog. Ovo ne bijaše žalibože prvi put, da se slavni muževi jednoga slovjenskoga plemena boriše u protivnih taborih, ne za svoju, nego za tudju svrhu. Ne bijaše tu jedina vjera poticalo krvave borbe, nego s jedne strane interesi države turske, s druge ugarski i austrijski. Sokoloviću posluži sreća, te je velikom silom nadvladao svoga po krvi i plemenu brata, koga ostavi na cjedilu carska njemačka i ugarska vojska, koja je mirno ležala uz rieku Rabu. Ali pod zidinami sigetskimi ostadoše mrtvi i ban hrvatski i najveći sultan turski, kao što na Kosovu polju pade pokraj cara. Lazara i sultan Murat.

Sokolović je dobro poznavao razuzdanost turske vojske, kad izgubi vodju. Odvažnom strogošću znao je držati vojsku na okupu i u stezi, dočim je nečuvenom dosjetijivošću tajio smrt Sulejmanovu preko pet nedjelja pred čitavom vojskom. Kad vojnici počeše zahtievati, da pozdrave svoga sultana, dao je mrtvo truplo posaditi kraj prozora sultanova čadora, a prolazeća vojska pozdravljala je burno svoga sultanskoga mrtvaca. Svaki dan sviraše glasba pred čadorom sultanskim; svaki dan se kuhalo jelo za sultana, i spremao se stol za ručak i veceru. Paše, begovi i vojnici gledahu svoga tobože bolestna sultana iz daleka u bogatoj odjeći, gdje sjedi u čadoru na sultanovoj stolici, a nitko ni ne pomisli, da mjesto velikog duha sultana Sulejmana kreće i zapovieda sada duh velikog vezira Mehmeda Sokolovića.

Iza osvojenja Sigeta grada razposla Sokolović u sultanova ime pismene oglase o slavnoj pobjedi na sve strane turskoga carstva, na kana krimskog, na šerifa od Meke, na šaha od Perzije i na sve veće vladare u Eutopi i Aziji. On je carski nadario one, koji se proslaviše u boju : povećao plaću vojnikom, poslao jedan dio vojske, da uzme grad Bobovac (Baboču), a drugi dio upotrebi na popravljanje zidina sigetskih, i na zidanje mečeta, u kom se zahvalio allahu na dobivenoj pobjedi. Iste izpražnjene najveće časti porazdieli on u ime sultana pa svojoj volji.

Odsječenu glavu Nikole Zrinskoga zajedno s njegovom kapom od baršuna i sa zlatnom grivnom posla Sokolović svomu nećaku u Budim, da ju dalje odpremi do cesara Maksimilijana, a ovaj posla taj dragocjeni dar udovi Zrinskoga u Cakovac. Od Zrinskoga zadrža Sokolović na uspomenu njegovu sablju i štit.

Uzdržavši podpuni mir i red u vojsci, odpremi Sokolović čauša Mustafu u grad Kutahiju s pismom na Selima. On mu dojavi smrt otčevu i pozva ga, da dodje što hitrije k vojsci, Caušu naloži, neka na putu posvuda razglasi, da se sultan ne želi vraćati prije nego li iznova utvrdi grad Siget.

Selim primivši Sokolovićevo pismo pohiti »iz Azije kroz Carigrad i Biograd u Ugarsku. Ali već u Vukovaru zaustavi ga drugo pismo Sokolovićevo, u kom ga umoli, da pričeka vojsku u Biogradu, jer da dodje kao novi sultan u tabor, zahtievala bi vojska obične darove od njega, koje će u Biogradu laglje smoći nego li u taboru. Selim se na to vrati u Biograd. Dne 29. listopada 1566., dakle petdeset dana nakon osvojenja Sigeta grada, digne Sokolović vojsku na put u Biograd. Mrtvoga sultana Sulejmana, kojemu izvadiše utrobu, dade u zatvorenoj nosiljci nositi za vojskom.

Vojska bijaše četiri postaje daleko od Biograda, kad Sokolović sazove iznenada čitaoce korana. Tu im zapovjedi, da 4 sata prije zore, u kom času sultan prije 48 dana umrie, stanu čitati pred sultanovom nosiljkom koran i moliti obične molitve za mrtve. Bijaše vojska u noći upravo stigla do kraja njeke šume, kad se začu iz jasnih i glasnih grla mrtvačka molitva i)Fatihe« iz prve sure korana. Sbor zapjeva s jedne strane :

„Sve nas ljude čeka smrt,

Sve se vlasti hoće strt."

