Friday, November 3, 2017

Pjesma - Opsada Sigeta 1566.

Pjesma, Song or Poem

This is supposedly from
„Narode još netiskane slavonske junačke pjesme”

but I can't find that anywhere online.
Referenced here





Opsada Sigeta 1566.

Knjigu piše care gospodine
Po imenu Mehmed Sulejmane,
Baš na ruke Zrinovića bana,
Slavonije ravne gospodara.
U knjizi je ovak' govorio
I banu je 'holo besjedio:
- Kurvo, kučko, Zrinoviću bane,
Ili sada ili već nikada,
Osvetit ću sveca Muhameda
I prolitu Osmanlija krvcu,
Pogubit ću ponajprije bana,
I tebi ću rusu glavti sići
Ako meni ne posalješ ključe
Od tog gnjizda gdi s' gavrani legu,
Sto hiljada dovesti ću aga,
A toliko mladih janjičara,
Pozobat će sve tvoje junake
I poharat tvoju banovinu.
Kad je bane knjigu proučio,
Sve se misli, na jednu smislio,
Pa doziva svojega sestrića,
Mlado dijete jošte neženjeno,
Pa besjedi Zrinoviću bane,
Zrinoviću svojemu sestriću:
- Drago dijete, jedini sestriću,
Eto cara sa nebroj'nom vojskom
Da nam otme dvore i timare
I da rusu meni uzme glavu.
Već ti idi, drago dite moje,
Već ti idi malo unaprkla
I previdi tu silenu vojsku:
je l' u cara ta silena vojska,
Sto hiljada aga i spahija,
A toliko mladih janjičara,
Hoću l' moći njima odoliti
I osvetit viru Isusovu.

Kad to čuo mlađani sestriću,
Kad to čuo što besjedi bane,
Ode junak niz to polje ravno,
Ode junak caru na susrete,
AJ' ga j ' care lipo pozdravio,
Pozdravio s topi i lumbarda.
Za to dijete haje i ne haje,
Već on sječe što pod sablju dođe.
Kad je Turak pet stotina palo,
A toliko junak rastjerao,
Onda ide natrag u natraga,
Pa besjedi svojemu ujaku:
- Oj ujače, Zrinoviću bane,
Nije turska ta velika vojska,
Sto hiljada aga i spahija,
A toliko mladih janjičara.
Pet stotina već sam povalio,
A toliko junak rastjerao,
Nisu Turci ko štono su Turci,
Već su Turci žene i djevojke,
Muški hode, a ženski govore,
Sablju nose, ne smiju na mejdan,
Konje jaše, bjeze od junaka,
Lulu piju, za šerbe pitaju.

Al besjedi Zrinoviću bane,
Al besjedi svojemu sestriću:
- Ne budali, moj mili sestriću,
Nisu Turci ko štono su Turci,
Već su Turci gorji neg hajduci,
Turski hode, turski i govore,
Sablju nose, tuku iz zasjeda,
Konje jaše da mogu uteći,
Lulu piju, za bana pitaju.
Al ako ce, drago dijete moje,
Ja ću čekat cara Sulejmana
I sjelenu tu njegovu vojsku,
Vidit ćemo ko je bolji junak,
Je li bane ili Sulimane.
Sad poslušaj, drago dijete moje,
Što će tebi ujak govoriti:
Ti uzjaši dobroga konjica,
A ti uzmi od trijest junaka,
Pa ti idi do 'nog grada Beča,
Pa ti hajde caru gospodinu,
Pa mu ljubi ruke i kolina,
Pa ga moli dok ga ne namoliš,
Nek mi šalje hiljadu junaka,
Pa i dvije ako samo more,
I kaži mu za tu tursku vojsku,
Da ne mogu svi na polju stati,
Na tom pustom širokom kosovu
Nek mi šalje tope i lumbarde,
Sitnog praha, dujmišli pištolje,
Dujmišli pištolje, vatreno oružje.
Ako li mi toga ne pošalje,
Izgubit cu rusu glavu moju.

Kad to čuo mlađani sestriću,
Što besjedi Zrinoviću bane,
Na ine se njemu ne mogase,
Već besjedi svojemu ujaku:
- Oj ujače, Zrinoviću bane,
Na milosti što ću ti kazati,
Ti imadeš jednu malu vojsku,
Malu vojsku, sileni junaci,
Pa ti traziboljega junaka,
Koj će iči do 'nog Beča grada,
Do 'nog Beča caru gospodinu
A ja mladan nikuda nikamo
Dok ja vidim jednoga Turčina,
I dok nosim na ramenu glavu.
Kad je bane dijete razumio,
Štono zbori i štono govori,
Zove redom sve svoje junake,
Ne bi l' koji hotio otići,
Do 'nog Beča caru gospodinu,
Da zaište pomoć proti Turkom,
Ali nikog ni rodila majka,
Ni bijelim zadojila mlikom,
Koji bi se junak iznašao,
Ostavio Zrinovića bana
I otišo do 'nog grada Beča,
Da zaište pomoc od cesara.
Kad je bane razumio riješi,
Da on nema nijednog junaka
Koji bi ga sada ostavio,
Ostavio ili možd izdao,
Sve se misli, na jednu smislio,
Pa besjedi svojima junakom:
- Davor braćo, moja draga djeco,
Eto Tuiak dvi stotine hiljad,
Evo Turci kano i oblaci,
Konj dokonja, junak do junaka,
A barjaci kano zlatne zvizde,
Sa kopjih su sunašce zastali,
Pa koga je porodila majka,
A slavonskim zadojila mlikom,
On će junak jedan na stotinu,
Ja ću junak ići na hiljadi.