A drugi dio sbora odgovori:

^Boga samo uviek živa,

Smrt nit vrieme ne ubiva."

Na taj žalostni glas udari čitava vojska u plač i u jaukanje. Sve stane; veziri i paŠe sakupiše se oko velikoga vezira, izjavljajući svoje sažaljenje. Kad osvanu jutro, stupi veliki vezir Sokolović pred čete, koje su počivale od umora, i progovori:

»Junaci! što čekate? Za što li ne idete napried? Ne ćemo li hvalu pjevati padišahu, koji je toliko godina sretno i blago vladao nad nama? Velik je allah i prorok njegov Muhamed! Sultan Sulejman stvorio je kraljevinu Ugarsku kućom turskom. On je svakoga nas nadario dobročinstvi. Nije li naša dužnost, da njegovo mrtvo tielo nosimo na svojih glavah pred njegova sina i nasljednika Selim-kana, koji nas u Biogradu čeka? Tamo želi on doglasiti vam oporuku sultanovu. Tamo hoće da vas nagradi obilnom plaćom i darovi. Veselite se ! Koracajte napried ! Ostavite čitaoce korana, neka svoje molitve vrše!«

I vojska krenu tiho i mirno napried.

Iz Mitrovice čestitahu veziri pismeno novomu sultanu. Po svečanom poslanstvu dadoše ga moliti, da primi vladu svoga otca i poklonstvo svo;e vojske. Sjetiše ga, da po starom običaju podieli nagradu i darove vezirom, pašam i vojsci. Uzprkos toj molbi dade se lakomišljeni Selim po svojih ludih savjetnicih naputiti, da uzkrati plaću i darove. To je u vojsci porodilo veliko nezadovoljstvo. Sokolović je to unapried proricao, i sada svoje nezadovoljstvo javno izricao.

Novi sultan Selim potvrdi odmah u Biogradu Mehmeda Sokolovića u velikom vezirstvu. U sultanskom divanu svjetova on odvažno sultanu, ako želi da utiša bunu Janjičara, neka im izplati odmah običajnu nagradu. Lešinu Sulejmanovu poslaše napried u Carigrad, jer ju stadoše pobunjeni vojnici vriedjati. Sultan Sehm razdieli medju Janjičare njeku vrst nagrade, da ih umiri, ali oni ne bijahu tim zadovoljni, nego zahtievahu veću plaću. Kad im se odgovorilo, da ovdje na putu ne ima sabrana novca u većem broju, zagroziše se sultanu, da će ga u Carigradu pred Jedrenskom kapijom, ili kod Seraja dočekati vozom siena; tim običavahu Turci u Carigradu zatvarati uHce, kad bi dizali bunu.

Svečani sultanov uvod u Carigrad bijaše doista zapriečen od pobunjenih Janjičara. Vezir Pertev-paša i kapudan-paša Piale, obadva Hrvata, stadoše miriti Janjičare, većom stranom svoje suplemenike, ali ih ovi baciše kopljem s konja. Sokolović i Ahmed-paša prodrieše zdravi i čitavi kroz rulje buntovnika umirujući ih dobrimi riečmi i bacajući novac medju njih. Sultan,, došavši do Seraja, bijaše prisiljen po nagovoru Sokolovića obećati Janjičarom jasno i glasno, da će dobiti svu zahtievanuj plaću i nagradu. Buna bješe tim utišana. Sutradan primi svaki Janjičar, osim već dobivenih 40 dukata, još 20 u ime nagrade^ Nu sad počeše zahtievati veću plaću i spahije i ulufedžijie : počeše vriedjati i psovati vezire, kad bi išli na divan sultanski. Sokolović učini i tomu doskora kraj; on odstrani njihove age,, a najnemirnije dade povješati. Odmah za tim izbavi Sokolović iz tamnice poslanike cesara Maksimilijana Alberta Wyssa i Hoszutodija, koji bijahu dugo zatvoreni u Carigradu. Kraj slaba sultana Sehma bijaše tada Sokolović neograničeni gospodar ogromnoga carstva turskog.

Sliedeće god. 1567. pokloniše se Sokoloviću poslanici dviju velikih država. Cesar Maksimilijan posla u Carigrad sjajno poslanstvo, koje vodjaše Anmn Vrančić i Krsto Teufenbach. Od

Strane Perzije dodje s velikom pratnjom kan Šah-kuli sultan. Kad ovaj dodje u posjet Sokoloviću, da mu se pokloni, opali njeki fanatički Turčin na kana svoju pušku, nu mjesto njega pogodi jednog od njegove pratnje. Sokolović razjaren dade ubojicu razderati na konjske repove. Perzijski kan ostade hladan i miran, nu obsipa Sokolovića velikom hvalom. On spomenu, kako je iza junačkog osvojenja Sigeta grada, po smrti sultana Sulejmana, svojom velikom mudrošću i opreznošću zrno sačuvati tursku vojsku od nereda, a čitavo carstvo od razsula.

»Ti zaslužuješ, — reče on, — da tvoje ime sjaje na čelu svakoga djela izlamskih učenjaka; perzijski pisci to već sada čine.« Sokolović odgovori čedno i dostojanstveno: »Neprekinuto gospodstvo Osmanove porodice sudjeno je od pamtivieka turskomu carstvu. Meni je dozvolilo nebo, da poklonim glavu dvojici iste porodice.«

U obširnom naputku, što ga primiŠe u Beču Maksimilijanovi poslanici, stajaše takodjer, da se ponajprije imadu pokloniti velikomu veziru Mehmedu Sokoloviću, da mu imadu izručiti od cara pismo i pozdrav, te izjaviti radost radi njegova iskrena čuvstva (candido animo) prama caru. Dužni su ga umoliti, neka s dobrom voljom primi maleni dar od 4.000 zlatnih dukata i četiri srebrne čaše dvojke s urom. Imali su mu obećati, ako se mir ugovori, da će mu cesar davati svake godine 2.000 dukata, pak ako uztreba i više, dok bude trajao mir. Napokon morali su mu priobćiti sve, što će govoriti sa sultanom. Naputak spominje i dva turska tumača Ibrahima i Mahmud-bega, rodom Niemca, a ljubimca Sokolovićeva, koje treba nagraditi. Bijaše im takodjer naloženo, da sultanu i Sokoloviću preporuče Mustafu Sokolovića, pašu budimskoga, s molbom, da ga i nadalje ostave na upravi zemlje Ugarske. Spomenuta su u naputku i dva zarobljenika Franjo Doći i Adam Gal, subranilac Sigeta grada, za koje su imali moliti Sokolovića, nek ih na slobodu pusti.

Poslanici pisaše kasnije cesar u Maksimilijanu, da ih Sokolović nije baš Ijubežljivo primio. On je tražio prije svega, da se gradovi Tata i Vesprim poruše, a granice bolje urede; poče se dapače groziti novim ratom. U kasnijih dogovorih popuštao je od svojih strogih zahtjeva, ali nipošto ne htjede dozvoliti, da se sultanu Selimu pošilje manji danak, nego što se je pošiljao Sulejmanu. Isto tako osta dosljedan glede gradova Tate i Vesprima.

U isto doba primao je Sokolović poslanike francezke, mletačke i poljske, koji su potajno radili proti Maksimilijanovim poslanikom. Kad je Antun Vrančić dobio nalog, neka potajno radi, da Turci u ugovor mira uvrste i Filipa, kralja španjolskoga, posjeti on Sokolovića na samu i htjede razpraviti taj posao prijateljski na hrvatskom jeziku (lingua croatica) bez turskog tumača. Ali Sokolović ostade hladan i ponosit naprama austrijskomu poslaniku, zahtievajući, neka kralj Filip sam za mir moli, a ne preko drugih. U obće držahu austrijski poslanici iz početka Sokolovića za veoma ponosita; kasnije bijaše on prama Vrančiću mnogo prijazniji i popustljiviji.

Sliedeće godine, kad se Sokolović uz cara desio u Jedrengradu, predade mu Vrančić obširnu spomenicu na talijanskom jeziku. U njoj je potanko razlagao, kako je potrebito, da se ugovori mir barem na osam godina. Napokon iza 7-mjesečnili dogovaranja privoli Sokolović na predloženi ugovor mira, dakako u ime sultana Selima II., premda je, kako gore spomenusmo, već tada bio sasvim samostalan gospodar u turskom carstvu.

Godine 1569. poklone se Sokoloviću opet novi cesarski poslanici Gašpar Minkvic i Eduard Provisionali. Oni donesoše bogate darove, a sultanu godišnji danak od 30.000 zlatnih dukata. Sokolović je zahtievao od ovih poslanika, da unapried sva sela oko Palote, Vesprima, Stolnog Biograda, Pape i Tate samo Turkom porez plaćati imadu. On ih umoli ujedno, da mu iz Beča pošalju jedan oklop, a za to im darova dva dragocjena luka. Malo za tim dodju i erdeljski poslanici Mihajlo Gyulay, Gašpar Papeš i Franjo Balog s raznimi molbami. Svoga tumača Mahmuda posla Sokolović u to doba u Francezku, da izprosi princesu Margitu za vojvodu erdeljskog Ivana Sigmunda. Ovom ženitbom htjede mu prokrčiti put do poljskoga priestolja. Iste godine uteče on u Carigradu velikoj opasnosti života. Bijaše se porodila velika vatra, više tisuća sgrada izgori. Sokolović htjede sam gasiti vatru, te se baci u najžešći plamen. Jedva ga izvukože iz vatre, jer mu počeše već haljine gorjeti.