Kad je čula četa Zrinovića,
Što besjedi slavonskije bane,
Svi se kunu sa mlikom majinim
Da nijedan uzbignuti neće.
Još junaci u riječi bili,
AI eto ti silna turska vojska
I pred njome care Sulejmane
I nuz njega Mehmed Sokolović,
Desno krilo cara stambolskoga,
Poturica roda krstjanskoga.
Kad je care grada ugledao,
On doziva svoje vitezove,
Pa besjedi tanko glasovito,
Glasovito ali süovito:
- Tko je junak u carevoj vojski
Da pogubi Zrinovića bana,
Da pogubi il dovede živa,
Čestita ću njega učiniti,
Dat ću njemu ravnu Slavoniju,
I dat ću mu blago nebrojeno,
I vezirluk u Bosni ponosnoj.

Kad to čula ta careva vojska,
Kad to čula što care govori,
Svi junaci mukom zamuknuše
I u crnu zemlju pogledaše,
Sam ne gleda crni Tatarine,
Već on veli caru gospodinu:
- Na milosti, care gospodine;
Daj ti menti sto hiljada vojske,
Donit ću ti od Sigeta ključe
I dovest ću Zrinovića bana,
Ali bana il njegovu glavu.

Daje njemu care gospodine,
Daje njemu što je zaiskao,
Pa on gonja gradu nabedeme.
Ali mu je loša sreća bila:
Prije junak glavu izgubio,
Neg je moga do bedema dojti.
Kad to vidi care gospodine,
Ciknu, viknu kano ljuta guja,
Pa on čini juriš na bedeme.
Lipo ga je Niko dočekao:
Sitnim prahom i krupnim olovom.
Stade jauk po polju junaka,
Stade vriska dobrijeh hatova,
Nasta prasak topov i lumbardi,
Nasta jauk ranjenih junaka.
Turci viču: - Jao moja majko!

Naši viču: — Ne boj mi se brajko,
Neg olova iz dugih pušaka
I sabalja u desnici ruci!

Bježe Turci kano i pomamni,
Naši zidu bedeme na gradu.
Tukli su se do trideset dana,
Ali Turci ne mogu u Siget.
To je caru i pomučno bilo,
Pa' on piše listak knjige sitne,
Baš na ruke Zrinovića bana.
U knjizi je njemu govorio:
- Davor jesi, Zrinoviću bane,
Šalji meni ključe od Sigeta,
Čestita ću tebe učiniti
I dat ću ti blago nebrojeno
I k otomu pašaluk u Bosnoj,
Nuz pašaluk ravnu Slavoniju.
Ako li mi ne pošalješ ključa,
Živa ću te na mije derati
I sić ću te na íetiri strane,
Vješat ću te na četiri strane,
Neka vide Turci i kauri
Kad Sulejman znade pedajsati.
Kad je bane knjigu proučio,
Drugu mu je sitnu otpisao:
- Ne budali, vjero nekrštena,
Nego dojdi i donesi ključe,
Nije bane naučan bježati,
Već je junak da se ogledamo.
áto ceä mene cestita ufiinit,
Gdi bi sovagoiubu pomogla?
Što mi daješ blago nebrojeno,
Imam blaga koliko mi drago,
Što mi daješ pašaluk u Bosnoj,
Što će meni ucviljeno roblje?!
Što mi daješ ravnu Slavoniju,
Pa ona je i onako moja.
Neg ti dojdi u Sigeta grada,
Pa me živa ti na mije deri.
I sijeci me na četiri strane,
I vješaj me na četiri grane,
Neka vide Turci i kauri
Kak Sulejman razumi robiti.
Al ti tvrđu ja zadajem vjeru,
Ako dođeš u Sigeta grada,
Da neš otić ni odniti glave.

Kad je care knjigu proučio,
Od jada se teško razbolio,
On ropoće kano nijemo zvire,
Ciči tužan kano ljuta guja,
Da on nema u vojsci junaka,
Koji nije rana zadobio,
Zadobio ili poginio.
Od žuči je care poludio
I od jada dušu ispustio.
Kad to vidi Sokolić veziru,
On udara gradu na bedeme,
Pa se tuče tri bijela dana,
Trije dana a i trije noći.
Kad to vidi Zrinoviću Niko
Da ni moći sili odolje ti,
On doziva sve svoje junake,
Pa besjedi tanko glasovito:
- Oj junaci, braćo moja draga!
Valja nami sutra poginuti.
Nije praha a nije olova
Ni pornoći otkud niotkuda,
A Turci su bedeme srušili
I pobili silene junake.

Kad je bane riječi završio,
Svi junaci na zemljicu padu,
Pa se mole Bogu i Mariji,
Izručiše dušu Spasitelju.
Kad je sutra danak osvanuo,
Otvarao Zrinoviću bane,
Otvarao na Sigetu vrata,
Pa udara na tu silnu vojsku
Sa pet stotin svojijeh junaka,
Tuko se je od jutra do podne.
Tud pogibe aga janjičarski
S dvajes hiljad svojih janjičara,
Poturica Mehmed Sokolović
Uteko je, vesela mu majka,
Naših pade, ni van ne ostade
Braneć bana Zrinovića Miku,
Pade bane, pokojna mu duša,
Pade bane nuz turskoga cara,
Mrtav care, a mrtav i bane,
Car od jada, bane od oružja,
Car ko žena, Zrinović ko junak.
Čujes, care, kamo tvoja hvala?


No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.

1539: The death of Johann Katzianer

  Informal translation from: “ Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća”, volume 3, part 1, by Vjekoslav Klaić, 1911...