Po smrti Maksimilijanova poslanika Alberta Wyssa, Sokoloviću veoma povoljna, dodje na njegovo mjesto Karlo Rym, Nizozemac, da ponovi mir. Sokolović ga primi veoma zlovoljno i osorno, i zagrozi mu se, ako cesar zahtievanih sela ne predade Turkom, da će iz Budima svu cesarovu zemlju u obsegu od njekoliko dana pretvoriti u pustoš. Tako će si barem osigurati granice naprama preziranim Niemcem. Poslanik se sgražao od te nečovječne, ali velike ideje.

Kako je Sokolović u obće lako prihvaćao velike ideje, dokazom je njegova duhovita osnova, da prokopa priečbu Sueza te spoji Sredozemno s Crvenim morem. Iza faraond bijaše on prvi, koji se bavio tom osnovom, a za njim sin prostoga Hercegovca iz Hrušice, neumrli papa Siksto V. I drugu ne manju misao defterdara Rasimbega, da se spoje dvie velike rieke Don i Volga, podupirao je krepko Sokolović. U to ime posla on 3.000 Janjičara i 20.000 konjanika u Astrahan, a 15 galija sa 5.000 Janjičara i 3.000 radnika odpremi u Azov. Kopanje namišljenoga kanala, i osvojenje Astrahana imalo je podupirati 30.000 Tatara. Ali 15.000 Rusa pod knezom Serebrjanovom raztjera radnike, a posada astrahanska protjera obsjedatelje. Tatarsku vojsku razpršiše, a stranom pohvataše takodjer Rusi.

Mletačko-ciparski rat ne bijaše Sokoloviću po ćudi. Na nj poticahu sultana ponajviše Mufti Ebusund, slavohlepni Crnogorac Lala Mustafa, kasnije osvojitelj Cipra, i bivši kapudan-paša, a sada već vezir, te Hrvat Piale-paša. Sokolović se brinuo ponajviše, da stvori iznova tursku mornaricu, koja bijaše u slavnoj za kršćane bitci kod Lepanta gotovo sasvim uništena. On nije rado vidio, da se nova i veoma skupa mornarica izlaže opet opasnosti u ratu s Mletcima. Znamenit je odgovor, što ga je dao kapudan-paši, koji se usudio primjetiti: »da je lako graditi brodove, ali za 200 brodova nabaviti u hitrini 500 sidara, potrebite konope, platna i ostale tvari, nije moguće.« Sokolović mu odgovori u divapu : »Pašo ! znaj, da turskoj sili i vlasti nije ništa nemoguće. Naša je snaga tolika, ako stigne zapovied, da sidra budu od srebra, konopi od svile, jedra od atlasa ili kadife, mi ćemo ih nabaviti. A što ti na kojemgodj brodu manjka, zahtievaj od mene, i dat ću ti.« Kapudan-paša pokloni se do crne zemlje i reče mirno: »Znao sam, da ćeš ti jedini stvoriti novu mornaricu.« I stvorio ju je. Mletaćki poslanik Barbaro dodje iza gubitka Cipra na pohode Sokoloviću, da uvreba, hoće li sliediti rat ili mir. »Ti si došao gledat, — reče mu Mehmed, — kako nam je iza posljednjih sgoda i nesgoda. (razumievajuć bitku od Lepanta).

Velika je razlika medju našim i vašim gubitkom. Mi smo vama osvojenjem Cipra odsjekli jednu ruku, a vi ste nama samo bradu oskubli. Odsječena ruka ne će više porasti, ali brada bir će tim veća i gušća.« Sokolović se nije hvastao praznimi riečmi. Za malo odplovi 250 ratnih brodova iz carigradske luke u široko more.

Iza ratnih sgoda i nesgoda na moru umio je Sokolović odstraniti najveću opasnost, čim je razvrgao kršćanski tako zvani sveti savez rimskoga pape, Španije i Mletaka. On sklopi mir s posljednimi državami i stupi u prijateljske odnošaje s Poljskom, Ruskom, Francezkom i Austrijom. U Dalmaciji odstupi Mletčanom do trideset sela oko Zadra i Šibenika; Austriji dozvoli primirje na daljih osam godina. Ali već sliedeće godine 1574. kad ne stigoše iz Beča u vrieme ugovoreni darovi, otme Sokolović poslaniku Ungnadu podieljenu mu bašču i zabrani mu izjahati iz kuće. Ugovor mira podpisa tekar onda, kad prispješe darovi.

Trinaest mjeseci iza ugovorena s Austrijom mira umre sultan Selim II., poznat kao pijanica i najveći razuzdanik. U parnoj kupelji bijaše se napio jaka vina, te u nesviesti pade na sklizkom mramoru i ostade ležeći kao mrtav. Slomljena na udih odnesoše. u krevet. Groznica ga uhvati; njekoliko dana za tim umre. Bijaše po obćenitom sudu vladar slab i nevaljan. Pak ipak se uzdrža tursko carstvo u onoj veličini i snazi, na koju ga bijaše uzvisio veliki Sulejman. Ovo bijaše u svakom smislu zasluga jedinoga velikog vezira Sokolovića.

Cim stupi na vladu sultan Murat IIL, umanji se prvašnja svemoć Sokolovićeva. Nu tim poče padati i sila turskoga carstva. »Da je prvašnja vlast i moć ostala u rukama Sokolovićevim, — veli Hammer Purgstall, — ne bi carstvo po Smrti Selimovoj nego tek po Sokplovićevoj padati počelo.« Premda je on ostao i nadalje velikim vezirom, ne umanji njegovu vlast duševna snaga Muratova, nego njegova slabost. Ovaj se dao voditi od kojekakvih milostnika i žena, a ne od svoga mudroga velikog vezira. Po imenu vladao je još uviek Sokolović, ali u istinu davaliu pravac vladanju carski dvornici, bule u haremu i škopci.

Četiri glavna ljubimca Muratova i četiri žene priečiše podjedno izvadjanje osnova Sokolovićevih. Ovi ljubimci bijahu Šemši-paša, tajni pouzdanik Muratov i pjesnik; Oveis-paša, bivši defterdar, surov Turčin i zakleti neprijatelj velikoga vezira, jer ga je radi pronevjerenja jednom na račun pozvao; treći u kolu bijaše turski pisac poviesti Seadedin; napokon četvrti, uškopljeni veliki dvornik Gasnefer-aga, poturica magjarski. Od žena bijaše Muratova mati Nur Banu (svietla gospodja); za tim prva Muratova supruga, liepa i duhovita Safija (čista), koja bijaše rodom Mletčanka od porodice BafFo; otac njezin bijaše upravitelj od Krfa, gdje mu je kći od gusara zarobljena i u harem prodana; treća bijaše njeka ugarska plesačica, više lukava i živahna nego li Hepa; a četvrta velika dvorkinja Daharfeda. Sve ove žene uticahu silno u nutarnju i u vanjsku upravu carstva.

Radi lagljeg uzdržavanja mira u Carigradu bijaše Sokolović zašutio takodjer smrt sultana Selima II. dok nije prispio njegov sin Murat, pozvan po skoroteči iz Amazije u Carigrad. On se prvi pokloni novomu sultanu i odvede ga u Seraj. Iz zahvalnosti darova mu sultan 6.000 dukata, jednu šubu od biela atlasa, obšivenu samurom, za tim dvie serazenske sablje i jednu okovanu dragim kamenjem. Njegova čauša Bošnjaka Hasana imenova sultan čaušbašom, t. j. državnim maršalom.

Običnu bunu spahiji, koji zahtievahu od novoga sultana zaostatak i povećanje plaće, znao je Sokolović liepim i pitomim načinom utišati. U isto doba podupre on znatnom svotom novaca važno za tursku poviest djelo državnog tajnika Feriduna, koje ovaj novomu sultanu po'dnese. Prilikom obnove vlade primi Sokolović kao potvrdjeni iznova veliki vezir od austrijskoga poslanika baruna Preinera na dar krasne ure, srebrne, bogato pozlaćene čaše i vrčeve sa 9.000 talira u novcu, a osim toga za potvrdjenja mira 12.000 talira.

Dvie nedjelje iza svečano potvrdjena mira izmedju turske i austrijske monarkije gledao je Sokolović s prozora svoje palače velikoljepno slavje, u kojem su Turci po carigradskih ulicah nosili odsječene glave palih kod grada Budačkoga generala krajiškog Herbarta Auersberga i kapetana Veikselberga. Slavje ovo povećaše mnogi zasužnjeni Hrvati i Slovenci, medju ovimi kapetani Ivan Vojković, Metlić, Thurn, Purgstaller itd.

Kad su godine 1576. Poljaci birah novoga kralja, opomenu Sokolović staleže poljske, da budu složni. Zagrozi im se ujedno, da ne će potvrditi ugovora mira, ako ne izaberu kralja povoljna Turskoj. Njegovim djelovanjem bješe izabran kraljem Sigmund Bathory. Ovaj posla kasnije svoga tajnika Krsta Dzierzika u Carigrad, da se potuži radi provale Tatara u Poljsku. Kod audijencije zamoli Dzierzik sultana lakomišlieno, neka ga na brzo odpusti i neka mu pokloni za kralja dva konja i jedan timar za čauša, koji ga je pratio. Prisutan Sokolović odgovori mu Ijutito: »Ti ne imaš od cara ništa da tražiš. Sa čaušem možeš odmah otići. Ali kralju ne ćemo poslati ni konja ni magarca, jer je sultanova dobročinstva nezahvalnošću nagradio, porobivši tatarsku granicu. Neka je crn obraz tatarskomu kanu, jer nije znao upotrebi ti dobru sgodu, da kralja zajedno sa boIjari uhvati. Kad bi kan svu Poljsku poplienio bio, ne bi bio nadoknadio vriednosti onih konja, koje vi zaplieniste na Dnjestru, ni osvetio onih lupežtva, što ih je počinio vaš Baracki. Proklet bio tvoj nezahvalni kralj! Neka on žive lupeže ili njihove glave ovamo pošalje, pak će učiniti svoju dužnost. Moliš timara za tvog čauša. Mi ne običajemo slušati molbe zlobnih lopova, i plaćati za njih kod njihove otvorene kese.« Tako je postupao, veli Hammer, veliki vezir s poslanikom onoga kralja, kojega je on i sultan postavio kraljem.

Sliedećih godina ugovarao je Sokolović mir ili sklapao prijateljstva s mletačkom, florentinskom, španjolskom, englezkom i švicarskom vladom. Poput sultana primao je za sebe redoviti danak od mnogih država. Dobivao je od austrijskoga dvora 9.000, od erdeljskog 3.000, od Dubrovnika 5.000, od Vlaške 7.000, od Karabogdanske 3.000 i od Mletaka 4.000 dukata; svega dakle skupa 31.000 dukata u zlatu.

Nu doskora poče padati silna moć velikoga vezira Sokolovića, a time stade gubiti svoju snagu i veličinu carstvo tursko, jer bijaše lišeno mudroga vodje i krepke usredotočene vlade. Sultanu Muratu prohtjelo se da vlada sam bez velikog vezira. Sultanovi milostnici a neprijatelji vezirovi podticahu još većma tu misao. Murat odstrani ponajprije od dvora mudroga državnog tajnika Feriduna, vjernu slugu Sokolovića. Njega bijaše sultan Sulejman pod Sigetom imenovao muteferikom, a Sokolović ga radi velikih zasluga povisi na čast nišandžije. Drugoga prijatelja Sokolovićeva, Arapina Ahmed-pašu, carskog namjestnika u .Kipru, razsjekoše vojnici na komade po naputku vezirovih neprijatelja. Kad Sokoloviću donesoše razcjepkanu odjeću Arapovu, reče mirno: »Bože, prosti mu! Koliko je trpio za mene!« Silne dvie podpore izgubi on smrću Mufti Hamid Efendije, i svoga sunarodnika vezira Piale-paše. Napokon smaknuše njegova štićenika i vjerna prijatelja Mihalja Kantakuzena, nazvana Šejtan ogli (vražji sin). Nu ponajviše razžalosti Sokolovića, što su pogubili njegova čestita nećaka Mustafu Sokolovića, carskog namjestnika u Budimu. Ovaj bijaše odgojen na dvoru sultana Sulejmana. Učio je prava, a bio defterdar temišvarski, za tim sandžak kliski i hercegovački. Njegov stric postavi ga god. 1565. pašom od Bosne. Godine 1566. posrane pašom budimskim i carskim namjestnikom u Ugarskoj, te je dvanaest godina obnašao tu čast na zadovoljstvo Turaka i kršćana. Proslavio se hrabrošću i velikodušnošću, mudrom upravom, gradnjom budimskih kupeljih, mnogih džamija i kula u Sigetu, Stolnom i Srbskom Biogradu itd. Kako turski, arapski i ugarski pisci svjedoče, bijaše on najslavniji turski upravitelj u Ugarskoj. Viest o njegovoj osudi i smrti stigne u Carigrad kao grom iz vedra neba. Njegovo mjesto zauze Sokolovićev neprijatelj Oveis paša.

Godinu dana iza pogubljenja svoga nećaka, 11. listopada godine 1579. u večer, bio je Mehmed Sokolović u svojoj pisarni zabavljen državnimi poslovi. On je običavao u divanu od jutra do mraka raditi, primati pohode, slušati molbe, rješavati tužbe itd. Ovu večer sjedio je starac od 70 godina sam u svojoj sobi. Tad čuje na jednom glasnu svadju u svom predsoblju; tijeki Turčin u derviškoj odjeći htjede do velikog vezira, ali _ga sluge ne htjedoše pustiti do njega; on stane vikati i psovati, što mu se kao dervišu ne dozvoljuje doći s molbom pred vezira. Čuvši to Sokolović, zapovjedi slugam, neka ga puste pred njega. Derviš mu predade pismenu molbu. Dok je Sokolović čitao, izvadi čovjek sakriveni nož izpod haljine i urinu ga u srdce veziru. Smrtno ranjen pograbi Sokolović svoj handžar, da posieče ubojicu, ali ranjeni starac bijaše preslab, da mahne rakom, — on pade mrtav. Ubojica bijaše žalibože Sokolovićev zemljak, rodom iz Bosne. Htjede se osvetiti, Što nije dobio zamoljeno povećanje plaće, a lako da su ga nahuškah neprijatelji vezirovi; sumnjalo se ponajviše, da ga je podmitio Lala Mustafa, osvojitelj Cipra i Georgije, rodom iz Crnegorc. Tako se opetova i ovdje nesretna sudbina našega naroda, da svoje najslavnije ljude bud duševno ili tjelesno ubijamo, te tako sami sebi i svomu narodu spremamo grob. Sokolovićevim zemljakom i prijateljem bijaše malo pomoženo tim, što su sutradan u Carigrad ubojicu njegovu raztrgali na konjske repove.

U oči dana svoje smrti dao si je Sokolović od svoga konjušnika Hasan-bega čitati iz poviesti: Boj na Kosovu polju. Kad Hasan pročita, kako je Murat I. pao od noža Miloša Obilića, stane Sokolović moliti iz korana prvu suru za dušu Muratovu. Za tim reče: »Dao Bog, da i mene tako nestane!« I nestalo ga, a s njim najslavnijeg velikoga vezira carstva osmanskog. Za tri sultana držao je kao čvrsti stup ogromnu državnu sgradu, koja se proširila u tri svieta. Po njegovoj smrti stala se odmah rušiti, pošto se iza oslabljenja njegove moći bijaše počela nagibati. Sokolović je petnaest godina podjedno nosio štap velikoga vezirstva, što nijednomu turskomu veziru ni prije, ni poslije njega, nije za rukom pošlo. U hvalospjevih na Sokolovića složni su svi iztočni i zapadni pisci : svi ga opisuju kao čovjeka u obće pitome i nježne ćudi i mirne naravi. Bio je ozbiljan i strog, ali ne okrutan, kadikad slavohlepan, riedko osvetljiv. Ubijanju, po primjeru pravih Turaka, ne bijaše nikada prijatelj. Naš Antun Vrančić, koji ga dobro poznavaše, piša o njem u jednoj poslanici na Alberta Wyssa, Maksimilijanova poslanika u Carigradu: »Ja sam Mehmeda Sokolovića toliko cienio i jošte ga cienim, kao nijednog turskog pašu od najstarijih vremena. Ne prestajem ni sada hvaliti i uzvisivati njegovu veličinu i trieznost uma i suda, njegovu okretnost i vještinu u vladanju tolikih kraljevina i carstva, podložnih turskomu carstvu.«

Sokolović je imao dvie zakonite žene. Prva, nepoznata imena, rodila mu dva sina, Hasan-bega i Kurt-bega. Hasan je bio po smrti svoga otca dva puta namjestnik carski u Ugarskoj (god. 1589 — 1593. i 1594 — 1595O Pobio se u dvoboju s Ivanom Topličanom. Bio je njeko vrieme paša od Rumelije, napokon god. 1602. vezir od Tokata u Aziji, gdje je sazidao bašču od samoga dragog kamenja. U Tokatu je pri obrani grada i ubijen. Drugi sin, Kurt-beg, proslavio se u perzijskom ratu pod seraskierom Lala Mustafom kod Tiflisa. Bio je sandžak bosanski, za tim carski namjestnik u Halebu, napokon vezir na sultanskom dvoru.

Sa svojom drugom ženom Esmom, kćerju sultana Selima IL, nije imao Mehmed Sokolović djetce. Ova Esma bijaše malena i ružna, dočim je on bio visoka i tanka stasa. Po njegovoj smrti udala se za Kalala j likafa Ali-pašu, namjestnika carskog u Budimu, koji tu i umre. On je zakopan u budimskih vinogradih, a grob mu polaze još danas Turci, te mu se klanjaju kao kiilbabi t. j. boriocu za vjeru. Osim ogromna imetka ostavi Mehmed Sokolović svojim sinovom preko 900 robova.

Sokolović je podupirao znatnimi troškovi prosvjetu, književnost i umjetnost, osobito glasbu i graditeljstvo. Najvažnija turska i arapska književna djela, što su pisana za vrieme sultana Selima IL nose na čelu njegovo ime. Njemu posvetiše mnogi učenjaci svoja djela, a Efendi-Sade napisa obširno njegov životopis.

Sokolović je dao sagraditi veličanstvene sgrade u mnogih gradovih Europe i Azije. Medju najljepše se broje mečeti, učiona i hram za siromahe u Burgasu, gradii, koji leži na cesti medju Carigradom i Jedrenom; za tim mečet ili džamija u blizini Pajasa grada u Ciliciji, gdje je dao ponoviti i silnu ogradu tvrdjave, U Bosni sagradio je kod Višegrada glasoviti most od kamena sa 13 lukova iH okana preko rieke Drine; tomu se mostu joši danas dive svi putnici. Bosanski Turci pripoviedaju, da je Sokolović sagradio i jedan dvorac izmed Višegrada i Sarajeva, četvrt ure od druma. Taj dvorac već se porušio, samo je mirina i jedna pokvarena česma. Vele, da mjesto još danas nosi ime: »Mehmed-Sokolovića han.« U Meki sagradio je Sokolović više bogomolja, a u Carigradu džamiju sa svojom grobnicom, u kojoj je i zakopan. Ova džamija leži u Ejubu naprama Siidliidže. Grobnicu Sokolovićevu pokriva svodjeni hram, sagradjen od graditelja Sinana. '

U svojoj carigradskoj palači uzdržavao je Sokolović po ljeta vazda glasbeni sbor, kojim se je rado nasladjivao. Sokolović je nosio najveće časti, bio je kapudan-paša, beglerbeg Rumelije, treći, drugi i prvi, t. j. veliki vezir. Ne bijaše po običaju turskom nikada maknut sa svoje službe, jer ga smatrahu uviek stupom carskoga dvora i svega carstva.

Mehmed Sokolović ide u red najslavnijih muževa našega naroda. Po svojoj ženi Esmi postao je bližnjim rodjakom triju sultana: Sulejmana I., Selima II. i Murata III., te mu ovo srodstvo bijaše jaki štit proti mnogim njegovim neprijateljem. On je rado podupirao Svoje suplemenike, koje je povisivao na velike časti. S toga nije čudo, da i dugo poslije njega jugoslovjenski odpadnici bijahu podjedno najčvršći stupovi propadajućeg osmanskoga carstva.

Slika Mehmeda Sokolovića, uljem slikana, čuva se u ambr^skoj sbirci u Beču. U istoj sbirci nalazi se njegovo čitavo željezno oklopje s bogato udjelanimi zlatnimi uresi. Tu je i njegova kaciga, urešena arabeskami i udjelanimi u kovanom zlatu izrekami iz korana. Kako je to oklopje došlo u grad Ambras, a za tim u Beč, ne znamo. Moglo bi se podvojiti, da li je to uprav njegovo. Slika njegova rezana je i u drvu već u šestnaestom vieku. Ona naUči sasvim ambraskoj slici. Po njoj dadosmo i mi rezati dodanu ovdje sliku.

Hammer Purgstall priobćio je u svojoj razpravi: »O pečatih perzijanskih, arapskih i turskih«', takodjer pečat Mehmeda Sokolovića. Na njem bijaše urezan ovaj nadpis u arabskom i perzijskom jeziku: »Tevekkiili ala Haliki. AUahi, nubada djiida Mohamed zi lutfi ressuli hiida. (Uzdajem .se u moga stvoritelja ! O moj Bože, ne uzkrati Mehmedu milosti proroka božjeg.)«